Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)
Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.
Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.
Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.
Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.
Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.
No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.
Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)
Napojnica, u takvom sustavu, je plaća za izvršenu uslugu. Napojnice o kojima govorimo nisu "zaokruživanje" na više, ne radi se o tome da ostavite nekome koji euro ili sitniš koji bi vam inače smetao nego da prilikom korištenja usluge ili posjeta nekoj ustanovi računate s tim troškom. (Ne radi se ni o tome da ostavljate "sitniš" kako bi pokazali da je vaše vrijeme predragocjeno da bi čekali povrat nego kako bi platili nekome za njegovo vrijeme.)
---
Ne znam koliko je gornji opis ispravan i precizan. U zadnje vrijeme sam znao viđati da se amerikanci žale zbog očekivanja napojnica jer su iznosi napojnica porasli s cijenama hrane ("platiti nekome tridesetak dolara jer je donio tanjur"). Osim toga, očekivani postotak napojnice se udvostručio. Ujedno su se "napojnice" proširile na usluge gdje prije nisu postojale. Danas traže napojnice čak i kada nešto kupujete preko interneta.
Sve veća rasprostranjenost kartičnog plaćanja podrazumijeva da se napojnice više ne daju gotovinski pa se od svakog gosta očekuje da ostavlja "napojnicu". Sustav više nije nimalo dobrovoljan. (Čak dolazi do tužbi protiv onih koji su odbili platiti preporučenu "dobrovoljnu napojnicu"). Napojnice postaju obvezne i više ne ovise o kvaliteti usluge, potpuno se promijenio model i očekivanje.
(Ne znam što su točno napojnice prije bile, navodno su počele u britaniji gdje bi viša klasa nagrađivali svoje zaposlenike, ali kako se to točno raširilo kroz sve slojeve i postalo dio ekonomskog modela svakodnevne interakcije je nešto drugo.)
Shvaćanje napojnica se razlikuje u svijetu. U nekim društvima se navodno davanje napojnica smatra i uvredljivim. Postoje okolnosti u svakom društvu gdje bi ono bilo uvredljivim. (Primjerice kada bi vas netko ugostio na večeri u svom domu, a vi mu ostavite nešto novaca zbog dobre posluge.) Navodno američke turiste smatraju arogantnim jer se "razbacuju" novcima i daju velike napojnice, a s druge pak strane, američki konobari se svađaju tko neće posluživati strance kada ih vide za stolom jer znaju da neće ostaviti napojnicu. Neamerički turistu su, prema njihovu shvaćanju, "škrti". (Na nedavnom prvenstvu su navijači iz određenih zemalja potpuno ignorirali "pravilo" napojnica pa su ugostitelji bili "prisiljeni" automatski zaračunavati očekivane iznose.)
U nekim američkim restoranima konobari imaju ugovorenu nisku satnicu (svima je jasno da je "prava" plaća napojnica koju će dobiti), ali im restoran također jamči određeni minimalni dodatan iznos koji nadoknađuje razliku ako iz nekog razloga napojnice izostanu.
U našem društvu ne postoje "kultura napojnica" u smislu u kojem ona postoji u SAD-u. Kada kod nas (što je slučaj i u americi) pozovete majstora kako bi izvršio neku uslugu, primjerice popravak uređaja, naravno da ćete mu platiti tu uslugu (nećete platiti samo dijelove koje je ugradio), ali takvo očekivanje ne postoji u svakodnevnim uslugama. Nitko pri plaćanju usluga ne razmišlja i ne računa da mora ostaviti od deset do dvadeset posto vrijednosti pića ili hrane kao napojnicu - iako će možda ostaviti neki iznos, koji može biti i veći od tog postotka. (Čuo sam od jednog bivšeg ugostiteljskog djelatnika da bi bilo sasvim u redu ostaviti deset posto iznosa, ali s obzirom na to da je promijenio profesiju, pretpostavit ću da to baš nije rašireno.)
Sudeći po naslovnicama domaćih medija, usluge su kod nas toliko poskupile da su nedostižne većini građana i turista. Na te iznose dodajte eventualno "obavezne" napojnice i sve postaje još skuplje i nedostižnije. Ne odgovara ni gostima ni ugostiteljima. Iz tog razloga se ponekad zabranjuju napojnice. Posebno u restoranima brze (i jeftine) prehrane. Smatra se da će kupci, ako pomisle da moraju ostavljati napojnice, to doživjeti kao poskupljenje i da zbog toga više neće posjećivati te restorane. (Barem jedan lanac brze prehrane na našem tržištu također zabranjuje zaposlenicima primanje napojnica.)
Osim toga, "žicanje" napojnica – sredstava da se netko "napoji" pive - može iritirati i goste i poslodavce kada su radnici već plaćeni za posao kojeg bi trebali obavljati. (Ukoliko pak radnik učini puno više od onoga što je u opisu njegova posla, mislim da će gosti to većinom prepoznati.)
---
Ima li to sve kakve veze s katoličkim naukom? Zapravo ima. Ali opet, sve ovisi o okolnostima pojedinog društva odnosno ekonomskom uređenju. Ukoliko je moj opis "kulture napojnica" ispravan za američko društvo, to znači da kada ne bi ostavili napojnicu onda bi Vaše ponašanje bilo protivno "pravdi". Napojnica nije nikakva dodatna nagrada (velikodušnost, ili milostinja) nego je osnovna plaća koju ste po pravdi dužni dati. (Jednostavno postoji razumijevanje da ste vi taj koji plaća izvršenu uslugu, kao što, primjerice, kod nas postoji razumijevanje da vi plaćate naručenog majstora.) Zakidanje ili uskraćivanje zaslužene plaće radnika je, kao što svi znamo, jedan od "vapijućih" grijeha.
Naišao sam na uputu da ukoliko si ne možete priuštiti dati napojnicu onda niti ne bi trebali koristiti usluge koje "podrazumijevaju" napojnicu. (Kao što kod nas ne bi pozvali nekoga da vam "pokreči" stan ukoliko si ne možete priuštiti plaćanje te usluge.)
Možete imati negativan stav prema "kulturi napojnica", ali dok se nalazite u društvu takvog ekonomskog uređenja i koristite uslugu čija plaća je tako definirana, ispravno je ostaviti napojnicu. Ukoliko je ne ostavite onda zakidate radnika.
Još jednom, takva prosudba podrazumijeva da napojnice imaju ulogu kako je opisano. Možda je takva oštra prosudba ipak ponekad pogrešna. (Nesumnjivo nije pogrešna u onim slučajevima kada osoba ne prima nikakvu drugu plaću i kada je napojnica jedina plaća koju osoba dobiva za izvršeni posao. U takvom slučaju možemo reći da je nedavanje "napojnice" ista stvar kao i neplaćanje radnika za njegov rad, "napojnica" je zapravo u tom slučaju samo drugi pojam za plaću.)
S obzirom na to da poslovi u pravilu podrazumijevaju naknadu (plaću) od poslodavca, odnosno da je njegova plaća već uključena u usluge i robe koje plaća gost jasno je zašto bi netko mogao prigovarati nužnosti davanja (velikih) napojnica. Porastom "minimalnih" plaća i posljedično cijena usluga, mnogi se pitaju što je zapravo ostalo od nužnosti napojnica. U svakom slučaju, ne znam koji je točan odgovor, ne znam ni znače li svi "moderni" problemi koji se spominju uz napojnice da se "kultura napojnica" širi ili da propada. (Jedino od upečatljivijih pitanja prošlih izbora je bilo oporezivanje napojnica.)
---
Što su onda napojnice i zašto se koriste? Nisam siguran. Na temelju mnoštva scena iz američkih humorističnih serija i online komentara nisu niti amerikanci sigurni. Ekonomisti također nemaju precizno objašnjenje gdje se koriste i na koji način se mijenjaju.
Vrijede li upute (o nužnosti davanja napojnica kao pitanje pravde) za naše društvo i ekonomiju? Rekao bih da ne. Budući da ne mislim kako kod nas postoji takva "kultura napojnica" onda ne bi ni trebala biti dužnost u tom smislu. (Što ne znači da ne/bi trebali ostaviti "našu vrstu" napojnice.)
Nismo amerika pa kada ne date napojnicu niste nikoga "zakinuli" za plaću. Kod nas davanje napojnica, ovisno o usluzi, nije stvar pravednosti, nego zahvalnosti i velikodušnosti. Svoju zahvalnost i velikodušnost naravno možete pokazati i na druge načine.
PS
Turističke tvrtke na svojim stranicama objašnjavaju kakva je "kultura napojnica" kod nas. Nisam detaljnije proučavao, ali čini se da upute nisu rezultat sociološkog istraživanja.
Učinilo mi se potencijalno zanimljivim ukratko objasniti što su napojnice (ekonomski gledano) odnosno zašto bi se takvo što javilo i koristilo – ili ne koristilo. Koliko je takav sustav dobar za gosta, zaposlenika ili vlasnika ne komentiram.
U starijim epizodama podcasta Econtalka raspravljaju o fenomenu napojnica; zašto postoji, kako se mijenja s tehnologijom i društvom, koji su izazovi za poslodavca itd. Primjerice Anthony Gill on Tipping (2017.)
---
Opisani "ekonomski mehanizam" se ne koristi u svim kulturama. Negdje će naglasak biti na izboru i edukaciji zaposlenika, na raznim drugim društvenim pritiscima koji osiguravaju kvalitetu usluge.
Prije par godina su kod nas uveli "fiskalizaciju" napojnica pa je moguće da i mi imamo "kulturu napojnica" samo što nisam s time upoznat, vjerojatno je vezana uz turizam i strane goste. Siguran sam da bi mi naša "fiskalizacija" i "prosjek po zaposlenome" imala još manje smisla kada bih pokušao proučiti o čemu se radi i na koji se način provodi. (Ovisi o ustanovi, ali napojnice koje u americi dobije pojedini konobar su namijenjene upravo njemu, ne dijele se s drugima, kuhinjsko osoblje i svi oni koji nemaju kontakt s gostima ne dobivaju napojnice.)
U nekim našim sustavima je dosta rašireno davanje raznih "napojnica". Mnogi bi to povezali s korupcijom, ne uvijek opravdano, ali jasno je zašto bi se mogla razviti pogrešna očekivanja.
---
Jedno od pitanja koje ljudi znaju postavljati jest plaćate li napojnicu za izvršenu uslugu ili kako bi osigurali istu ili bolju uslugu drugi put kada dođete? Iako nemamo "kulturu napojnica" kod nas, ponekad Vam se isplati dati "napojnicu" iz "samozainteresiranih" razloga jer ćete (drugi put) biti bolje "posluženi" na razne načine; brzina, pomoć, savjet, popust, gratis itd. (Vratit ćete uloženo.)
Postoje i kod nas neki koji će biti poznati kao osobe koje "daju" napojnice (što, ovisno o djelatnosti, može djelovati i pomalo odbojno). Mogu imati čiste nakane, ali drugi bi mogli cinično prosuditi njihovo ponašanje. (No, možda su to samo riječi zavidnih ljudi. Mnogima neće smetati ako dobiju napojnice, koliko god neočekivane i neobične bile.)
Neki će ipak odbijati "napojnice". Neki će se i uvrijediti. Ne bih širio temu na sve institucije i "usluge", ali mogli bi pomisliti da time stvarate očekivanje nekih ekstra usluga i dužnosti (što bi moglo biti čak i koruptivno i nezakonito) ili je nekome možda uvredljivo na nekoj suptilnijoj razini. (Vezano uz dinamiku društvenih odnosa.)
Dio komentara i usporedbi mogao bi biti jasniji ako se sjetite svih usluga koje koristite u svome životu (trgovine, restorani, dostave, zabava), uključujući one vezane uz javni sektor (medicinske, edukacijske, pravne itd.)
Navođenja primjera iz svakodnevnog života moglo bi se pretvoriti u epizodu Seinfelda pa nećemo ulaziti u njih. Ipak, da ilustriramo; U ovoj sceni (yt) Jerry se pita koliku napojnicu mora ostaviti čovjeku koji mu dostavi drva. (Scena bi bila drugačija u našem kontekstu, pretpostavio bih da si dostavljač već zaračuna napojnicu u stvarnoj količini isporučenih drva.) Ovdje je još jedna scena slične tematike. (Ovdje scena iz druge serije o nemonetarnim kompenzacijama, ili premalim napojnicama, itd.)
(Nedavno su me yt algoritmi napali s raznim "isječcima" iz serija, i iako su mi mnoge od njih nepoznate neke nisu i moram priznati da mi je teško vjerovati da sam ih ikada popratio. Čak i dok sam ih gledao bio sam svjestan da promoviraju pogrešne stvari, ali sada mi djeluju potpuno negledljive. Izuzev nekih scena, iznenađen sam koliko su nekvalitetne; i sudeći po komentarima nisam jedini. Čak i kada bi ignorirali razna štetna ponašanja koja normaliziraju, toliko laganja i, da iskoristim moderniji pojam, "toksičnosti", djeluje nestvarno. No, to je bilo vrijeme prije interneta, sada puno mudrije koristim svoje vrijeme pa pišem o napojnicama u americi.)
 |
| Napojnice(yt) |
