Velika većina modernih intelektualaca sklona je malo razmišljati, ali nikada promisliti sve zaključke. Razmatrati će, ali nikada vlastite pretpostavke. Ukratko, oni su poput studenata druge godine [eng. Sophomore]. Odnosno, mudre budale, ili, stvarne budale koje površno izgledaju, i vjeruju za sebe, da su mudri.
Oni mogu vidjeti što je pogrešno sa status quo ali ne i što je pogrešno s njihovim rješenjima; Znaju koje su prepreke ostvarivanja njihovih ciljeva, ali ne znaju zašto te prepreke postoje, ili zašto su njihovi ciljeve nekoherentni ili zli; mogu vidjeti zbog čega su neki ljudi kratkotrajno nesretni; ali ne vide razloge zbog kojih su životi većine ljudi ispunjeni.
Ljevica pridaje puno pažnje egalitarnoj ekonomiji redistribucije – uzimanje manjini i davanje masovnoj većini; ali nikada ne izračunaju koliko bi ta većina zapravo dobila sredstava. Socijalizam kao internacionalni projekt 19. stoljeća utemeljen je na želji da se ublaži siromaštvo kojeg su elite prvi put primjerite nakon industrijske revolucije (nakon što je industrijska revolucija objektivno ublažila to siromaštvo – ali je također dovele siromašne u gradove) – ali socijalizam se temeljio na razmišljanju koje vjeruje kako će redistribucija riješiti siromaštvo; ali nitko nije izračunao i shvatio da to nije moguće, i da će egalitarni socijalizam sigurno i matematički dovesti ne do općeg izobilja nego općeg siromaštva.
Danas se ljevica usredotočuje na tobožnji položaj skupina "žrtvi" koje kroz posljednjih pedeset godina imaju sustavno i eksplicitno odobrene posebne preferencije i privilegije kroz različite zakone i regulacije - i u birokratskom i privatnom diskurzu.
Sve to kako bi se odgovorilo na određenu nejednakost (možda osobnu možda statističku) koja je obično posljedica zdravorazumske pravednosti – prema tome potrebno je redefinirati pravednost. Potrebno je nametnuti "jednakost ishoda" na grupnoj razini – kvotama – neovisno o individualnim razlikama. Posljedice izjednačivanja kvotama na grupnoj razini lako je vidljiva, lako ju je primijetiti – ali Ljevica ne želi priznati ono što je očito niti će promisliti o implikacijama onoga što zagovara.
Ljevica (čija je krajnja motivacija zla, i čija je vladajuće elite namjerno angažirane u vrlo uspješnoj strategiji subverzije, destrukcije i inverzije svega što je Dobro) dobro zna što radi. Ljude koji ne razmišljaju tako proglašavaju glupim, a za svakoga tko stvarno rigorozno razmisli o zaključcima kažu da se bavi "besmislenom metafizikom" i ideološki je apologet fašizma.
Priučeni intelektualac je podjednako nestrpljiv i prema naivnima i prema učenima – zadovoljan je svojim parcijalnim, površnim i iskrivljenim djelićem znanja; Zbog malo znanja kojeg posjeduje osjeća se superiornim u odnosu na masu, ali on prezire stvarno mudre jer nema potrebe za išta više znanja jer mu je njegovo dovoljno da dobije što želi (trenutno, kratkotrajno, u skladu s vlastitim površnim i iskrivljenim željama.)
On smatra da je oličenje savršene ravnoteže – ima dovoljno znanja da je superioran masama, ali nedovoljno da se mora suočiti s problematičnim posljedicama; smatra da je prestižan i pragmatičan; dovoljno podučen da opravda svoj autoritet, ali nedovoljno da ga izbace iz ugledna društva.
Živimo u svijetu u kojem je takvo razmišljanje prevladavajuće – u vlasti, masovnim medijima, glavnim crkvama, zakonu, vojski i policiji, obrazovanju, znanosti i svugdje drugdje.
Malo znanja može biti opasna stvar; a riječ "opasna" zvuči kul! Voli misliti o sebi – i kada drugi tako misle o njemu – kao "opasnome" – iako je zapravo bojažljiva, konformistička, neprincipijalna kukavica kada se nađe u ozbiljnoj situaciji (pragmatičan je, znate, štedi se za stvarno važne stvari...)
Svaki mudar čovjek prolazi kroz fazu priučenosti – ali ako je ne prepoznao kao fazu može u njoj zaglaviti; kao što se dogodilo čitavoj Zapadnjačkoj vladajućoj klasi.
Jedan bi bio loša stvar... ali čitava klasa uobraženih, samozadovoljnih koji vladaju svime je smrtonosna.
Napisano, uz dosta izmjena, prema postu The Sophomoric Left (autor Bruce G. Charlton).
PS
Svatko je konzervativan u onome u čemu je stručan, a u odsustvu medijske indoktrinacije to bi vrijedilo i za obične ljude.
Raniji postovi na blogu; Sowell Adolescentni Intelektualci, a u eseju Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, Sowell se prisjeća;
Kada sam bio dodiplomski student ekonomije na Harvardu, profesor Smithies me upitao na predavanju kakav plan preferiram oko određenog pitanja koje je bilo tada aktualno. S obzirom da me to pitanje duboko zanimalo, nastavio sam mu entuzijastično odgovarati, objasnio sam mu koje korisne posljedice očekujem od plana kojeg zagovaram.
"I što će se tada dogoditi?" upitao je.
Pitanje me iznenadilo. Ipak, kada sam razmislio postalo mi je jasno kako će situacija koju sam opisao dovesti i do drugih ekonomskih posljedica; počeo sam ih uzimati u obzir i nabrajati.
"I što će se dogoditi nakon toga?" Pitao je profesor Smithies.
Dok sam analizirao daljnji razvoj ekonomskih reakcija na moj plan, počeo sam shvaćati da bi te reakcije dovele do znatno nepoželjnijih posljedica od onih u prvoj fazi, počeo sam pomalo popuštati u svojem zagovaranju.
"I što će se tada dogoditi?" inzisitrao je profesor.
Tada sam počeo shvaćati kako će ekonomski odjeci plana kojeg sam zagovarao vjerojatno biti poprilično katastrofalni – i zapravo puno gori od početne situacije koju je plan trebao popraviti.
Koliko god da je ta vježba bila jednostavna, bila je detaljnija od većine ekonomskih rasprava oko planova vezanih uz veliki broj pitanja. Većina razmišljanja prestaje u fazi prvoj.
Još neki raniji postovi; Plaćate li poštenu razinu poreza, Tko ima vremena biti Ljevičar, Progres, Inteligencija (i mudrost) i glupost itd.
Da podsjetim na par citata;
Velike gluposti ne dolazi iz naroda; prvo zavedu inteligentne ljude.
Budala uzvikuje da negiramo problem kada mu pokažemo pogrešnost njegova omiljena rješenja.
Mi reakcionari pružamo idiotima užitak da se osjećaju kao odvažni avangardni mislioci.
