srijeda, 25. studenoga 2015.

Tko ima vremena biti ljevičar?

Mitologija Ljevičarstva kaže da je ono samo rezultat tlačenja – ali razvoj je bio suprotan tome. Ljevičarstvo je uvijek rezultat sve većeg bogatstva i slobode – ili zapravo utvrđenog luksuza i statusa.

Najraniji ljevičari su bili industrijski proletarijat – koji je vjerojatno bio najbogatija i najslobodnija skupina radnika na svijetu u tom trenutku. Rani socijalizam (sredinom 19. stoljeća) se utvrdio među dobro plaćenim radnicima urbanih područja i među novim industrijama poput rudarenja ugljena, brodogradnje, čelika itd.

Primjerice rudari kasnog 19. stoljeća u Newcastleu su bili toliko bogati (za svoje vrijeme) da su bili poznati po svojoj otmjenoj odjeći i skupoj razibrizi poput pijenja, kockanja i zabavljanja. Bili su zapravo toliko bogati da njihove žene nisu morale zarađivati – postalo je izvor "macho" ponosa dovoljno uspješno privređivati da žena može ostati u domu i brinuti o kući.

Socijalistički rudari su bili osnova britanskog socijalizma sve do neuspješnog štrajka 1984.

U istom vrijeme, nekoliko kilometara van grada, radnici na farmama su bili ekstremno siromašni, nisu imali novaca za igre i zabavu, a njihove žene i djecu su morali raditi koliko god je to bilo moguće samo da bi imali dovoljno za jesti.

Unatoč tome, ljevičarske stranke su se gotovo uvijek protivile industrijskoj revoluciji koju su – sljedeći Marxove zablude/namjerne greške – gotovo uvijek opisivali kao da osiromašuje radničku klasu. Zapravo je industrijska revolucija, kao što pokazuje Greg Clark u A Farewell To Alms, više koristi donijela siromašnima nego bogatima - na kraju je ukinula strukturalno siromaštvo – a u svakom trenutku joj se suprostavljao socijalizam koji je kasnije nanovo napisao povijest i preuzeo zasluge za napredak.

Ako pročitate iskrene memoare Shelby Steele i Thomasa Sowella, možete vidjeti da postoji analogna situacija u SAD-u. Era "Civilnih prava" dolazi nakon velikog poboljšanja u bogatstvu, statusu i slobodi populacije bivših robova u SAD-u. Kao i inače, Ljevičarsvo je preuzelo zasluge, i iskoristilo, ono što je već postignuto bez Ljevičarstva, zapravo ono što se moralo boriti protiv većine ljevičarskih stranaka.

Istva stvar primjenjiva je na feminizam. Steve Moxon demonstrira (u Woman Racket) kako je feminizam jednostavno iskoristio već povećanu slobodu i bogatstvo žena.

Ovdje ne komentiram ništa o tome koliko su Ljevičarski fenomeni "dobri" nego da neovisno o tome jesu li dobro ili loši, istinski uspjesi nisu rezultat Ljevičarstva.

Ljevičarstvo je došlo kasnije, proglasilo svoje ciljeve dobrim lažući o tome kakve su stvari bile usporedivo prije i kasnije, te nanovo napisalo povijest kako bi preuzelo zasluge.

Ljevičarski fenomen je uvijek povezan sa sve većim bogatstvom, slobodom i statusom jer oni ljudi koji stvarno jesu tlačeni, siromašni i jasni su preslabi; kada su zakoni i socijalne prakse stvarno protiv njih, kada su oni stvarno "manjine"; tada su previše uplašeni, ranjivi i iscrpljeni (i to s dobrim razlogom) da bi postali ljevičari i pokretali političke kampanje.

Istinski ugnjetivani su oni o kojima nikada ne čujete od Ljevičara.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove