"Biti čovjek znači tražiti istinu koja zadovoljava um, vrlinu koja potiče savjest, i ljepotu koja razbija srce. Kada čovjeka lišite tih stvari, neće pronaćiti niti sreću niti odmor.
Najdragocjenija, najdublja i najvažnija velika ideja koju nam je Ljevica oduzila je ljepota. Ne moram niti objašnjavati da je život bez ljepote noćna mora; oni koji su vidjeli istinsku ljepotu – uzvišenu ljepotu, barem na jedan trenutak – nemaju je sa čime usporediti osim sa esktazom mistika, ili radošću sveca. Ljepota tješi ožalošćene, ljepota donosi radost i produbljuje razumijevanje; ljepota je poput hrane i vina, a ljudi koji žive okruženi ružnoćom postaju zgrčeni i izgladnjeli u svojim dušama. "
Tako je zapisao [2014.god.] J.C. Wright u postu Robbed of beauty by the left kada je analizirao instrumentalnu vrijednost uklanjanja Ljepote. (Više nije dostupna stranica na kojoj je objavljivao.)
Pita se zašto unatoč važnosti ljepote nitko ne raspravlja o njoj. Pobjeda Ljevice u tom području je tako iznenadna, tako nevjerojatno i tako potpuna da je usljedila samo tišina. Uvjerivši javnost da je ljepota stvar promatrača, Ljevica ju je isključila iz rasprave; Ljepota je stvar ukusa, a argumentirati da je ukusno bolje od bezukusnog je stvar elitizma, neprikladno je. Možda se radi i o zločinu iz mržnje u onim slučajevima kada uspoređujemo različite kulture.
Prema Wrightu, Ljepota ukazuje na drugi svijet, višu stvarnost, radost u kojoj nema smrti. Ljepota ukazuje na božansko. Ljevica to mrzi, a jedini način da to pobije je ružnoćom. Ako ljepota nije stvar ukusa, onda nam ljepota govori o istini, stvarnoj istini, istini koja ne pripada svijetu propagande. Ljepota ponizuje ohole jer ukazuje na nešto više od njih i njihovih apetita.
Ljepota je stvar ukusa, a to znači da je lijepo ono što umjetnik veli da je lijepo. Pisoar, svjetlo koje se pali gasi, raspadajuća kravlja glava, čaša vode na polici, nepospremljen krevet, izmet u konzervi itd. Ukoliko ne vidite ljepotu u tome, to je zato što ste ograničeni i niste educirani. Opisano nisu ideje nekog pomahnitalog luđaka nego najveća umjetnička djela prošlog stoljeća – stanje naše kulture.
Takvo je vodstvo umjetničke vizije koja kontrolira našu civilizaciju.
Zašto prezentiraju takve slike? Prema Wrightu, odgovor nije težak: ružnoća pomaže Ljevičarskim ciljevima na vrlo stvaran i vrlo suptilan način.
Zamislite dva čovjeka: jedan stoji u svijetloj kući, s visokim mramornim stupovima, ukrašenom raskošnom umjetnošću, prekrasnim prikazima svetaca i heroja, trenucima velikih patnji i velikih pobjeda. Polifoni zbor podiže glasove u radosnoj pjesmi. Drugi čovjek stoji u straćari s koje otpadaju tapete, polupokrivena i prepuna štakora, okružena sivim betonom ispunjenim neurednim grafitima, našaranim psovkama, i neonskim znakom koji oglašava striptiz bar. U pozadini odzvanja rap glazba, bučna, ispunjena psovkama. Birokrat im pristupa i naređuje im određeni rutinski i ponižavajući zadatak. Koji od dvoje muškaraca će se prije pobuniti i ne pokoriti?
Koji će automatski i nesvjesno pretpostaviti da je ljudski život svet, da su ljudska prava neprovrediva, i da je Čovjek stvoren na Božju sliku i priliku? Čovjek koji je okružen svetim slikama? Ili čovjek koji je okružen rugalačkom prljavštinom?
Drugim rječima, koji od njih će prije postati žrtva svjetonazora mračnog svijeta bez značenja, bez istine, bez vrline?
PS
Prema Wrightu, s obzirom na dugo razdoblje u kojem umjetnost agresivno propagira ružnoću, mnogima će argument ljepote biti potpuno nedostupan i nejasan. (Pretpostavljam da postoji i određeni tip ličnosti koji nije toliko sklon takvim argumentima.)
Naravno, kao što neki ističu, problem je što su neke od najglupljih i najopasnijih ideja proizašle od institucija i ljudi koji su okruženi ljepotom - npr. ugledna sveučilišta bogate povijesti i arhitekture. Iz nekog razloga njihovi životi nisu preoblikovani tim iskustvom.
S obzirom na događanja prošlih godina i reakciju ljudi na njih, mogli bi posumnjati u rezultate Wrightova misaona eksperimenta (napisano 2014.). Ipak, nesumnjivo ima istine u njegovoj razmišljanju, neovisno o tome što ljudi okruženi ljepotom mogu svejedno činiti zlo.
Pravi eksperiment bi podrazumijevao ljude istih karakteristika i pozicija u različitim okruženjima. Anegdotalni primjeri mi govore da razlika postoji. Zar bi netko sumnjao da će dijete okruženo skladnom arhitekturom i umirujućom glazbom reagirati isto kao dijete okruženo ružnoćom i napadnom glazbom. Ružnoća okoline ide zajedno s ružnoćom našeg jezika, glazbe, ponašanja. (Zamislite kontrast stare škole okružene cvijećem nasprem nekog modernističkog betonskog zdanja pošaranog grafitima, ponekad službeno naručenih kako bi ustanova bila "relevantna" i suvremena što je donedavno bio trend.)
Očito, razlozi zbog kojih su neke od vodećih svjetskih institucija bile okružene ljepotom više nisu prisutni na tim institucijama. Koji god da je razlog, više nisu vođene ljepotom, ne stvaraju ju je, nego je ponekad i aktivno suzbijaju. Revolucionarni pokreti proteklih stoljeća su također poznati po uništavanju.
(Isto tako, umjetnici koji stvaraju lijepe stvari svejedeno mogu – i često to rade - voditi živote koji nisu uzorni, radi li se o pitanju senzibiliteta, okolnostima takvog načina života ili nečemu trećem je posebno pitanje.)
PPS
Čitajući Wrightova razmišljanja možete se zapitati u što vjeruju i što propagiraju oni koji grade ružne crkve. Zašto inzistiraju na ružnim građevinama? Koji im je cilj, i koja je korist od tih njihovih ružnih građevina, zašto ih grade?
Odnosno, što očekujete od izgubljene duše koja naiđe na takvu građevinu, hoće li se osjećati kao u čekaonici doma zdravlja, nekoj garaži, ili će prepoznati da je ušla u novi svijet, otajstven i istinit? U što će vjerovati i kako će živjeti?
 |
| Poštedjeti ću Vas vanjskog izgleda |
Podsjetilo me razmišljanje na Poglajenovo prisjećanje kojeg sam prije prenio na blogu. Iz posta; III. Božje podzemlje - Prikriveni vjernici među crvenima;
Nisu se sve ruskinje jednako radovale otkriću boljeg i ljepšeg života od onog na kakvog su ih naviknuli. Neke od njih nisu mogle podnijeti prizor obreda kršćanskog vjenčanja.
U poljskoj su crkve bile otvorene, a ruska je politika vjerske tolerancije bila u punom zamahu. Naši su ruski vojnici uvelike bili zadivljeni prekrasnim obredima u poljskim crkvama. Kad god se održavalo kakvo vjenčanje, crveni vojnici, muškarci i žene, bi se okupili u crkvi i širom otvorenih očiju promatrali ono što je dotad za njih bila samo stvar potpisivanja papira u mračnom uredu sovjetskog matičara. Žene vojnici su stajale zatečene ovom novom svečanom ceremonijom koju su činile upaljene svijeće, stari zborski napjevi, kruna od cvijeća na mladenkinoj glavi i njezina bijela haljina. Prvi put su vidjeli sakramentalno sklapanje braka.
Jednom je takvom vjenčanju sa mnom prisustvovala Nataša, mlada časnica Crvene armije. Ona je bila vrlo inteligentna djevojka s lijepim visokim čelom iznad tamnih gustih obrva koje su krasile lica pojedinih ruskih žena. Pažljivo je promatrala svaki detalj obreda. Svećenik je davao svoj završni blagoslov paru koji je klečao, procesija je krenula prema izlazu, a ona mi se okrenula i rekla "Dođite." Slijedio sam je.
Pred crkvom se Nataša kretala među gomilom seljaka koji su ljubili mladenku čestitajući joj. Seoski fotograf je namjestio mladi par u ukočenu pozu u kakvoj se obično slikaju mladenci. Nataša je i to promatrala.
Zatim je došla do mladenke i upitala iznenađenu mladu ženu: "Možeš li mi dati jednu fotografiju svojeg vjenčanja? Bila bih jako zahvalna."
"Rado, Rado", odgovori mladenka.
Te je večeri Nataša poslala jednog svog vojnika u mladenkinu kuću. On je primio još neobrađenu fotografiju s vjenčanja otisnutu na razglednici. Nataša je na poleđini napisala adresu svoje majke koja je živjela u središnjoj Rusiji. Zatim je drhtavim rukom napisala sljedeću poruku koju sam kasije prepisao:
"Draga mama!
Ovako ovdje izgleda vjenčanje. U crkvi, pred svećenikom i zauvijek, a ne kao u našoj zemlji poput pasa koji se vide i odmah sparuju.
Ne mogu više to podnijeti.
Zbogom, draga mama!"
Teška sam srca prepisao ovu poruku jer je razglednica nađena sljedećeg jutra na stolu pokraj njezina mrtvog tijela. Revolver joj je ispao iz ruke nakon što je pucala u svoje srce.
Takve su tragedije bile neizbježne. Kada bi mladi komunisit vidjeli život izvan Rusije, uviđali bi da je laž sve ono što su i učili u školi i što je govorila ruska promiđba.
