U jednom razmišljanju BGC primjećuje (prenosim sažeto);
Kršćanstvo se često prikazuje kao stvar toga da ste "ljubazni" [srdačni, dobri, ugodni] – oponašate "blagog Isusa, krotkog;" ideja je da su pravi kršćani marljivi, dobre naravi, prijateljski raspoloženi, spokojni, empatični, savjesni ... dobri građani.
Ali što s onim ljudima čija osobnost nije takva; koji su čista suprotnost; agresivni su, dominantni, lijeni, ludi, razdražljivi, nedosljedni, neprijateljski nastrojeni, impulzivni – mogu li takvi ljudi biti kršćani?
Odgovor glasi; naravno!
---
Ipak, možda postoji očekivanje da obraćenje na kršćanstvo ujedno "obraća" neljubaznu osobu u ljubaznu: nedosljedan i ćudljivi tip će postati krotki i blagi stereotipni prikaz.
Ako se to
ne dogodi, ako obraćenik ne postane susretljiv, empatičan,
druželjubljiv, savjestan ideal – onda možda obraćenje nije
bilo stvarno ...
---
Ipak, osobnost je većinom nasljeđena i uglavnom stabilna kroz život – tako da se ljudi rijetko kad značajno promjene u tipu osobnosti – iako se može promjeniti odgovor na različite okolnosti.
Kada
govorim o "neljubaznima" onda mislim na one ljude (većinom
muškarce, ali i manji udio žena) koji imaju visoku razinu
Eysenckove psihotičnosti, nisku razinu susretljivosti i savjesnosti
(Pet Osobina ličnosti), i nisko su u osobini empatije (Barona
Cohena).
---
Kako bi izgledalo kršćanstvo za takve tipove?
Kao prvo, glavnu ulogu bi imalo pokajanje, ne postoji mogućnost licemjerja jer neljubazni kršćanin očito ne bi živio po pravilima. Karakteriziralo bi ga griješenje i kajanje, a ne jednostavno "ne-griješenje".
Bitna stvar je da neljubazni kršćanin prizna svoj neuspjeh življenja prema istinskim i dobrim standardima ponašanje, da nikada ne pokušava redefinirati grijeh u smislu onoga što on sam može postići.
---
Mora reći; ovo je ispravno, ali ja to ne mogu činiti.
Stalno se trudim, ali stalno padam, moram se pokajati i tražiti oprost.
Ali ovo
je ispravno.
---
Ipak, u vrijeme krize, kada se nešto herojski treba učiniti, i to učiniti odmah bez obzira na posljedice. Jedan duboki, ekstremni simboličan čin – odbiti se pokoriti... onda je potreban takav neljubazan kršćanin. Takvi se ubrajaju među svetim mučenicima.
---
Kršćanstvo za neljubazne može imati uobičajene elemente – može biti strogo nadzirano i uređeno poput života redovnika i vojnika za Krista (npr. viteza templara).
Takvim sredstvima izvanjske discipline, poslušnošću postom, herojskim molitvenim bdijenjima itd. – nakon više godina, možda i desetljeća – nepostojana i svojevoljna osobnost; ego, ponos; se pokori i otopi u zajedništvu s Bogom.
---
Ali kada govorimo o samodisciplini pravilo bi bilo; ako je često onda kratko; ako je dugo, onda strukturirano.
Prema tome, praksa redovite, svakodnevne tihe mise u Katoličkoj Crkvi je bio dobar način da neljubazni održe vjeru – praksa prisustvovanja vrlo krakoj misi kao prva stvar ujutro, svako jutro, kao skeletna struktura života.
Duge službe bi trebale biti strukturirane i trebale bi se koristiti svim mogućim pomagalima za postizanje pozornosti i udubljenosti: odore i ruho, sveta arhitektura, tradicionalni ritual, formalne i ozbiljne riječi i glazba.
Takva je bila pobožnost JRR Tolkiena koji je – u mnogim aspektima – klasični neljubazni tip kršćanina. Iako je bio empatičan i društven (ljubazan čovjek), također je bio razdražljiv i impulzivan i teško mu je bilo zadržati se na zadatku, završiti neki posao do kraja.
---
Još jedan model bi bila ideja Svete Lude iz pravoslavlja – osoba čije se naizgled ludo, impulzivno i naizgled "nasumično" ponašanje doživljava kao da ima Sveto značenje; i služi kao oblik pouke za zajednicu.
(Sličan
tip postoji u antičkoj grčkoj, djelomice u liku Sokrata, ili
Diogena kao ekstremnom primjeru. Neke Shakespearove "lude"
imaju sličnu namjenu.)
---
PS
Svi kršćani nisu, niti moraju biti, "ljubazni". Ljudi imaju različite osobnosti, nekima je teško biti ljubazan (ugodan) kršćanin, odnosno nisu takvi kršćanini u smislu očekivane osobnosti.
Postoji (moderno) očekivanje kako bi se kršćanin trebao ponašati i što bi trebao govoriti drugima. (Pritom očito ne mislim na pitanja pravovjerja, grijeha i sličnog, nego na tip osobnosti.)
Ranije sam već objavio nešto na tragu gornjeg razmišljanja; ponavljam iz posta Radosna osoba;
"Moderni kršćanin se osjeća profesionalno dužan ponašati veselo i šaljivo, pokazivati svoje zube kroz veseli osmijeh, ispovijedati porobljavajuću ljubaznost, kako bi dokazao nevjerniku da kršćanstvo nije "tmurna" religija, "pesimistična" doktrina "asketskog" morala. Progresivni kršćanin rukuje se s nama širokim osmjehom političara koji se kandidira za fotelju. "
Ljudi imaju različite osobnosti, nekima je teško biti takav "ljubazni" kršćanin. Jedan poznanik zna prigovarati "licemjerje" jer su pojedini ljudi koji "idu u crkvu" unatoč tome skloni pokazivati "neljubazne" osobine koje on smatra neprikladnim kršćanima. (Trebali bi valjda, prema njemu, stalno pokazivati neku servilnost, biti u harmoniji sa svima i nikada ih ništa ne bi trebalo iziritrati.)
Kao što je istaknuo BGC, poznati kršćani kroz povijest nisu imali takvu "ljubaznu" osobnost, mnoge svece bi danas vjerojatno smatrali neprihvatljivima.
Pogledao sam svjedočanstvo neke časne, ispričala je o svome životu i kako je pristupila redu, a u komentarima su se javili neki koji su je kritizirali jer im se nije nasmiješila kada su je kontaktirali, i nije uvijek činila ono što bi oni zahtijevali od nje. (Nimalo kršćanski od nje.)
Svjedočio sam kada je jedna osoba ogrezla u ovisnost (čija je psiha i zdravlje već duboko oštećena istom), optužila poznanike za licemjerno kršćanstvo jer joj ne žele pomoći u ovisnosti. Pritom naravno nije mislila na pomoć da se nekako odupre ovisnosti, nego činjenici da joj ne žele pribavljati sredstvo ovisnosti. Očito, imala je na umu određenu ideju prema kojoj bi kršćanin, makar nominalan, trebao biti "ljubazna" osoba (susretljiva) koja bi ju slušala i činila što ona želi.
Poslušavši neka svjedočanstva obraćenja primjetio da su pojedini ljudi zbunjeni o tome kakvi bi kao kršćani trebali biti. Prepoznaju da imaju drugačiju osobnost od tipičnog "ljubaznog kršćana" pa se osjećaju nekako nelagodno. Osoba koja je prije živjela polumafijaški život (koji podrazumijeva "neljubaznost") odjednom se mora, prema određenom shvaćanju, predstavljati kao osoba potpuno drugačije osobnosti. (Možda je problem nekada u oholosti takve osobe, ali vjerojatno ne uvijek.)
Stvaran je problem što se ljudi određenih karakteristika teško pronalaze u modernim oblicima duhovnosti.
---
Objavio sam ranije o povezanim temama, primjerice Očekujemo li da će svaki kršćanin (u svemu) biti bolji od svakog nekršćanina? – C.S. Lewis, Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu, Razlika između mene i tebe, O druženju i sakramentima, Sakramentalna teologija itd.
Predstavljajući jednog autora, fizičara Rizzia, prenio sam njegovo iskustvo iz mladosti ;
U CCD-u[katoličkoj bratovštini] smo većinom radili kolaže i pričali o tome kako se osjećamo. Tako da sam imao dokaz da se u Katolicizmu radi samo o osjećajima.
Kasnije primjećuje;
"Novi obred je pretvorio misu u nepoznanicu za mene; Mislio sam da je to slavlje, obrok. Pa, ako je to sve, više sam se zabavljao igrajući nogomet ili bejzbol te na ručkovima poslije!"
Tek je poslije, nakon čitanja starijih knjiga naučio da je Misa žrtva.
Ne znam što privlači mlade (ili stare), ali sigurno postoje ljudi koji očekuju više (ili drugačije) no što im se trenutno nudi. Možda su takve radionice privlačne mnogima, možda i većini, ali zasigurno postoje oni koji ih već zbog svoje osobnosti ne smatraju previše privlačnim.
---
Ljudi imaju zadanu osobnost, i ona se toliko ne mijenja kroz život. Naravno, očekujemo od kršćanstva da barem donekle utječe na karakter ljudi, da ga oblikuje. Vjerojatno poznajete nekoga tko je "promijenio" svoj život zbog vjere. S obzirom na ono što znamo o osobnosti, možda je to čudo veće no što se isprva čini.
Ipak, postoje i oni koji bi se nazivali kršćanima pa izgleda da nisu toliko promjenjeni. Vjerojatno poznajete nekog "kršćanina" koji je prilično iritabilna osoba – a to u pravilu znači i prilično iritantna, osim ako vidite humor u tome. Očito, možete posumnjati je li takva osoba stvarno kršćanin, odnosno koliko dopušta kršćanstvu da je promijeni – možda bi bez tog utjecaja bila još gora, ali ponekad se možda jednostavno radi o takvom karakteru. (Primjerice neke osobe iz svijeta umjetnosti, ili manje znani ljudi iz okoline.)
BGC na umu vjerojatno ima neke primjere radikalnijih osobnosti od onih koji meni padaju na pamet. (Mogao bih se sjetiti još nekih vrsta kršćana koji ne odgovaraju uvijek slici "ljubazne" osobe što ih ne čini ništa manje kršćanima. Postoje još neki arhetipovi koji odudaraju od norme.)
Ponudio je "neljubaznima" nekoliko savjete i puteva, ne znam jesu li ispravni za sve, ali možemo ih sažeti riječju disciplina. Možda se ne radi o promjene u smislu da će netko odjednom imati lijepe riječi i srčani osmjeh u svakoj situaciji nego da će imati dovoljno samodiscipline. Možda će takva osoba i dalje biti sklona nekom ponašanju, ali će imati dovoljno samodiscipline da se ne upušta u to, ili barem da se pokaje i prepozna što je pogrešno u tome.
(Zbog Tolkiena je u svom savjetu dao konkretne primjere katoličke mise iako on sam nije katolik, ali ne znam koje bi mu bile alternative. Nisam proučavao Tolkiena, ali koliko znam nije bio toliko entzuzijastičan oko promjena u liturgiji pa je i dalje nastavio prilično glasno uzvikivati sve odgovore na latinskome.)
---
BGC spominje korisnost različitih tipovi osobnosti. Postoje ekstremne situacije poput rata kada su potrebni ljudi određenih sposobnosti i karakteristika koji se ne uklapaju najbolje u mirnodopsko vrijeme – tu opet imamo potrebu discipline. Duhovni boj vjerojatno nije toliko različit. (Primjer "svete lude" bi možda bio blizak ideji "genijalaca" koji ne funkcioniraju najbolje u društvu, ali mu pridonose na jedinstven način.)
Crkvi su potrebne osobe različitih osobnosti. Nemojmo se iznenadili ako svi kršćani nisu istog ljubaznog kalupa. (Dvoje vjernika, profesionalni boksač u naponu snage i krhka starica vjerojatno neće imati iste reakcije u prometnoj gužvi. Doduše, profesionalni boksač bi vjerojatno trebao biti discipliniran.)
Iako mnogi očekuju od svećenika da se sa svima slaže i odobrava njihovo ponašanje, da bude "ljubazan", očito je da svećenik često mora činiti upravo suprotno, ukazivati na grijeh i pozivati na obraćenje. "Ljubazna" osobnost često pomaže, ali postoje trenuci kada svećenik mora biti ne-susretljiv, koliko god to nekoj suvremenoj osobi moglo čudno zvučati. (Zamislite primjer svećenika kojem župljani pokušavaju određivati red mise, neprimjerenu glazbu itd.)
Očekivanja koja postoje od pojedinog kršćana, postoje i od čitave Crkve pa je neki prezentiraju kao "Ljubaznu crkvu", crkvu koja odobrava svako ponašanje, svaki grijeh. Ukoliko to ne čini onda na neki način ne živi ulogu koju joj je dodjelilo takvo iskrivljeno razmišljanje. Crkva bi prema njima trebala biti Majka koja nikada ne upozorava svoju djecu, koja ne brine za njihovu istinsku dobrobit nego ih uvijek hvali i odobrava svako ponašanje.
Povezano vidi postove Korupcija milosrđa, Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja",Sedam smrtnih grijeha u današnjem svijetu, O'Connor o Pobožnom govoru i duhovnoj stvarnosti itd
---
Ovo sve je prilično "sekularna" analiza. Pogani su podjednako raspravljali o moralnoj disciplini, ali nisu raspravljali o "promjeni srca", o oprostu, nisu shvaćali poniznost. To je razumljivo ukoliko ignorirate ili niste iskusili milost.
