C.S.Lewis jednom prilikom je odgovorio na pitanje koja religija daje najveću sreću.
"Dok traje, religija obožavanja sebe je najbolja." Imam starijeg poznanika od osamdeset godina, koji je od najranijih godina živio život neprekinute sebičnosti i samodivljenja i on je, manje-više, sa žaljenjem moram reći, jedan od najsretnijih ljudi koje poznajem. (...)
"Nisam oduvijek bio kršćanin. Nisam išao k vjeri da me usreći. Uvijek sam znao da će boca porta učiniti to. Ako se želite u religiji osjećate stvarno ugodno, svakako ne preporučujem kršćanstvo."
C.S. Lewis - Timeless at Heart. Answers to Questions on Christianity.
Je li Lewis stvarno mislio da je boca porta dovoljna za sreću? Ne zvuči kao nešto što bi rekao s obzirom na njegova ostala djela. Vjerojatno se radilo o dosjetki koju je smatrao duhovitom i upečatljivom u tom trenutku, ne o nečemu što je ozbiljno predlagao. (Prvi put kada sam naišao na citat nisam bio upoznat s kontekstom, poanta odgovora nije o tome što možda izaziva sreću nego o kršćanstvu.)
PS
Religija hedonizma i obožavanja sebe je možda prikladna za takve stvari "dok traje", ali takvi načini postizanja "sreće" obično ne traju dugo, možda mogu trajati i koje desetljeće, ali u konačnici dovode do loših posljedica.
Davno sam zabilježio gornji Lewisov citat i popratio sam ga komentarom o jednom poznaniku koji u životu čini samo stvari koje mu stvaraju ugodu - znao sam ga čuti kako se iskreno pita zašto bi itko želio činiti stvari koje mu nisu po volji u svakom trenutku – i po nekim površnim sekularnim standarima (materijalnim, društvenim itd.) nije mu išlo nimalo loše. S obzirom da tek sada objavljujem citat, mogu nadodati da su načini traženja užitka sustigli mog poznanika (spominjem ga jer se radi o mladoj osobi.) Ljudi iz njegove okoline su prisiljeni živjeti s posljedicama raznih ovisnosti u koje se upušta. Nisam ga nikada vidio da pije porto, a traženje stvari na dnu boce je samo jedan od njegovih problema. (Vjerojatno postoje oni koji nešto urednijim životom mogu produžiti takvo vlastito zadovoljstvo.)
Nemamo dobru definiciju sreće u sekularnom smislu. Nisam siguran kakvu sreću ljudi stvarno pronalaze u takvim užicima kada ih gledamo same za sebe. (Naravno da boca porta u već radosnoj prilici može pridonijeti, ali boca nije ta koja donosi radost.) Oni koji povjeruju u obećanja da će im takve stvari donijeti užitak, stvarno zadovoljavanje neke želje vjerojatno u jednom trenutku prepoznaju da nikada nije dovoljno, da nisu pronašli ono što su tražili, da nema onoga što ih je trebalo zadovoljiti, pronalaze samo prazninu, sva obećenja nestaju kada postanete ovisni, kada svoju slobodu iskoristite da bi se porobili grijesima.
Iako se vjerojatno mogu statistički mjeriti određeni parametri sreće i "dobrog života", čini se očitim da je često nešto pogrešno s reduciranjem života na takav oblik "sreće". Primjerice s onim istraživanjima koji pokazuju da su roditelji male djece "nesretni" i nezadovoljni. Ne radi se samo o tome da su ljudi bez obitelji u kasnijim godinama ti koji su "nesretni" i nezadovoljni pa nije jasno kako to uravnotežiti, nego takva definicija očito nešto propušta. Naravno da će neka neispavana osoba koja brine o bolesnom djetetu biti kratkotrajno "nesretnija" od osobe koja nema obaveza i slobodna je upuštati se u bilo koju aktivnost koja će joj dati "sreću" ili društveno odobravanje, ali radi se o prilično osiromašnom gledanju na stvari.
Neka istraživanja će pokazati da vjernici pokazuju veće zadovoljstvo životom, da žive duže, da su zdraviji, imaju zdravije odnose, manje antisocijalnog ponašanja itd. Vjerojatno su u pravu - iako ovisi o društvu i religiji kojoj pripadaju. (Možete to u modernom društvu objasniti i karakteristikama ljudi koji su obično religiozniji itd.) No, to jednostavno nije poanta.
Pitanje koja religija daje najveću sreću u ovom smislu pogrešno shvaća religiju – i život općenito. Pogrešno je promatrati kršćanstvo na taj način. (Iako može biti zanimljivo sociolozima.)
Prema tumačenjima nekih, Lewis je želio poručiti da nas kršćanstvo suočava s našim manama i grijesima, našim nesavršenostima (i našom pozicijom u svijetu). Ukoliko želite zaboraviti na njih, ignorirati ih, ne razmišljati o njima i biti zadovoljni samim sobom, onda ćete posegnuti za bocom porta. (Naravno, kršćanstvo će Vam pružiti i utjehu, način na koji se možete nositi s teškim okolnostima, Često ne možete promijeniti stvari koje Vam se dogode u životu, ali ih kršćanska vjera stavlja u širu perspektivu pa se možete suočiti s njima.)
Neki pak povezuju Lewisov citat s kritikom "kulturnog kršćanstva", mediokritetskog kršćanstva. Kršćanstvo nije klub u kojem ćete se osjećati ugodno i zabaviti uz bocu porta, nego poziv na žrtvu i svetost.
Možda je analiziranje ovog detalja pretjerano, vjerojatno je jednostavno želio reći ono što često možete čuti u društvu od određenih osoba vezano uz njihove planove, "ako se želim osjećati ugodno u nekom trenutku, upustiti ću se u konzumiranje alkohola s društvom". (Izjava je obično nešto direktnija.)
(Lako je pronaći eseje koji se bave ovom Lewisovom idejom, npr C. S. Lewis Doesn’t Recommend Christianity)
PPS
Naknadno sam se dosjetio još jedne moguće povezane interpretacije; ako odnesete bocu porta u društvu vjerojatno će Vas čitavo društvo pohvaliti, možete zamisliti kako Vas veselo dočekuju dok nosite flašu na stol, biti će omiljeni, osjećati ćete se zadovoljni samim sobom kakvi jeste, posebno kada dodamo utjecaj porta.
(Moram priznati da sam živio u uvjerenju prije pisanja ovog posta da porto ima puno veću koncentraciju alkohola. Činjenica manje koncentracije čak i mijenja moje shvaćanje Lewisove ideje jer nije isto lagano ispijati vino nekom prilikom ili zagrliti bocu žestokog alkohola s jedinim ciljem. Puno mi je lakše vidjeti kako bi Vas ovo prvo moglo usrećiti – kratokotrajno naravno, a ovo drugo mi je teže povezati sa istinski sretnom osobom.)
Već sam objavio nešto o temi pića; Izgubljeno umijeće katoličkog opijanja, Ne dajte svoju bocu
PPPS
Postoje na zapadu određene religije (npr. prosperty gospel) koje propagiraju religiju kao sredstvo prema ovosvjetskom uspjehu. Neke se pozivaju na kršćanstvo, ali nije teško prepoznati da nemaju veze s kršćanskim naukom, tradicijom i poviješću. Radi se o očito pogrešnim "religijama". (Naravno, i unutar pravovjernijeg kršćanstva možete pronaći razmišljanja koja će davati previše ili premalo važnosti ovosvjetskim stvarima.)
Samo želim istaknuti na tom primjeru da kada neki antireligijsko raspoloženi sekularist kritizira određene "vjerske" ili "religiozne" pojave možemo se složiti s njime - iako možda ne sa samim objašnjenjem. Naravno da postoji puno prevara ili obmana vezano uz religiju. Oduvijek ih je bilo, ima ih i biti će ih. Tko bi to negirao?
Ipak, na temelju toga ne možete tvrditi da je religija kao takva pogrešna.
Primjerice možete čuti kritiku o malom broju ispitanih i dokazanih čuda vezanih uz svetišta. Unatoč velikom broju takvih svjedočanstava, postoje jako strogi kriteriji koje je potrebno zadovoljiti da bi se nešto smatralo "službenim" čudom. Neki smatraju da su kriteriji ispitivanja prestrogi, ali ovdje samo želim reći kako je službeni stav daleko od naivnog priznavanja svake tvrdnje o navodnom čudu. (Činjenica da nešto nije prošlo takav proces ispitivanja ne znači da nije čudo.)
Jedna od popularnijih kritika Katoličke Crkve jest upravo ta da je u određenim povijesnim trenucima bila prerigorozna u svojim ispitivanjima. (Često su takve kritike popraćene nizom povijesnih neistina i krivih interpretacija, ali to je već drugo pitanje.)
Ono što samo želim istaknuti, očito je da postoje prevare vezane uz religiju. Svaki pravovjerni katolik će to priznavati.
Ako govorimo o nauku dovoljno je pogledati Vjerovanje da prepoznate nespojivost s tvrdnjama drugih "religija". (Kao i raznim tvrdnjama koje će davati mnogi vjernici.) U kršćanstvu je oduvijek poznato da postoje lažni poroci, lažne tvrdnje, stvari koje treba preispitati i utvrditi.
No, još jednom, sve to nije dovoljno da odbacite religiju kao takvu. (Astrologija daje pogrešne tvrdnje, ali neće astronomi zbog toga napustiti istraživanje nebeskih tijela. Različite skupine astronoma će imati svoju interpretaciju određenog fenomena, to ne znači da su zbog postojanja više interpretacija svi u krivu, ili da fenomen ne postoji.)
Kada sekularni kritičar da primjer neke vjerske prevare, katolik će se složiti s njime i zaključiti da je takvo što suprotno Crkvi i njenom nauku. Nije nešto na što pristajete samo zato jer smatrate da religija ima nešto za reći o svijetu. Iz te perspektive, podjela nije između sekularista i "vjernika", nego katolika i "nekatolika". (Nisu sve nekatoličke tvrdnje podjednako pogrešne.)
Sjećam se jedne od onih debata o (ne)vjeri gdje je poznati novoateistički autor potrošio prilično vremena napadajuću doslovnu interpretaciju o nekim stvarima, sugovornik katolik mu je mirno odgovorio da postoje neke kršćanske zajednice koje stvarno daju takvu interpretaciju, ali on ne pripada toj tradiciji i ne dijeli takvu interpretaciju. Ako ostavimo po strani dojam takvih rasprava i upečatljiv stil ateista koji je imao mnoge obožavatelje, na kraju shvatimo da nije ništa rekao; katolik je mogao dati snažniju kritiku takve interpretacije. Ostatak rasprave je protekao u sličnom tonu. Novoateist je napadao religiju koju katolik nije ni branio.
Radi se o široj temi kojoj treba pristupiti s više pozornosti, samo sam želio upozoriti da kritika sekularista o prevari ili obmani raznih vrsta ne pokazuje ništa o vrijednosti religije kao takve, činjenici da nešto možemo znati o Bogu ili o ispravnosti naših vjerskih iskustava.
