"Otkuda bol" naslov je još jedne dojmljive propovjedi Jordana Kuničića koju možete pročitati na portalu vjera i djela što svakako preporučam. Kao poticaj prenosim nemali dio (uređenje oblika teksta moje);
Zar ne čuješ? – upitah anđela. – Čujem, odvrati anđeo, to su patnje smrtnika što se penju do Boga. Da sam ja Bog, zaključio sam, veli taj umišljeni pjesnik — rastopio bih se u suzama na tako jezovit prizor. Još više, nadoda isti, radi samo jedne predviđene suze dojenčeta, ne bih bio stvorio svijet. Bol me uvijek tako rastužuje da sam spreman vratiti Bogu ulaznicu u raj, jer se veoma skupo plaća.
Gdje je izvor čovječjih boli i patnja? Ako nađemo izvor, hoćemo li naći i lijek?! U toj su nadi smrtnici neprestano tražili odgovor na to potresno pitanje. Nijesu li se, međutim, o taj „kamen smutnje“ razbile tolike glave filozofa? Nije li se mnogo lađica ljudskoga srca razbilo o hridi toga tvrda i oštra pitanja? Hoćemo li mi izvući zdravu glavu? Ne ćemo li se izgubiti u tom labirintu pameti i srca?
---
Legendarni se dosjetljivac izvukao iz labirinta držeći se konca. Mi ćemo se držati skuta Kristove haljine. Držala ga se ona žena iz evanđelja i ozdravila je (Marko 5, 25–29). Uvjeren sam da ne ćemo zalutati. Krist posjeduje i ona sredstva, koja pomažu snositi bol, zato nas obuzima i neka sveta nada da smo jedino tako na pravom putu prema rješenju toga zamršena pitanja.
Neka od nas odstupe nestvarni optimisti, stoički umišljenici, kojima je bol iluzija, i koji se usuđuju reći: Ugasi sve želje, utrnuo si i bol. Ne zanimaj se za bol, prezri je, kao što prezireš magarčevu sjenu. Uostalom, ako trpiš, promisli da će na tvojim patničkim kostima rasti cvijeće sretne budućnosti. Iz tvoga će praha izniknuti viši ljudi budućnosti, nadljudi, kojima je potrebita tvoja bol, kao što je lozi potreban gnoj.
Neka nam se ne približe ni zloguke ptice iz tamne noći pesimizma. Ovi nariču, kako je svijet bolnica s primarijem smrti, mračni Tartar, mučilište. Život je za njih trajna bolna čežnja, lanac boli, blesavi san idiota, gangrena u zadnjem stadiju, klupko besmislica. Čovjek je za njih vječni Hamlet, miljenik grobova, Prometej, vječni patnik bez svrhe i nagrade.
Optimisti zaboravljaju da su ljudi. Mi toga ne zaboravljamo, zato nam se njihove riječi pričinjaju kule u zraku, nestvarne tlapnje, koje ranama ne mogu pružiti ni najmanji melem. – Optimisti pretjeruju. Ako njihove riječi nijesu plod nezdrava ustrojstva ili mode ili momentalna neraspoloženja, onda mogu biti odraz nepodložnosti Bogu, pa ih odbijamo, jer tko će se boriti sa Svemogućim?!
---
Prvi odgovor na pitanje: otkuda bol, glasi: moj grijeh. Onaj lupež s desne strane Kristove priznaje: „Pravedno trpimo, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima“ (Luka 25, 41). [...]
Malo toga treba da otvorimo izvor boli. Iz jedne zle misli razvije se zla želja, pa namjera, slijedi djelo te se za časak radosti plaća godinama žalosti. Jedan pogled, jedan osmijeh, jedna nepromišljenost, naglost, pretjeranost, strast – i eto nam lanca boli kroz godine i desetljeća. Nije potrebito ni to, dosta je propust, i olovni zakon stupa na snagu: „ Nevolja i tjeskoba doći će na svakoga, koji čini zlo“ (Rimljanima 2, 9).
---
Otkuda dakle bol? Iz naše krivnje. Krivnja je pak zarazna. Lako postajemo krivi za boli drugih ljudi.
Grijeh je roditelja često izvor boli za djecu, za bližnje i dalje potomstvo. Čitao sam kod staroga Aristotela kako je neki okrutni sin povlačio svoga oca po dvorištu. Nazočni su se zgražali nad okrutnosti sina i sažalijevali patničkoga oca, ali ovaj im je odgovorio: Ne krivite njega što tako sa mnom postupa, jer sam i ja tako činio svomu pokojnomu ocu. Prestat će kada me dovuče do praga kuće, jer sam i ja do kućnoga praga potezao svoga vlastitoga oca (Ethicorum, br. 1392)
[...] Kakvo stablo, takav rod; kakav rod, takav plod. Jabuka ne pada daleko od stabla. „Po rodovima njihovim poznat ćete ih“ (Matej 7, 16). Taj je zakon nasljedstva mnogo jači od svih zakona koje izdaje ljudska vlast. Proglasio ga je Tvorac naravi i prirode. Po njemu razumijemo zašto neki jadnici pred očima svijeta samom svojom pojavom propovijedaju zločinstva svojih roditelja. Snagom istoga toga zakona neke obitelji postaju mučilište, skupina degeneriranih tipova; rasadnici trajnih boli i patnja. Taj nam zakon tumači, zašto mnogih obitelji nestaje s lica zemlje.
O kad bi mladi naraštaj ozbiljno shvatio zamašitost dužnosti oca i majke! Slatka je to dužnost, ali je to i velik teret. Očinstvo i materinstvo znače odgovornost pred djecom, pred narodom, pred čovječanstvom i pred Bogom. Na neurednu životu roditelja niknu zakržljala i opterećena djeca, koja će biti i sebi i drugima na teret. Tko želi spriječiti mnogo suza, očaja i boli smrti, neka nastoji da obiteljsko stablo bude moralno, zdravo, jer jedino će tada rađati dobre plodove, koji će biti na ukras svijeta.
---
Zakon se solidarnosti proteže i dalje. Nije čovjek čovjeku vuk ni Bog, ali mu je brat koji čini da on trpi. Ni geografski položaj ni vremenske neprilike ne donose čovjeku toliko boli, koliko mu ih prouzrokuje njegov suputnik na zemlji, drugi čovjek. Bračni je drug često izvor boli drugomu bračnomu drugu, oci djeci, gospodari slugama, jaki slabima, bogati siromasima, učeni neznalicama.
[...]Vi ste, roditelji, svjedoci težine toga zakona solidarnosti s društvom. Osjećali ste sreću u osmijehu vašega čeda. Njegovo se tepanje činilo kao šaptanje anđela, ali se vedrina i čistoća pogleda zamaglila. Tko je oteo taj anđeoski pogled? Tko je uprljao čistoću te duše? Dijete je izlazilo među svoje drugove, u društvo, i možda je upravo to drugovanje postalo za nj izvorom preokreta, duhovne smrti. Kao što putnici uzimaju lijek protiv morske bolesti i to prije nego što se ukrcaju, tako bi bilo potrebito da svojoj djeci date preventivni lijek, prije nego idu u društvo da ih ne zavede zlo. Upućujte ih, svjetujte ih, naređujte im, jer bolje je da dijete malko zaplače radi uskrate onoga čega bi mu se bez potrebe prohtjelo, nego da i vi i dijete budete plakali radi zla i boli, koje bi dijete moglo prouzročiti svojim opakim životom. A na povratku kući, neka vaša djeca pred kućnim vratima otresu svako zlo, što su ga čuli ili vidjeli.
Radius je društvene solidarnosti veoma širok. Prošlost je izvor mnogim patnjama koje podnosi sadašnjost. Sadašnjost pak sije sjeme, koje će dati gorke plodove budućnosti. Sve je uzročno povezano. Posljedice uzroka postaju uzroci posljedica. Netom se je čovjek u renesansi uspravio pred Bogom, zatim se digao protiv Boga, napokon stao na mjesto Boga, počele su epohe zadovoljene bestijalnosti, pokolja na veliko, postupna ludila (Papini).
Mnogih je naroda nestalo i nestaje, jer ih izjedaju patnje koje su im naprtili preci. Toga nijesu svjesni naraštaji koji pate, niti su dovoljno svjesni, kako su oni uzrok nesreći potomstva. U starom se Rimu igralo i uživalo, a približavao se osvetnički bič. Salvijan je upozoravao: „Roma moritur et ridet“ – Rim umire, a ipak se smije i zabavlja. Što je vrijedilo za Rim, vrijedi i za mnoge druge narode. Historia docet!
---
[...] Koliko taj bijedni čovjek trpi u potrazi za istinom! Kako mu je težak put krjeposti! Tijelo, pozvano da mu bude vjeran drug, postaje mu često nesnošljivim teretom na putu prema idealima i prema sreći. Braća, drugi ljudi, mjesto da mu pruže bratsku ruku pomoćnicu u dobru, pružaju mu često drač, trnje i otrov. Odasvuda vreba zavidna bol, ljubomorna i okrutna, da pomuti čovjeku boravak na ovoj zemlji. Ona je postala osvetnicom povrijeđena prvenstva Svevišnjega.
[...] S onoga stabla u Edenu bacimo pogled na drugo stablo! Stablo u Edenu postalo je izvorom boli i smrti. Njegove su žile zatrovale zemlju, uštrcale otrov u žile ljudske naravi. Žile i sok drugoga stabla, onoga na Golgoti, paraliziraju tu razornu moć stabla odmetništva iz Edena. Na stablu na Golgoti visi nevini Patnik, koga nije zapljusnuo val iskonske krivice. On je dragovoljno uzeo križ boli i patnja. To znači, da je dezinficirao vodu ljudske naravi, da je boli oduzeo otrov.
Krist umire na križu. Umire Pravednik, dragovoljni Patnik. Dok on umire čitava se priroda bori s bolju. Vjetar zavija, gusta se tama nadvija, kamenje puca, grobovi vraćaju mrtvace. Ta je lomljava prirode obračun s prošlošću, sa zlom. To je operacija, kojom se boli i smrti oduzima žalac, otima pobjeda da se ucijepe na stablo novoga, sretnoga života (Prva Korinćanima 15, 55). Taj je datum najvažniji u povijesti čovječanstva i zato što bol i smrt poprimaju sasvim drugo značenje.
„Felix, qui rerum potuit cognoscere causas“ – sretan je onaj, koji dođe do spoznaje uzroka. Našli smo uzrok boli. Glavni joj je uzrok ljudska volja. U njoj je i lijek. Pozvana je da pati ne kao osuđenik, ne kao onaj koji se buni i psuje, nego kao onaj, koji uviđa krivicu to zaslužuje riječi utjehe: „Danas ćeš sa mnom biti u raju“ (Luka 23, 45).
Muči li nas fenomen boli? Sablažnjuje li nas? Recimo najprije:. „Mea culpa“! Promislimo zatim na ono novo nebo, novu zemlju, gdje ne će biti ni suze, ni boli (Apokalipsa 21, 4). Pođimo do Golgote. Umire najveći Patnik među svetcima, najveći Svetac među patnicima. Počuj što ti šapće: prirodno je da ti, čovječe, grješniče, patiš, ako ja, bez grijeha, patim. Ako si dakle grješnik, pati za grijehe, ako si pravednik, združi svoje boli s mojim bolima, i one će postati izvorom sreće tebi i čitavom svijetu!
PS
Tekst je dostupan na portalu vjera i djela – Otkuda Bol. Na portalu su prenijeli nekoliko tekstova istog autora i tako omogućili da se barem malo upoznamo s njime.
Još jednom ću istaknuti ono što je očito, Jordan je znao pisati. (Možda čitatelj nesklon kršćanstvu to neće odmah prepoznati ili razumijeti.)
Uspio je prekrasno izraziti i sažeti nekoliko tisuća godina razmišljanja u ovih par propovijedi koje sam pročitao. (Možda mi se toliko svidio jer je sažeo poruke povećeg broja postova koje sam objavio ili pokušavao objaviti na blogu.)
***
U nastavku prenosim iz još jedne propovijedi, Koja je korist od čovječih boli?;
Kada čovjeka pritisne bol, on nekako prirodno pogleda na plavo nebo, kao da jedino odozgo očekuje pomoć. Viri li netko kroz one zvijezde, kao kroz neke oči? Broji li netko moje suze? Ulaže li netko moje patnje u banku vječnosti kao polog vječne sreće? Pitali su, pitaju i pitat će smrtnici, izazivani i progonjeni svakovrsnim bolima i patnjama života.
Želimo li čuti odgovor od pogana? Oni bi nam možda predočili kip Laokona, isklesan od tri rodska kipara. U njemu je sadržan njihov odgovor. Laokon je otac kojega zajedno s dva sina dave zmije. Poslao ih je Apolon, jer je taj pobunjenik bio neposlušan i drzak. Davno je Plinije upozorio na veličinu umjetničke inspiracije koja odsijeva s toga majstorskoga djela. Reklo bi se da je tu antika nadvladala samu sebe, izrazila više nego što je mogla izraziti. U tom kipu razabireš krajnji napor mučenoga da se riješi oklopa zmija. Broj se međutim tih otrovnih zavoja povećava. Kažnjenik se ne uspijeva osloboditi. Proklinje sudbinu. Iz svih tetiva i žilica toga tijela izbija nadčovječni napor da se otrgne iz okova. Uvidjevši nemogućnost predaje se udesu, očajnoj i besmislenoj smrti. – Možda bi nas poveli na svoje groblje. Naći ćemo na njima natpise koji će nam dati isti odgovor. Naći ćemo upitnik, posječeno stablo, očajne poglede, beznadno stanje. Zašto sve to? Jer daleko od svjetla Kristova vlada analfabetizam u pitanju boli. Daleko se od Krista ne zna za uzvišene ciljeve boli.
---
Čudne li pojave! Ljudi skupljaju pristaše obećavajući nagrade i uživanje. Krist zove k sebi tako da traži neka se sljedbenik odrekne sebe, neka uzme na sebe svoj križ boli i neka ga slijedi svaki dan (Luka 9, 23). Milijarde su ostavile udobnost i uzele križ da mogu ići za Kristom. Znači da križ boli u njegovoj stranci predstavlja put sreće. Nije li to najveća idejna i životna revolucija svih vremena?!
---
Doista kroz suze boli, kroz muklu tugu, zamijetimo istine, na koje smo u bezbrižnosti bili zaboravili. Blještavi sjaj blagostanja čini čovjeka glupim. U boli mržnje naučimo što je ljubav; u gladi nam se očituje vrijednost sitosti; u bolesti naučimo cijeniti zdravlje. To je zakon, to je škola kontrasta. Tko nije ništa pretrpio, taj nije ni upoznao ni sebe ni druge ljude, ni život. Nije li majčino znanje najdragocjenije? Ona zna predvidjeti, razumjeti, podnijeti, oprostiti, a zašto? Jer se zna žrtvovati. Bol žrtve otvara majci nedokučive horizonte prave životne mudrosti u kojoj nadvisuje sve filozofe svijeta.
Bol je i najbolja odgojiteljica. Ona doista odgaja čovjeka u čelična, karakterna čovjeka. Karakter, to je neka, nepoznanica današnjice. Zašto? Jer čovjek ne zna trpjeti. Tko nije prošao kroz odgojilište boli, taj je ostao djetetom. Zlato se u vatri kuša, a karakteran čovjek u kušnji boli. Stari je Seneka govorio: „Ecce par Deo dignum! Vir fortis cum adversa fortuna compositus” – to je božanski prizor kada vidimo jaka čovjeka, kako se pomirio sa zlom sudbinom ili s boli. U stradanju se čovjek čeliči, jer mu leđa postaju otporna. Bol uči ustrajnosti. Što je jače: ljubav ili smrt? „Ljubav je jaka kao smrt“ (Canticum canticorum 8, 6). Dakle najveća bol i najjača snaga svijeta dijele zajedno plijen života. – Tko će nas i opet u tome poučiti? Najčišća ljubav na ovoj zemlji majčina je ljubav, a to zato što se ta ljubav hrani žrtvom i bolju. Majke mogu ljudima pokazati ideal ljubavi, jer mogu pokazati i ideal jakosti u žrtvama i stradanju za svoju djecu.
Bol nadalje i oplemenjuje. Jeste li se koji put našli sučelice čovjeka, kojega je bol izbrusila? Nijeste li konstatirali da ga je bol pretvorila u lik anđeoske pojave, nečujnih koraka, nebeskoga osmijeha, skromne pojave poput ljubice? Nema ljepšega lika do onoga koji se uljepšao u salonu boli. Takva srca raznježuju, ona su spremna na suosjećanje. Spremna su pomoći, jer znaju kako je bol teška. Kako možeš računati da će s tobom plakati onaj koji ni sam za sebe ne zna plakati? Zar će ti pružiti pomoć srce koje ne zna što je bol? Ne računaj na srce onoga koji ne zna plakati, rekao je netko. – Neka nas majke i tu pouče. Majci je najmilije dijete suza. Ako možemo govoriti o privilegiju, onda je majci ono dijete predmet posebnih privilegija do čijega je uzglavlja bdjela i patila. Moćne su te majčine suze. Sjetimo se moći suza kod majke sv. Augustina, koja je čula tajni glas s neba: Ne može propasti sin tolikih suza. Njezine su ga suze spasile.
Bol ima stvaralačku snagu, ona oblikuje čovjeka. Kada je neki kipar udarao po mramoru, ovaj se potužio na te nemilosrdne udarce. – Zašto me tako nemilo tučeš? – Luđače, ne shvaćaš li da ne bi mogao zauzeti časno mjesto u Panteonu na udivljenje potomstva da te ja prije ne izudaram i odlomim od tebe sve, što je nepotrebno i što bi kvarilo tvoj izgled? – Tko hoće zauzeti časno mjesto u povijesti čovječanstva, taj mora proći kroz peć boli.
[...]„Žena, kad rađa, ima žalost” (Ivan 16, 21). To je zakon svake veličine, svake sreće. Bol stvara velika djela, velike ljude. Ona je uvjet napretka i sreće. Sve se plaća, ali veličina najskuplje. Na jastucima se radosti čovjek može vrlo malo popeti. Samo križ boli čovjeka uzvisuje. U sadašnjoj osnovi Providnosti vrijedi jedino onaj zakon o kojemu je i Krist rekao da će on k sebi privući sve duše onda kada bude uzdignut sa zemlje (Ivan 12, 32). Put boli i križa olovni je, nepromjenljiv zakon svake prave veličine,
---
Tko dijeli svijet? Jesu li to svjetske sile? Bojna polja ili ubojita oružja? U svima tima i iznad svih tih prostire se vlast dviju sila, koje drže svijet, a to su: bol i grijeh, Krist je pokazao kako je Sveznajući odlučio bolju uništiti grijeh da tako ostane na svršetku samo proslavljena bol. Time ulazimo u čisto kršćansko promatranje koliko je korisna bol za zdravlje i spas duže, u borbi protiv grijeha.
Kada su farizeji doveli ženu, uhvaćenu u preljubu i htjeli je kamenovati, Krist ih je pozvao na okladu: „Koji je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ (Ivan 8, 7). Nije se nitko usudio podići ruku jer su se svi osjećali grješnicima. – Ako bi se koji kršćanin usudio baciti kamen na fenomen boli, taj bi postupao kao da nema grijeha, kao da ne pripada prirodi, koja je obilježena istočnim grijehom. Sve se dakle plaća u ekonomiji milosti. Popustio si pijanstvu – plaćaš bolešću; bio si neoprezan – plaćaš štetom) bio si nepromišljen – plaćaš kajanjem. „Necesse est”, potrebno je da se bolju plati grijeh, potrebno je da se na ovom svijetu trpi, jer: ili ovdje ili preko groba. Sv. Augustin je uviđao, koliko je teže plaćati dug križa na drugomu svijetu, zato je zanosno klicao: „Gospodine, ovdje pali, ovdje sijeci, ovdje ne praštaj, da mi u vječnosti oprostiš.“
U rukama je Providnosti bol veoma uspješno sredstvo da nas očuva od grijeha.
[...] Bol je pokora, a bez pokore nema spasa duše (Luka 13, 5). Nije čudo što je neki svetac pri ulazu u neku kuću čuo da ta kuća ne zna za boli, na što je odmah izišao uz izjavu: „Ako nema boli, znači da ili je grijeh došao, ili će brzo doći.“
Providnost se služi s boli da se ne priljubimo uz ovaj svijet i život. Mi smo djeca koja pomamno trče za leptirićima, ali trn se boli zabode u našu nogu i onda odustanemo od zlatokrilih leptirića. Koliko se u tim leptirićima (bogatstvu, zdravlju, časti, nasladi i slično) nalazi otrovnih kukaca! Potrebno je dakle, da nas trn boli upravi prema nebeskim dobrima, da ne zalutamo na putu sreće.
Bog dokazuje upravo bolima, da nas osobito ljubi. Kipar najviše tuče onaj kamen, onaj komad mramora, koji je određen za najčasniji spomenik. Koga je Bog više ljubio nego Krista? Ipak ga je predao u ruke boli, ali bolima je zadobio vlast nad nebom i zemljom, nad živima i mrtvima (Filipljanima 2, 9; Luka 24, 26).
Pobjednika u boli čeka vijenac pobjede. Onaj je kralj stavio pred svoga sina žezlo s krunom, ali i mač s kacigom. Pozva sina da izabere, a ovaj odabra mač s kacigom. Začuđeni otac čuo je od sina ovaj odgovor: „Želim ja, oče, krunu i žezlo, ali to se postizava samo mačem i kacigom, zato odabirem ovo, da postignem ono.“
---
Bol ima i društvenu svrhu. Kršćanin i trpljivo podnesena bol, to je slika Kristova. Na licu kršćanina patnika odsijeva posebni mir, pokoj, kao da živi na obalama vječnosti. Osim toga patnje su kršćana sjeme novih kršćana, kao što je krv mučenika bila „semen christianorum“. A nije li, nadalje, vlastitost kršćana da budu okrunjeni trnovom krunom i oni, kao što je njihova glava? Nijesu li oni članovi one Crkve, koja, nije samo jedna, sveta, katolička i apostolska, nego i „patiens“, „militans“, t.j. ona koja trpi i koja vojuje? – Svi kršćani, na nebu, u čistilištu i na zemlji sačinjaju jednu obitelj. Nijedna se bol ne gubi, nijedna kršćanska, suza ne propada, sve prima i svim raspolaže Otac nebeski, kako najbolje zna.
---
Možda si dakle, kršćanine, nevidljiv, sam sa svojim suzama. Dobro je i dosta je. Apostolat je boli izvor otkupljenja. Zato se sv. Pavao radovao patnjama, jer je osjećao da dovršuje nedostatak nevolja Kristovih (Kološanima 1, 24). – Kada se Spartanka opraštala od sina koji je išao u boj, predala bi mu štit uz ove riješi: „Vrati se s njim ili na njemu.“ Kršćanin je nosilac mira, to mu je osnovni zadatak, ali mora navijestiti rat zlu, grijehu, a to ne može bez boli. Pozvan je da bude pobjednik i smrti, da pobijedi grijeh. Bol ispašta, bol prosi, bol zaslužuje, bol otvara nebo, bol je donekle svemoguća.
Krist je znao da je čovjeku na zemlji gdjekada nebo odveć visoko, suzna dol odveć bliska. Poveo je neke apostole i pokazao im zorno što ih čeka kao nagrada za podnesene boli (Matej 17). Nama koprena vremena, tijela i svijeta prijeći uvid u apoteozu boli. Vjerom ipak znamo da se iza oblaka boli krije sunce radosti. Beati! Velike se stvari plaćaju krvlju, a što je uzvišenije od vječne sreće? Beati! Patnik na križu vuče k sebi sve upravo, svojom boli. Beati! Otvoreno srce Raspetoga zove, ima mjesta za svakoga. Odatle dolazi neprestani pripjev: Veselite se i kličite, jer je vaša plaća velika na nebesima (Matej 5, 12).
