U dokumentu The New Universal Church (pdf) pronalazimo engleski prijevod razmišljanja matematičara Alexandera Grothendiecka o scijentizmu, novoj ideologiji povezanoj s uspjesima eksperimentalno-deduktivne metode.
Za početak prenosim mitove Scijentizma kako ih je nabrojao (kasnije ćemo se vratiti na uvodna razmatranja koja inače prethode popisu);
***
Vjerovanje Scijentizma
Mit 1: Samo znanstveno znanje je istinito ili stvarno znanje; to jest, samo znanje koje se može kvantitativno izraziti, formalizirati ili po volji ponoviti u laboratorijskim uvjetima može biti sadržaj istinskog znanja. „Istinsko“ ili „stvarno“ znanje, ponekad nazvano „objektivnim“ znanjem, može se definirati kao univerzalno znanje koje vrijedi u svim vremenima, mjestima i za sve ljude, neovisno o društvima i određenim oblicima kulture.
Komentari. Osjećaji i iskustva poput ljubavi, emocija, ljepote ili čak osnovnih iskustava užitka i boli prognani su iz područja istinskog znanja, barem u onoj mjeri u kojoj nisu podvedeni pod znanstvenu teoriju. Ni Isus ni Sapfa nisu ništa znali o ljubavi!
To ograničava „istinsko znanje“ na nekoliko milijuna znanstvenika na planetu. Bebe i djeca nemaju znanje vrijedno spomena, kao ni bilo koja osoba bez znanstvene obuke. Pravo znanje počinje posljednjim semestrima sveučilišnog obrazovanja.
Druga posljedica ovog mita je da, ukoliko je etika predmet znanja, može se istraživati znanstvenim metodama: iz toga slijedi da znanost postaje temelj etike.
---
Mit 2: Sve što se može izraziti kvantitativno ili ponoviti u laboratorijskim uvjetima, predmet je znanstvenog znanja i ipso facto valjano i prihvatljivo. Drugim riječima, istina (sa svojim tradicionalnim vrijednosnim sadržajem) identična je znanju, odnosno znanstvenom znanju.
Komentari. Rat i mnogi njegovi aspekti mogu se smjestiti unutar različitih znanstvenih teorija, na primjer ekonomije, strategije (kao poglavlje u teoriji vjerojatnosti ili teoriji optimizacije), psihijatrije, medicine, sociologije. Nova znanost, „polemologija ili znanost o ratu“, čak je stvorena od strane dobronamjernih pacifista. Rat tako postaje prihvatljiv kao objekt znanstvenog promatranja. Štoviše, djeluje kao važan regulatorni faktor za demografske i ekonomske procese, kao i poticajni element za znanost i tehnologiju. Subjektivno značenje rata za one koji ga podnose ili vode ignorira se, osim kao objekt „znanstvenih“ istraživanja čiji su ciljevi često manipulativni, a čiji je konačni cilj svođenje životnog procesa na statistiku.
---
Mit 3: „Mehanistički“ ili „formalistički“ ili „analitički“ pogled na prirodu: San znanosti. Atomi i molekule i njihove kombinacije mogu se u potpunosti opisati u smislu matematičkih zakona fizike čestica; stanični život u smislu molekula; viši organizmi u smislu njihovih sastavnih stanica; misao i um (uključujući sve vrste psihičkog iskustva) u smislu neuronskih krugova; ljudska ili životinjska društva i ljudske kulture u smislu njihovih sastavnih članova.
U konačnoj analizi, ukupna stvarnost, uključujući ljudsko iskustvo i odnose, društvene i političke sile i događaje, matematički se može izraziti u smislu sustava elementarnih čestica. Ova redukcija će se zapravo provesti kada znanost bude dovoljno napredna. U konačnici, svijet će postati ništa više od određene strukture unutar matematike.
Komentari. Jasno je da pojam svrhe ne može imati mjesta u takvom pogledu na svijet. Svaki nagovještaj objašnjenja prirodnih pojava u smislu konačnih uzroka s prezirom se odbacuje, barem unutar prirodne znanosti.
Činjenica da se osnovni fizikalni zakoni sada mogu izraziti u statističkom obliku omogućuje mehanističkom gledištu da nadiđe strogo determinističko shvaćanje prirode i u načelu ponovno uključi ideju slobodne volje.
---
Mit 4: Uloga stručnjaka. Znanje, kako za njegov razvoj tako i za njegovo širenje putem poučavanja, mora se podijeliti na mnoge fragmente ili posebna područja: prvo široka područja poput matematike, fizike, kemije, biologije, sociologije, psihologije itd., koja se zatim dijele ad libitum kako znanost napreduje. Samo mišljenje stručnjaka u određenom području ima utjecaja na bilo koje pitanje u tom području. Ako je uključeno nekoliko područja, treba uzeti u obzir samo kolektivno mišljenje stručnjaka u tim područjima.
Komentari. Povremeno jedna osoba može biti stručnjak u više od jednog područja, ali nitko ne može biti stručnjak u mnogim područjima. Ipak, istinsko razumijevanje bilo kojeg pitanja o konkretnoj stvarnosti zahtijeva analizu velikog broja međusobno povezanih aspekata koji pripadaju mnogim različitim znanstvenim područjima. Svođenje takve analize na nekoliko ili samo jedan od ovih aspekata osakatilo bi stvarnost. Sukladno tome, u složenoj situaciji, nijedna pojedinačna osoba ne može se smatrati kompetentnom za razumijevanje pitanja, niti odgovornom za bilo kakvo razumijevanje ili nedostatak istog.
Mit 4. pruža temelj moći stručnjaka koja proizlazi iz nemogućnosti bilo koje osobe izvan njegove specijalnosti da ga razumije. Također opravdava sljedeću (rijetko formuliranu) posljedicu, naime, da nitko ne može tvrditi da ima valjano znanje o bilo kojem složenom dijelu stvarnosti. Kako bi se to kompenziralo, kolektivna moć tehnokracije utvrđena je u sljedećem naizgled bezazlenom mitu unutar creda scijentizma.
---
Mit 5: Znanost i tehnologija izvedena iz znanosti, i samo one, riješit će probleme čovječanstva. To se podjednako odnosi na isključivo ljudske probleme, posebno na psihološke, moralne, društvene i političke probleme.
To nas logično dovodi do
---
Mit 6: Samo su stručnjaci kvalificirani za donošenje odluka, jer samo stručnjaci „znaju“.
Komentari. Unutar sfere društvenih i političkih odluka, stvarnost je previše složena da bi jedan stručnjak bio uistinu kompetentan. Ova se poteškoća u praksi rješava uvođenjem druge vrste stručnjaka, stručnjaka za „donošenje odluka“, koji može biti javni službenik, direktor tvrtke ili vojni časnik. Njegova je funkcija slušati iza zatvorenih vrata savjete stručnjaka iz različitih specijalnosti koje su relevantne za donesene odluke i donositi te odluke.
***
Vratimo se na uvodna razmatranja u kojima objašnjava što je scijentizam;
Znanost i scijentizam
Eksperimentalno-deduktivna metoda, spektakularno uspješna kroz četiri stoljeća, imala je kontinuirano rastući utjecaj na društveni i svakodnevni život što je bilo popraćeno i odgovarajućim porastom (sve donedavno) njezina prestiža.
Istodobno, kroz proces „imperijalističke ekspanzije“, koji zahtijeva preciznu analizu, znanost je stvorila vlastitu ideologiju. Možemo je nazvati scijentizmom. Ta ideologija ima mnoge značajke onoga što tvori novu religiju. Utjecaj koji ova nova religija scijentizma ima na javnost proizlazi iz autoriteta znanosti, kroz uspjehe znanosti. Scijentizam je sada čvrsto usađen u sve zemlje svijeta, kako u kapitalističke tako i u takozvane socijalističke zemlje (uz važne iznimke u slučaju Kine [koja izgleda nema toliki kult stručnjaka]). Daleko je nadmašio sve tradicionalne religije. Prožima obrazovanje na svim razinama, od osnovne škole do sveučilišta, kao i post-obrazovni profesionalni život. U različitim oblicima i intenzitetima, dominantan je u svim društvenim slojevima; najjači je u razvijenijim zemljama, unutar intelektualnih profesija i ezoteričnijih područja studija [onima koja nisu dostupna laicima].
Iako se šira javnost uči nekim starijim i grubljim rezultatima znanosti, nikada nije imala pravo razumijevanje o tome što je zapravo znanstvena metoda. Taj nedostatak razumijevanja nastavlja se kroz cijelo osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, pa čak i do preddiplomske razine na sveučilištima. Znanost se poučava dogmatski, kao objavljena istina. Sukladno tome, moć koju pojam "znanost" ima nad umovima šire javnosti ima kvazi-mističnu i iracionalnu prirodu. Za širu javnost, a i mnoge znanstvenike, znanost je poput vrste crne magije, a njezin autoritet je istovremeno neosporiv i neshvatljiv. To objašnjava religijske karakteristike scijentizma. U tom pogledu, on je jednako iracionalan i emotivan u svojim motivacijama i netolerantan u svojoj konkretnoj praksi, kao i bilo koja od tradicionalnih religija koje je nadmašio. Štoviše, ne ograničava se (kao što to čine druge) samo na tvrdnju da su njegovi vlastiti mitovi istiniti. Naprotiv, to je jedina religija koja ima aroganciju tvrditi da se ne temelji na mitu, već isključivo na razumu, te da kao „toleranciju“ predstavlja posebnu mješavinu netolerancije i amorala koju potiče.
U očima šire javnosti, svećenici i visoki svećenici ove religije su znanstvenici u širem smislu, i, općenito, tehnolozi, tehnokrati, stručnjaci. Ali sam jezik ove religije zauvijek će biti nerazumljiv ljudima; zapravo, to nije čak ni jedan jezik, već tisuće različitih, od kojih je svaki samo određeni tehnički žargon određenog područja stručnosti.
Velika većina znanstvenika prilično je spremna prihvatiti svoju ulogu svećenika i visokih svećenika dominantne religije današnjice. Oni su u nju uronjeni u većoj mjeri od bilo koga drugog, to više što je njihov položaj viši u znanstvenoj hijerarhiji. Na svaki napad na ovu religiju ili bilo koju njezinu dogmu ili nusprodukt reagirat će sa svim emocionalnim nasiljem vladajuće elite čiji su privilegije ugrožene. Oni čine sastavni dio vladajućih sila s kojima su intimno identificirani, a koje su sve uvelike ovisne o njihovim tehnološkim i tehnokratskim vještinama.
Ne postoji eksplicitna pisana dogma scijentizma na koju se možemo pozvati. Ipak, iako nije eksplicitno formulirana, takva dogma implicitno postoji; ona poprima prilično precizan oblik, posebno među samim znanstvenicima. Pokušat ćemo sastaviti ono što se može nazvati „credo“ scijentizma, formulirano kao zbirka glavnih mitova. Ne želimo tvrditi da će se svi znanstvenici, čak i oni s jasnim sklonostima prema scijentizmu, u potpunosti složiti sa svima, ili čak s bilo kojim od njih. Radi jasnoće, mitovi su namjerno formulirani u svom najekstremnijem obliku, koji bi većina znanstvenika oklijevala eksplicitno podržati, čak i kada se ponašaju kao da ih prihvaćaju bez rezerve. Ipak, tvrdimo da credo u cjelini učinkovito izražava one glavne tendencije, ili barem njihova konačna stanja, koja se mogu naći u većoj ili manjoj snazi ili čistoći među gotovo svim znanstvenicima.
***
Nakon što je nabrojao mitove navedene na početku, objašnjava;
Borba protiv scijentizma
Sami po sebi, na čisto intelektualnoj razini, glavni mitovi scijentizma imaju određenu snažnu privlačnost koja djelomično objašnjava njihov izvanredan uspjeh. Oni unose dalekosežna pojednostavljenja u promjenjive složenosti prirodnih pojava i ljudskog iskustva. Doista, postoji li ijedan znanstvenik koji, dok je kao dijete učio Newtonov zakon univerzalne privlačnosti, nije bio preplavljen uzbudljivim izazovom ostvarenja Pitagorine smjele intuicije da je „sve broj“ i konstruiranja potpuno mehanističkog opisa svijeta?
Štoviše, kao i svi mitovi, oni scijentizma sadrže konkretne elemente istine. Njihova tvrdnja da se temelje isključivo na razumu daje im dodatnu snagu. Zapravo, tijekom posljednjih nekoliko stoljeća došlo je do sve nepopustljivije afirmacije superiornosti razuma i intelekta nad svim drugim aspektima ljudskog iskustva i sposobnosti, posebno nad senzualnim, emocionalnim i etičkim aspektima. I, još gore, jedna posebna upotreba ljudskog intelekta, naime eksperimentalno-deduktivna metoda znanosti, koja se razvila tek tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, potaknuta velikim uspjehom u određenim ograničenim područjima ljudskog istraživanja i djelovanja, dobila je sve veću diktatorsku ulogu te se konačno poistovjećivala sa samim Razumom, odbacujući sve što ne može prihvatiti kao „iracionalno“, „emocionalno“, „instinktivno“, „nehumano“ itd.
Sve glavne mitove scijentizma smatram[o] zabludama. Na stručnjaka, koji se osjeća među najvećim dobitnicima ovih mitova osmišljenih da ojačaju njegovu kolektivnu moć, oni imaju paralizirajući učinak, i duhovno i intelektualno, jer ga sve više udaljavaju od sklada živih bića, pretvarajući ga u sve specijaliziraniji servomehanizam. Imaju paralizirajući učinak i na laika i na stručnjaka – paralizirajući u pogledu urođene želje da se o prirodi, životu i nama samima razumije više nego što se može izraziti jednim specijaliziranim žargonom, te posljedično paralizirajući u pogledu moralne predanosti i osobne odgovornosti u svim područjima koja uključuju društvo u cjelini, jer doprinose širenju sve većeg jaza između tri pola ljudskog iskustva: misli, emocija i djelovanja. U socio-političkom smislu, scijentizam opravdava postojeću krutu društvenu hijerarhiju i teži je još više ojačati, postavljajući na njezin vrh snažno hijerarhijsku tehnokraciju koja sada može vitalno utjecati na budućnost cjelokupnog života na Zemlji milijunima godina koje dolaze. [...]
PS
Kasnije dodaje još neke komentare i predviđanja o scijentizmu, ali meni je zanimljiviji njegov popis i opis samih mitova scijentizma.
Već sam objavljivao o scijentizmu i povezanim temama u kategoriji scijentizam 1, scijentizam 2. Primjerice Definicija Scijentizma, Scientia ad Absurdum, Zašto bi mislili da je scijentizam točan? Zašto su (neki) fizičari tako loši u filozofiji?, Zaslijepljeni Scijentizmom, Kako se oporaviti nakon scijentizma, Feser i Scruton o neurogluposti i "neurozavisti", Hayek o (iz)glumljenom znanju. Je li religija iracionalna?
---
Grothendieck je bio impresivan matematičar, ali je možda poznatiji po tome što je u jednom trenutku razočaran napustio svoju poziciju u znanstvenom sustavu i samostalno se nastavio baviti matematikom i drugim temama koje su ga zanimale. (S vremenom je razvio neke pomalo ekscentrične ideje.)
Lafforgue je održao webinar Is Scientism the New Universal Church? (yt, 1:56:46) u kojem se bavi okolnostima nastanka ovog rada i njegovim autorom.
