Prije godinu dana Zagreb je bio obljepljen plakatima koji pozivaju na uvođenje spolnog odgoja. Iako su ih mnogi primjetili, nisu tada privukli toliko pažnje. Naravno, većina je odmah primjetila neprimjerenu vulgarnost ("Koga treba poj***ti u Gradu kako bi se djeca obrazovala o seksualnosti?", "Hoćemo ili koji ku*ac?",) i pomislila, kao što bi svaka normalna osoba pomislili kada pročita nešto takvog, da ljudi koji obljepljuju grad takvim porukama nisu ljudi koje želite postaviti da odgajaju vašu djecu u osjetljivom području spolnosti. Ne samo da to nisu ljude koje bi autorizirali da takvo što čine, nego bi ukoliko to pokušaju, učinili sve što je u vašoj moći da to spriječite.
Već na temelju poruka plakata je vidljivo da se radi o grubim, površnim i vulgarnim ljudima s iskrivljenim shvaćanjem spolnosti i intimnosti, ljudima koji vašoj djeci nisu u stanju ponuditi odgoj koji im je potreban. Nisu u stanju ponuditi formaciju u zrelu osobu sposobnu za ispravno shvaćanje i življenja ciljeva spolnosti. Radi se o ljudima koje ne želite pokraj svoje djece; odnosno iz perspektive mnogih mladih osoba, pokraj sebe.
Teško je zamisliti da bi primjerice udruga fizičara nezadovoljna statusom gradiva fizike i nastavnika obljepila grad sa sličnim porukama. Očito, odgoj, obrazovanje i informacije koje se zagovaraju nisu nešto što bi bilo gradivo usporedivo s gradivom fizike ili nekog drugog predmeta. Ideja da postoje stručnjaci za "seksualnost" koji će "znanstveno" i "objektivno" podučiti Vašu djecu je pogrešna i apsurdna. Ne radi se o temi u kojoj je netko stručnjak kao što bi netko mogao biti stručnjak u određenom području fizike.
Ipak, ljudi koji vode grad su drugačijeg mišljenja. Ljudi koji vode grad dijele ciljeve i poruke takvih plakata, pa uvode "traženi" spolni odgoja. Krajnje je vrijeme da se uvede, nema se što čekati - moramo ponuditi "činjenice" i sve javno (raz)otkriti djeci - navodno postoji univerzalni entuzijazam oko toga, ali taj entuzijazam zasigurno ne dolazi od roditelja. Iako neki roditelji i sami nisu sigurni kako pristupiti svemu tome, svjesni su da ta poduka i razgovor nije poput razgovora o najdužoj rijeci u europi ili glavnim gradovima država .
Pitanje spolnog odgoja je podsjetilo na prethodne pokušaje nametanja istog kroz ministarstvo o čemu sam tada pisao (2012.). Objavio sam više razmišljanja u kategoriji spolni odgoj, primjerice nešto ranije Roditeljska prava i spolni odgoj, kasnije Javne škole kao crkve sekularne religije i društva. U postu Zdravstveni odgoj - pranjem mozga do preodgoja djece? spominjem mehanizme kojima se služe, u Vizija Odabranih i uvođenje spolnog odgoja, primjer SAD-a objašnjeno je kako se stvaraju "krize" na koje se onda nude "rješenja". U Spolni odgoj, zabrinutost roditelja i malo matematike ponuđen je model koji pokazuje na koji način takvi programi dovode do loših rezultata. O važnosti za ljudsku osobu i društvo Što je tako posebno kod seksa?
O filozofiji koja stoji iza takvog odgoja; Što se dogodilo s razumom?, Kako odgojiti djecu i spasiti ih od Države. Istaknuo bih Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks koji objašnjava pogreške ovakvih pristupa; ali i Vratite stigmu, Predrasude prema predrasudama, Scruton o erotskim osjećajima i kulturi, Poroci i vrline, progresivci i konzervativci, Pornografija - i otuđenje koje pornografija je itd.
Objavio sam nešto i o Seksualnoj Revoluciji (i 2. dio), O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku ili Psihoanaliziranje seksualnih revolucionara, odnosno još više postova u kategoriji seksualna revolucija. Zapravo sam prenio puno toga što je relevantno za ova pitanja, općenio kategorija seks 1.dio,2. dio, 3.dio itd. Kategorija dostojanstvo, pornografija. Tu je i kategorija scijentizam.
S obzirom da se spolnost tiče načina na koji nastaju nova ljudska bića, načina na koji živimo svoje živote i organiziramo društvu, u određenom smislu veliki broj tekstova koje sam objavio je povezan nečime što komentira "sveobuhvatni" pristup modernog odgoja. Vidi još kategoriju konzervatizam, društveni konzervatizam, feminizam itd.
***
Za razliku od prošlog pokušaja nametanja odgoja kroz ministarstvo, ovaj put su promijenili taktiku. Najavili su uvođenje programa lokalno, zapravo su ga i uveli, ali ga još (navodno) nisu osmislili. Tek su odredili najbolje stručnjake čiji je zadatak osmisliti program i moramo čekati da vidimo kako će izgledati taj odgoj.
Poručuju nam da ne možemo prigovoriti jer nemamo čemu prigovoriti, jednostavno ne znamo kako će izgledati odgoj.
No, stvar je u tome da znamo kako će izgledati odgoj. "Stručnjaci" koji rade na programu ističu osobne zamjenice. "Stručnjaci" koji rade na programu koriste pojam heteronormativnosti i cisnormativnosti.
"Stručnjaci" koji rade na programu odbacuju zabrinutost roditelja jer je ona rezultat patrijarhata. "Stručnjaci" koji rade na programu poručuju da se roditelji samo boje toga da se njihova djeca neće "j****" na način na koji oni očekuju. "Stručnjaci" koji rade na programu odbacuju zabrinutost roditelja jer se prema njima radi samo o tome da roditelji ne prihvaćaju da njihova djeca odrastaju, da žive svoje seksualne živote na svoj način.
Prema tome, mislim da znamo kakav će biti odgoj.
Kao uzor navodno spominju program kojeg provodi grad Rijeka. Znate li koliko puta se u čitavom priručniku i kurikulu spominje riječ brak (i njene izvedenice). Niti jednom. Ne samo da program promovira različite alternativne životne stilove – zapravo ih stavljaju u središte kurikula, a heteroseksualnu vezu predstavljaju samo kao jednu od opcija koja postoji u društvu, i to opciju koja ima "privilegije" protiv kojih se potrebno boriti - nego sama ideja braka neće biti ni spomenuta.
Reći će da oni samo promoviraju inkluziju (a ne društveni inžinjering i nametanje takvih ciljeva), ali u njihovoj inkluziji nema mjesta onima koji imaju drugačije stavove.
Srećom, za razliku od vremena prethodnog uvođenja kroz ministarstvo, ovaj put postoji nekoliko (konzervativnih) glasova u javnosti koji su reagirali. Naišao sam na nekoliko i mislim da su ispravno prepoznali i upozorili na dio opasnosti, ali su i propustili neke.
***
Pogledajmo kako grad Rijeka koja je već uvela u određenom obliku odgoj objašnjava uvođenje spolne edukacije;
"Potreba uvođenja spolne edukacije u školske programe već dugi niz godina tema je stručnih krugova, no u društvu još uvijek postoje pojedinci_ke i skupine koji_e ne dijele takvo mišljenje, štoviše uvođenje spolne edukacije u škole smatraju kontroverznim ili jednostavno nepotrebnim zbog mnogobrojnih mitova koji nemaju temelje u znanstvenim činjenicama."
Dakle, odbacuje se netko tko bi prigovorio odgoju kakvog nude. Protivljenje njihovu odgoju je samo rezultat "mitova koji nemaju temelja u znanstvenim činjenicama". Stručnjaci znaju što je potrebno, ali u društvu "još uvijek postoje" takvi pojedinci koji negiraju potrebu uvođenja spolne edukacije u školske programe. Mislim da je jasno koliko su konzervativna mišljenja i stavovi dobrodošli tijekom izvođenja takvih programa (radionica, debata, igranja uloga itd.).
Iako se govori o analiziranju i prosuđivanju, prepuštanju učenicima da prepoznaju i istraže, sve lekcije imaju već unaprijed određene ciljeve, zaključke do kojih učenici moraju doći. Razlog uvođenja programa spolnog odgoja upravo i jest uvođenje raznih društvenih promjena (ili kako nam to vole reći, borba protiv stereotipa, predrasuda, "diskriminacije", neravnopravnosti itd.) Ne radi se o nikakvoj raspravi ili dijalogu, zaključci su obavezni i nametnuti. "Rasprave" i radionice su običan alat kojim nameću svoje shvaćanje. Tradicionalni zaključci su neprihvatljivi. (Primjerice po pitanju rodnog identiteta, ili "alternativnih" životnih stilova".)
Nećemo ulaziti što o znanosti znaju oni koji negiraju biološku zadanost razlika između spolova, ali lako možemo prepoznati da njihovo promoviranje "rodne ravnopravnost" odnosno osuđivanje svake rodne neravnopravnosti kao rezultata "ukorijenjenosti rodnih stereotipa" pokazuje da autori takvog programa ne barataju osnovnim znanstvenim činjenicima o ljudskim bićima. Spomenimo samo kao ilustraciju cilj provođenja jedne lekcije za petaše;"zagovarati poboljšanje uvjeta u školi za djevojke i osobe ostalih rodnih identiteta s menstruacijom."
Možete li vjerovati da "još uvijek" postoje ljudi koji ne dijele mišljenje o nužnosti takvih vježbi?
Objasniti će nam da njihov zdravstveni odgoj samo želi mlade naučiti o ispravnoj prehrani i važnosti prehrambene piramide. Kažu da samo žele djeci savjetovati koliko bi ribizla i jabuka trebali pojesti za doručak, ali onda ispune program s analizom tko sprema ručak. (Podučavaju da bi dijete trebalo težiti ostvarivanju rodne ravnopravnost u svojoj okolini, boriti se protiv stereotipa u kojima rozu boju povezujemo s djevojčicama, a plavu s dječacima; podučavaju ih o "razlikama u plaći", itd.)
Dakle, mislim da već na temelju ovih kratkih razmatranja sa sigurnošću možemo reći da "znanost" (i činjenice) o kojoj govore i na kojoj temelje svoje programe nije znanost kako je tradicionalno shvaćamo.
Ipak, postoji jedan "poznanstvljeni" pristup koji nalikuje znanosti, ali pogrešno primjenjuje istu. Kakav je to pristup? Pa,to je onaj koji pretvara seks u odnos između objekata, običan nagon, zadovoljstvo analogno zasićenju gladi, pristup Kinseyevai zviješća. Radi se o perverziji odnosa, ne o nikakvoj znanosti. Ne možete govoriti o seksu krečući s najniže razine. (I negirati svaku višu razinu s koje bi analizirali namjenu i narav seksa.)
Netko bi mogao pomisliti da kritika odgoja jer pretvara seks u pitanje nagona nije opravdana jer programi doista govore o "sveobuhvatnom" pristupu; da su uz biološki bitni i društveni, emocionalni i drugi aspekti. No, oni pritom ne misle na sam čin seksa. Oni negiraju njegovu važnost i intimnost, poštovanje koje bi trebali imati prema tom području. Ono o čemu govore je primjerice da "spolnu edukaciju treba temeljiti na ljudskim pravima, da ona treba biti rodno osjetljiva, utemeljena na građanskim kompetencijama te promovirati pozitivan odnos prema spolnosti i spolnom užitku". Spominju zrele odluke, ali zrelost je primjerice jednostavno "veća učestalost upotrebe kontracepcije" i slično.
Emocije koje dominiraju njihovim raspravama su one koje vezujemo uz bol i užitak, kao da bi to mogao biti kriterij dobrog života i civiliziranog društva. Spominju emocije koje nisu specifično vezane uz seks, primjerice nesigurnost. One emocije i ponašanja koje tradicionalno vezujemo uz pitanja spolnosti se spominje, ali samo kako bi ih se odbacilo. Njih se potrebno riješiti. Potrebno je osloboditi čovjeka od njih. "Oslobođen" čovjek vođen samo svojim nagonima i hirevima bi onda, prema njima, živio zdrav i uspješan život.
Unatoč takvim porukama, programi ujedno govore i o svim onim politički korektnim stvarima na koje smo se ranije požalili. Stalno se "problematiziraju" svi odnosi u društvu. Čovjek mora stalno paziti što i kako radi, brinuti je li prekršio neka od novih pravila. Oba pristupa obilježavaju moderni pristup; s jedne strane seks je nebitan oblik tjelovježbe, nešto čime se opuštate ili zabavljate, a s druge strane je čitavo područje seksa (seksualnost i seksualni identitet) problematizirano i izvor tjeskobe. Poručuju mladima da je seks trivijalna nebitna stvar u koju se mogu upuštati bez opasnosti (ako postoji pristanak, i koriste zaštitu), ali ujedno i da stalno moraju brinuti žive li u skladu s političkom korektnošću.
S jedna strane se povećava "sloboda", a s druge se povećava regulacija. Ne postoje granice, ali postoje. Tradicija odnosno norme koje su razvijene kao odgovor na trajne probleme ljudske osobe i društva - koji postavljaju granice i štite djecu – se odbacuje kao proizvoljna pravila. Na svakom djetetu je da otkrije te granice za sebe. Šaljemo ga u svijet nezaštićeno, nepodučeno o stvarnoj važnosti spolnosti i o opasnostima koje dolaze s pogrešnim shvaćanjem i takvim "istraživanjem".
Iako naglašavaju pristanak (i to je glavni kriterij), na temelju iskustva mladih na zapadu koji su prošli takav odgoj znamo da nisu u stanju niti odrediti što je pristanak. Slično tome, kod nas sada već poznate karte pitaju mlade; "Što za tebe znači pristanak i kako ga prepoznaješ u odnosu? Što bi htio_la znati o pristanku?" i "Misliš li da se pristanak treba provjeravati tijekom seksa? Zašto?", "Kako prepoznaješ kada partner_ica nije dao_la jasan pristanak, čak i bez riječi "ne"? Itd.
Rezultat svega je konfuzija. Posebno kod djece koja su premala da bi brinula o seksu. Ne mogu biti sigurni oko ničega.
Ne mogu čak niti biti sigurni oko najosnovnijih stvari o sebi poput one jesu li stvarno dječaci ili djevojčice.
Rezultat svega toga su i puno gore patologije, ali za njih se nikada neće optuživati moderan spolni odgoj. (Opuživati će se one koji se protive takvom odgoju.)
***
Već sam objavio o povezanim temama pa ne bih ponavljao, ali bih ipak dodao nekoliko primjedbi vezano uz ideje koje se općenito znaju javljati u raspravama oko spolnog odgoja. Osvrnimo se još jednom na plakate koji su pozivali na uvođenje odgoja. Točnije, na jednu od ideja koja stoji iza nekoliko njih ("Uče o seksualnosti. Pitanje je od koga", "Ulica ili učiteljica" itd.)
Česti prigovor je da će djeca nešto čuti van škole odnosno da će naići na neki sadržaj (na ulici, internetu itd.) pa je puno bolje da o sve to vide i o svemu tome čuju u školi. (Propustiti to organizirati bilo bi neodgovorno i opasno. O svemu se mora javno razgovarati i javno pokazaivati, sve ostalo bilo bi licemjerno. Moramo se boriti protiv tabua itd.)
Ipak, činjenica da razne razgovore i sadržaje nije moguće u potpunosti izbjeći u svakodnevnom životu nikako ne znači da je to nešto što bi trebali pokazivati i prezentirati u javnosti, u školama.
Radi se o fenomenu koji će mnogi lako prepoznati, ali ga je teško iskomunicirati nekome tko ima posve pogrešno shvaćanje seksa i istinsku intimnosti koju podrazumijeva. ("Progresivni" odgoj podrazumijeva da se borite protiv onih koji pokušavaju isticati potrebnu intimnost, "veo" kojim se pokriva ono najvrednije.)
Plakati su me podsjetili na odgovor konzervativnih autora sličnim prigovorima, ali primjetimo prije toga dvije stvari.
Kao prvo, pitanje s plakata od koga će učiti o seksualnosti jest jedno od najvažnijih pitanja. Možemo prihvatiti nužnost učenja o tim stvarima, ali to samo znači da bi trebali biti podučeni, ne da bi odgoj trebao biti onakav kakvog nude aktivisti, odnosno to ne znači da je na aktivistima da oni odgajaju tuđu djecu bez roditeljskog dopuštenja. Jedini izbor nisu ulica ili učiteljica. (Posebno kada pod učiteljica podrazumijevaju programe progresivnih aktivista.)
Kao drugo, ne samo da postoji puno više boljih izvora gdje bi mogli učiti o tome, nego je teško zamisliti gori izvor od progresivnih aktivista koji su spremni nekog "p****" da se to ostvari. Ne bih ovdje ponavljao neke prigovore protiv njihova pristupa, ali odgoj koji nude u određenim područjima je štetniji od alternativa. pa bila to i ulica. (Od koga god ili gdje god nešto naučili ili čuli o tome – koliko god vulgarno ili pogrešno bilo, sigurno će biti normalnije i prirodnije od onoga što ih žele naučiti takvi aktivisti o, primjerice, "rodu".)
No, vratimo se mi tome što znači čuti nešto "u" ili "van" škole. Još jednom, ovo će možda biti nerazumljivo onima koji su potpuno desenzibilizirani na intimnost seksualne sfere (i onima koji smatraju da sve moramo javno pokazivati, da se moramo boriti protiv "tabua"); ali kada neki dječak čuje ili naiđe na nešto van škole, kada mu neki prijatelj nešto pokaže u tajnosti to je i dalje nešto što je čuo u tajnosti, to je i dalje nešto "što se dijeli van škole".
Informacija odnosno njen utjecaj se razlikuje od iste kada bi bila izložena u javnosti učionice od strane "stručnjaka", ima drugačiji učinak na shvaćanje tog dječaka. Kao što je primjetio Von Hilderbrand opisujući fenomen;
"Informacije o seksu (u učionici) predstavljaju autoritativno iskrivljavanje seksa, zahvaljujući tome što seks pretvaraju u puki biološki instinkt i zahvaljujući tome što neutralizira seks i smješta ga u laboratorijsku atmosferu. Naprotiv toga, svaka informacija koju mladiću dobije od prijatelja na ulici ima karakter otkrivanja tajne; ni na koji način ne pretendira biti autoritativna, adekvatna informacija. Ne uništava misterij seksa na isti način kao što to čini nastava u učionici. Ulična pouka može biti vulgarna i prljava, ali koliko god bila užasna, ne lišava seks njegova karaktera kao što to čine neutralizirajuće informacije iz učionice."
Napomenimo još jednu povezanu stvar koja će podjednako biti strana onima koji smatraju da je cilj spolnog odgoja uništiti čednost, uništiti sav stid kojeg bi mlada osoba mogla osjećati u tom području, koji smatraju da je cilj izložiti mladu osobu svim stvarima kako bi se mogla osloboditi svoje krivnje i skrupula.
Uličini pristup koji izdavaja seks iz odgovarajuće konkteksa, pristup koji ga lišava dubokog i plemenitog karaktera, još uvijek predstavlja manju opasnost jer će osoba prepoznati da se radi o "uličnom" pristupu, nećemu nemoralnom - da je to nešto što bi trebao izbjegavati. (Mladić koji kriomice gleda neprimjereni sadržaj je možda slabe volje, možda su mu strasti krivo uređene, ali je barem svjestan svojim umom što je ispravno.)
Prezentirati i ponudite u učionici istu tu stvar, normalizirati je, predstaviti je kao nešto najnormalnije (u tom kontekstu), kao nešto "amoralno", ima destruktivniji učinak na formaciju mlade osobe od običnog nemorala.
Naravno, toga su svjesni oni koji se zalažu za odgoj, to upravo i jest razlog zašto se zalažu za njega, normalizirati razne stvari i desenzibilizirati djecu.
***
Još jedna svar koja je bila vidljiva iz plakata je usmjerenost protiv vjernika. Naravno, možemo to jednostavno povezati s antikatoličkom retorikom koja prevladava u krugovima "stručnjaka" koji zagovaraju, izrađuju i uvode program, ali ne radi se samo o tome. Postoje konkretne posljedice za sadržaj odgoja.
Poruka plakata "Svećenik ili Nastavnik" odnosno "Na oltaru i online kanalu" se još jednom bavi pitanjem gdje bi mladi trebali učiti o spolnosti. Točnije, nudi odgovor gdje ne bi trebali učiti, "oltar" i "svećenik" su primjer lošeg odgoja, nešto što moramo izbjegavati, njihov utjecaj je upravo ono protiv čega se potrebno boriti.
Mislim da je jasno zašto bi to zabrinulo vjernika, ali ne mislim da su oni koji se drže nauka Crkve jedini koji bi trebali biti zabrinuti. Radi se općenito o svima koji imaju konzervativno shvaćanje spolnosti, roda i društva. Konzervativni odgoj nije samo ono što naučava Crkva, nego svako heternormativno i cisnormativno razmišljanje i ponašanje.
Odgovor na pitanje od koga će djeca učiti ne smije biti "svećenik"- što manje-više simbolizira svaku osobu konzervativnog shvaćanja. (Pogotovo one koji smatraju da bi brak imao veze s pitanjem spolnog odgoja.)
Još jedna ideja koja se često spominje u takvim raspravama je da "svećenici" nemaju što za reći jer nemaju " iskustvo" koje je potrebno. (Zanemariti ćemo uznemirujuće pitanje što oni očekuju od tog odgoja kada je nužno da o tome priča osoba s "iskustvom" upuštanja u razne stvari.)
Očiti odgovor je da, općenito govoreći, osoba može govoriti o nečemu što nije iskusila. Možemo imati znanja koja nisu rezultat nečega čemu smo osobno svjedočili ili što smo osobno proživjeli, to i jest čitava ideja škole i prenošenja znanja. Nadam se da to nije potrebno objašnjavati. Dakle ono što stoji iza takvih poruka je zapravo antikatolički stav (ili ako se radi o katoliku, o stavu nekoga tko pokušava opravdati svoje pogrešno ponašanje odbacujući poduku). Naravno da neki filozof, znanstvenik, radnik, roditelj ili bilo tko može podučavati i govoriti o stvarima koje sam nije u potpunosti doživio (proces "tranzcije" je malo tko prošao, uključujući progresivce.) Ovdje ne govorim iz konzervativne pozicije, govorim općenito.
Nadodajmo ipak da svećenici zbog svog odgoja i iskustva rada s vjernicima vjerojatno imaju puno toga za podučiti. I oni dolaze iz obitelji, često brojnih, imaju svoje iskustvo i put koji ih je doveo do pozicije u kojoj jesu. Pretpostavio bih da vjerojatno imaju koji savjet o razvijanju vrline čednosti - ali naravno ta vrlina je nešto što se eksplicitno odbacuje u takvom odgoju.
No, postoji još jedna implikacija odbacivanja "svećenika" jer navodno nema relevantna iskustva, a to je poruka mladima da ukoliko nemate iskustvo upuštanja u takve stvari, nemate što za reći. Poruka mladima je da morate tražiti takvo iskustvo. Svi to rade (u nekom obliku), svi o tome pričaju. Ili barem svi to gledaju.
Ne želite biti luzer i čudak koji nema iskustva. Ono o čemu se govori i prikazuje u takvom odgoju (javno, u školama) je najnormalnija stvar, jedna od onih stvari o kojima se "uči u školi". Stvar je poput svake druge, nešto poput prehrane. Istina, morate paziti i biti "sigurni", čuvati se, raditi sam ono što želite i kada to želite, ali to je najnormalnija stvar; zapravo bilo bi neobično to ne raditi.
Pitanja poput"na koji način istražuješ vlastitu seksualnost" očito implicira da je to nešto što činiš i nešto u što se upuštaš, u kojem god obliku. ("Važno je znati da se radi o prirodnoj aktivnosti koja ne šteti zdravlju i koje se ne treba sramiti.") Čak i ako se o nečemu govori s tobožnjim neodobravanjem, postoji razumijevanje da je to nešto što svi rade, rašireno je i prihvaćeno kao takvo.
Poruka djeci je, očekujemo da već imaš ili da ćeš uskoro imati takva iskustva.
***
Iako se tvrdi da se program tek razvija pa ne možemo ništa reći, možemo s popriličnom sigurnošću pretpostaviti kakav stav će odgoj zauzeti oko najbitnijih stvari i koji su ciljevi takvog odgoja.
Općenito govoreći, možemo zaključno primjetiti nekoliko problema s modernim spolnim odgojem;
Prvi problem je što izlaganje djece raznim sadržajima - navodno "objektivnim" i "neutralnim" činjenicama - rezultira desenzibiliziranjem, a time i oduzimanjem nevinosti. Odvajanje fizičkih aspekata od širih namjena spolnosti deformira shvaćanje i iskustvo onih koji su izloženi takvoj poduci.
Ili drugim rječima, djeci će se ponuditi informacije koje možda jesu točne, ali su neprimjerene, odnosno dane su u neprimjerenom kontekstu. Nešto što je prikladno za privatni razgovor, ili razgovor s lječnikom, nije nešto što je uvijek prikladno za učionicu i javno pokazivanje. Pretpostavljam da su mnogi dobronamjerni ljudi obmanjeni oko toga.
Drugi problem je shvaćanje ljudskog života, društva i biologije od strane onih koji govore o cisnormativnosti, heternormativnosti, raznim fobijama i izmima, itd. Jasno je zašto bi to brinulo mnoge.
Ili drugim rječima, djeci će se ponuditi "informacije" koje jednostavno nisu točne. "Naučiti" će ih stvarima koje nisu. Radi se problemu kojeg ne možemo ignorirati i dobro je da su mnogi to već istaknuli.
Ipak, problem kojeg se manje primjećuje, ili barem manje ističe, jest ono što neće naučiti.
Neće naučiti najvažniju stvar, a to je ispravna namjena spolnosti. Ono čemu je spolnost usmjerena. Ispravan kontekst spolnosti. Ne samo da to neće naučiti, nego će djeci otežati, ako ne i potpuno onemogućiti da jednog dana razviju vrline u tom području.
Spolni odgoj koji uči da su svi oblici seksualnog ponašanja (s pristankom) normalni i prihvatljivi je izopačenje. Unatoč porukama takvog odgoja, potrebni su kriteriji kako bi mogli odabrati između konkurentnih stilova života, ukoliko ih nema, nema ni slobode, ostaje samo ponašanje na temelju trenutnih hireva. Užitak i nedostatak boli ne mogu biti glavni kriteriji prosuđivanja u tom području.
Odgoj općenito, a time i spolni odgoj, za "konzervativnog" roditelja već tisućlječima znači razviti vrline kod djeteta. Umjerenost je jedna od najvažnijih vrlina, ali nju se napada i osuđuje. Borba protiv vrline čednosti - koja je vrlina područja spolnosti – je jedan od razloga zašto se i uvodi moderan odgoj. Čistoću ne moramo ni spominjati.
U tradicionalnom spolnom odgoju dijete je učeno da smatra svoje tijelo svetim, podložnim onečišćenju zlouporabom ili pogrešnim shvaćanjem. Osjećaj onečišćenja nije nikako tek trivijalna nuspojava "lošeg seksualnog iskustva".
Dijete izloženo modernim spolnim odgojima će teško očuvati svoju čistoću i čednost. Osim toga, prisiljeno je sudjelovati u "radionicama" i "vježbama" u kojima nema uobičajene obrane (rezerviranosti, digniteta, osjećaja privatnosti ili mogućnosti da odbije sudjelovati). Kod najmlađih rezultat je stres, šok i desenzibilizacija.
Unatoč raširenoj propagandi, kritizirati moderan spolni odgoj nije rezultat nikakvog puritanizma, negiranja ljudske prirode, negiranja odrastanja djece ili čega već. Upravo suprotno. Zato jer smo svjesni ljudske prirode, zato jer smo svjesni važnosti spolnosti, zato jer prepoznajemo koliko je važna u životu čovjeka, posebno mladog čovjeka, protivimo se naprednjačkim "odgojiteljima" i njihovim napadima na ljudsko društvo, na ljudsku prirodu, na spolnost.
Iako razni progresivni aktivisti govore o seksu, oni ne govore o njegovoj važnosti, svode ga na najobičniju stvar, na stvar najmanje važnosti. Za njih se spolni odgoj bavi problemom trudnoće i problemom spolnih bolesti, ili izpolitizirano o "pravima", problemom diskriminacije, neravnopravnosti i stereotipa.
U njihovu odgoju nema mjesta ljubavi, braku i djeci. Pojam svetosti im je doslovno nezamisliv. O trudnoći i imanju djece se nikada neće govoriti pozitivno, radi se o još jednoj bolesti koju je potrebno spriječiti. Potpuno će promijeniti narav seksa u nešto što nema posljedice koje inače ima po svojoj naravi.
Poručuje se mladima da su obitelj i brak nešto što treba izbjegavati.
Imajući to na umu, jasno je da je seks prevažna stvar da bismo prepustili vulgarnim i površnim aktivistima da ga izobličuju u shvaćanju mladih ljudi. Kada shvatimo ciljeve i namjenu spolnosti, a to znači ciljeve i izvore ljudskog života, onda shvaćamo o kakvom se problemu radi.
Spolni odgoj kojeg provode progresivni aktivisti nije nikakav odgoj. Odgoj je to koji ne dovodi do formacije osobe, nego do deformacije. I to je problem. Barem onima koji su u stanju uvidjeti zašto bi to bio problem.
***
Konzervativni filozof Scruton pišući o odgoju vlastite djece opisuje;
Umjesto da priprema djecu za odrasli život, naš obrazovni sustav osigurava da ostanu djeca, sa svom dječjom egocentričnošću, ali bez nevinosti i srama. Državni pokušaji seksualiziranja djece –ohrabrivanje pripadnika mlađe generacije da savladaju sve relevantne pozicije sa četrnaest godina, i postavljanje homoseksualnost u centar kurikuluma – ne popravljaju stvari. Seks je, kako podučavaju učenike, samo proširenje djetinjstva – još jedno područje igre, u kojem je dopušteno sve što može dovesti do užitka, a u kojem je opasno samo ono što je ozbiljno, trajno i s ljubavi.
Ideologija šezdesetih, koja je dovela do takve pustoši u mom vlastitom životu, i loših učinaka koje sam prevladavao dvadeset godina, sada je obavezni temelj obrazovanja; provodi se od najmlađe dobi uz potpunu nebrigu za osobnu sreću i dugoročne nade učenika. Ono što sam izbjegao samo uz najveće poteškoće i veliki trud, danas se nameće kao opća sudbina. Jedna od mojih prvih dužnost prema Samu[sinu] je osigurati da ne padne u kandže ljudi koji mu to žele učiniti.
Novi kurikulum, ima i kao cilj i kao učinak odvajanje djece od roditelja, djeca postaju nedopadljiva odraslima te isključivo vlasništvo države. Kurikulum je osmišljen od strane ljudi koji su sami, velikim djelom, bez djece. Čini nam se kako bi bilo bolje da Sama pošaljemo u rudnik ugljena, kako bi tamo upoznao stvarni svijet odraslih, nego da prolazi kroz kompletni tečaj demoralizacije koji naši vladari zahtijevaju. Čak i privatne škole moraju slijediti nacionalni kurikulum, koji je pažljivo razvijen kako bi sve vrijednosti koje ja i moja žena poznajemo zamijenio sa "životnim vještinama" potrebnim u sumnjivim urbanim kvartovima.
[...] Državno nametnuti seksualni odgoj je osmišljen kako bi uklonio vezu između seksa i obitelji, obitelj se prikazuje samo kao jedna od "opcija". Seksualni odgoj će osigurati da slijedeća generacija ne formira obitelji, s obzirom da će uništiti u učenicima sve zbog čega jedan spol idealizira drugi, i tako usmjerava erotske osjećaje u brak.
Ne činite nikakvu uslugu djetetu tako što ga pripremate za niži život – život državno-proizvedene životinje. Sreća dolazi kroz ideale, a samo idealizirajući jedno drugo se ljudi mogu stvarno zaljubiti. To je lekcija koju smo Sophie[žena] i ja izvukli iz našeg iskustva, i sigurno je da nismo jedinstveni u tome. U Zapadnom svijetu se pojavilo čudno praznovjerje kako sve možemo započeti ispočetka, preoblikovati ljudsku prirodu, ljudsko društvo, i mogućnost sreće, kao da je znanje i iskustvo naših predaka potpuno irelevantno. Ali na koji fond znanja bi se trebali osloniti kada oblikujemo alternative? Utopije su se pokazale iluzijama, a najočitiji rezultat našeg "oslobođenja" od tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim stanjem.
PS
Ovo je nekoliko nasumičnih razmišljanja koja su započela od Von Hilderbrandova objašnjenja na koji način se razlikuje ono što čujemo na ulici od onoga što čujemo "u školi".
Mislim da je čitateljima jasno da moderni spolni odgoj ne predstavlja ništa drugo nego učenje raznih perverzija. (Ili iz katoličke perspektive, oslobođanje smrtnih grijeha.).
Svjestan sam da takva pozicija sekularnoj osobi može djelovati stranom, ali suočena s "vrlinama" novog svijeta može prepoznati da vjerojatno ima barem nešto u tradicionalnom pristupu.
 |
| Jabuka je zdrava |
---
Većinu gornjih komentara sam napisao općenito prije no što sam uopće pogledao sadržaj priručnika iz Rijeke (priručnici su odvojeni od kurikuluma). Za kraj prenosim još par primjedbi nakon što sam brzinski pogledao što se u njima nudi djeci;
Sadržaj priručnika je nešto što bi i očekivali. Iako su se pohvalili svojim znanstveno utemeljnom pristupu, slika svijeta koju nude je pogrešna. Slika povijesti koju nude je pogrešna. Slika budućnosti koju nude je pogrešna.
Prvo sam zamijetio sljedeći citat u priručniku; "Ne mjeri čovjeka prema boji kože, veličini ili rodu, već prema sadržaju njegova karaktera.“ Martin Luther King ml. Sigurno ste odmah prepoznali nešto čudno u tom citatu. Naravno da MLK nije koristio riječ i pojam roda. Autori programa nemaju apsolutno nikakvog problema s prekrojavanjem povijesti i stvarnosti kako bi došli do zaključaka do kojih vas žele dovesti.
U priručniku možemo prepoznati i sljedeća razmišljanjima; s jedne strane imamo stalno preispitivanje tradicionalnih vrijednosti, a s druge imamo sprečavanje preispitivanje liberalnih alternativa.
No, kada smoo krenuli s citatama, ponavljam još jedan Scrutonov opis spomenutog mentaliteta;
"Foucault i njegovi sljedbenici poopćavaju ovaj argument kako bi predložili da tradicionalni pogled na čovjeka, obitelj, seksualne odnose i seksualni moral, nemaju nikakav autoritet osim moći koja ga podržava. U svom trosveščanom djelu History of Sexuality, Foucault ide i dalje. Seksualni užitak, tvrdi on, nije intrinzično problematičan; ne postoji razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili potiskivali. Ako je seks "problematiziran", kako bi zabranio određene užitke i poticao druge, onda se radi o čudnoj socijalnoj činjenici koju možemo objasniti ali nikada opravdati. On opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje uvjerenja koja, zato što nemaju svoju intrinzičnu ispravnost ili istinitost, moramo objasniti preko njihova društvenog konteksta, a to znači ujedno i odbaciti."
Reći nešto protiv takvog pristupa je govor mržnje (i nasilje).
Prenesimo još nekoliko detalja kao ilustraciju; Već u jednoj od prvih lekcija za nevine petaše navode da u društvu imamo obitelji koje čine "dvije mame ili dvojica tate". Na temelju tog novog znanja upućuju petaše da analiziraju likove iz lektire koju su pročitali;" Koje su obitelji najčešće prikazane, postoje li obitelji koje se ne spominju (naprimjer obitelj koju čine dvojica tata i dijete)?" Sve je odjednom potrebno analizirati u svijetlu političke korektnosti; povijest, sadašnjost i budućnost.
Ilustracijama lekcija za sedmaše o "spolnom i reproduktivnom zdravlju te rodnoj ravnopravnosti" iz nekog razloga dominira zastava duginih boja.
U mnoštvu drugih spornih primjena i objašnjenja, priručnik poručuje sedmašima; "Žene su žrtve nasilja zbog neravnopravnosti muškaraca i žena koja još uvijek postoji u društvu." (Vrijedi li prema toj lekciji da bez rodnih stereotipa i razlike više ne bi bilo nasilja? Nasilje nije rezultat razlika. Ono postoji i u istospolnim vezama, posebno ženskim. Ne samo da je objašnjenje priručnika pogrešno, nego takve poruke lišavaju mlade ispravnog razumijevanja veza i njihovih opasnosti.)
U lekciji o štetnim odnosima sedmašima se nudi sljedeći zadatak; "Marko i Tin u vezi su godinu dana. U posljednje vrijeme Tin često prigovara Marku zbog izlazaka u noćne klubove. Također, prati njegovu aktivnost na društvenim mrežama. Kada Marko komentira ili lajka fotografije drugih osoba, Tin ima ljubomorne ispade. Posljednji put u svađi je snažno gurnuo Marka tako da je pao na pod. Nakon nekog vremena se smiri i obeća da se ponašanje neće ponoviti, no ono se ipak ponovi. O kojoj vrsti nasilja se ovdje radi? Što Marko može učiniti? Koga može pitati za pomoć? "
Otkada su trinaestogodišnjaci stručnjaci za dinamiku odnosa homoseksualnih parova?
Zanimljiv mi je bio izbor citata uz lekciju za sedmaše "Kako je to biti drukčiji od većine?" koja se bavi rodom; "Nije važno kakav se netko rađa, već kakav postaje." Za razliku od drugih citata ovdje se ne navodi autor nego se samo navodi da je iz knjige „Harry Potter“. Postoje drugi citati J.K.Rowling koji bi bili ispravniji uz lekciju koja se bavi trans ideologijom, ali njih nisu uključili iz nepoznatih razloga.
Još jedan citat iz priručnika koji će ilustrirati da ne postoji potreba za nekom dubljom analizom kako bi shvatili o čemu se radi; "Kontracepcija je temeljna ljudska potreba i pravo. Pružiti ljudima pristup kontracepciji znači pružiti im pristup slobodi i dostojanstvu." (Ban Ki-moon, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda).
Mislim da je jasno kako autori priručnika imaju sasvim drugačije poimanje temeljnih ljudskih potreba, ljudskog života i njegovih ciljeva. Kao i slobode i dostojanstva. Vidljivo je to iz svake lekcije. (Naveo sam samo par primjera; možda netko tko nije navikao na progresivni novogovor neće prepoznati o čemu se radi u lekcijama, ali program je ispunjen raznim porukama iza kojih stoje razne agende takvih aktivista.)
