Upravo zato, Isus se objavljuje u tajnosti: ne dolazi postaviti nekakvu teoriju, koja je savršena ali ostaje izvan naših srdaca: ne želi neko blistavo znanje, koje bi nas zarobljavalo kao leptire na žarulju. Nitko ga ne smije primiti više kao mudraca nego kao prijatelja – u tome je najviša mudrost, ražarena ljubavlju. Eto zašto on daje da ga traže. Savez Vječnoga s nekom dušom ište tu želju i tu osobnu intimnost bračnih odaja. Dar objave nikada, dakle, ne ide bez neke suzdržanosti, bez nekog ustezanja. Isus je mogao učiniti da siđu čete anđela, mnogo uspješnije od svih naših stručnjaka za praktični marketing. No on nije zavodnik, doista. Na pristanak intelekta može se prisiliti. Srce se ne može prisiliti.
Znamenje koje on pruža poštuje, dakle, našu inteligenciju. Ona je čuvaju od nasilja apsurda, ali je štite i od naprasitosti slave. Ako, s obzirom na nas, ta znamenja ne proizvode tako jasne dokaze da bi nas nužno svela na roblje, to je stoga što nas on želi osloboditi kao braću. Pomoću te polutame, on vapi za onim viškom slobodna pristanka. U svojoj moći on je zacijelo mogao učniti da se pri svakoj euharistiji stup svjetlosti sruči na oltar, ali što bi tada bilo od one polutame pune ljubavi? Naše klanjanje bilo bi tada izvanjsko, prisilno, ropsko; dolazeći pak pod skromnim prilikama, Bog nam dariva da mu darujemo svoje povjerenje, Bog nas prosi ljubav, koju nam udahnjuje u tajnosti, i vježba nas da istu ljubav sami okrenemo prema siromasima. Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8,9).
Pascal je mislilac tog siromaštva koje je naše bogatstvo, tog povlačenja u sebe koje je dar, te pomračine koja omogućuje intimniju svjetlost. On neprestano ponavlja da objava nije mogla biti bez te pomračenosti znakova i proroštva. Protiv onih koji žale:"Ah, da su nam Mihej i Izaija pružili unaprijed neoboriv popis znakova za Mesiju", Pascal primjećuje da su Izaija i Mihej odrješito rekli da on ulazi u mesijansko poslanje trpeći prijezir: "Što govore proroci? Da će biti očito da je Bog? Ne , nego da se neće nikako misliti da je to on, da će biti kamen spoticanja, o koji će se mnogi spotaknuti, itd. Neka nam se dakle više ne spočitava nedostatak jasnoće, jer upravo je to ono što priznajemo javno". Iako ne govori o vjeri vragova, Pascal daje znati da je posljednji razlog tog sumraka iščupati nas iz njihovih tmina: "Bog hoće raspoložiti više volju nego intelekt; savršena jasnoća poslužila bi duhu i naškodila volji. Poniziti oholost." U jednome drugom odlomku o tome pobliže kaže: "Da uopće nije bilo nejasnoće, čovjek ne bi bio osjećao svoju iskvarenost; da nije bilo nikakve svjetlosti, bio bi lišen nade u spasenju. Zato, ne samo da je pravedeno nego je za nas i korisno da Bog bude djelomično skriven i djelomično otkriven, jer je inače pogibeljno za čovjeka poznavati Boga, a ne poznavati bijedu i poznavati svoju bijedu bez poznavanja Boga." Gospodin nam raspoređuje svjetlost znakova kako bi nas sačuvao od najcrnje oholosti. Reći ne u svjetlosti mračnije je nego to reći u sumraku; ali, također, reći da u sumraku zaslužnije je neglo to reći u svjetlosti. Taj polu-mrak njegove objave, s jedne nas strane čuva od posve sotonske vjere, postignute u oholosti; s druge, on nam omogućuje da osjetimo svoju bijedu – kako naša molitva ne bi bila poza ni dio majstorske izvedbe, nego predanje i krik, gdje ljevica ne zna što čini desnica – gdje Bog dariva a da se ne da vidjeti, a njegovo stvorenje zahvaljuje mu bez prisile.
No tu je i četvrti razlog, koji proizlazi iz tri spomenuta, zbog kojega je taj sumrak blagoslovljen: kada bi svatko bio "vidjelac" Krist ne bi imao Tijelo, hoću reći otajstveno Tijelo. Mi ga ne bismo susretali jedni u drugome. [...]
Bog se, dakle, prilično skriva da ga čovjek željno traži, i da ga traži u braći, to jest jednako u punici kao i u crvendaću. Da se pažljivo otvori malim stvarima. Da mu pruži prostor za rizik vlastita koraka. Da, njegova volja, u odnosu na intelekt, ne bude u kobnom zaostajanju.
***
Nisam siguran iz koje knjige sam preuzeo gornje razmišljanje, ali slično piše u knjizi "Kako danas govoriti o Bogu, Antipriručnik za evangelizaciju", prenosim;
"... prigrlimo li pristup sinova ovoga svijeta i red propovijednika pretvorimo u reklamnu agenciju, što će se dogoditi? Zarobljavali bismo umjesto da oslobađamo. Hipnotizirali bismo umjesto da dovodimo do buđenja. Ne bismo stjecali braću nego klijente, ne tvoje sinove nego pretplatnike.
Pretpostavimo da se oko nas, kad god navješćujemo tvoju riječ, događaju nevjerojatni fenomeni, evangelizator, recimo, počne levitirati, iz usta mu suklja plamen, zrake svjetlosti paraju mu iz očiju, a ispod pazuha mu se širi miris ruža... Gospodine, ti znadeš da bi iz toga proizišla barem dva nesporazuma. Prvi bi bio taj da bi vjera bila na štetu tvojega stvorenja: morala bi se neprestano opirati uobičajenu tijeku stvari koji si htio i razvijati se u smislu sve veće količine specijalnih efekata. Više ne bismo imali nimalo nježnosti prema oznojenim i vonjavim pazusima običnih propovjednika, nego bismo u galopu tragali za tragovima znoja koji oko sebe šire zamaman miris. Okrenuti se tebi zbog tih spektalularnih pojavnosti značilo bi odvratiti pogled od poljskoga cvijeta, od makaraona u umaku od rajčice, od starice kat niže... značilo bi odbacivati jednostavnost postojanja, a ti baš jesi jednostavan, značilo bi oglušiti i za riječ kojom obasipaš sve stvari."
Kao drugi nesporazum Hadjadj spominje da bi u tom slučaju ljudi dolazili silom, a ne iz ljubavi, ne bi se radilo o sinovskom pokajanju, itd. Hadjadj je naravno detaljnije opisao navedeno, ali ponekad mi neke njegove slike ne djeluju toliko primjerenima, ali takav je stil odabrao u više tema.
PS
U ranijem postu sam se osvrnuo na one koji zahtijevaju da Objava bude tehnički tekst, skup stranica "teške" matematike koja bi bila prepoznatljiva čovjeku današnjice. (Ne znam kakva bi korist bila ljudima tog doba kada je ne bi bili u stanju razumijeti.) Kasnije mi je palo da bi podjednako mogli očekivati da Objava bude neka vrsta memorije (kartica, cd, stick), koju bi ljudi u prvom stoljeću trebali pročitati. Tko bi joj mogao pristupiti i pročitati njen sadržaj? Potrebno je bilo puno razvoja matematike kako bi postigli efikasno kodiranje i dekodiranje informacija, puno tehnološkog i gospodarskog razvoja da bi razvili uređaje koji tako nešto omogućuju. Možda je nejasno zašto to spominjem vezano uz "skrivenost", ali naišao sam na snimku u kojoj ateist pita sugovornika smatra li da bi digitalna kamera usmjerena u Isusov grob snimila uskrnuće. Njegovo pitanje se fokusiralo na to smatra li ta osoba da je Isus stvarno uskrsnuo, ne samo u nekom duhovnom ili simboličkom smislu, ali meni je bila zanimljivija ideja "snimke" takvog događaja.
Zamislite, malo jednostavnije, da postoji fotografija, neki polaroid koji prikazuje Krista nakon uskrsnuća. (Podrijetlo takvog polaroida možda ne bi bili u stanju objasniti, možda neka "vanzemaljska" tehnologija stoji iza toga.) Takav skeptik mogao bi pogledati polaroid (možda ga usporediti sa nekim prijašnjim), Krist bi mu odjednom bio potpuno dostupan i vidljiv, u svakom trenutku. Znao bi sve o njegovu izgledu, svaki detalj, napokon bi imao "dovoljno dokaza". (Kao što ima dovoljno "dokaza" o silama i stvarima ovog svemira.) Ipak, postoji osjećaj da to ne bi ništa promijenilo (u njegovu shvaćanju).
---
Kao što je Pascal istaknuo, govoriti o "nedostatku jasnoće" nije potrebno, mi to "priznajemo". Zapravo, kao što je jedan suvremeni filozof primjetio, otajstvenost nije samo nešto o čemu se govori nego je u samom središtu. Ukoliko sumnjate u to, prema njemu, dovoljno je poslušati tradicionalne euharistijske himne - Adore Te Devote.
Pretpostavljam da bi neki čitatelj mogao potpuno krivo protumačiti prenesene ideje (s kojima se nužno ne slažem), no, to je opasnost objavljivanja ičega.
Nisam namjeravao pisati o "skrivenosti", pretpostavljam da su Hadjadjova razmišljanja slična "standardnom" odgovoru na ovakva pitanja, ali su mi svejedno bila zanimljiva. (Sve ovisi tko i s kojim ciljem postavlja "pitanja".)
Vidi još jedan raniji post Pascal - Jednako se skriva od onih koji ga kušaju, koliko se otkriva onima koji ga traže. Prenosim iz To vele dok ne vide čudo;
"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju.
(Pišem ovdje o otajstvima. Ne o raznim moralnim pitanjima, Božjoj opstojnosti i sličnome što razni suvremeni skeptici neopravdano smatraju problematičnim.)
