Poljodjelstvo je prva vještina, ne samo u odnosu prema tijelu, jer ga hrani, nego i u odnosu prema vremenu, jer nas upućuje na ritam godišnjih doba i dana te na onu vremenitost donošenja ploda koju prispodoba o sijaču uzimao kao model. U djelu Tečaj političke ekonomije Jean-Baptiste Say primjećuje kako se od svih čovjekovih "industrija" poljodjelstvo najviše opire podjeli rada (pa onda i taylorizmu): "Nije moguće da bi isti čovjek čitave godine samo orao i kopao ili cijelo vrijeme samo sabirao ljetinu." Sezonalna raspodjela poljodjelskih zadataka omogućuje istom čovjeku da prati cjelokupni prirodni ciklus od sijanja do žetve. To, naravno, ne znači da svi moramo postati seljaci u strogu smislu riječi, no seljaštvo, a ne visokofrekventni trading, ostaje paradigmom kulture u kojoj se obnavlja ljudsko vrijeme.
