ponedjeljak, 25. studenoga 2013.

Samoispunjenje i Etika Autentičnosti – C. Taylor

Ovdje treba razumjeti moralnu snagu iza pojmova kao što su samoispunjenje. Ukoliko ga pokušamo protumačiti jednostavno kao vrstu egoizma ili moralnog laksizma, kao samougađanje s obzirom na teže, zahtjevnije prijašnje doba, već smo skrenuli s traga. Moralni laksizam postoji i naše doba tu nije osamljeno Ono što trebamo objasniti jest: što je svojstveno našem vremenu? Nije samo to da ljudi žrtvuju svoje ljubavne veze i brigu za djecu kako bi jurili za karijerom. Takvo što je možda uvijek postojalo. Stvar je u tome da se u današnje vrijeme mnogi ljudi osjećaju pozvanima da tako čine, osjećaju da to moraju činiti, misle da bi im životi bili na neki način potraćeni ili neostvareni ukoliko to ne bi činili. [...]

To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup. Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja doista viši od drugih, a kultura tolerancije za individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No, dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako i ne obrazlaže.

Usvajajući ideal, ljudi u kulturi autentičnosti, kako je želim nazvati, podupiru određenu vrstu liberalizma, koju prihvaćaju i mnogi drugi. To je liberalizam neutralnosti. Jedna od njegovih temeljnih pretpostavki jest da liberalno društvo mora bit neutralno u pitanju toga što tvori dobar život. Dobar je život ono za čime teži svaki pojedinac, na svoj vlastiti način, te bi vlasti nedostajalo nepristranosti, stoga i jednaka poštivanja za sve građene,, ukoliko bi pristala uz koju stranu vezano uz to pitanje Premda su mnogi autori ove škole strastveni protivnici tihoga relativizma (Dworkin i Kymlicka među njima), rezultat je njihove teorije da rasprave o dobrome životu otjeraju na margine političke rasprave. [..]

Jedan od njih je uporište moralnoga subjektivizma u našoj kulturi. Pod time mislim na gledište da moralna stajališta nisu ni u kojem u slučaju utemeljena na razumu ili naravi stvari, nego ih u konačnici svaki do nas tek usvaja zato što nas privlače. Po ovome gledištu, razum ne može presuditi u moralnim sporovima. Dakako, nekome možemo ukazati na određene posljedice njegova stajališta o kojima možda nije mislio. Tako kritičari autentičnosti mogu ukazati na moguće društvene i političke posljedice toga da svaka osoba traži samoispunjenje. No ukoliko vaš sugovornik želi ustrajati u svom izvornom stajalištu, ništa dalje ne možete reći da ga pobijete. [...]

Ako mladi uistinu ne mare za ideale koji nadilaze sebstvo, što im onda možemo reći?

Naravno ima kritičara koji drže da u razumu postoji mjerila. Oni misle da postoji nešto takvo kao što je ljudska narav te da će razumijevanje toga pokazati da su neki načini življenja ispravni, a drugi pogrešni, da su neki načini viši i bolji od drugih. Filozofski su korijeni ovoga stajališta u Aristotelu. [...]

Treći čimbenik koji je potamnio značenje autentičnosti kao moralnoga ideala jest uobičajena moda društveno-znanstvenoga objašnjenja. Ona se općenito kloni pozivanja na moralne ideala i sklona je utjecati se navodno čvršćim i prizemljenijim čimbenicima u svome objašnjenju. I tako se značajke modernoga doba na koje sam se ovdje usredotočio, individualizam i ekspanzija instrumentalnog razuma, često drže nusproizvodima društvene promjene; primjerice, nusproizvodima industrijalizacije ili veće mobilnosti ili pak urbanizacije. Ima zasigurno značajnih uzročnih veza koje bi se ovdje mogle slijediti, ali procjene koje se na njih pozivaju često posve zaobilaze pitanje duguju li ove promjene u kulturi i nazorima išta svojoj inherentnoj moći koju imaju moralni ideali. Implicitni odgovor je često negativan. [...]

No često se poziva na motivacije koje su ne-moralne. Pod ovim mislim na motivacije koje mogu pokrenuti ljude, a da nemaju nikakve povezanosti s bilo kojim moralnim idealom, kako sam to ranije definirao. Stoga se vrlo često te društvene promjene objašnjavaju u kategorijama želje za većim bogatstvom, ili moći, ili pak za sredstvima preživljavanja ili kontrole nad drugima. Premda sve ove stvari mogu biti upletene u moralne ideale, ne moraju nužno to biti pa se objašnjenje dano pomoću njih smatra dovoljno "čvrstim" i "znanstvenim".

Charles Taylor, Etika autentičnosti


PS

Taylor sjajno detektira fenomene u modernom društvu. Nema potrebe da ja još dodatno ističem o čemu govori (podebljavanje teksta moje). Samo ukratko; Unatoč tome što su različiti pokreti i udruge iskoristile riječ "razum" u svom nazivu, njihovu programi i ciljevi negiraju da razum može odrediti kakav život trebamo voditi, da razum može odrediti neke vrijednosti u svemiru, svatko treba raditi ono što on želi. (Riječ razum je tu samo kako bi poručili da su oni za razum, a to je dobra stvar, svi ostali su protiv razuma, a to je loša stvar, jako loša.)

Kao što je već spomenuto, oni koji se slažu s teorijom prirodnog prava, koja ima korijene u Aristotelu, smatraju da esencija ili priroda stvari određuje objektivne standarde dobrote. Tako intelekt dolazi do zaključka da je za nas dobro da realiziramo namjene koje nam određuje priroda, i da izbjegavamo sve što ometa realizaciju tih namjena. (Vidi primjerice postove : Teorija prirodnog prava - ukratko i Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?.)

Također, nemojte propustiti post Što se dogodilo s razumom? koji objašnjava dio suvremenog života. Jedan citat iz posta;
Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Sljedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

Još jedna stvar koju spominje Taylor, i koju mi se čini bitno istaknuti - točno je da postoje različiti vanjski faktori u društvu, ali preveliki naglasak na njih zanemaruje moralne ideale kojima se ljudi vode.

***

Charles Taylor ima zanimljive uvide, ali općenito ga nije baš lako čitati (i slušati) te prepoznati za što se on u svemu tome zalaže; Na temelju onoga što sam shvatio, ne slažem se baš s njegovim zaključcima. Ovako je to opisano na koricama konkretne knjige (Etika Autentičnosti, Verbum);
Dok jedni jadikuju nad padom zapadne kulture u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnijih živućih filozofa Charles Taylor poziva sve na suočavanje s krizom morala i političkom krizom našega vremena kako bi se znali nositi s modernim izazovima.

U srcu moderne bolesti, po svim pokazateljima, jest ideja autentičnosti, ideja samoispunjenja koja odbacuje cijelu tradiciju općih vrijednosti no koja po autoru odražava i nešto autentično i vrijedno u modernoj kulturi. [...]
Par izvora za Taylora; wiki stranica, yt pretraga. O knjizi A Secular Age - wiki. 


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove