Ovdje treba razumjeti moralnu snagu iza
pojmova kao što su samoispunjenje. Ukoliko ga pokušamo protumačiti
jednostavno kao vrstu egoizma ili moralnog laksizma, kao samougađanje
s obzirom na teže, zahtjevnije prijašnje doba, već smo skrenuli s
traga. Moralni laksizam postoji i naše doba tu nije osamljeno Ono
što trebamo objasniti jest: što je svojstveno našem vremenu? Nije
samo to da ljudi žrtvuju svoje ljubavne veze i brigu za djecu kako
bi jurili za karijerom. Takvo što je možda uvijek postojalo.
Stvar je u tome da se u današnje vrijeme mnogi ljudi osjećaju
pozvanima da tako čine, osjećaju da to moraju
činiti, misle da bi im životi bili na neki način potraćeni ili
neostvareni ukoliko to ne bi činili. [...]
To što usvajanje autentičnosti
poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj
obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup.
Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja
doista viši od drugih, a kultura tolerancije za
individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To
znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i
unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da
moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No,
dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta
na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako
i ne obrazlaže.
Usvajajući ideal, ljudi u kulturi
autentičnosti, kako je želim nazvati, podupiru određenu vrstu
liberalizma, koju prihvaćaju i mnogi drugi. To je liberalizam
neutralnosti. Jedna od njegovih temeljnih pretpostavki jest da
liberalno društvo mora bit neutralno u pitanju toga što tvori dobar
život. Dobar je život ono za čime teži svaki pojedinac, na svoj
vlastiti način, te bi vlasti nedostajalo nepristranosti, stoga i
jednaka poštivanja za sve građene,, ukoliko bi pristala uz koju
stranu vezano uz to pitanje Premda su mnogi autori ove škole
strastveni protivnici tihoga relativizma (Dworkin i Kymlicka među
njima), rezultat je njihove teorije da rasprave o dobrome životu
otjeraju na margine političke rasprave. [..]
Jedan od njih je uporište moralnoga
subjektivizma u našoj kulturi. Pod time mislim na gledište da
moralna stajališta nisu ni u kojem u slučaju utemeljena na razumu
ili naravi stvari, nego ih u konačnici svaki do nas tek usvaja zato
što nas privlače. Po ovome gledištu, razum ne može presuditi u
moralnim sporovima. Dakako, nekome možemo ukazati na određene
posljedice njegova stajališta o kojima možda nije mislio. Tako
kritičari autentičnosti mogu ukazati na moguće društvene i
političke posljedice toga da svaka osoba traži samoispunjenje. No
ukoliko vaš sugovornik želi ustrajati u svom izvornom stajalištu,
ništa dalje ne možete reći da ga pobijete. [...]
Ako mladi uistinu ne mare za ideale
koji nadilaze sebstvo, što im onda možemo reći?
Naravno ima kritičara koji drže da u
razumu postoji mjerila. Oni misle da postoji nešto takvo kao što je
ljudska narav te da će razumijevanje toga pokazati da su neki načini
življenja ispravni, a drugi pogrešni, da su neki načini viši i
bolji od drugih. Filozofski su korijeni ovoga stajališta u
Aristotelu. [...]
Treći čimbenik koji je potamnio
značenje autentičnosti kao moralnoga ideala jest uobičajena moda
društveno-znanstvenoga objašnjenja. Ona se općenito kloni
pozivanja na moralne ideala i sklona je utjecati se navodno čvršćim
i prizemljenijim čimbenicima u svome objašnjenju. I tako se
značajke modernoga doba na koje sam se ovdje usredotočio,
individualizam i ekspanzija instrumentalnog razuma, često drže
nusproizvodima društvene promjene; primjerice, nusproizvodima
industrijalizacije ili veće mobilnosti ili pak urbanizacije. Ima
zasigurno značajnih uzročnih veza koje bi se ovdje mogle
slijediti, ali procjene koje se na njih pozivaju često posve
zaobilaze pitanje duguju li ove promjene u kulturi i nazorima išta
svojoj inherentnoj moći koju imaju moralni ideali. Implicitni
odgovor je često negativan. [...]
No često se poziva na motivacije koje
su ne-moralne. Pod ovim mislim na motivacije koje mogu pokrenuti
ljude, a da nemaju nikakve povezanosti s bilo kojim moralnim idealom,
kako sam to ranije definirao. Stoga se vrlo često te društvene
promjene objašnjavaju u kategorijama želje za većim bogatstvom,
ili moći, ili pak za sredstvima preživljavanja ili kontrole nad
drugima. Premda sve ove stvari mogu biti upletene u moralne ideale,
ne moraju nužno to biti pa se objašnjenje dano pomoću njih smatra
dovoljno "čvrstim" i "znanstvenim".
Charles Taylor, Etika
autentičnosti
PS
Taylor sjajno detektira fenomene u
modernom društvu. Nema potrebe da ja još dodatno ističem o čemu govori (podebljavanje teksta moje). Samo ukratko; Unatoč
tome što su različiti pokreti i udruge iskoristile riječ "razum"
u svom nazivu, njihovu programi i ciljevi negiraju da razum može
odrediti kakav život trebamo voditi, da razum može odrediti neke
vrijednosti u svemiru, svatko treba raditi ono što on želi. (Riječ
razum je tu samo kako bi poručili da su oni za razum, a to je dobra
stvar, svi ostali su protiv razuma, a to je loša stvar, jako loša.)
Kao što je već spomenuto, oni koji se
slažu s teorijom prirodnog prava, koja ima korijene u Aristotelu,
smatraju da esencija ili priroda stvari određuje objektivne
standarde dobrote. Tako intelekt dolazi do zaključka da je za nas
dobro da realiziramo namjene koje nam određuje priroda, i da
izbjegavamo sve što ometa realizaciju tih namjena. (Vidi primjerice postove : Teorija prirodnog prava - ukratko i Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?.)
Također, nemojte propustiti post Što se dogodilo s razumom? koji objašnjava dio suvremenog života. Jedan citat iz posta;
Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Sljedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.
Još jedna stvar koju spominje Taylor, i koju mi se čini bitno istaknuti - točno je da postoje različiti vanjski faktori u društvu, ali preveliki naglasak na njih zanemaruje moralne ideale kojima se ljudi vode.
***
Charles Taylor ima zanimljive uvide,
ali općenito ga nije baš lako čitati (i slušati) te prepoznati za što se on u
svemu tome zalaže; Na temelju onoga što sam shvatio, ne slažem se baš s njegovim
zaključcima. Ovako je to opisano na koricama konkretne knjige (Etika
Autentičnosti, Verbum);
Dok jedni jadikuju nad padom zapadne kulture u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnijih živućih filozofa Charles Taylor poziva sve na suočavanje s krizom morala i političkom krizom našega vremena kako bi se znali nositi s modernim izazovima.
U srcu moderne bolesti, po svim pokazateljima, jest ideja autentičnosti, ideja samoispunjenja koja odbacuje cijelu tradiciju općih vrijednosti no koja po autoru odražava i nešto autentično i vrijedno u modernoj kulturi. [...]
