Antropologija: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[nastavak na prethodni post -Uvod:]

Američki konzervatizam se oduvijek sastojao od različitih škola društvene, moralne, političke i ekonomske misli; ali su sve one ujedinjene, u općenitom smislu, skupom antropoloških pretpostavki koje ih razlikuju od većine američkih progresivaca.

Konzervativci promatraju ljudsku osobu kao nepopravljiv skup kontradikcija; palo i nesavršeno biće stvoreno na božansku sliku, stvorenje koje posjeduje fundamentalno dostojanstvo i neotuđiva prava, ali stvorenje koje je sklono pretjerivanju i grijehu, uvijek u potrebi za samo-ograničavanjem i moralnom formacijom. Takvo uzvišeno, iako sumorno, poimanje čovjeka, na koje je utjecala mudrost Zapadnih religija, razlikuje konzervativce i od libertarijanaca i progresivaca; nalazi se u srži većine konzervativnog razmišljanja o društvu i politici.

Za početak, takvo poimanje rezultira niskim očekivanjima o ljudskom stanju i udaljuje nas od utopističkih ideja. U modernoj povijesti Zapada, konzervatizam se često iskazivao kao anti-utopijsko vjerovanje, odbijanje vjerovanja da trajni ljudski problemi mogu biti konačno rješeni nekim novim uvidom, pametnim sustavom, ili vođom transformatorom. Najdublji i najosnovniji ljudski problemi javljaju se nanovo u svakog generaciji zato što su svojstveni ljudskoj osobi – radi se o problemima i ograničenjima koje treba prepoznati, na koje treba odgovoriti, baviti se njima i prilagoditi im se, ali oni nikada ne nestaju. Niti jedna društvena organizacija bilo koje vrste ne može trajno nadvladati te probleme zato jer ljudsko biće može biti shvaćeno samo kao individualno i osobno stvorenje - iako u svojoj osnovi društveno. Moralni napredak se u konačnici mora postići kroz transformaciju duše pojedinca, a ne društva kao cjeline.

Činjenica da su ta ograničenja inherentna ljudskoj vrsti dovodi konzervativce do zaključka da iskustva različitih generacija neće biti međusobno fundamentalno različita - ili drugim riječima, ljudska narav nema povijest. Neovisno o tome koliki intelektualni i materijalni napredak neko društvo može postići, svako dijete koje ulazi u to društvo ući će u njega s istom spremom kao i svako drugo dijete rođeno u svakom drugom mjestu u svakom drugom trenutku . Kada bi propustili uvesti sljedeću generaciju djece u civilizirani način života to ne bi samo ugrozili inovaciju, nego bi dovelo u pitanje sam kontinuitete te civilizacije. Zbog toga konzervativci rijetko kad misle da je naše društvo na pragu utopije, i često - možda i prečesto - smatraju da je na pragu raspada. Radi se o ključnom razlogu zašto konzervativci toliko brinu o kulturi.

Razumijevanje ljudske pale naravi često rezultira niskim očekivanjima konzervativaca, ali upravo zbog tih niskih očekivanja smo puno zahvalniji za uspjehe društva nego što smo razljućeni promašajima.

Progresivci imaju puno viša očekivanja. Otvoreni su za mogućnost usavršavanja čovjeka, i smatraju da imaju formulu kako to postići, a stalni neuspjesi u tome ih razljućuju. Kada su konzervativci gnjevni, radi se o tome da je nešto vrijedno izgubljeno; progresivci će češće biti gnjevni zbog održavanja status quoa.

Zahvalnost za ono što je dobro u društvo, i sklonost odgovaranja na promašaje tako što ćemo nadograđivati na onome što je uspješno umjesto da krećemo ispočetka, kod konzervativaca izaziva poštovanje prema starim društvenim institucijama – onim institucijama koje su cijenile generacije ljudi koje su bile suočene s istom vrstom osnovnih ljudskih problema s kojima se suočavamo i mi. Radi se o ključnom razlogu zašto su konzervativci tradicionalisti, skloni štićenju postojećih načina.

Običaji i institucije koje su preživjele test vremena (a radi se zapravo o procesu pokušaja i pogreški, generacija za generacijom) su, vjerojatno je, najbolji način, uz prilagodbu, odgovaranja na vječne ljudske izazove i trajne ljudske potrebe, a to znači i omogućavanje istinskog napretka. Izgledno je da posjeduju više znanja no što smo mi u stanju primijetiti, i više znanja od bilo kojeg skupa tehničkih stručnjaka, koliko god da su sposobni. Veliki dio mudrosti društva sadržan je u strukturi takvih običaja i institucija – prenosi se ne samo kao znanje nego i kao praksa.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

Uvod: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

Čovjek nije primarno svjedok protiv nečega.
Radi se samo o posljedici činjenice da je on svjedok za nešto.

Whittaker Chambers, Witness

Posljednjih godina, konzervativci su upali u potpuno opozicijski mentalitet u američkoj politici. Imali smo dobre razloge za to, agenda obamine administracije često je pokretana političkom filozofijom koja je neprijateljska prema onome što konzervativci žele obraniti – a to je: uređena individualna i ekonomska sloboda, kulturni tradicionalizam, osobna odgovornost, civilno društvo, vjerska sloboda, predanost radu, vjerovanje u Ameriku kao nadu za čovječanstvo. Izazvani na tim frontama, konzervativci su reagirali defenzivno, tvrdeći da se radi o ozbiljnim zabludama Takav odgovor je nužan i prikladan, ali je ujedno i opasno nedostatan.

Takva reakcija je opasna jer konzervativci koji žele postići uspjeh na izborima trebaju ponuditi glasačima nešto više od protivljenja tuđim idejama. Također je opasna jer pridonosi dojmu (kojeg često imaju i sami konzervativci) da je Desnica tek kočnica Američkog života, a Ljevica je ta koja upravlja volanom – ili da konzervativci jedino žele liberalnu skrbničku državu koja će biti nešto jefitnija no što je to u planovima Ljevice.

Ali naše opozicijsko razmišljanje je opasno iz dubljeg razloga: dovodi nas u opasnost da zaboravimo ono što zapravo pokušavamo obraniti i podržavati, reducira konzervatizam na iskazivanje nostalgije i gnjeva. Nostalgija i gnjev su konfuzne i nefokusirane sile u političkom životu. Imaju svoju ulogu, ali ne mogu poslužiti kao organizacijski principi. Organizacijski principi političkog pokreta moraju uključivati neku viziju dobra cjeline – odnosno, neku ideju načina na koje naše društvo mora pristupiti svom zajedničkom životu, nešto što može uvjeriti širu javnost i ujediniti sve strane u službi zajedničkih privlačnosti i nada, ne samo zajedničkih frustracija ili zamjeranja.

Današnji konzervatizam ponekad ostavlja dojam da su sve donedavno organizacijski principi američkog života bili očiti svima, i da su utjelovljivali političke prakse nacije. Kada bi takav opis bio točan, onda bi konzervativci bili ti koji brane ugroženi status quo i ne bi se morali truditi pri objašnjavanju za što se zalažu. Takvo razmišljanje je pogrešno. Organizacijski principi našeg nacionalnog života su oduvijek bili izrazito osporavani; američka politika je podrazumijevala oštre sukobe Ljevice i Desnice od samih početaka; a Ljevica je, u nekim važnim stvarima, bila dominantna sila barem u posljednjoj trećini života naše nacije. Progresivizam je uvelike definirao status quo kroz proces iskrivljavanja ustavnog sustava kojeg konzervativaci ističu kao ispravan ideal.

Da bi promovirali svoje vrijednosti, konzervativci trebaju ponuditi našu viziju kao istinsku alternativu status quou. Potrebno je apelirati na širu javnost i u praktičnim i u teorijskim stvarima; a to znači simultano se baviti i svjetovnim stvarnostima upravljanja, i principima te filozofijom koja je temelj naše ideje ispravnog karaktera društva i politike. Drugim riječima, to zahtijeva politički program koji se poziva na konzervativnu antropologiju, sociologiju, i epistemologiju; vizija konzervativaca mora se izražavati i u terminima političke filozofije i u terminima javne administracije.

To znači da su današnjoj Desnici potrebni i čvršći temelji u osnovama konzervativne tradicije u Američkoj politici i praktičniji prijedlozi političkih programa koji mogu odgovoriti na potrebe i želje javnosti. [...]

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga

Raširena je čudna ideja da bi stare knjige trebali čitati samo profesionalci dok bi amateri trebali čitati samo moderne knjige. Kao predavač Engleske Književnosti primijetio sam da će prosječni student koji želi saznati nešto o Platonizmu kao zadnju stvar uzeti neki od prijevoda Platona i pročitati Symposium. Draže mu je pročitati neku dosadnu modernu knjigu koja je deset puta dulja, o svim tim "izmima" i utjecajima, koja će jednom u dvanaest stranica spomenuti što je Platon stvarno rekao. Pogreška nije potpuno negativna jer je rezultat poniznosti. Student se boji suočiti s velikim filozofom licem u lice. Misli da nije spreman i da ga neće shvatiti; ali kada bi znao, veliki čovjek je, samo zbog svoje veličine, puno razumljiviji od njegovih modernih komentatora. Najskromniji student će moći shvatiti, ako ne sve, onda veliki dio onoga što je Platon rekao; ali jedva tko može shvatiti neku modernu knjigu o Platonizmu. Zbog toga je oduvijek moje učiteljsko nastojanje bilo da uvjerim mlade kako je znanje iz prve ruke ne samo vrjednije, nego je obično lakše i ugodnije za stjecanje.

Takva pogrešna sklonost modernim knjigama (i izbjegavanja starih) najizraženija je u teologiji. Kod skupina kršćanskih laika koji proučavaju teologiju možete biti gotovo sigurni da ne čitaju Sv. Luku, Sv. Pavla, Sv. Augustina, Sv. Tomu Akvinskog, Hookera, ili Butlera nego čitaju M. Berdyaeva, M. Maritaina, M. Niebuhra ili Sayers ili čak mene.

To mi se čini naopakim. Naravno, s obzirom da sam i ja pisac, ne želim da prosječan čitatelj ne čita moderne knjige, ali ako mora čitati samo stare ili samo nove, savjetovao bih mu da čita stare. To bih mu savjetovao upravo zato što je amater i stoga puno nezaštićeniji od opasnosti isključivo suvremene dijete. Nova knjiga je još uvijek pred sudom, i amater nije u stanju prosuđivati o njoj. Potrebno ju je suočiti s razrađenom Kršćanskom misli kroz stoljeća, a njene prikrivene implikacije (koje su često nepoznate i samome autoru) moraju biti rasvijetljene.”

C.S. Lewis, Iz Predgovora On the Incarnation, Sv. Atanazije

Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma

"Čitanjem Velikih Knjiga oslobađamo se modernih nepromišljenih pretpostavki i vremenskog provincijalizma".

N.N.

Pojam "Velikih Knjiga" (eng. Great Book) odnosi se na knjige koje su se kroz stoljeća pokazale, i koje su prepoznate od ljudi različitih generacija, kao one koje predstavljaju temelje Zapadne kulture.

Sam pojam i lista knjiga se razlikuje ovisno o tome tko ih predstavlja, ponekad lista ima nekoliko stotina djela, nekada čak i više tisuća. Filozof Adler popularizirao je (dobro) čitanje Velikih Knjiga, a neki od njegovih kriterija za uvrštavanje knjiga na popis su; mora imati suvremenu važnost odnosno relevantnost za probleme našeg vremena; knjigu možete čitati nanovo što znači da pri svakom čitanju otkrivate nešto novo i korisno; knjiga je povezana s velikim idejama i velikim problemima koji su zaokupljali mislioce kroz dvadeset i pet stoljeća.

Adlerova lista sadrži i mnoge knjige koje ne djeluju, barem meni, toliko velike i dobre, iako su nažalost bile značajne – a neke nisu možda niti toliko značajne.

Prema Adleru, pogrešno je smatrati da velike knjige čitamo i proučavamo zato što sadrže istinu, naravno neke od njih sadrže istinu, ali često ćemo pronaći pogreške i zablude. Ne samo da one neizbježno sadrže međusobne kontradikcije nego i autori proturječi sami sebi.

Istina je jedna, a da bi je uvidjeli potrebno je ispraviti pogreške i razriješiti kontradikcije.

U eseju Winged Words: The Importance of Reading & Discussing Great Books možete se upoznati s jednim pogledom na čitanje velikih knjiga.

Čitajući velike knjige, upoznajete se s kulturnom i intelektualnom tradicijom Zapadne civilizacije; upoznajete se s temeljnim radovima koji su oblikovali društvenu, političku, filozofsku i znanstvenu misao. Na taj način se oslobađate neznanja o vlastitom podrijetlu.

Oslobađate se od uvjerenja da nas svi ti "mrtvi bijeli muškarci" nemaju čemu podučiti, da smo danas napredni. Oslobađa nas od misli da znamo više od velikih autora samo zato jer živimo kasnije od njih, da živimo u naprednijim vremenima.

Pruža nam odmak od trendova, moda, ukusa, mišljenja i političke korektnosti naše trenutne kulture. Promatramo svijet kroz tuđu perspektivu, perspektivu koja je puno veća, dublja i promišljenija od naše vlastite.

Čitanje velikih knjiga oslobađa od arogancije i vremenskog provincijalizma.

PS

Jedna ilustracija našeg stanja. Ovako moderni liberali upozoravaju prije čitanja Kantovih kritika;

"Ova knjiga je plod svog vremena i ne odražava iste vrijednosti koje bi odražavala da je pisana danas. Roditelji će možda poželjeti raspraviti sa svojom djecom o promjenama u pitanjima rase, roda, seksualnosti, etniciteta i međusobnih odnosa koje su nastupile od vremena pisanja knjiga prije nego što im dopuste da pročitaju ovo klasično djelo."

Što god vi zamjerali Kantu, možete se opustiti jer znamo da bi on danas razmišljao baš poput nas.

Scruton o multikulturalnom obrazovanju

Popularno je govoriti o "multikulturalnom obrazovanju", obrazovanju koje bi trebalo biti suprostavljeno "monokulturalnom". Problem je što provođenje takvih odgoja teško možemo nazvati "multikulturalnim", ne možemo ga zvati niti "kulturalnim" jer nikakvu kulturu ne prenosi.

Nasuprot današnjih naprednjačkih programa, imamo tradicionalni odgoj u kojem, kao što napominje Sruton (iz The Plague of Multiculturalism);

... naši djedovi su proučavali jezike, vjere i literaturu drevne Palestine, Grčke i Rima; odrasli su uz arapske bajke, njemački folklor i glazbu, mediteransku umjetnost i arhitekturu; te svjetsku povijest. Ako riječ "multikulturalno" znači išta, onda se sigurno treba primijeniti na njihov kurikul.

U današnjem multikulturalnom obrazovanju druge kulture se ne proučavaju kako bi nešto naučili o njima nego da bi se spriječio prijenos vlastite, da bi se osiguralo odbacivanje vlastite kulture u korist naprednjačkih utopijskih planova u kojima nijedna kultura nije bitna. (Relativizam, a ne istina. Adolescentni naprednjački aktivisti umjesto velikana vlastite civilizacije.)

Povezano, nedavno smo mogli čuti da je potrebno izbaciti značajna djela Zapadne civilizacije (i neka temeljna djela nacionalne književnosti) i zamijeniti ih suvremenim popularnim književnicima kako bi lektira bila relevantnija, da probudi interes mladih za knjigu i da ih pripremi za život.

Ideja da su oni koji čitaju trenutno popularne autore dobro obrazovani, a oni koji čitaju Odiseju izgubljeni ne čini se baš uvjerljivom - zapravo je apsurdna, ali suzdržat ćemo se od oštrijih komentara. Moderni autori će biti uskoro zaboravljeni, njihova djela možda imaju neku trenutnu relevantnost, ali već za godinu dana polako nestaju. Nasuprot toga, velike knjige imaju trajnu relevantnost, trajnu vrijednost za probleme s kojima se ljudi suočavaju ne samo sada, nego svake godine svakog stoljeća.

To je lagano prepoznati čak i onima poput mene koji nisu vidjeli prevelikog smisla u svom tom poduhvatu čitanja lektira, i koji su to, barem u svoje vrijeme - a djelomice i sada, promatrali kao opterećenje svom obrazovanju.

Oni koji čitaju velika djela Zapadne Civilizacije i nacionalne književnosti imaju pristup akumuliranoj stoljetnoj mudrosti, a oni koji čitaju moderna djela samo ojačavaju svoj vremenski provincijalizam.

Ipak, treba prepoznati da izbacivanje važnih stvari može imati i dobre efekte. Mnogi će se morati prestati pretvarati - uključujući pretvaranje pred samim sobom - da imaju razumijevanje tema o kojima su nešto samo površno čuli. Nažalost, neće niti znati da postoji nešto takvo, ali kada čuju za to, znati će da to ne poznaju.

(Povezano je to i s vjeronaukom, iz nekog razloga mnoštvo ljudi smatra da su stručnjaci za sve filozofsko-teološke kontroverze jer su u školi crtali uskršnja jaja na vjeronauku.)

O čitanju knjiga i načitanosti

Filozof Mortimer Adler u knjizi How to read a Book zapisuje;

Prije nego što nastavimo, možda je potrebno naglasiti, još jednom, da ova pravila analitičkog čitanja opisuju idealnu izvedbu. Malo je ljudi ikada pročitalo bilo koju knjigu na taj način, a i oni koju su pročitali, vjerojatno su pročitali tek nekoliko knjiga na taj način. Međutim, ideal ostaje mjera uspjeha. Dobar ste čitatelj u mjeri u kojoj mu se približavate. Kada kažemo da je netko (dobro) načitan, trebamo imati taj ideal na umu. Prečesto koristimo tu frazu kao da označuje količinu, a ne kvalitetu čitanja. Osobu koja čita puno (naširoko), ali ne čita dobro treba žaliti, a ne hvaliti. Kao što je Thomas Hobbes rekao "Da sam pročitao toliko knjiga kao što većina ljudi čita, bio bih glup poput njih."

Veliki autori su uvijek bili veliki čitatelji, ali to ne znači da su pročitali sve knjige koje su, u njihovo vrijeme, bile navedene kao neophodne. U mnogim slučajevima, čitali su manje knjiga no što se sada zahtijeva na većini fakulteta, ali ono što su čitali, čitali su dobro. Zato što su savladali te knjige postali su kolege (vršnjaci) njihovih autora. Oni sami su postali autoritet. U prirodnom tijeku događaja, dobar učenik često postaje učitelj, a upravo tako i dobar čitatelj postaje autor.

Naša namjera ovdje nije nam odvratiti vas od čitanja prema pisanju. Želimo vas podsjetiti da se približavate idealu čitanja knjige primjenjujući pravila koja smo opisali pri čitanju jedne knjige, a ne da ostanete površno upoznati s velikim brojem knjiga. Naravno, postoji puno knjiga vrijednih čitanja, Postoji još veći broj knjiga koje treba samo pregledati. Kako bi postali načitani, u svakom smislu te riječi, morate koristiti svoje vještine diskriminirajući – čitajući svaku knjige prema njenim zaslugama.

PS

Svakodnevno možemo čuti da je potrebno čitati knjige, da ljudi ne čitaju dovoljno, da mladima treba približiti knjige itd. Ali veliki broj knjiga – posebno suvremene književnosti - samo troši vrijeme čitatelja, otupljuju njegove kritičke osjećaje i narušavaju senzibilitet.

BGC u postu "Books are (mostly)bad, but necessary" ističe;

Znak kulturnog propadanja je fetišistička valorizacija "knjiga" - primjerice kada ljudi hvale knjige kao takve, ili kada kažu da je dobro da djeca čitaju knjige.

Većina knjiga, posebno većina novih knjige, nisu samo ne-toliko-dobre nego su zapravo vrlo loše, ne samo da su loše napisane, nego imaju loše teme, promoviraju opasna ponašanja, ohrabruju nemoral i napadaju vrline. 

Pogledajte izlog lokalne knjižare, ili internet dobavljača – pogledajte listu najprodavanijih – knjige su zlokobne, a mnoge su zapravo zle. Knjige čine veliku štetu. 

Naravno, BGC nakon toga ističe da su knjige i dobre, da su nezamjenjive za naše spasenje u javnoj sferi koja je tako neprijateljski nastrojena prema Dobroti; ali radi se o maloj manjini knjiga, većinom starijih – a te knjige ćete morati pronaći sami jer ih se ne nameće agresivno kao one knjige koje su loše.

Dobre knjige je danas lakše no ikad pronaći, ali čak i najbolje knjige mogu učiniti samo pola stvari, drugu polovicu posla mora učiniti čitatelj. Jedna od ideja koju i Adler razrađuje u već spomenutoj knjizi koja se bavi načinima na koje je potrebno pristupiti različitim tekstovima i što možete naučiti iz njih. (Knjigu možete lagano pronaći za preuzimanje što ne bi bio gubitak vremena.)

---

Da ne bi bilo zabune; Adler ne piše o čitanju loših knjiga nego o lošem čitanju knjiga – posebno onih dobrih. Objašnjava umijeće čitanja, fleksibilnu primjenu osnovih pravila na različite vrste tekstova.

Piše zbog onih koji su pročitali puno knjiga, ali pogrešno. Onih koji su neuko načitani. Pismene neznalice koje čitaju puno, ali ne dobro.

Možda bi sljedeći primjer mogao ilustrirati poantu; Zamislite nekoga tko je prošao samo jedan stručni udžbenik, ali prošao ga je detaljno, upoznao se s područjem, promislio o svemu, u stanju je rekonstruirati predstavljeno, usporediti s dosada poznatim itd. i nekoga tko površno čita mnoštvo knjiga povezane tematike bez ikakvog dubljeg razumijevanja i koristi. Tko je od njih učeniji i načitaniji? Nedavno su bili popularni tečajevi brzog čitanja, Adlerova knjiga i savjeti su suprotnost takvim tečajevima (barem kako ih ja zamišljam, nisam baš upoznat). Zamislite da "brzo pročitate" knjigu matematičkih teorema, koja bi korist bila od toga?

Propovijedanje Evanđelja – riječima

Pročitavši naslov, mogli ste se zapitati pa kako drugačije? Iznenadili bi se što sve ljudi propagiraju ovih dana. Budziszewski objašnjava u The New Evangelization and the Old Excuse (spominje inače vjerne, opisano je češće kod onih koji nisu vjerni, koriste to kao svojevrsno opravdanje za različite grešne prakse);

Ponekad možete čuti inače vjerne osobe koje kažu da iako nikada ne razgovaraju sa svojim prijateljima o svojoj vjeri, pokušavaju živjeti na takav način da njihov život svjedoči Evanđelje. U prilog te ideje koristi se lažni citat Sv. Franje. Ne, on nije rekao "uvijek propovijedajte Evanđelje, a kada je to nužno, koristite riječi."

Problem s idejom da budete toliko dobri da riječi postaju nepotrebne je u tome što nitko od nas nije toliko dobar. Čak i kada bi bilo tako dobri, naši prijatelji bi trebali riječi da znaju što je dovelo do toga.

Krist je koristio riječi, ne bi li bilo čudno kada bi naš život bio bolje svjedočanstvo od Njegova?