M. Pakaluk o Euharistiji (i druga objašnjenja o Crkvi za protestante)

Nedavno sam naišao na razgovor s filozofom Pakalukom kojeg možete poslušati na yt pod naslovom "What Protestants Misunderstand about the Catholic Church with Michael Pakaluk (1:30:25, vjerojatno se može poslušati nekim drugim kanalom.) U njemu Pakaluk ukratko na lako dostupan način objašnjava nauk Crkve u pitanjima razmimoilaženja s protestantima. (Marija, Papa, čistilište, uloga Crkve, sveci, Transupstancijacija itd.)

Nije mi čitav razgovor toliko zanimljiv, ali par razmišljanja su mi se učinila korisnim. (Pakaluk nije teolog, možda bi neki odgovori trebali biti drugačiji. Ne mislim da je rekao išta krivovjerno, osim možda završnih misli u kojima smatra da su protestanti u krivu, ali da su izabrali teži put, ili što je već rekao, nisam pažljivo slušao.)

Ne znam je li itko ikada dao naziv takvom "problemu", ali čini mi se da bi Pakalukovo razmišljanje moglo biti korisno onima koji smatraju da je Kristov život i nauk (pre)udaljen od njihova iskustva. Prvi kršćani su svjedočili Kristovu djelovanju, izravno su slušali njegove pouke, ali moderan kršćanin je (stoljećima) udaljen od toga, Isus je samo neka osoba iz povijesti. No, kao što objašnjava Pakaluk, ako shvatite što su sakramenti, što je Euharistija, shvatiti ćete i Kristovu prisutnost. Radi se o Osobi koja Vas poziva kao što je pozvala i prve apostole.

---

Dakle razlog zašto spominjem ovaj razgovor je njegovo razmišljanje o Transupstancijaciji i Misi. O tome počinje pričati nakon nekih sat vremena;

1:02:00 Transupstancijacija (Misa, Euharistija)

1:04:30 Žrtvovanje Sina, "uništavanje" kruha i vina, pretvaranje u "tijelo i krv Kristovu", jedina prikladna žrtva Ocu.

1:05:30 Pakaluk ističe da je još kao protestant osjećao veliku privlačnost prema tome jer je želio biti što bliže Kristu. Taj nauk ga je i privukao Crkvi. Želio je biti blizak Kristu što je više moguće, što god da je potrebno, možda živjeti na ulici, možda biti misionar u drugoj zemlji, čitati svakodnevno Evanđelje, želio mu je biti što bliži.

1:06:20 No činilo mu se da postoji nepravda, postojali su neki ljudi koji su osobno poznavali Krista koji su mu bili blizu, a on kao kršćanin može samo čitati o njemu nakon dvije tisuće godina. Nije imao isto iskustvo poput njih. Pakaluk je želio biti poput ranih kršćana. Kada je shvatio što je misa... To je ista stvar.. Nije simbolizacija... nije sjećanje ... nije kopija... nego jest... ista stvar kao Posljednja Večera... kada je na misi to je kao da ga je Gospod pozvao u tu sobu da bude s njime... na pashalnu gozbu, na istome je mjestu... poput prvih učenika... imate isto iskustvo poput prvih učenika.

Kako kritizirati autora i ne složiti se s njegovim tvrdnjama – M. Alder

Mortimer Adler u svojoj knjizi "How to read a book" objašnjava kako možete kritizirati autora s obzirom na premise i zaključke njegovih argumenata;

Nakon što je čitatelj rekao "Razumijem, ali se ne slažem," može dati jednu od sljedećih primjedbi autoru: (1) "Neinformirani ste"; (2) "Pogrešno ste informirani"; (3) "Nelogični ste – vaše rezoniranje nije uvjerljivo."; (4) "Vaša analiza je nepotpuna".

Lista možda nije iscrpna, iako mi mislimo da je. U svakom slučaju, radi se o primjedbama koje čitatelj koji se ne slaže može napomenuti. Međusobno su nezavisne. Dati jednu primjedbu ne sprečava vas da date i drugu. Nisu međusobno isključive.

No, moramo dodati da čitatelj ne može dati nijednu od prijedbi bez da je jasan i precizan o tome kako je autor neinfomiran, pogrešno informiran ili nelogičan. Knjiga ne može biti neinformirana ili pogrešno informirana oko svega. Ne može biti potpuno nelogična. Nadalje, čitatelj koji daje takve primjedbe ne mora biti samo jasan nego mora podržati svoju primjedbu. Mora dati razloge zašto to govori.

Prve tri primjedbe se nešto razlikuju od četvrte. Razmotrimo ih ukratko;

1. Reći da je autor neinformiran [uninformed] znači reći da mu nedostaje neko znanje koje je relavantno za problem koji pokušava riješiti. Primjetite ovdje da ukoliko znanje ne bi, da ga autor posjeduje, bilo relevantno, onda nema niti smisla dati tu primjedbu. Da bi podržali primjedbu morate sami reći koje znanje nedostaje autoru i pokazati kako je to relevantno, kako ono donosi razliku za njegove zaključke.

Par ilustrija će biti dovoljno. Darwinu je nedostajalo znanje genetike koje su nam pružali Mendel i kasniji istraživači. Njegovo nepoznavanje mehanizma nasljeđivanje je veliki nedostak u The

Origin of Species. Gibbon nije imao određene činjenice koja su kasnija povijesna istraživanja pokazala kao bitna za pad Rima. Obično, u znanosti i povijesti, nedostatak informacija otkrivaju kasniji istraživaći. Unapređene tehnike promatranja i proširena istraživanja dovode obično do takvog razvoja događaja. Ali u filozofiji može doći do obratnog razvoja. Podjednako je izgledno da će doći do gubitka s vremenom. Primjerice, u Ranija vremena, filozofi su jasno razlikovali između onoga što čovjek može osjetiti i zamisliti i onoga što može shvatiti. Ipak, u osamnaestom stoljeću, Davi Hume je otkrio svoje neznanje o toj distinkciji između slika i ideja, iako je tako dobro utvrđena od strane ranijih filozofa.

2. Reći da je autor pogrešno informiran [misinformed] znači reći da tvrdi ono što ne vrijedi. Njegova greška je možda rezultat nedostatka znanja, ali njegova greška je više od toga. Koji god da je uzrok, pogreška se sastoji od davanja tvrdnje suprotne činjenici. Autor predlaže kao istinito ili vjerojatnije ono što je zapravo lažno ili manje vjerojatno. Tvrdi da ima znanje koje ne posjeduje. Takav nedostak naravno treba istaknuti samo ako je relevantno za zaključak autora. I kao podršku primjedbi morate biti u stanju tvrditi istinu ili veću vjerojatnost pozicije suprotnoj autorovoj.

Žene, muškarci, funkcionalnost i evolucijska psihologija

BGC objašnjava u postu Women, men and task-functionality (na temelju generalizacije bioloških razlika, postoje iznimke. Dakle, još jednom, priča o generalizacijama.)

Žene vrlo loše reagiraju kada im se kaže da nešto ne mogu (ili čak da nešto ne bi smjele) činiti, čak i kada se radi o stvarima koje ne žele činiti.

Dakle feminizam funkcionira tako što poručuje ženama da su isključene iz nečega – zbog navodne zavjere muškaraca.

To se naziva "patrijarhat". Navodno se radi o sveprisutnoj, ali tajanstvenoj zavjeri podjednakih muškaraca, ali takva zavjera nije nešto što se spontano javlje među muškarcima, muškarci se obično međusobno natječu ili surađuju na hijerarhijski način, Takve zavjere su normalna stvar među ženama, kod njh se spontanu kuju urote s ciljem nekog društvenog cilja, i kažnjavaju se druge žene društvenim izopćenjem.) [eng. Shunned – izopćiti, prognati iz društva, u smislu društvene dinamike gdje se nekoga isključuje iz društva.]

Prema tome, žene se mogu jako razljutiti jer su isključene iz užasnih situacija poput prve crte ratišta unatoč činjenici da postoji jako malo žena koje bi stvarno željele sudjelovati u ratovanju (zapravo većina muškaraca također ne bi željela biti na prvoj crti bojišta.)

Zbog toga žene općenito osjećaju kako je (ili ih se može navesti da se tako osjećaju) isključivanje iz onih stvari koje obično mrze ista stvar kao da ih se izopćuje (iz društva).

Još jedan primjer je profesionalna matematika, fizika i inženjerstvo. Samo mali broj muškaraca, ali još manji broj žena zapravo želi raditi takve stvari (čak i ako su dobri u tome). Ali čak i žene koje bi mrzile takvo što raditi će se jako razljutiti ako ih navedete da povjeruju kako ih netko isključuje iz toga ... iako naravno nitko to ne radi, upravo suprotno, već desetljećima ih se potiče u tome smjeru.

Žene projeciraju ženske motivacije na muškarce, baš kao što muškarci projeciraju muške motivacije na žene; sve to je prirodno i spontano jer to je način na koji shvaćamo ponašanje drugih ljudi, koristimo vlastite emocije pri modeliranju emocija prisutnih kod drugih. Zbog toga je tako lagano navesti žene da pogrešno pretpostave da se muškarci ponašaju na način na koji se žene ponašaju.

Ne radi se samo o tome; muškarci i žene drugačije doživljavaju život – drugačije doživljavaju ljudsko stanje; žene promatraju život kroz društvenu sferu, a muškarci promatraju život kroz funkcionalnost.

Pouke masovne imigracije (2016.) - BGC

BGC navodi "Pouke trenutne masovne migracije na Zapad". (Konkretno misli na Veliku Britaniju, razmišljanje iz 2016. godine)

1. Nastavak sadašnje vrste masovne imigracije u zapadne nacije sigurno će i brzo uništiti zapadnu civilizaciju.

2. To je tako jasno i tako očito da moramo pretpostaviti da to svi znaju kao čvrstu činjenicu. Prepirati se, raspravljati ili tražiti 'dokaze' samo je pristajanje na odvraćanje od stvarnosti.

3. Masovno useljavanje posljedica je duhovnog očaja i mržnje prema sebi među zapadnim stanovništvom, a posebno njihovim elitnim vodstvom.

4. S obzirom na nihilističku prirodu mainstream moderne sekularne ideologije, duhovni očaj i mržnja prema sebi racionalni su odgovor - zapravo, to je jedini racionalni odgovor.

5. Stoga, Zapad ne može i neće biti spriječen da uništi sam sebe – bilo masovnim useljavanjem, neplodnošću ili nekim drugim sredstvima – dok se drži moderne sekularne ideologije.

6. Stoga će se Zapad uništiti, jer (na dubokoj duhovnoj razini) Zapad vjeruje da treba biti uništen; osim ako(prije nego što se to dogodi) Zapad doživi masovno duhovno buđenje dovoljne snage i prikladne prirode da izliječi svoj smrtonosni očaj.

PS

Kao što ističe, ili kao što sam ga je shvatio da ističe, problem nije imigracija. Ipak, ako bi htjeli reći nešto o imigraciji, dovoljno bi bilo pogledati demografsku stukturu (uključujući obrazovanost) i rezultate različitih testova imigranata kako bi procjenili istinitost tvrdnji u koje nas mediji uvjeravaju.

--

Jesu li ljudi stvarno očajni?

Jedna stvar koju nećete čuti, a nekada prije bi je mogli čuti; "moram imati nasljednike". Neka starija osoba će se možda upitati čemu sav trud neke osobe ako nema nasljednika, ali mlada osoba danas nema takvih misli. Možete reći da takvo razmišljanje o potrebi za nasljednicima nije prikladno (kada bi na instrumentalan način pristupali djeci, ili ih tretirali kao nastavak sebe itd.) Takva kritika bi možda vrijedila za one koji bi o djeci razmišljali isključivo kao nasljednicima, na neki sebičan način. No, postoje oni koji su svjesni da se radi o nasljednicima, ali ih ne promatraju tako, nego jednostavno kao normalan dio života, nešto što je uobičajeni rezultat ljubavi prema ženi, Božji dar, jednostavno je prirodno imati djecu ukoliko je osoba njima blagoslovljena.

No, činjenica je da mnogi ne mare hoće li imati nasljednike, (očito iz činjenice da mnogi ne samo da nemaju djecu nego ne žele imati djecu iako im je takav status u životu), pretpostavljam da ne misle da postoji nešto vrijedno nasljeđivanja. (Ponekad će eksplicitno reći da ne žele dovesti djecu na svijet, toliko je očajan da bi bilo pogrešno imati djecu.)

Oni koji i žele imati djecu, ne žele ih imati više, nemaju sredstava, ni vremena, ne mogu si to priuštiti. Društvo si ne može priuštiti djeci. (Za usporedbu, ljudi i društvo si ne mogu priuštiti ni školovanje i studij pa ipak nekako društvo uspijeva to isfinancirati. Da ne spominjem sve one druge stvari koje financiramo.) Zapravo, prema njima, bilo bi nemoralno imati više djece, podariti svojoj djeci još braće ili sestara, to bi nekako umanjilo ljubav koja međusobno postoji u obitelji, ne bi se posvetili dovoljno jedni drugima. Ili kao što im stariji poručuju, što će vam ta djeca, tko će to hraniti itd.

---

Što promoviraju stranke na vlasti? Stranke će otvoreno govoriti da će spriječiti sve programe koji bi savjetovali ženama da se brinu o obitelji ili zajednici. Stranke se otvoreno protive programima koji omogućuju ženama koje to žele da ostanu uz svoju djecu jer je to, prema njima, štetno za djecu i jer je to štetno za majke. Obitelji su štetne za njihovo društvo. (Dodjeljivati će nagrade onima koji promoviraju pobačaj i eutanaziju, s naslovnica nas pozivaju da svi u tome sudjelujemo, da odobravamo.)

Čak i pozitivne stvari (tehnološki razvoj) će pretvoriti u stvar očaja; nećete moći pronaći posao, nećete moći imati obitelj; nema budućnosti za ljude, za djecu.

Odnos prema životinjama i Dekadencija

Antički kroničari pisali o onima koji životinjama (ljubimcima) pridodaju pažnju i važnost koja obično pristaje drugim ljudima (djeci, ali i obitelji općenito). U kasnijim vremenima takvo ponašanje opisano je kao jedan od simptoma (možda i uzroka) dekadencije. Danas kićenje egzotičnih životinja dragim kamenjem nije toliko rasprostranjeno, ali u skladu s mogućnostima ljudi možda čine nešto slično.

Ljudi će trošiti puno novaca, truda i energije na svoje ljubimce. Upisivati će ih u škole, vode na stalne preglede i tretmane, kupuju im igračke i slastice. Otvaraju se hoteli za pse i mačke, ljudi organiziraju godišnje odmore oko njih, putuju van grada kako bi izbjegli buku itd. Postoje čak i groblja za ljubimce (o čemu se govorilo u sekularnim medijima povodom blagdana Svih Svetih.)

Jedan poznanik je morao čekati tjednima termin u salonu za pse. (Zapamtio sam to jer iako se radi o osobi koja svaki slobodan trenutak provodi u šetnji sa svojim psom nije profil osobe koja bi ravnodušno prokomentirala taj fenomen.) Možete reći da nije ništa pogrešno u svemu navedenome samom po sebi, ali jasno je zašto bi netko drugačije razmišljao. (Nedavno me iznenadio jedan sekularni par koji bi po svim demografskim obilježjima djelovao kao idealni kandidat za takvo ponašanje, ali se također začudio situaciji kojoj svjedoči oko sebe.)

Čitao sam o američkom sveučilišnom profesoru koji je pisao o brizi za životinje, ali je ustvrdio da životinje nemaju prava što je odmah izazvalo oštre reakcije, uključujući i prijetnje smrću. Dakle, nije tema kojoj možete olako pristupiti, uzrujati ćete mnoge ljude. Pa, ipak, upravo takve reakcije ukazuju da je nešto pogrešno u odnosu koje ljudi danas imaju prema životinjama.

Kroz protekle godine svjedočili smo različitim takvim reakcijama i u našem društvu; različitim histerijama oko navodno problematične djece koja razlikuju životinje od ljudi, skandali oko psa u krevetu, rasprava oko parkova za pse koji zauzimaju mjesto parkovima za djecu itd.

---

Iako su me takve "kontroverze" davno motivirale za ove zapise, nema smisla ulaziti u detalje pojedinih slučajeve, ono što im je većinom zajedničko jest to što neki izjednačuju životinje s ljudima, odnosno izjednačuju naš odnos prema s životinjama koji bi prema njima trebao biti jednak našem odnosu prema ljudima. Naravno, greška je očita, životinje se razlikuju od ljudi, bilo bi pogrešno tretirati ih isto. Pogrešno je tretirati ljude kao životinje, i pogrešno je tretirati životinje kao ljude. 

Postoje ljudi koji se okruže životinjama, ponekad je to rezultat izbora, ponekad nekih drugih životnih okolnosti, ali ako je odnos u normalnim okvirima nećemo to smatrati pogrešnim.

Ipak, ponekad je takav odnos nezdravi odnos, neprikladan odnos. Takve osobe će primjerice inzistirati da su njihovi ljubimci bolji od Vaše djece, njihov odnos s tom životinjom je bolji od odnosa kojeg Vi imate sa supružnikom itd. Jako će se uzrujati ako im velite da životinjama nije mjesto na plaži među djecom, ili ako im jednostavno kažete da su djeca važnija od životinja.

---

Često ćete čuti izjavu o tome kako su njihovi ljubimci dobri, da su bolji od ljudi. Reći će da ih pas nikada nije izdao ili nešto takvo. Takva izjava može biti zanimljiva pjesnička slika, "ljudi se uprljaju više od bilo koje druge životinje", ali oni ne govore o tome.

Ti ljudi doslovno žive u fantaziji u kojoj životinjama daju svojstva i vrline koje životinje nemaju. Ne da ih nemaju, nego ih nisu u stanju imati. Naravno da vas vaš pas nije prevarao ili izdao, ali samo zato što to nije niti u mogućnosti učiniti. Ne možete hvaliti životinju da nije učinila nešto što niti nije u mogućnosti učiniti.

Imaju sentimentalnu sliku odnosa sa životinjom, osjećaju emocije koje nisu utemeljene u stvarnosti. Naravno da imate sjajan odnos sa svojim ljubimcem jer niti ne možete imati drugačiji. Možete misliti da je vaš odnos sa psom superioran odnosu kojeg bi imali sa drugom osobom jer ne postoji opasnost da vas povrijedi, ali to nije ista stvar. Radi se o jeftinoj zamjeni. Radi se o fantaziji. (Poput onih koji u pornografiji pokušavaju pronaći ispunjenje potrebe za drugim.)

Emisije o hrani kao dio dekadencije

Jedan američki filozof ustvrdio je da raširenost emisija o hrani ukazuje na dekadenciju. Malo me iznenadio prijedlog kada sam ga prvi put čuo, ali možda nije bez osnove. Kao primjer spomenuo je show "The U.S. Of Bacon" s kojim nisam upoznat, ali prema njegovom opisu, radi se o nekom debelom "gurmanu" ("foodyu") koji putuje amerikom u potrazi za restoranom i gura špek u svako jelo.

Filozof talijanskog podrijetla osjeća privlačnosti stola, ali odbojna mu je duhovna ispraznost onih koji su oduševljeni nekim masnim komadom kojeg su upravo pojeli i o kojem pričaju kao nečemu "vrijednom umiranja" [eng. "to die for"]. Prirodno je za zvijer da se ponaša bestijalno, ali ne i za čovjeka.

Možda kod nas nije uobičajeno reći da je neka hrana "vrijedna umiranja", ali znao sam čuti nešto slično; o spremnosti nekoga tko bi "ubio za komad" neke hrane, ili puno češće da se "ubio" u nekoj hrani. Slušaju li ti ljudi sebe? (Činjenica da postoje ljudi koji kao svoj hobi ili karakteristiku navode da su "foodyi"- gurmani, da idu okolo po restoranima i jedu hranu kao da se radi o nekoj zanimljivoj aktivnosti kojom oplemenjuju svoje živote također nam nešto govori. Opsesija ljudi koji moraju fotografirati svako jelo za društvene mreže je vjerojatno povezana, ali se tiče drugih fenomena. )

---

Prije par godina "tragično" je preminuo Anthony Bourdain, poznati autor, kuhar i "gurman". Iako nisam pratio njegov rad, nailazio sam na njegov poznati citat ;"Vaše tijelo nije hram, ono je igralište. Uživajte u vožnji." koji se svidio mnogima.

Jasno je zašto bi netko u dekadentnom svijetu smatrao da je to dobar moto, jasno je i s obzirom na palu ljudsku narav zašto bi netko tako živio, ali navedni citat su ljudi prenosili i kada je on odlučio "završiti" svoju vožnju. (Nakon što je otkriveno da ga njegova "partnerica" vara i nakon što ga je ostavila, odlučio je "prekinuti" svoj život. Navodno je imala vezu s maloljetnim mladićem koju ju je tužio zbog zlostavljanja, a spomenuti kuhar je odlučio svojim novcima platiti odštetu mladiću.) Ništa od toga nije spriječilo ljude da ga i dalje slave.

Ne znam što je Bourdain zagovarao, ali prema spomenutom filozofu, bio je poznat po svojim opisima hrane, koristio je religijske izraze da bi opisao koliko uživa u hrani, svu ekstazu koju osjeća trpajući sve to u sebe; Pisao je o opasnosti u koju se dovodi, rizike koje preuzima kako bi to ostvario.

Dogovoreni brakovi i ljubav, voljeti one koje potpuno ne poznajete

U svojoj [Pruss] knjizi "One Body" branim dogovorene brakove kao moralno prihvatljivu opciju, iako naravno samo u slučaju kada oba člana para slobodno pristanu (bez toga, nema braka). Ipak, čini se kako je potrebna romantičan ljubav prema osobu s kojom ćete stupiti u brak.

Odgovor;

Ljubav je uvijek dužnost, i ona mora biti prikladna odnosu. Prema tome, osoba ima dužnost voljeti osobu s kojom će se vjenčati, i radi se o dužnosti voljenja osobe na način koji je prikladan za osobu s kojom ćete se vjenčati. Naravno, ako ne znate ništa o toj osobi, ljubav se ne može specifično razviti; ali ona može uključivati tri aspekta svih ljubavi: činiti na dobrobit druge osobe (ukoliko saznamo o potrebama osobe); uvažavati drugoga barem kao osobu, Božje stvorenje, drugo ljudsko biće i nekoga s kime se može upustiti u spolnu aktivnost; namjeravati takvo zajedništvo s tom osobom (Seksualni aspekti zajedništva mogu biti najlakši u namjeri kada govorimo o mladoj i seksualno radoznaloj osobi).

U svemu tome, možete ostati otvoreni za misterij, iznenađenje druge osobe. U tome se dogovoreni brak baš i ne razlikuje od nedogovorenog "ljubavnog spoja", tzv. "braka iz ljubavi". I u takvom odnosu, osoba mora biti spremna na pojavljujući misterij druge osobe, što je tradicionalno uključivalo i nedostatak seksualnog poznavanja druge osobe. U svakom slučaju, brak i spolni odnos sami po sebi mogu promjeniti osobu na nepredvidljive načine, a neka od znanja o osobi koja postoje prije braka su vjerojatno ireleventna. Svaka ljubav mora uključivati spremnost na prilagođavanje promjenama kod onoga koga ljubimo i u vezi, potrebno je ostati otvoren za nove stvari.

Nije toliko pogrešno vjenčati se s nekim koga ne volite, kao što je pogrešno ne voljeti osobu s kojom se vjenčate. Ljubav se zahtijeva od nas uvijek, u svim okolnostima. Pogrešno je ne voljeti osobu s kojom se rukujete, osobu koju osuđujete na dvije godine zatvora, osobu kojoj date besplatan objed, ili osobu s kojom se vjenčate. Naravno, u svakom od navednih slučajeva potrebna je drugačije vrsta ljubavi. Međutim, ono što razlikuje različite oblike ljubavi je vrsta stvarnog zajedništva prema kojem je ljubav usmjerena i aspekti pod kojim cijenim onoga koga volimo. Ako ulazite u brak, morate imati usmjerenost prema seksualnom i osobnom zajedništvu s drugom osobom, i morate promatrati (cijeniti) drugu osobu utoliko što s njome možete stupiti u zajedništvo; Ali za to je potrebno samo da poznajte drugu osobu kao ljudsko biće suprotnog spola s kojom se možete seksualno ujediniti.

PS

Neki izjednačuju dogovoreni brak s prisilnim brakom, ali ako je brak "prisilan" onda braka ni nema, obje strane moraju dati svoj pristanak da bi brak postojao. (Tu je vidljiv utjecaj Crkve koja je inzistirala da postoji slobodan pristanak obje strane.)

Kao što ističe Pruss, svaki brak je u određenom smislu "dogovoreni brak". Naravno da nikada ne poznajete potpuno drugu osobu, ali imate dužnost voljeti je. Naravno da će se osoba promijeniti kroz brak, ali vaša dužnost je voljeti je kao što ste i slobodno obećali prilikom stupanja u brak.

Pretpostavljam da će sam pojam "dogovorenog" braka toliko djelovati na neke da neće ni pročitati ova razmišljanja, ali mladići i djevojke će često tražiti mišljenje od svojih prijatelja ili obitelji, ili možda od nekih "stručnjaka", pretpostavljaju da ih bliske osobe poznaju i da mogu dati savjet o budućem supružniku. Ne samo da ih poznaju, nego ih često poznaju bolje no što osoba poznaje samu sebe – posebno u situaciju u kojoj očekujete određenu smušenost koji bi omela rasuđivanje. Osim toga, njihova okolina ima njihov najbolji interes na umu. (Roditelji žele najboljeg mogućeg partnera za svoje dijete, partnera koji će biti dobar supružnik i dobar roditelj.) I u sekularnom zapadnom društvu često ljudi upoznaju partnera preko članova obitelji ili poznanika.

Stupanje u brak je egzsitencijalna promjena, dvoje ljudi daje zavjet pred zajednicom, mjenja se i njihov status i oni sami. Sam čin vjenčanja mjenja osobu, dali ste obećanje voljeti osobu, osobu koja se samim tim činom promjenila. (Ljubav nije promjenjivi trenutni osjećaj nego predanost potpunom dobru druge osobe.)

---

Znam da ovo vjerojatno zvuči čudno onima koji nisu shvatili što želim istaknuti, i sekularnim i religoznim ljudima (iz drugih razloga).

Ipak, kada bih baš komentirao dogovorene brakove, postoje parovi koje je spojila okolina, obitelji ili prijatelji. Znam za neke bogate i dobro obrazovane ljude međunarodnih karijera koji su u "dogovorenom" braku (dolaze iz drugih kultura), u svakom trenutku su bili slobodni ne pristati i u svakom trenutku mogu napustiti brak - i svoje kućanstvo s poslugom. (Statistike pokazuju da su takvi brakovi uspješni.)