O umirovljenju – D. Stove

Filozof David Stove u Living Retired komentira ideju umirovljenja;

Bing Crosby i Louis Armstrong, u dobi kada su već zaradili svoje milijune, snimili su pjesmu pod nazivom "Gone Fishin" [Otišao na pecanje]. Tema pjesme je prepoznatljiva, ali i nevjerojatna; pjevaju o tome kako bi radije sjedili na nekoj obali nego što bi željeli biti uključeni u grozničavu potragu za novcem i slavom. Pjesma je bila ogroman uspjeh, što je pjevače učinilo još bogatijim i slavnijim nego što su bili prije: a upravo im je to i bila namjera. Ne moramo ni spomenuti da se nijedan od njih nije odrekao karijere kako bi otišao pecati; i zapravo, da su to stvarno i učinili, doživjeli bi neuspjeh u tom poduhvatu, baš kao što se to često događa.

Odricanje od položaja bogatstva, utjecaja ili poštovanja, a zatim otkrivanje da i dalje želite biti bogat ili utjecajni ili cijenjen (ako zbog ničega drugoga onda zbog vašeg odricanja) je jedna od najstarijih tema povijesti i književnosti. Kralj Lear najpoznatiji je primjer u književnosti. Karlo V, kad mu je bilo pedeset i pet godina, predao je svoje ogromne odgovornosti na svog sina Filipa II, obećavši da će se posvetiti satovima koji su mu bili hobi; Ali zapravo se nastavio uplitati u Filipovo upravljanje i svakodnevno je opterećivao njegovo vođenje. U 4. stoljeću prije Krista, naredba o "umirovljenom životu" je bila dio epikurejske filozofije, a Plutarh je primjetio da se Epikur nadao - i da je uspio u tome, steći slavu zbog te upute. Kada su Rousseau proganjali, zamolio je svoje britanski prijatelje da mu pronađu mirno ruralno mjesto gdje bi se povukao; Ali kad su to uspjeli omogućiti, pa su čak dogovorili i da od kralja dobije mirovinu, zaključio je da je žrtva zavjere protiv njegova imena i slave.

Za neke ljude umirovljenje nije samo neugodna stvar nego je i opasna. To je nekada bila situacija kraljeva, kao što je Lear saznao u predstavi, i kao što je Richard II saznao u stvarnom životu. U današnje vrijeme to je situacija vođa kriminalaca: nijednom od njih ne bi bilo dopušteno preživjeti šest mjeseci u mirovini. Isto tako, svaki pripadnik ruskog Politbiroa zna da je prvo pravilo opstanka biti tamo kad god se sastanči.

Ali takve situaciju nisu uobičajene, za većinu ljudi nisu vanjske okolnosti te koje dobrovoljno umirovljenje čine problematičnim stanjem nego su to njihovi vlastiti unutarnji neskladi. Beznadno smo očarani sukobljenim željama. Kao i Karlo V, mi želimo i užitke privatnosti i užitke moći, bez obzira na to koliko je njihova kombinacija nevjerojatna ili nemoguća. Poput Bing Crosbyja i Louisa Armstronga, mi želimo i u mirni ribolov i novac koji tamo ne možemo zaraditi.

"Zabrana" (kontracepcije) nije proizvoljni diktat katolika – MG

MG odgovara na pitanje; 

Koji dokazi postoje da katolička zabrana kontracepcije služi maksimiziranju broja vjernika?

Ne postoji "katolička zabrana kontracepcije". Crkva prepoznaje da određene radnje poništavaju narav bračnog čina, čineći ga, ne bračnim činom, već njegovom nečistom imitacijom. Crkva ne zabranjuje kontracepcijski spolni odnos: Bog to čini.

PS

Konkretna tema zaslužuje pažnju, ali prenosim zbog isticanja ideje da je Crkva ta koja nešto zabranjuje. Iako u mnogim temama čujete da "Crkva zabranjuje X", "Crkva se protivi Y" itd. ne radi se o proizvoljnom diktatu Crkve, nekoj apstraktnoj odluci kojom se nešto zabranjuje iz neosnovanih razloga.

Ne radi se niti o nekom utilitarnom razmišljanju. (Postoje različite stvari kojima se Crkva protivi – odosno koje prepoznaje kao zabranjene - iako bi u nekoj samozaintereiranoj računici očekivali suprotno.)

Crkva samo prepoznaje naravni zakon - nešto što se danas tako često pogrešno shvaća.

Crkva zna, kao što je veliki broj ljudi znao kroz povijest, da su dobro i zlo objektivna obilježja svijeta, možemo ih prepoznati i moramo djelovati po njima. Podjednako možete reći da "Crkva zabranjuje ubojstvo" – ne možete to predstavljali kao proizvoljnu stvar koju Crkva čini iz nekih svojih razloga.

(Naravni zakon ne iscrpljuje sve vezano uz moral.)

---

Ukoliko analizirate samu riječ kontracepcija lako ćete uvidjeti da se nešto izmjenjuje – iz plodnog čina po svojoj vrsti u neplodan, da upuštanjem u takvo ponašanje činite nešto drugo, denaturirate čin. (Čak i govor o "zaštiti" postavlja slična pitanja.) Kao što je primjetila jedna liberalna filozofkinja koja ne djeli katoličko shvaćanje, njezini studenti doslovno ne shvaćaju kada se upuštaju u odnose da se radi o činu koji u svom tipu ima posljedice koje ima. Iako koriste "zaštitu", jednostavno o tome ne razmišljaju i tako ga ne doživljaju, imaju potpuno iskvareno shvaćanje što zapravo rade.

(No, ne radi se samo o liberalnim sekularnim studentima, toliko ljudi danas uopće nije u stanju ni razmotriti da bi nešto moglo biti pogrešno. Nažalost tu spadaju i neki "katolici".)

O svemu tome sam već pisao, vidi primjerice kategoriju postova kontracepcija.

Nema potrebe ponavljati , MG me samo podsjetila na čestu tvrdnju da katolici nešto zabranjuju, kao da se radi o "diktatu", nečemu bez svrhe. Istina je upravo suprotna.

---

Naravno, kao i svaka druga insitucija Crkva ima svoju disciplinu i administrativna pravila pa postoje stvari u kojima možete opravdano reći da je Crkva ta koja nešto zahtijeva ili zabranjuje, da ima razna pravila, ali ovdje se ne govori o takvim pitanjima.

Ponekad su ljudi neupućeni i nisu svjesni koliko su i na koji način u krivu; a ponekad namjerno pogrešno predstavljaju nauk.

Zašto je čistoća važna? - MG

• Zašto je čistoća važna Bogu?

Jer nas voli i ne želi da iskvarimo svoje umove i srca lišavajući se osjećaja smisla naše seksualnosti, koja postoji za vrstu odnosa u kojem se stvaraju [generiraju] ljudska bića. Izbjegavamo da se iskvarimo na ovaj način tako što se upuštamo samo u seksualne činove generativnog tipa i samo u braku.

---

• Zašto kršćanima nije dopušteno zadovoljavati se?

Ako mislite na masturbaciju, to je zato što spolni čin ima smisao u bračnom odnosu. Ako ga učinimo besmislenim zloupotrebom, to će nam poremetiti umove, lišavajući nas osjećaja smisla samog ljudskog života, koji se generira bračnim činom.

---

• Što mislite i vjerujete o čednosti?

'Čednost' je riječ pod kojom se ponekad misli na celibat, a ponekad na značenje vrline koja se odnosi na spolnost, kao što je hrabrost vrlina koja se odnosi na teškoće i opasnosti. Čednost je u ovom smislu važna vrlina. [...] Imati ovu vrlinu ne znači samo izbjegavati preljub: morate imati naviku da se ne upuštate u seksualne misli i radnje, osim u bračnim činovima. Ako ne steknete ovu naviku, vaša seksualnost vam ne ostavlja slobodu da formirate ispravan stav, a to vrijedi i za muškarce i za žene. Važno je imati ovu slobodu, koja je dio te čistoće srca koja vam omogućuje da vidite Boga. Kada su ljudi vrlo nečedni, to ih čini ludima i tada mogu činiti potpuno strašne stvari.

Marry Gormally, Quora odgovori

Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života)

Otajstva Sretnog braka – M. Pakaluk

Filozof M. Pakaluk vezano uz razne savjete i "tajne" sretnog braka primjećuje u Mysteries of a happy marriage da se zapravo ne radi o "tajnama": Prepoznavanje istih neće samo po sebi ništa promjeniti, potrebno ih je slijediti.

Ipak, prema njemu, postoji nešto drugačija "otajstva" odnosno "misteriji" koji nam koriste samim time što ih spoznajemo. Općenito govoreći, otajstvo je istina koje se odnosi na Boga, istina koju ne možemo u potpunosti shvatiti. Možemo napredovati u njezinom razumijevanju, ali što dublje ulazimo u njezino shvaćanje, istina nam se čini to dubljom i nedokučivijom. (Mogu se čak površno činiti kao kontradikcije, ali ona to nisu.) Otajstva pokazuju uspjehe i promašaje ljudskog shvaćanja.

Pakaluk nabraja ono što on naziva otajstvima braka. (Ne znam koliko opravdano koristi taj pojam.)

***

Sretni brakovi moraju biti utemeljeni na otajstvima. Muž i žena koji žele sretan brak moraju prihvatiti ta otajstva.. Slično tome, sve što niječe otajstva koja se odnose na brak neprijatelj je braka. Na primjer, predbračni ugovor, svodeći brak na podmukli ugovor, uništava misterij braka.

Postoje četiri misterija braka. Prvi je da muž i žena postaju jedno tijelo. Prema tome, ne da razvod nije dopušten, već je razvod metafizička nemogućnost. Ono što se naziva "razvodom" samo je ljudska konvencija i, u mjeri u kojoj je uspješna ona je poput toga da čovjek odsječe dio sebe i ne preživi postupak u svojoj cijelosti. Muž i žena kao jedno tijelo dublje je od razgovora, odnosa, spojeva ili zajedničkih odgovornosti. Intuitivno je i prethodi jeziku. To je način postojanja. Ovo je misterij jer se čini nemogućim da dvoje postanu jedno - a ipak postanu jedno.

Drugi misterij je da će bračnu osobu Bog suditi uglavnom po tome kako živi svoj brak. Crkva to objašnjava tako da kršćanin prihvaća svoj krsni poziv i dobiva specifičan oblik kada se vjenča, tako da su za njega biti kršćanin i biti vjenčan s tom određenom osobom nerazlučivi. Alternativno, možemo reći da brak nije puki ugovor, već sakrament. Budući da je svet, u njega se treba ući sa strahom i poštovanjem koji priliče nečemu svetom, a sve ljudske ambicije trebaju mu biti podređene. To je misterij jer se čini nemogućim da naša vječna dobrobit ovisi o tome kako se nosimo s određenom osobom u sasvim običnim stvarima - a ipak ovisi.

Treći misterij je da je brak, kada se pravilno živi, ​​​​inherentno plodan, čak i ako je par sterilan. Brak odražava utjelovljenje, a Riječ Božja ne silazi s neba na zemlju i sjeme Evanđelja ne pada na zemlju uzalud. Brak kao osnovna ćelija društva zrači svoju ljubav prema širem društvu, baš kao što preobražavajuća energija euharistije zrači svoju milost od osobe koja je prima u pričesti.

Muškarac i žena koji se zaljubljuju izgledaju kao da bi se mogli zagrliti i ostati tako zauvijek, i čini se nemogućim da takva ljubav može poslužiti obnovi cijelog svijeta - ali u braku to čini.

Posljednji misterij braka odnosi se na sreću braka koju osiguravaju ovi drugi misteriji, ne sreću zadovoljstva i primanja, već sreću izlijevanja sebe u daru, u oprostu, služenju i smrti. Biti sretan u braku znači dati žrtveni dar sebe drugome. Čini se nemogućim da se sreća može pronaći samo u žrtvi - a ipak jest.

Možda možete vidjeti da zlo kontracepcije leži u napadu na misterije braka. Par koji koristi kontracepciju zamjenjuje metafizičko jedinstvo braka za puku slučajnost užitka. Zamjenjuju njegovu svetost za nešto profano. Umjesto inherentne plodnosti i energije braka, biraju sterilnost i dosadu. Čak bi i ukinuli križ ukidanjem žrtve i rizika.

Sve tajne braka osvijetljene su Kristovim životom, kao što se "otajstvo čovjeka očituje otajstvom Krista.".

Vjerovanje Kulture Smrti – M. Pakaluk

Komentirajući izjavu američke političarke da je ona za "pravo na izbor" i za zaštitu istraživanja matičnih stanica. Filozof Pakaluk primjećuje u The credo of the culture of death (2006.)

Mislim da njezinu izjavu ne trebamo promatrati kao političku platformu, već kao iskaz vjerovanja. To je vjerovanje Kulture smrti. "Vjerujem u pobačaj. Vjerujem u ubijanje ljudskih embrija za istraživanje. Vjerujem u pilulu za jutro poslije." To morate ispovijedati kako biste bili ugledan član. Healy želi jasno reći da i ona pripada tom klubu. To je izjava o tome kakva je ona osoba, kakav je njen karakter i pogled na svijet. Važno je kakvom se osobom pokazujete.

A kakva je to osoba? Kada progledamo kroz retoriku shvatimo da je u pitanju ubijanje ljudskih bića. Svi znamo da je pobačaj čin ubijanja. „Fetus“ ili potomak majke i oca mora se ubiti kako bi se spriječio njegov daljnji razvoj i rođenje. Pobačaj nema medicinsku svrhu; ne doprinosi nikako zdravlju žene (trudnoća je zdravo stanje). Prilikom pobačaja liječnik koristi medicinsku tehniku ​kako bi ubio ljudsko biće, ne iz medicinskih razloga, već kako bi unaprijedio interese drugih - bilo da se radi o majčinoj karijeri, dečkovoj slobodi ili liječnikovom novčaniku.

Kroz povijest vidimo da je mnogo puta jedna klasa ljudskih bića unaprijeđivala vlastite interese iskorištavajući slabost neke druge klase, koristeći pravne strukture i moć da to čine. To se ponovno sada događa oko nas: legalni pobačaj je jednostavno uništenje jedne klase ljudskih bića, kako bi se unaprijedili interesi druge klase - rođenih koji tlače nerođene.

Istraživanje embrija, iako malo drugačijeg izgleda, u biti je ista stvar. Ovaj put to je žrtvovanje nezrelih ljudskih bića znanstvenim i zdravstvenim bogovima.

Našim političarima nije važno što se istraživanje odraslih matičnih stanica pokazalo plodnim, dok iz istraživanja embrionalnih matičnih stanica nisu proizašli važni rezultati. Osobno, ne bih želio ubiti drugo ljudsko biće kako bih se mogao izliječiti od bolesti ili živjeti dulje. Sumnjam da bi i vi to željeli. Život ne bi vrijedilo živjeti ako je to cijena; Ali sada se naši političari žestoko natječu jedni s drugima kako bi vidjeli tko može najglasnije inzistirati na tome da je postavljati etička ograničenja istraživanju praznovjerje

„Ja sam tip osobe, baš kao Deval Patrick“, želi nam reći Healey, „koji se neće ustručavati žrtvovati bebe ako to postiže vaše ciljeve - i moje. Ne brinite da će me bilo kakav sentimentalizam ili odanost principima spriječiti da učinim onoliko koliko će Deval Patrick učiniti za vas u ovim područjima. Zapravo, nemojte previše razmišljati ni o jednoj od ovih stvari. Samo me izaberite i imajte povjerenja da vam neću stajati na putu.“

Standardna tehnika za bandu nasilnika je da novi članovi moraju izaći i počiniti neki užasan zločin - ubojstvo - kako bi pokazali da ništa ne stavljaju na višu razinu od zahtjeva bande. Pitam se nije li politika u Massachusettsu postala takva. Ne da političari uvijek čine užasna djela; ali moraju koristiti eufemizme kako bi ih opisali, kao da se te strašne radnje ne događaju, a zatim obećati da neće ništa učiniti da ih zaustave. Čak i ako se ne radi o samom zločinu, ovo je ozbiljan oblik suučesništva.

Pitam se i je li "Ja sam za pobačaj. Ja sam za istraživanja koja ubijaju ljudska bića." namijenjeno da funkcionira kao svojevrsni "reductio ad absurdum" morala, tako da političari, nakon što izgovore takve stvari, pretpostavljaju da su oslobođeni svih osnovnih zahtjeva moralne ozbiljnosti. Zamislite matematičara koji započinje predavanje rekavši "2 + 2 = 5". Od te točke nadalje, slijedi sve. Ako to povjerujete, prihvatiti ćete sve.

Postavite, kao temeljnu premisu, da majke imaju osnovno pravo da se riješe vlastitog potomstva i tko zna da iz toga ne slijedi da se dva muškarca mogu vjenčati, ili dvije žene, ili da dijete može imati dva oca ili dvije majke - ili bilo koju drugu vrsta apsurda.

PS

Objavljeno 2006. godine, tada se puno govorilo o istraživanjima matičnih stanica. Nije to bilo tako davno, a stvari na koje upozorava i spominje kao apsurdne su stvarno i "uvedene".

Jedan raniji post Vjerovanje: Katoličko i Sekularno – A. Esolen. Kategorija Pakaluk Postova na  blogu.

Nekoliko mudrih odluka – M. Pakuluk

U prethodnoj kolumni zagovarao sam [Pakaluk] ono što sam nazvao „provokativnim“ (novogodišnjim i drugim) odlukama koje uključuju odustajanje od kontrole i koje se kasnije pokazuju kao plodan izvor drugih odluka. Ovdje želim razmotriti odluke koje su "mudre", jer se temelje na pronicljivom razumijevanju ljudske prirode.

Jedan primjer; uspješan profesionalac, mladi liječnik, proveo je puna tri dana na duhovnoj obnovi u tišini ispitujući sve aspekte svog života – sve što je radio krivo u odnosu na Boga, obitelj i posao. Na kraju duhovne obnove, objasnio je prijateljima: "Odlučio sam da neću sjesti u svoju stolicu kad dođem kući s posla." Možda se čini glupom odlukom, ali bila je mudra. Shvatio je da ako sjedne, stavlja se u stanje opuštanja. Nije se stavio u službu svoje supruge. Gledao bi u mobitel umjesto da provodi vrijeme sa svojom djecom. Nikada ne bi stigao vježbati. S obzirom na ljudsku prirodu, ta jedna naizgled luckasta promjena bila je za njega povezana sa svim vrstama drugih, istinski potrebnih promjena.

Mudre odluke su takve. One su izrazito konkretne i stoga lako provjerljive. Vjerojatno same po sebi nisu važne i stoga ih je lako ostvariti. Ali su strateški povezane s mnogim drugim stvarima koje su važne.

Možemo se zapitati zašto se čini da su Crkva i naša kultura općenito izgubile iz vida ovu vrstu mudrosti. Čistoća je odmah uz pobožnost. Držanje je važno za molitvu. Način na koji se odijevamo utječe na način na koji radimo. Suzdržavanje od mesa petkom pomaže u stvaranju zajednice. Stari obredi za misu mogu promijeniti živote. Vjerojatno mnogi naši nedostaci proizlaze iz nekada opravdane reakcije na puku rutinu te sada pretjeranog naglaska na "autentičnost". Ali nema smisla jadikovati: slobodni smo činiti stvari drugačije u onim stvarima nad kojima imamo kontrolu.

Ovo je smisao života - M. Pakaluk

Koji je smisao života? Reći ću vam.

Ideja "smisla" života je izrazito moderna. U antičkom svijetu, bilo je dovoljno ukoliko je život bio dobar, uspješan i razuman. Govorilo se da svi stremimo sreći; što bi "značenje" uopće moglo dodati?

Međutim, prema takvom klasičnom shvaćanju, podrazumijevalo se da svaka prirodna stvarnost, poput ljudskog života, inherentno ima telos (odnosno inherentni cilj prema kojem teži). Kada uklonite taj "telos" onda morate tražiti značenje koje se razlikuje od te stvari. U kršćanskoj kulturi svjedočanstvo istine postaje najvažnije, pa stoga i znakovi, poput raspela.

Moramo definirati pojmove. Recimo da ako je nešto takvo da bi trebalo ukazivati na nešto, onda je ono na što ukazuje - kad odgovarajuće ukazuje - njegovo "značenje". Pitanje ima li ljudski život smisao je stoga pitanje je li takav da ukazuje.

Primjer bi mogao razjasniti stvar. Ispravan vjetrokaz upućuje na smjer u kojem vjetar puše. To znači da vjetrokaz, prema našoj definicija, ima značenje; njegovo značenje je smjer vjetra. To je "poanta vjetrokaza".

Potrebno je pojasniti i reći da nešto ima značenje "ako je takvo da bi trebalo ukazivati", jer vjetrokaz može biti pokvaren, ili ometan. U takvim slučajevima doista ima poantu, ali ne uspijeva ukazivati.

Ljudski život je takav da bi trebao ukazivati, ali mi ga kroz grijeh i neznanje uništavamo i sprečavamo da pokazuje. Krist je međutim ujedno Spasitelj životnog smisla. Krist čini čak i od života grijeha i smrti život koji može ukazivati; Krist nas obdaruje i novim načinom ukazivanja, u "poretku milosti".

Ljudski život može ukazivati - a stoga može imati smisla, na svaki od tri načina na koje bilo što može ukazati na nešto drugo.

Prvo, nešto što teži prema drugom ukazuje na ono prema čemu teži. Strelica, na primjer, ukazuje na ono prema čemu je odapeta. Zato strelica na znaku označava smjer u kojem bi strelica letjela kada bi to bila prava strijela.

Stvoreni smo takvi da su naša srca nemirna dok se ne smire u Bogu. Stvarajući nas, Bog nas je oslobodio prema sebi. Stoga je po prirodi ljudski život takav da ukazuje na ono što mu daje odmor. Ne samo to, kroz promišljeni izbor možemo istaknuti tu činjenicu o sebi, živeći na takav način da je jasno kako je naš posljednji dom sjedinjenje s Bogom i mirno zajednišvo s anđelima i svecima.

Najjasniji način pokazivanja da život ima težnju tom cilju je čin žrtvovanja koja ne bi imale smisla van ovog cilja. Newman ih naziva "pothvatima vjere". Mogli bismo ih nazvati "pokazivačima". One koji žrtvuju svoje živote na ovaj način Crkva naziva "svjedocima", "mučenicima". Mučenik je netko tko je namjernim izborom očito učinio Krista smislom svog života.

Drugo, dio ukazuje na cjelinu od koje je to dio. Jedan kralješnjak kojeg paleontolog pronađe označava cijelog dinosaura. Amerikanac u Parizu predstavlja svoju zemlju, želio on to ili ne. Fusnota dovršava značenje citirane rečenice dajući puni kontekst.

Ljudski život može steći smisao na ovaj drugi način ako se pokaže da je dio - a stoga ukazuje na svaku od tri institucije kojih je on dio. To su prirodne institucije države i obitelji te nadnaravna institucija Crkve. Zbog toga je sekularni ateist, koji sebe zamišlja kao pripadnika globalne mreže - i koji osim toga nema djece, i otuđen je od svojih roditelja – u potpunosti lišio svoj život smisla u ovom drugom značenju.

Treće, ono što nešto nalikuje nečemu, ukazuje na ono na što nalikuje. Život imitacije je u toj mjeri život sa značenjem, jer ukazuje na ono što oponaša. Mi moderni ljudi koji tražimo značenje potpuno smo pogrešno shvatili stvar. Novom životu koji bi bio osmišljen kao čin samo-stvaranja - kada bi to bilo moguće, u potpunosti bi nedostajao takva vrsta smisla.

U prirodnom poretku netko bi mogao oponašati heroja, mudraca ili poznatog majstora. U poretku milosti, kršćani imaju mnoštvo mogućnosti. Svaki kršćanin može namjerno odlučiti živjeti na takav način da nalikuje Kristu; svaka žena, Mariji; svaki otac, Josipu. Ili možemo oponašati svece i osnivače: na primjer, svaki je dominikanac donio namjernu odluku da njegov život treba ukazivati na svetog Dominika i "značiti" karizmu sveca.

To su tri načina na koji život može imati smisla, jer život može ukazati ili u cjelini, ili kao dio ili kao član para. Ali također je jasno iz toga kako ljudi negiraju značenje, kao na primjer, u poznatom isječku iz Macbetha:

“all our yesterdays light the way to dusty death” [Svi naši jučerašnji dani ukazuju na prašnjavu smrti] - život ne ukazuje na cilj.

“tomorrow and tomorrow and tomorrow” [Sutra i sutra i sutra] - Beskonačno ponavljanje ne može poslužiti kao dio bilo čega drugog.

“Life’s but a walking shadow” [Život je samo pješačka sjena] - ne postoji ništa na što život nalikuje.

Kršćanski se život lako preobražava u smislu. Uostalom, naš temeljan nauk je da je riječ postala tijelom "Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a smislu života svojemu nauditi?" Ne samo, "vidite kako se oni vole". Nego također i "Vidite kako njihovi životi upućuju van sebe!"

Progresivizam je hereza ukazivanja [usmjeravanja], ili brisanjem (istospolne zajednice, transgenderizam) ili zamjenjujući istinsko s lažnim (DEI).

Vodič za pastoralnu razboritost mogao bi biti: Povećava li to ili smanjuje smisao?

PS

Autor je filozof Michael Pakuluk, izvorni tekst The Meaning of Life.

Možda nije potuno razumljivo, ali puno razumljivije od postova koje sam ranije prenio O pitanju značenja života i Smisao života ne može biti subjektivan.