Koji je smisao života? Reći ću vam.
Ideja "smisla" života je izrazito moderna. U antičkom svijetu, bilo je dovoljno ukoliko je život bio dobar, uspješan i razuman. Govorilo se da svi stremimo sreći; što bi "značenje" uopće moglo dodati?
Međutim, prema takvom klasičnom shvaćanju, podrazumijevalo se da svaka prirodna stvarnost, poput ljudskog života, inherentno ima telos (odnosno inherentni cilj prema kojem teži). Kada uklonite taj "telos" onda morate tražiti značenje koje se razlikuje od te stvari. U kršćanskoj kulturi svjedočanstvo istine postaje najvažnije, pa stoga i znakovi, poput raspela.
Moramo definirati pojmove. Recimo da ako je nešto takvo da bi trebalo ukazivati na nešto, onda je ono na što ukazuje - kad odgovarajuće ukazuje - njegovo "značenje". Pitanje ima li ljudski život smisao je stoga pitanje je li takav da ukazuje.
Primjer bi mogao razjasniti stvar. Ispravan vjetrokaz upućuje na smjer u kojem vjetar puše. To znači da vjetrokaz, prema našoj definicija, ima značenje; njegovo značenje je smjer vjetra. To je "poanta vjetrokaza".
Potrebno je pojasniti i reći da nešto ima značenje "ako je takvo da bi trebalo ukazivati", jer vjetrokaz može biti pokvaren, ili ometan. U takvim slučajevima doista ima poantu, ali ne uspijeva ukazivati.
Ljudski život je takav da bi trebao ukazivati, ali mi ga kroz grijeh i neznanje uništavamo i sprečavamo da pokazuje. Krist je međutim ujedno Spasitelj životnog smisla. Krist čini čak i od života grijeha i smrti život koji može ukazivati; Krist nas obdaruje i novim načinom ukazivanja, u "poretku milosti".
Ljudski život može ukazivati - a stoga može imati smisla, na svaki od tri načina na koje bilo što može ukazati na nešto drugo.
Prvo, nešto što teži prema drugom ukazuje na ono prema čemu teži. Strelica, na primjer, ukazuje na ono prema čemu je odapeta. Zato strelica na znaku označava smjer u kojem bi strelica letjela kada bi to bila prava strijela.
Stvoreni smo takvi da su naša srca nemirna dok se ne smire u Bogu. Stvarajući nas, Bog nas je oslobodio prema sebi. Stoga je po prirodi ljudski život takav da ukazuje na ono što mu daje odmor. Ne samo to, kroz promišljeni izbor možemo istaknuti tu činjenicu o sebi, živeći na takav način da je jasno kako je naš posljednji dom sjedinjenje s Bogom i mirno zajednišvo s anđelima i svecima.
Najjasniji način pokazivanja da život ima težnju tom cilju je čin žrtvovanja koja ne bi imale smisla van ovog cilja. Newman ih naziva "pothvatima vjere". Mogli bismo ih nazvati "pokazivačima". One koji žrtvuju svoje živote na ovaj način Crkva naziva "svjedocima", "mučenicima". Mučenik je netko tko je namjernim izborom očito učinio Krista smislom svog života.
Drugo, dio ukazuje na cjelinu od koje je to dio. Jedan kralješnjak kojeg paleontolog pronađe označava cijelog dinosaura. Amerikanac u Parizu predstavlja svoju zemlju, želio on to ili ne. Fusnota dovršava značenje citirane rečenice dajući puni kontekst.
Ljudski život može steći smisao na ovaj drugi način ako se pokaže da je dio - a stoga ukazuje na svaku od tri institucije kojih je on dio. To su prirodne institucije države i obitelji te nadnaravna institucija Crkve. Zbog toga je sekularni ateist, koji sebe zamišlja kao pripadnika globalne mreže - i koji osim toga nema djece, i otuđen je od svojih roditelja – u potpunosti lišio svoj život smisla u ovom drugom značenju.
Treće, ono što nešto nalikuje nečemu, ukazuje na ono na što nalikuje. Život imitacije je u toj mjeri život sa značenjem, jer ukazuje na ono što oponaša. Mi moderni ljudi koji tražimo značenje potpuno smo pogrešno shvatili stvar. Novom životu koji bi bio osmišljen kao čin samo-stvaranja - kada bi to bilo moguće, u potpunosti bi nedostajao takva vrsta smisla.
U prirodnom poretku netko bi mogao oponašati heroja, mudraca ili poznatog majstora. U poretku milosti, kršćani imaju mnoštvo mogućnosti. Svaki kršćanin može namjerno odlučiti živjeti na takav način da nalikuje Kristu; svaka žena, Mariji; svaki otac, Josipu. Ili možemo oponašati svece i osnivače: na primjer, svaki je dominikanac donio namjernu odluku da njegov život treba ukazivati na svetog Dominika i "značiti" karizmu sveca.
To su tri načina na koji život može imati smisla, jer život može ukazati ili u cjelini, ili kao dio ili kao član para. Ali također je jasno iz toga kako ljudi negiraju značenje, kao na primjer, u poznatom isječku iz Macbetha:
“all our yesterdays light the way to dusty death” [Svi naši jučerašnji dani ukazuju na prašnjavu smrti] - život ne ukazuje na cilj.
“tomorrow and tomorrow and tomorrow” [Sutra i sutra i sutra] - Beskonačno ponavljanje ne može poslužiti kao dio bilo čega drugog.
“Life’s but a walking shadow” [Život je samo pješačka sjena] - ne postoji ništa na što život nalikuje.
Kršćanski se život lako preobražava u smislu. Uostalom, naš temeljan nauk je da je riječ postala tijelom "Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a smislu života svojemu nauditi?" Ne samo, "vidite kako se oni vole". Nego također i "Vidite kako njihovi životi upućuju van sebe!"
Progresivizam je hereza ukazivanja [usmjeravanja], ili brisanjem (istospolne zajednice, transgenderizam) ili zamjenjujući istinsko s lažnim (DEI).
Vodič za pastoralnu razboritost mogao bi biti: Povećava li to ili smanjuje smisao?
PS
Autor je filozof Michael Pakuluk, izvorni tekst The Meaning of Life.
Možda nije potuno razumljivo, ali puno razumljivije od postova koje sam ranije prenio O pitanju značenja života i Smisao života ne može biti subjektivan.
