Jason Rosenhouse napisao je recenziju knjige "Galileo je završio u zatvoru i drugi mitovi o Znanosti i Religiji." Knjigu je pripremio povjesničar Ron Numbers jer je njemu i njegovim kolegama dosta mitova koji se stalno javljaju u modernom američkom "kulturnom ratu". Numbers je izazvao neke kontroverze jer je u uljuđenim odnosima sa mnogim kreacionistima(iako se ne slaže sa njima) i izgleda da ima neke simpatije prema njihovom razmišljanju; doduše to je razumljivo jer je autor povijesti antievolucionističog pokreta.Rosenhouseova reakcija na knjigu pokazuje koliko je teško pobiti mitove kojih se drže ljudi u raspravi o znanosti i vjeri. Možete ugroziti neke od mitova, ali uskoro će nastati manji, ali ne i slabiji mit kojeg će se držati sa podjednakim elanom. Naše razmišljanje o kasnoj antici, na koje je utjecao Edward Gibbon, ukratko opisuje društvo u kojem se pale knjige i u kojem fanatični kršćani trče okolo i uništavaju plodove grčko-rimskog svijeta, zamjenjuju racionalnu misao helenističke kulture sa opskurnim raspravama kako tri osobe mogu biti jedna ili u koliko sati se anđeli ustaju vikendom. Takvo razmišljanje je toliko privlačno da ga se teško odričemo. Na kraju Rosenhouse zaključuje da rani kršćani nisu zatrli znanost nego su jednostavno izgubili interes za nju(ne znam što bi ljudi poput Johna Philoponusa ili Boethiusa rekli na to). Takav mit je podjednako snažan i kao onaj prijašnji. Kršćani koji tisuću godina uništavaju znanost, pa to zvuči dosta dobro. Jednostavno izgubiti interes za znanost je baš jadno.
Istina je prema meni otprilike ovakva. Nedvojbeno je došlo do pada znanstvenih spoznaju u Zapadnom Rimskom Carstvu jer je došlo do općeg pada i kolapsa, ali korijeni toga se nalaze u poganskim rimljanima. Nakon 200 pr. Kr. postojala je plodna kulturna razmjena između grka i rimske više klase što je rezultiralo sa ulaskom dijela klasične tradicije u Rimsko carstvo, ali radilo se tek o populariziranoj verziji onoga što je prevedeno na latinski. Dvojezičnost i uvjeti koji su pogodovali raspravama počeli su naglo opadati nakon 180 AD kada je carstvo upalo u krizu 3. stoljeća. Rimski građani koji su kasnije postupno prelazili na kršćanstvo nisu više imali pristup velikom broju radova iz klasične tradicije koje su uredili rimski autori. U međuvremenu je bogatija i kompletnija verzija klasične tradicije završila u rukama muslimana koji su se naglo raširili po aziji i mediteranu. Zatim su preveli te radove na arapski, nadogradili ih i prenijeli ih kroz sjevernu Afriku do Španjolske. Čim se Zapadna Europa počela oporavljati intelektualci su putovali u Španjolsku kako bi preveli materijale i uklopili ih u srednjovjekovnu kulturu.
Određeni komentatori često ističku anti-intelektualnu struju koju su prihvatili neki crkveni oci, najčešće ističu Tertulijana koji je dao slavnu izjavu "Što Atena ima sa Jeruzalemom?". Takvo kontra kulturalno razmišljanje je na kraju zamjenjeno sa ljudima poput Justina Mučenika i još važnije sv. Augustinom koji se nije opterećivao sa grčkim znanjem, ali ga je koristio prilikom proučavanja Svetog Pisma. Razvio je izrazito utjecajno načelo koje govori da je prirodna filozofija korisna za tumačenje Biblije. Naravno, danas mislimo da bi znanost trebali raditi zbog same znanosti, ali takvo razmišljanje je strano klasičnom svijetu u kojem je takvo proučavanje bilo uvijek podređeno etici i filozofskim razmišljanjima. Taj moderni princip nije ni danas potpuno zaživio, tijekom 20. stoljeća znanost je korištena u svrhu bilo koje ideologije tog razdoblja. Što objašnjava anti-intelektualnu struju kršćanske misli? Izgleda da se radilo o principijelnom stavu, a ne o "mi znamo sve" stavu kakvog možemo iščitati iz radova velikih učitelja antičkog vremena. Primjerice kod Platona možete pročitati da bi čuvare države trebali proizvesti selektivnim razmnožavanjem. Da bi žene i potomstvo trebali biti zajednički i za zajedničko dobro, da je čovječanstvo podjeljeno na ljude od zlata, ljude od srebra, ljude od mjedi i ljude o željeza. Stanovništvom, kojeg smatra vrstom rulje, potrebno je vladati kao da se radi o neotesane djece. Ukoliko rođenje ne rezultira sa željenom "vrstom", novorođenče je potrebno ubiti. Ako pogledate Aristotela(sa kojime rani kršćani nisu bili baš upoznati) vidjet ćete da je impresioniran prirodnim svijetom, ali njegove misli ne sadrže ni trunku Boga punog ljubavi kakvog naučava kršćanstvo. Također pokazuje elitističko razmišljanje tipično za višu grčki klasu. Kao što je Bertrand Russell rekao;
"Danas je razlika između morala i drugih vrijenosti puno veća no što je bila u grčko vrijeme. Smatramo vrijednim ako je netko veliki pjesnik ili skladatelj, ali to nije moralna vrijednost; ne smatramo da je pun vrlina jer ima takve sposobnost, niti mislimo da će zbog toga u raj. ... Kada usporedimo Aristotelova etička načela sa našim, shvatimo da prihvaća nejednakost što mi danas smatramo odbojnim. Ne samo da nema prigovora ropstvu ili superiornosti muževa i očeva nad ženama i djecom, nego smatra da ono što je najbolje pripada samo nekolicini – ponosnim muževima i filozofima. Većina ljudi je tek sredstvo koje proizvodi par vladara i mudraca... Kod Aristotela pronalazimo gotovo potpunu odsutnost onoga što nazivamo dobronamjernošću ili filantropijom. Patnja čovječanstva, barem onoga što je on svjestan, ne utječe emotivno nimalo na njega; intelektualno ih smatra lošim, ali nema dokaza da mu uzrokuju ikakvu neugodu, osim kada pati netko od njegovih prijatelja."
Da bi stvari bile gore, najupoznatiji sa helenističkom misli bili su rimljani aristrokrati koji su mogli priuštiti svojoj djeci obrazvanje iz filozofije i retorike. To nije bio svijet ranih kršćana, to je prije bio svijet koji ih je progonio, kultura tlačitelja. Dakle mislim da to donekle objašnjava zašto su smatrali da su Božji i ljudski grad odvojeni, i zašto sumnjaju u filozofiju kao pravi put.
Razlog zašto se takav stav nije održao je u tome što religija koja postaje značajna mora širiti svoja učenja. To od vas zahtjeva da budete upoznati sa razmišljanjima kroz povijest; primjerice, ako želite odbaciti dio Aristotelovih ideja potrebno je da prvo budete upoznati sa Aristotelom. Ne možete izvršiti vjerodostajno napad na neki sustav razmišljanja, a da prije toga niste upoznati sa tim razmišljanjem. Čak je i Tertulijan bio upoznat sa dijalektikom i koristio ju je u svom radu. Rosenhouse je također nezadovoljan sa Shankovim esejom koji napada mit o tome kako je srednjovjekovna Crkva priječila napredak znanosti. Shankov je zaključak, ako se dobro sjećam, da je Crkva obavila nevjerojatno loš posao ako je stvarno pokušavala spriječavati znanost. Rosenhouse odbija takvo razmišljanje i spominje osudu iz 1277. kao primjer Crkvenog uplitanja;
"Izgleda da Shank nije upoznat sa 'efektom obeshrabrenja'. Tvrditi da je zabrana imala utjecaj samo na ljude pod nadleznošću nekog lokalnog prelata ignorira indirektni utjecaj takvih stvari. Neki mladi učenjak koji je svjestan da crkva zabranjuje određene načine razmišljanja brzo nauči kako mora ispravno razmišljati."
Izgleda da Rosenhuse nije upoznat sa zaključcima Edwarda Granta koji ističe da "nepredviđenost Božjeg djelovanja i Njegova svemoć da se ponaša kako želi, nema nikakvih logičkih kontradikcija", osuda je pozitivno utjecala na znanstveni razvoj jer je potaknula filozofe da razmatraju mogućnost poput više svjetova ili postojanje vakuma.(Edward Grant ‘The effect of the condemnation of 1277 in ‘The Cambridge History of Later Medieval Philosophy’ 537-539) Ili sa razmišljanjem Edwarda McClellana koji kaže da "izvanredni uspjeh onoga što možemo nazvati 'staklenikom znanosti' rezultirao je u teološki bezopasnim radovima u kojima skolastički filozofi razmatraju raznolike znanstvene mogućnost, ali samo hipotetski, na temelju pretpostavki ili njihove dovitljive mašte." (Science and Technology in World History (p187-88); ili razmišljanjem Davida C Lindberga koji misli da je osuda "konzervativna reakcija", ali koja je unatoč tome "potaknula učenjake da istražuju alternative Aristotelovoj fizici i kozmologiji." Mislim da je vjerojatno upoznat(jer ga je citirao) sa razmišljanjem Pierra Duhema koji(preentuzijastično) tvrdi da "ako moramo odabrati datum rođenja moderne znanosti onda bi trebali bez ikakve sumnje izabrati godinu 1277. kada je Pariški biskup svečano proglasio da bi moglo postojati više svjetova, i da se nebesa mogu bez kontradikcije, pravocrtno gibati."
Ako je to utjecaj "efekta obeshrabrenja" izgleda da bi nam dobro došlo još par takvih.
Preuzeto sa bloga Quodlibeta.
