"Kao rezultat kršćanske dogme, razlika između moralnih i drugih vrlina je danas puno veća nego što je bila u Grčko vrijeme. Ljudska je vrijednost biti veliki pjesnik ili skladatelj, ali to nije moralna vrlina; ne smatramo da je čovjek sa takvim sposobnostima čestit ili da će zbog toga ići u raj... Kada uspoređujemo Aristotelov etički ukus s vlastitim, odmah primijetimo da prihvaća nejednakost koja je odbojna današnjem sentimentu. Ne samo da ne prigovara ropstvu ili superiornosti muževa i očeva nad ženama i djecom, nego misli da ono najbolje u svojoj suštini pripada samo nekolicini - ponosnim muževima i filozofima. Većina ljudi su tek sredstvo za proizvodnju nekolicine vladara i mudraca."Bertrand Russell
"Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!" (Isus Nazarećanin - Mt 5,5)
Odani prosvijetljeni racionalist Thomas Jefferson je jednom prilikom zapisao za Epikteta, Seneku, Sokrata, Antonija i Epikura kako su "antički moralni filozofi bili stvarno veliki" u učenju ljudi kako da ovladaju "strastima koje bi neograničene ometale smirenost našeg uma", ali su "nedostatne u razvijanju naše dužnosti prema drugima." Naučili su nas "naklonosti prema rodbini i prijateljima" i "ljubavi prema domovini", ali su zanemarili "mir i ljubav prema našim susjedima ... i još manje prema cijelom čovječanstvu". Zato se Jefferson, unatoč svom preziru prema vjerskom praznovjerju, okrenuo Isusu Nazarećaninu i njegovim moralnim zapovijedima jer "njegove moralne doktrine uključuju univerzalno čovjekoljublje, ne samo prema rodbini i prijateljima, nego prema cijelom čovječanstvu, koje se okuplja u jednu obitelj, privučeni ljubavlju, milosrđem, mirom,zajedničkim željama i djelovanjima." Naravno to je zaključio tek nakon što je stvorio posebnu Jeffersonsku verziju Novog Zavjeta iz kojeg je izbacio sva čuda. Jeffersonova procjena nedostataka njegovih klasičnih junaka je bila izuzetno poštena. Postoji tendencija kod određenih autora i komentatora idealiziranja klasičnog svijeta i projeciranje naših judeokršćanskih vrijednosti na prijašnje, nama strano, moralno područje. Ipak, ako želimo shvatiti njihov koncept morala koji se toliko razlikuje od našeg potrebno je da shvatimo kako su razmišljali u klasičnom svijetu.
Neke rasprave su se bavile pitanjem je li klasični svijet ikad imao vjerske ili filozofske temelje za koncept ljudskog dostojanstva(dignitas humana) koji bi se odnosio na cijelo čovječanstvo. Većina je zaključila da takva ideja ne postoji u zapisima klasičnih rimksih i grčkih autora, dva utjecajna primjera su; Den Boerova "Private Morality in Greece and Rome: Some historical aspects" i Ristova "Human Value, a study in ancient philosophical ethics". Postoje antički autori čije nam zapise nude kako bi stvorili privid kako su imali vjerovanje u dostojanstvo čovjeka, ali radilo se o dostojanstvu samo onih kreposnih ljudi koji su bili važni, ljudi koji su posjedovali arete(izvrsnost, vrline). Samo čovjek koji je bio uravnotežen i kontroliran iskazuje potrebne vrline da bi smatrali da posjeduje dostojanstvo.
Izgleda da su Rimljani imali koncept humanitas, skupa vrlina koje su posjedovali obrazovani ljudi, ali njih su koristili samo kako bi opisali malu grupu viših klasa Rimskog društva. Nije postojao koncept inherentnog ljudskog dostojanstva, ili bilo kakav koncept inherentnih ljudskih prava. Takva pravu su bila sudski određena, ovisila su o članstvu u pojedinoj društvenoj skupini- primjerice, obitelji, srodstvenoj grupi ili državi – koja bi im davala ta prava. Oni koji nisu bili članovi tih grupa, porobljeni i stranci nisu imali takva prava, iako su im ponekad mogli odobriti pojedine privilegije. Među Grcima, prava uzdržavanih i nečijeg vlasništva razvijena su kako bi zaštitili prava odraslih muškaraca o kojima su ovisili. Ta ideja je prevladala i u Rimskom društvu, iako uz razna ograničenja među širem sloju društva. Kao što Rist primjećuje;
"Umjesto da krenu od ljudskih prava, ili od njihovih temelje, antički ljudi su krenuli od teorije moći i kako bi moć trebali uskladiti sa pravdom. Kako su razvijali svoju misao, prepoznali su da različitim vrstama ljudi pripadaju i prava... moralni problem nije kako povećati ili zaštiti prava slabih, nego kako kontrolirati ili racionalizirati moć jakih."
Neravnopravnost su smatrali prirodnom značajkom života i izgleda da ih to nije nimalo iznenađivalo ili izazivao žaljenje. U mnogim antičkim tekstovima pronalazimo puno primjera gdje prava onih koji ne pripadaju određenom društvu nisu uopće prepoznata. Uz par iznimaka, grčke države nisu prepoznale nikakvu obavezu za brigom oko siročadi, koji su se trebali brinuti sami za sebe, bilo proseći ili obavljajući ropske poslove. Porobljene su i dalje mučili prilikom suđenja jer su smatrali da samo kroz mučenje mogu pretpostaviti da će dati istinita svjedočanstva. Malo simpatije prema unesrećenima i potlačenima možemo pronaći u književnosti ranih grka, izgleda da je takvo ponašanje bilo karakteristično za popularno i službeno razmišljanje u svim periodima klasične antike. Takvi stavovi su temeljeni na uvjerenju kako su zdravlje i fizička sprema neophodni za ljudsko dostojanstvo.Život bez toga nije vrijedan življenja. Primjerice, Kralj Krez iz Lidije nije smatrao da je njegov gluhi i nijemi sin zapravo njegov pravi sin(Herodot 1.38.2), a perzijanci su bili posramljeni jer je njima vladao vladar čije su uši bile odsječene(Herodot 3.73.1). Njihovi fizički nedostaci oduzeli su im i dostojanstvo. U klasičnom svijetu su dakle državljanstvo, srodstvo, zasluge ili vrline osnova ako želite posjedovati nekakva ljudska prava ili vrijednost. Oni koji ih nisu posjedovali(siročad, robovi, invalidi, zarobljenici) nisu imali nikakva prava i njihova ljudska vrijednost nije prepoznata.
Antički odnos prema ljudskoj vrijednosti čini nam se posebno ekstremnim kada pogledamo kako su tretirali novorođenčad. Briga za bolesnu djecu uopće nije zanimala ljude u antici, moralnost ubijanja bolesne i deformirane novorođenčadi nije ih baš brinula, bilo sa medicinske bilo sa nemedicinske strane. John Rist zapisuje;
"Bilo je gotovo univerzalno prihvaćeno da dijete nema nikakvo intrinzično pravo na život samom činjenicom da se rodilo. Ono što je imalo neku vrijednost je biti rođen u nekoj obitelji ili drugoj instituciji društva. I Platon i Aristotel, kao i stoici, Epikur, i vjerojatno Plotin prihvaćaju moralnost takvog ponašanja prema novorođenčadi, na eugeničkim ili ponekad na čisto ekonomskim temeljima... vidimo i tu dokaz da prema antičkom razmišljanju, vrijednost stečemo ili razvojem inteligencije ili prihvaćenjem u društvu. Ne postoji razlog da mislimo kako su filozofi uzimali u obzir širu javnost prilikom svojih razmatranja."
Ipak, nisu uvijek u pitanju bili eugenički ili ekonomski razlozi, često su i bili prisutni i vjerski faktori. Primjerice, u 1. stoljeću prije Krista, povjesničar Livije zapisuje;
"Bez vjerskih skrupula, ljude je mučila vijest da je u Frusinu rođeno dijete veliko poput četverogodišnjaka, što i nije toliko čudo zbog veličine, nego zato što nije sigurno radi li se o dječaku ili djevojčici. Vrač pozvan iz Etrurije rekao je da se radi o strašnom i odvratnom predznaku; potrebno je da ga uklonimo sa rimskog teritorija, daleko od kontakta sa zemljom i potopimo u moru. Stavili su dijete u škrinju, odveli na pučinu i bacili u more."
Musonius Rufus, Epiktetov suvremenik, u svom radu se bavio i pitanjem; "Treba li svako dijete koje se rodi i odgojiti?", iako to nije glavna tema eseja. Musonius ne artikulira princip kako su roditelji odgovorni za svako dijete koje im se rodi, ali po njemu bi Rimljani trebali imati velike obitelji prema zakona prirode. Ali takvo razmišljanje nije uvijek prisutno, Hierocles, stoik iz drugog stoljeća zapisuje
"Odgoj sve ili barem većine djece koja vam se rode je u skladu sa prirodom i poštovanjem braka. Ali većina ljudi ignorira tu činjenicu iz razloga koji nije baš pohvalan: iz ljubavi prema bogatstvu i uvjerenju kako je siromaštvo najveće zlo."
Postoje mišljenja kako su neke filozofske sekte iz helenističkog razdoblja pružile temelje da svi ljudi imaju svoju vrijednost odnosno posjeduju neka prava. Rimski stoicizam u prva dva stoljeća je bio obilježen kao kozmopolitski i humani, utvrđujući bratstvo svih ljudi i potrebu za ljubaznošću, dobročinstvom i humanim tretmanom svih, civiliziranih, barbara, robova i slobodnjaka. Teorija se temeljila na prirodnoj privlačnosti koju imaju roditelji prema svojoj djeci, koju posjeduje i novorođenčad te životinje za samog sebe. Ali taj element stoicizma nikada se nije razvio, možda nikada ne bi ni mogao, u izričitu tvrdnju kako svi pojedinci imaju ljudska prava jer su postojale karakteristike stoičke doktrine koje su bile negostoljubive prema ideji intrinzične ljudske vrijednosti koja bi se primjenjivala za sve ljude.Stoicizam je imao ublažavajući učinak na rimsko pravo, primjerice u odnosu prema robovima, ali stoička ravnodušnost prema patnji sprječavala ih je u tome da zatraže aktivnu zaštitu slabih. Rezultat utjecaja stoicizma je osnaživanje tradicionalnih vrijednosti jer su smatrali da su tradicionalne uloge prirodne. Moralni napredak leži u usklađenosti riječi, misli i djela sa prirodom. Epiktet je primjerice naveo koje su uloge povezane sa pojedinim djelima, uključujući prirodne poput oca, majke, starca i mladića i društvenih poput vladara, građana, generala i vojnika. Uključio je i "roba, invalida i prosjeka". Sve te uloge su uobičajene u helenističko-rimskom društvu i nema baš pokušaja da se stvari promjene; sve te uloge postoje zbog kozmičkog determinizma. Stoicizam je u svojoj osnovi kozmička metafora koja postavlja Božansko uređenje(ekonomiju) u kojoj svaki stvar i svaka osoba ima svoje mjesto. Stoički kozmopolitizam je zapravo formalno jedinstvo ljudi kao bića koja posjeduju razum. Stoici su se smatrali građanima svjetskog grada, kojeg su zamišljali gradom bogova i (posebno mudrih) ljudi, ali nisu smatrali da postoji sukob između toga ideala i podložnosti Rimskom carskom sustava sa svom prisutnom okrutnošću. Kod stoika i antičke misli možemo pronaći duboki skepticizam prema ljudskoj prirodi koji je doveo do kvijetizma. Stoici nisu bili voljni pokušati pokrenuti radikalne promjene u društvu ili u institucijama, vjerujući da su nesposobni za poboljšanje.
Možda je najveći kamen spoticanja kod stoičke misli bila misao kako ništa nije bitno osim karaktera i racionalnosti. Sve ostalo; život, zdravlje, užitak, ljepota, snaga, tijelo, bogatstvo, reputacije i odnos prema voljenima i nama samima, na sve to su "ravnodušni". Kao što Ricard Sorabji objašnjava;
"Dobar stoik bi energično nastojao spasiti druge od gladi. No, što ako, ne zbog svoje krivnje, ne uspije u tome naumu i oni umru od gladi? Prema stoicima, najvažnija stvar je postignuta, pokazan je dobar karakter. Jedino bitno pitanje bilo bi jesu li ljudi koji su umrli, hrabro umrli, sa zahvalnošću prema namjeri i drugim karakternim vrlinama... Ako vjerujemo u ljudska prava, mislimo da je važno ne samo da ljudi izvršavaju svoju dužnost, nego da bi trebali zadovoljiti te ljudske potrebe. Nismo ravnodušni prema zadovoljenju ljudskih potreba."
Stoici su također njegovali apatiju prema patnji jer su vjerovali da su bol, bolest i patnja u kategoriji stvari prema kojima su ravnodušni(adiaphora). Teško da filozofija koja uči da bi otac trebao biti ravnodušan prema smrti svog djeteta ili žene, i da filozof, iako bi trebao pustiti suzu za prijateljima ne bi trebao imati stvarne emocije, da će takve filozofija postati trajna religija dobrohotnosti. Kao kao što primjećuje Lecky;
"prijateljstvo umjesto ljubavi, gostoljubivost umjesto dobročinstva, velikodušnost umjesto nježnosti, blagost umjesto suosjećanja su karakteristike antičke dobrote"
Stoga kod stoika nailazimo na kruto učenje u kojem nema mjesta za blage vrline. Iako su stoici imali visoki standard moralne izvrsnosti, potiskivanje emocija i takav moral bili su previše za prosječnog pojedinca. Rezultat toga je da su imali maleni utjecaj na mase. Osim toga, panteistička teologija stoicizma sprječava je da se prepozna jedinstvo svake osobe. Ideja kozmopolitizma i prirodnog moralnog zakona kojeg spoznajemo razumom će imati poslije veliki utjecaj u kršćanskoj misli, ali nije imala nekih zapanjujućih posljedica. I opseg i učinci stoicizma su bili vrlo ograničeni. Radilo se o aristokratskoj vjeri koja je bila privlačna samo izabranim smrtnicima. Nije imala poruku za otpadnike i niže klase, bila je hladna i stroga, i nedostojala joj je – kao što je Seneka primjetio – inspiracija idealnog života. Treba ipak priznati Musoniusu Rufusu herojske, ali neučinkovite, pokušaje da propovijeda mir flavijevcima prije bitke kod Bedriacuma;
"pomiješao se sa vojnicima, počeo je raspravu o blagoslovima mira i tjeskobi rata. Mnogi su ismijavali njegove riječi, mnogima je bio dosadan, a bilo je nekih koji su ga napadali ukoliko nije poslušao upozorenja pojedinaca i prijetnje vezane uz njegovu, loše tempiranu mudrost."
Osim stoičke misli, neki su proglasili Epikura predstavnikom egalitrizma; kod njega možemo pronaći negiranje uobičajenih podjela unutar društva, ali ono što on predlaže nije revolucionarno, kao što možemo vidjeti prema isključivosti velikog djela čovječanstva iz njegove filozofije. Epikur zapisuje;
"Nikada mi nije bila namjera biti privlačan mnoštvu; jer ono što njih privlači, nisam poznavao, a ono što sam poznavao bilo je daleko od njihove percepcije."
Njegov apolitični hedonizam nije tražio progresivne političke transformacije, radilo se o putu osobnog bijega. Nekolicina koja mu se pridružila odgovarala je njegovim vrijednostima, a za ostale nije bilo mjesta i spomena. U tom smislu, Epikurovo razmišljanje je bilo sklonije elitizmu od Platonova.
Ipak, koncept ljudske vrijednosti kakvog poznaje klasični svijet će se uskoro naći pred novim izazovima. Kao što zapisuje Darrel Amundsem;
"Čvrsto prihvaćena ideja kako ljudsku vrijednost stječemo, umjesto da je inherentna, bila je sveprisutna u antici. Bila je u samom središtu antičkog koncepta vrijednosti tako da se u poganom društvu nikada nije razvio princip svetosti života.... izgleda da nijedan poganin nije postavio pitanje imaju li ljudi inherentnu vrijednost, ili posjeduju li intrinzična prava, ontološki, bez obzira na društvenu vrijednost, pravni status, dob, spol i druge osobine. Prva pojava ideje inherentne ljudske vrijednosti u Zapadnoj civilizaciji ovisila je o vjerovanju da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju."
Povezani post o ljudskim pravima, gornji tekst preuzet sa bloga Quodlibeta.
