Surfari

U nastavku prenosim linkove različite tematike (i starosti, i stupnja mog slaganja);

Kome trebaju brojevi ?

Bleeding heart libertarians nudi sažeti pregled suvremene kršćanske filozofije. Kad sam već kod libertarijanaca, nekoliko članaka objavljenih na lewrockwell.com; Nationalizing Children, Let My Children Go!, PC in the Catholic Church, World No-Abortion Day. (Nisu baš članci koji predstavljaju razmišljanje prosječnog libertarijanca.)

_____

Scruton se u eseju Modern Manhood pita što s muškarcima; "Feministkinje stalno govore o poziciji žena u modernim društvima, ali što s muškarcima? Radikalne promjene u običajima, uzorcima zaposlenja i domaćinskom životu su preokrenule njihov život naopačke." (Sličan esej Real Men Have Manners.)

Još iz eseja;

"Nije samo viša klasa idealizirala odnose između spolova, ili moralizirala njihove društvene uloge. U radničkim zajednicama iz koje potječe obitelj moga oca, stara uzajamnost je bila dio rutine domaćinskog života, sažeta u prepoznatom iskazivanju muških i ženskih vrlina. Jedan primjer je ritual petkom nakon primitka plaće. Djed bi došao doma i stavio na stol neotvorenu kuvertu sa svojom plaćom, baka bi je uzela i sve stavila u svoj novčanik, predavši mu dva šilinga za piće. Zatim bi djed otišao u pub i pio sve do stanja samo-potvrđivanja među svojim prijateljima. Ako bi žene došle do puba onda bi se zadržale na vratima, komunicirajući preko glasnika sa prostorijom napunjenom dimom, poštujući ovaj muški prostor kao da ga čuvaju anđeli.

Djedova gesta, dok je polagao plaću na kuhinjski stol, bila je prožeta osebujnom milošću: radilo se o prepoznavanju bakine važnosti kao žene, njenog prava na njegovu naknadu i njene vrijednosti kao majke njegove djece. Slično tome, njeno čekanje van puba do zatvaranja, kada je bio premalo svjestan da bi patio od poniženja, prije nego što bi ga prevezla doma u tačkama, bila je gesta prepuna ženskog obzira. Bio je to njen način prepoznavanja njegove neprikosnovene suverenosti kao zarađivača i muškarca."

_____

Filozof Haldane u eseju The School of Sanctification piše o visokom obrazovanju i kršćanstvu; Pakaluk se obraća svojim studentima Entering into the Company of Educated Men and Women (pdf) i brani ideju Katoličkih sveučilišta - The Catholicity of a catholic university.pdf. Rothbard nije sklon državnim uplitanjima Education: Free and Compulsory. J.J. Ray se bavi s previše obrazovanja; Are we overeducated?

Već se dulje vrijeme ponekad može čuti o "rat protiv dječaka" u obrazovanju. (Čak sam i kod nas jednom čitao da u inflaciji odlikaša, i nedostatku male mature, djevojčice bolje prolaze jer su u stanju zadovoljavati postojeće uvjete. Točnije rečeno, distribucija razine pažnje je različita za dječake i djevojčice. Dodajmo tome omjer muškaraca i žena u obrazovanju i druge faktore...) Notes on the Pussification of America. Pakaluk piše o danas zabranjenim igračkama War Games: Why Little Boys Should Play with Toy Guns

Chastek u The American student komentira; "U obrazovnom sustavu, na prirodu malih dječaka se odgovara takvom hitnošću, ozbiljnošću i bespoštednošću da to konkurira hagiografiji pustinjskih monaka koji kažnjavaju svoju prirodu pokorom i molitvom. Kada bi obrazovni sustav napadao požudu i apetite istim intezitetom kao što se trenutno napada muška agresivnost i nedostatak sposobnost da se sjedi mirno i prati pažljivo, onda bi unutar pet godina imali milijune šestogodišnjaka koji bi živjeli u divljini na stupovima od deset metara." (Ipak, koliko god da je problematičan i zamoran veći dio gradiva, ne vidim što je toliko problematično u očekivanju određene discipline.)

_____

U City Journalu, John Kekes se bavi Voltaireom i Rousseauem naših dana - Rawlsom i Dworkinom - u eseju Dangerous Egalitarian Dreams; Scruton se pak bavi komunitarijancima u Communitarian Dreams i Community, Yes. But Whose? Dalrymple u svojem stilu It’s This Bad komentira situaciju u britanskome društvu. Izdvajam;

"Novine izvještavaju o slučaju studenta s Oxforda koji je pripit nakon slavljenja prolaska ispita pristupio policajcu na konju i rekao; 'Oprostite, shvaćate li vi da je vaš konj gay?'"" Možda nije posebno duhovito i značajno, ali policajac je uskoro pozvao pojačanje te je mladić uhićen zbog "homofobne primjedbe", proveo noć u zatvoru te poslije na sudu. Još nekoliko TD-ovih eseja What is Poverty?, Tough Love, The Government Made Me Do It, There’s No Damned Merit in It

_____

Možda sam zanemario povijest znanosti; James Hannam se u još jednom članku Debunking the Mythical Conflict Between Science and Religion bavi poznatim mitovima; a u članku Coyne's Twisted History of Science & Religion odgovara na Coynove izjave koji u svome stilu ponovno komentira stvari o kojima se niti ne pokušava informirati. History vs The Da Vinci Code ima puno zanimljivih informacija za one koji misle da se radi o povijesnoj knjizi.

Što znači da Bog usmjerava evoluciju - Possible Senses of “God directs evolution”. Jedna od mnogih recenzija knjige Mind and Cosmos.

_____

Jeste li čuli za fecundaphobiu? Fecundaphobia: On the Fear of Large Families. Iz komentara na članak; "Tipično pitanje stranca: 'Jesu li sve to vaša djeca?!!' Odgovor: 'Ne, nisu sva moja. Imam ih još doma.'" Drugi komentari se bave opterećenjem koje donosi takva obitelj, ali i sličnim dogodovštinama, i kako odgovoriti strancima; primjerice da je vaše imanje više djece stvar prirodne selekcije.

Berlinski je duhovit čovjek, vjerojatno to nećete prepoznati ukoliko nemate simpatija prema nekim njegovim razmišljanjima: An Interview with David Berlinski. Izdvajam;

P: Pretpostavljam da nemate visoko mišljenje o ateizmu kakvog Dawkins promovira...

DB: Radi o vrsti stvari kakve je iskorištavao Bertrand Russell kada je želio napisati best-seller ili očarati jednu od svojih ljubavnica. Vidiš, draga, vjerovanje u boga je poput vjerovnja u čajnik koji kruži oko Marsa, pri čemu bi draga počela skidati svoje rublje. Činjenica je da je takva vrsta argumenata sramotna i za bradavičastu svinju. Te stvari su testirane u zoološkim vrtovima, a rezultati su daleko poznati.

 [...] DB: … Naravno. Ali to je zato što mu je iznimno korisno povezati svoje stavove s onima Alberta Einsteina - znate, standardne rutine o zvjezdanom noćnom nebu, moj bože nije li svemir prekrasan itd. Zašto bi Dawkins, od svih ljudi, smatrao da je svemir prekrasan ako istodobno vjeruje da se radi o samo-održavajućem materijalnom objektu, nešto veće od glavice kelja, ali ne znatno drugačije po prirodi? Čitavo mjesto navodno nema značenje, smisao, cilj, i nema razloga za svoje postojanje van sebe. To mi zvuči strašno. Čuđenje je zadnja reakcija koju bih očekivao, to je kao da vas oduševi grad Newark u državi New Jersey. Svemir koji nije ništa drugo osim skupa atoma koji se okolo vrsti u praznini je materijalna straćara...

_____

Crisis Magazine objavljuje zanimljive eseje katoličke tematike; A Grammar of Dissent: The Case Against “Cafeteria Catholics”, Sex and the Public Order, Observations: The Corruption of Charity, The Priesthood and the Choice...

Imaginative Conservative će biti zanimljiv onima koje zanima konzervatizam; What is Conservatism? Malo o Burkeu; How Dead is Edmund Burke?, Edmund Burke’s Legal Erudition and Practical Politics: Ireland and the American Revolution, Edmund Burke: Old Whig Ili nešto drugačije; “Vital Tension” as the Creative Spiritual Energy of History, What is this Thing called Virtue?, Christianity and the Humanist Tradition...

Iz eseja The Conservatives vs. the Intellectuals?;

"Alexis de Tocqueville tvrdio je da bi se javni intelektualci u demokratskim vremenima trebali pažljivo usredotočiti na grčke i rimske autore kao nužni protuotrov predrasudama našeg vremena, počevši od tehničko-ateističkih predrasuda protiv metafizike, teologije te ljudske duše i njenih distinktivnih potreba. Ne vidim da liberalni intelektualci, većinom, imaju ono što je potrebno kak bi se oslobodili naših sofisticiranih predrasuda."

Još par eseja; Beware of Sophistical Education “Reformers”, The “Fairy-Tale” Prince and the Five Surprises, Tocqueville on the Individualist Roots of Progressivism

_____

The public dicourse također donosi zanimljive priloge javnim raspravama; Internet Pornography & the First Amendment, What Makes a Marriage? Love, Sex, or Comprehensive Union, Same-Sex Marriage Makes Liberal Judges Irrational, Now That We’re All Haters..., Marriage and Procreation: The Intrinsic Connection, Why California's Three-Parent Law Was Inevitable, Where Do (Modern) Babies Come From?, The Conflict Really Lies within New Atheism

Uvod eseja A Brief History of Sex Ed: How We Reached Today’s Madness;


"Nekoć davno, spolni odgoj je bio jednostavna lekcija iz biologije. Učenici su naučili neke životne činjenice, i uz te činjenice, da je seks dio nečega većeg, zvano brak. Učitelji su objasnili da je to moralan i zdrav način života. U ta vremena, ljudi su shvaćali da su muškarci i žene različiti, i da je njihovo zajedništvo jedinstveno, razlikuje se od ostalih veza. Ne treba niti reći da su dječaci odrasli u muškarce, a djevojčice u žene. [...]

Stvari su se promijenile.


Sada imamo sveobuhvatni spolni odgoj. On uključuje rasprave o identitetu, rodu, reproduktivnim pravima i diskriminaciji. Djeca uče da su seksualna od rođenja, a da je pravo vrijeme za stupanje u seksualne aktivnost onda kada se osjećaju spremnim. Podučava ih se da imaju pravo na užitak, kontracepciju i pobačaj.

Izrazi muž i žena se ne koriste, zajedništvo muškarca i žene je samo jedna od opcija, a moral? Pa, to bi bilo prosuđivanje, a to nije dopušteno.

Nećete pronaći puno biologije u seksualnom odgoju, ali postoji pregršt različitih seksualnih izraza, nedostataka i prednosti različitih kontracepcija i pobačaja, i štete rodnih stereotipa."

_____

First things ima različite zanimljive autore i eseje; Elites and Their Institutions, The Church and the End of the Welfare State, u eseju Happy-Face Statism komentiraju se različite ljestvice sreće koje određuju vlade. Opium and Revolution, Personal Freedom Without Political Liberty. Rober P. George piše o moralu i zakonu Law and Moral Purpose; A House Divided Cannot Stand: On Social and Economic Conservatism , “Knot Yet”: Marriage and Other Choices.

Fizičar Barr piše Does Quantum Physics Render Transubstantiation Meaningless?, The Devil's Chaplain; David B. Hart recenzira Daniel Dennett Hunts the Snark i Believe It or Not. The David B. Hart Appreciation Blog donosi još njegovih tekstova. 

_____

Catholic Education prenosi zanimljive eseje raznolikog skupa autora; Happiness: Ancient and Modern Concepts of Happiness, Christopher Dawson on Technology and the Demise of Liberalism, The Case for the Study of Christian Culture, Civilization in Crisis, The Study of Western Culture, The Rights of Man, Catholicism and Economics in the Ancient World. The Failure of Sex Education, Old Profession, New Toleration. The Decline of Laughter, When Hope Tramples Truth, Let the People Decide. Human Personhood Begins at Conception, Change of heart.

The Church and Secularism - part 1, Twenty-four Questions on Sacred Music, Everyone on the Couch. Iz eseja For academics, religion is a conflict of interests;

"Radi se o 'prozovi i odbaci' strategiji. Ljudi koji ne mogu tolerirati religiju - zapravo oni koji je preziru i iskazuju neprijateljstvo - pokušavaju potisnuti ljude koje smatraju religioznim, i njihove argumente i stavove s kojima se ne slažu, koristeći 'pogrdne nazive i odbacivanje na temelju njih'. Za njih, nazvati nekog religioznim je izrazito pogrdno, takva strategija im dopušta da eliminiraju argumente suparnika, bez ikakve potrebe da odgovore na sadržaj tih argumenata".

Nešto čemu možemo svakodnevno i kod nas svjedočiti. Iz istog eseja; "Ako religiozne ljude odbacujemo na temelju njihovog nedostatka neutralnosti, pristaše drugačijih sustava, poput sekularizma, također treba na isti način odbaciti."

_____

Kad smo već kod akademika, Feser u postu How (some of) your professors see you prenosi izjavu; "Poanta je da mi liberalni profesori ne osjećamo da smo u situaciji simetrične komunikacije kada pričamo sa bigotima baš kao što to ne osjećaju niti tete u vrtiću kada pričaju sa djecom..." (Bigot je inače izraz za svakoga tko se ne slaže s njima, nema veze s ponuđenim argumentima.)

Feser također svakodnevno donosi zanimljive postove; primjerice podjela tomizma - The Thomistic tradition, Part I i The Thomistic tradition, Part II. Ili niz postova o klasičnom teizmu i kozmološkom argumentu; Classical theism roundup i Cosmological argument roundup

Na vijest kako su i životinje svijesne, odgovara Animals are conscious! In other news, sky is blue, water wet, rasprava sa filozofom Lawom oko "zlog boga"; Law’s “evil-god challenge”, Broken Law (Updated), Crickets still chirping...

Koja je razlika između antičkih i suvremenih pogana? Point of contact.  Što je uopće duša -What is a soul? Naravno, postovi su u njegovu stilu pa neki prigovaraju tonu; Briggs on TLS and tone, Tone deaf i Walters on TLS 

Nedavno je Budziszewski pokrenuo svoju stranicu s pripadnim blogom The Underground Thomist i Natural Law Blog

_____

Scruton se u Waving, Not Drowning pita što bi konzervativci trebali činiti? 

"Ne možemo tražiti od mladih ljudi da žive kao što smo mi živjeli ili da cijene ono što smo mi cijenili; Ali možemo ih ohrabriti kako bi vidjeli poantu u tome kako smo živjeli, da prepoznaju kako sloboda bez odgovornosti na kraju nije ništa drugo osim ispraznosti."

"Postoje stotine načina kako možemo pomoći sljedećoj generaciji da ne propadne potpuno u zamku koja im je namijenjena; Ali ne postoji način, bojim se, potpunog uništavanja te zamke jer je izgrađena ljudskom domišljatošću, a mami našim vlastitim željama."

(Srećom, možete konzervatizam pojačati nečim drugim.)

_____

Da privedem stvar kraju. Naravno, tu su i domaći blogovi, primjerice Reakcionar spominje par primjera Ljevice na malim ekranima, Strašilo se žali na primitivizam Srednjoazijski koncepti u Hrvatskoj, Simun se pita Tko je industrijalizirao Hrvatsku i kada? (Postoje i drugi zanimljivi protržišni blogovi koje ćete lagano pronaći prateći reference na spomenutim blogovima.)

Katoličke blogove ne bih smio propustiti pa ih upravo zato i neću navoditi. Bolje da ih ne navodim sve nego da ispustim neke - u zadnje vrijeme postoji veća aktivnost i veći broj blogova. Možete pronaći (neke) preko facebook stranice Hrvatska katolička blogosfera gdje marljivi ljudi okupljaju neke linkove. (Kad smo već kod fb, hrvatska Chesterton stranica i stranica Nadbiskupa Fultona J. Sheena)


Ipak, moram spomenuti blog Toma Blizanac i Splendor Domini koji već godinama donose različite vijesti i komentare iz katoličkog svijeta.

Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma

Za Marxa, interesi koje zagovara idelogija su oni vladajuće klase. Slično tome, možemo sugerirati kako su interesi koje zagovara totalitarna ideologija zapravo interesi elite u usponu. I možemo se suočiti s totalitranom ideologijom u marksističkom duhu, objašnjujući je u terminima njenih društvenih funkcija, a time i uništiti njene epistemološke tvrdnje. Nije istina Marsksizma ta koja objašnjava spremnost intelektualaca da u nju povjeruju, nego moć koju daje intelektualcima, u njihovom pokušaju da kontroliraju svijet. I s obzirom da je, kao što Swift kaže, uzaludno urazumiti nekoga od stvari u koje ih razum nije ni uveo, možemo zaključiti da Markizam duguje svoju izuzetnu moć preživljavanja svakog kriticizma činjenici da se ne radi o sustavu misli koji je usmjeren istini nego je usmjeren moći.

Roger Scruton, A Political Philosophy

PS

Scruton ovdje ne prihvaća Marxovu tezu o ideologiji, nego je koristi protiv Marxa koji time upada u vlastitu zamku.

Naši domaći marksisti koji žele redistribuciju kapitala žele društvo u kojemu će oni biti ti koji odlučuju o redistribuciji. Kao što ekonomist Sowell često ističe, redistribucija dobara uvijek znači koncentriranje odlučivanja, predaju moći jednoj skupini.

Jedan stariji post; Tko je pametniji - elita ili narod?

Scruton protiv konzervativnog zanemarivanja kulture

Nitko ne zna čemu bi kulturni planovi trebali biti usmjereni, koja sredstva bi trebali koristiti, ili kako bi mogli dovesti do zakonodavstva ili drugih političkih incijativa; stoga, za Konzervativnu stranku, kultura ostaje na marginama. Još gore, kao i mnoga druga područja političkog života, konzervativci su prepustili to plodno područje Ljevici. [...]

Zanemarivanje kulture je pogrešno, i to iz tri razloga:

1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele.

2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka.

3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.

Postoji potreba prepoznavanja da srce konzervatizma nije ekonomsko nego poetsko. Od Burkea do Oakeshotta naši konzervativni mislioci su pokretani poezijom svoga stava, pozivanjem na imaginaciju, i odjekom glasova predaka u životu i umjetnosti koja nas okružuje. Čak i danas, u našoj osakaćenoj zemlji, vizija svetog krajolika, nastanjenog na dragi način, teksture svakodnevnog života i jednostavnih manira, je ta koja prisvaja mlade ljude prema konzervativnom cilju. Naš cilj je cilj pripadanja, utemeljen na osjećaju ljepote danih stvari i potrebe da im odgovorimo zahvalnošću. To je pravi razlog zašto konzervativci žele zaštiti naše institucije i kulturu. To je pravi razlog zašto se protivimo ljevičarskoj želji da se svega toga riješimo u ime jednakosti koju možete postići samo ako svi imaju ništa.

izvorni članak: The conservative neglect of culture

PS

Očito, u postkomunističkoj HR ne možemo pričati o takvoj političkoj podjeli, ali vjerujem da svejedno možemo donekle prepoznati o čemu priča Scruton. Osim toga, sama oznaka "konzervativac" ne znači ono što bi netko neupućen mogao pomisliti, ne radi se o konzerviranju postojećeg stanja koje je uvelike određeno naprednjačkim eksperimentima 20. stoljeća. (Doduše, u određenoj mjeri još uvijek postoji socijalni kapital kojeg se pokušava svakodnevno uništiti.)

Sowell je u više navrata objašnjavao situaciju u SAD-u; Ljevica šalje svoje najbolje ljude u medije, politiku, akademiju – tamo gdje se najviše utječe na vlast i mjenja društvo, a Desnica, odnosno oni koji su uvjereni u "konzervativne" vrijednosti biraju druge putove.

Kao što je izjavio predsjednik novinarskog društva komentirajući situaciju; "Novinari su urbaniji i obrazovaniji dio društva i logično je da su većinom bili protiv".

Vidi starije postove: Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari? , Indoctrinate U - Politička korektnost i američka sveučilišta

EU, Grčka i važnost kulture

[...] Zašto arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći duboko u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje, realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt s kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih projekata – onaj Europske unije je osmišljen bez plana B. Stoga je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u centru projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se rasprsnuti i zasipati nas otrovom.

Tako se moramo pretvarati da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora, što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim zastrašujućim sudovima – Europskim sudom Pravde i Europskim sudom Ljudskih Prava – čiji neizabrani suci nikada ne plaćaju troškove svojih odluka, i čija agenda "ne-diskriminacije" i "sve-bliskije unije" ima za cilj ukloniti svaki trag lokalne lojanosti, morala utemeljenog na obitelji te ukorijenjene načine života. Ne iznenađuje što, kada izgradite carstvo na takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo postane nestabilno.

Marx je tvrdio da se temelj socijalnog poretka i motor društvenih promjena nalazi u ekonomskoj strukturi, i da je kultura tek nusproizvod – skup institucija i ideologija - koji nastaje iz ekonomskih temelja, i koji ih održava. Stoga Marxu dugujemo prvi i katastrofalni pokušaj organiziranja društva samo na ekonomskim principima, i pretpostavku da će se kultura pobrinuti sama za sebe. U stvari, kultura je ta koja stvara ekonomiju, a ne obrnuto, a ukoliko nam je potreban dokaza za to, moramo samo pogledati rezultate marksističkih eksperimenata. [...]

Nije ekonomija nego je kultura ta koja je ugrozila euro – kultura vladajuće klase u ratu s narodima Europe, koja želi uspostaviti transnacionalnu vladu pod svaku cijenu, i nada se da će se oterasiti još jednog traga nacionalnosti. Uništivši te stare valute kroz koje su europski narodi izražavali i upravljaju svojom razlikom, europske elite su se nadale da će napraviti odlučujući korak prema cilju Unije. Umjesto toga, opteretile su kontinent novim dugovima, novim zamjeranjima, i katastrofom na pomolu koja nije predviđena samo zato što je odbačena kao nemoguća.

Autor je fiozof Roger Scruton, izvorni esej The Importance of Culture.

PS

Nije mi cilj ulaziti u razlike između kultura, nego samo napomenuti da te razlike postoje, i da su bitne. Također, nije da se zalažem za Weberove teorije. (vidi postove Tri puta(katoličkih) hura za kapitalizam i Kapitalizam i katoličanstvo, odnosno općenito kategoriju kapitalizam)

Povezano uz ovaj post, vidi postove Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine, Burke o Patriotizmu,  Chesterton definira i brani patriotizam, Oikofobija, Humana ekonomija ili humano društvo? itd.

Feser i Scruton o neurogluposti i "neurozavisti"

Filozof Feser se u više navrata (Mindreading?, Against "neurobabble" i Reading Rosenberg, Part VIII) bavio zabludama u koje upadaju oni koji pretpostavljaju da je suvremena neuroznanost radikalno promijenila naše shvaćanje ljudske prirode, pa čak i potkopala zdravorazumsko poimanje nas kao svjesnih, racionalnih i slobodnih agenata. U eseju Brain drain, Scruton komentira modu neuroznanstvenih pseudo-objašnjenja unutar humanističkih znanosti, nazivajući to "neurozavišću".

Jedan pronicljivi odlomak iz eseja;

Neurozavist... se sastoji od ogromne zbirke odgovora, bez memorije pitanja; a odgovori su obučeni neuroglupošću sljedeće vrste:

"Mozgovi društvenih životinja su spojeni tako da osjećaju ugodu prilikom izvršavanja društvenih dispozicija poput međusobnog čišćenja i suradnje, te osjećanja boli kada ih se izbjegava, krtizira ili isključuje. Neurokemikalije poput vazopresina ili oksitocina posreduju vezivanju parova, roditelja i djece, i vjerojatno povezivanju poznanika i rođaka..." (Patricia Churchland).

Kao da već nismo znali da ljudi osjećaju užitak prilikom međusobne pažnje i suradnje, i kao da se radi o novoj informaciji kada kažemo da su mozgovi "spojeni" prema tom učinku, ili da da su možda "neurokemikalije" uključene u taj proces. Radi se o prvorazrednoj pseudoznanosti, a svoju oskudnu plauzibilnost duguje činjenici da jednostavno ponavlja stvar koju ne uspijeva objasniti.. Savršeno ilustrira prevladavajući akademski poremećaj, a to je gubitak pitanja.

Feser se gotovo potpuno slaže. Daje primjer ovisnosti i načina na koji se o njoj raspravlja u popularno znanstvenom i novinarskom kontekstu. Svi su oduvijek znali da pušenje, pijenje alkohola, drogiranje, pornografija, jedenje slatkog itd. može rezultirati navikom. Svi su također znali da je razlog tome užitak kojeg donose te aktivnosti. Ipak, kada nam neuroznanstvenici kažu da takve aktivnosti povećavaju razinu dopamina, što se povezuje s užitkom, to se tretira kao neki veliki napredak u razumijevanju ovisnosti, čak i napredak koji potkopava našu vjeru u moralnu odgovornost. Tako nam u jednom popularno znanstvenom članku poručuju:

U prošlosti, smatralo se da je ovisnost slabost karaktera, ali zadnjih desetljeća istraživanja su pokazala da je ovisnost o kokainu, heroinu i metafetaminu stvar kemije mozga.

Da bi vidjeli o kakvoj se primjedbi radi, pretpostavimo da se netko upozna kemijom boja te zaključi da je revolucionalizirao estetiku te izjavi:

U prošlosti, ljepota poznatih slika se smatrala rezultatom umijeća izrade, kompozicije, balansa boja, i tako dalje, ali nedavna desetljeća istraživanja su pokazala da je sve to stvar kemije boja.

Razlog zašto se Feser "gotovo potpuno slaže" sa Scruton je vidljiv iz gornje usporedbe. Kemija boja može ima neke veze sa shvaćanjem ljepote slika, primjerice, možda neke boje dulje imaju svoju živost ukoliko se koristi određena kemija. Slično tome, neuroznanost nam može dati određene uvide u ljudsko ponašanje. (Očito, ako kemijski interveniramo kako bi spriječili porast razine dopamina, to bi imalo učinka na ovisnost – iako je posebno pitanje radi li se o dobrom načinu suočavanja s ovisnošću.)

Ali kemija boja je očito samo dio, relativno mali dio, shvaćanja ljepote slika; a kemija mozga je samo dio, relativno mali dio, shvaćanja ljudske prirode. Konkretno, daje nam samo ono što aristotelijanci nazivaju materijalnim uzrokom ljudskog ponašanja, i dio djelatnog uzroka; ali ne daje nam formalne i finalne uzroke, ili potpunost djelatnog uzroka. Sva četiri aspekta su ireducibilne komponente bilo koje akcije, a analiza koja se fokusira na jednu ii dvije je poput analize slike koja se fokusira isključivo na kemiju boja. Scruton zapisuje:

Trebamo prepoznati da nisu sva koherentna pitanja o ljudskoj prirodi i ponašanju znanstvena pitanja, koja se tiču zakona koji vode uzrok i posljedicu. Većina naših pitanja o osobama i njihovom ponašanju se bave intereptacijama: što je mislio time? Što je time implicirala? Što označava ruka Michelangelova Davida? To su stvarna pitanja, koja traže discipinske odgovore; i postoje discipline koje pokušavaju odgovoriti na njih. Jedna takva je pravo. Ono ukjučuje razumsko pridavanje odgovornosti i obveza, koristeći metode koje nisu reducibilne na bilo koju objašnjavajuću znanost, i nisu zamjenjive neuroznanošću, neovisno o broju napredaka te znanosti.

Pitanja značenja, odgovornosti, razloga za akciju i sl. su pitanja o formalnim i finalnim uzrocima ponašanja racionalnih životinja, i stoga nužno leže van domene reduktivne neuroznanosti. Kada namjerno pišem ove riječi u računalo, postoje materijalni uzroci akcije, povezane neuronske i fiziološke aktivnosti, i djelatni uzroci kretanja mojih prstiju, što uključuje ovu fiziološku aktivnost; ali postoji također i finalni uzrok akcije, a to je namjena ili cilj uvjeravanja u neku filozofsku ideju, te formalni uzrok, a to je ljudska duša – "ljudska duša" shvaćena ne u popularnom smislu kao sablasna stvar koja ulazi u tijelo kako bi ga pokrenula i izašla nakon smrti, i ne u kartezijanskom smislu nematerijalne supstance, nego u tehničkom aristotelijanskom smislu supstancijalne forme racionalne životinje; a djelatni uzrok akcije uključuje intelektualnu aktivnost distinktivnu od nečega s tom vrstom supstancijalne forme (nasuprot tek osjetilnim ili imaginativnim moćima koje ne-racionalne životinje posjeduju) gdje su intelektualni element i neuronski element ne dvije stvari (kao što su za kartuzijeva dualista) nego dva ireducibilna aspekta jedne stvari (baš kao što je rečenica jedna stvar s dva aspekta, materijalnim i semantičkim).

Ovakvo aristotelijansko shvaćanje ljudskog bića, poput aristotelijanskog shvaćanja svake prirodne supstance, je radikalno anti-redukcionistički. Značajke "više razine" ljudskog bića – njegove misli, volja, akcije, opažanja i druge aktivnosti i svojstva organizma kao cjeline – nisu ništa manje stvarne i fundamentalne od njegovih značajki "niže razine" (npr. njegovih neuronskih procesa). Zapravo, potonje možete ispravno shvatiti samo referencirajući se na cjelinu čiji su dio. Dati čisto neuroznanstveni opis ljudskog ponašanja znači apstrahirati od stvarne konkretne zbilje, kao u slučaju ignoriranja razlike između padajućeg ljudskog bića i padajuće vreće žita u svrhu fizikalne apstrakcije od stvarne konkretne zbilje. U oba slučaju apstrakcija je vrlo korisna za određene svrhe, i u oba slučaju bilo bi smiješno tretirati apstrakcije kao da opisuju čitavi fenomen u pitanju.

[...]

Istodobno, koliko god da opravdano odbacuju redukcionizam i materijalističke i kartezijanske vrste, kritičari poput Scrutona i Tallisa, propuštaju ga zamijeniti sustavnom suparničkom metafizikom poput aristotelijanske. Koliko god da su njihove kritike snažne, njihov pozitivni opis ljudske prirodne će se činiti opskurantnim onima koji ne mogu vidjeti nikakvu plauzibilnu alternativu materijalizmu kao općem poimanju prirodnog svijeta. Potrebna je metafizika da bi odgovorili na metafiziku. Sve dok materijalizam, scijentizam i naturalizam nisu ne samo kritizirani nego i zamijenjeni nečim boljim, neće izgubit svoj ubitačan stisak nad modernom kulturom kojeg Scruton i Tallis opravdano osuđuju.

PS

Napisano prema postu s Feserova bloga; Scruton on “neuroenvy” - koji je pak napisan inspiriran Scrutonovim esejom Brain drain.

Theodore Dalrymple je također pisao puno o sličnim stvarima; o pretilosti i dijabetesu, različitim ovisnostima, odnosno općenito o pokušajima lišavanja ljudskog ponašanja svakog značenja i moralnog sadržaja. (Primjerice više nitko nije "nesretan" - što bi značilo da treba preispitati svoj život i nešto poduzeti - nego su svi "depresivni" što znači da moraju otići k liječniku, uzimati antidepresive i sl.)

Često ne vidim humor kod Cleesa, ali ovaj video je zanimljiv: John Cleese - The Scientists.

In Memoriam: Peter Geach (1916-2013)

Prije par dana umro je filozof Peter Geach, autor mnogih utjecajnih knjiga i članaka. Godine 1941. oženio se s Elizabeth Anscombe te su zajedno imali sedmero djece. Geach je bio jedan od najvažnijih katoličkih - i ne samo katoličkih - filozofa dvadesetog stoljeća.

Rođen je 1916. godine u Londonu, većinom ga je odgajao otac koji je obučavan u filozofiji (iako nije imao poziciju predavača) te je u svome sinu vidio dostojnog učenika. Prema Geachevu kazivanju, njegov otac je mijenjao religiozna uvjerenja nekoliko puta godišnje – uvijek naglo, i uvijek sa snažnim razlozima za promjenu. U tim promjenama, kao mladić, pratio ga je i Geach pa su ga u školi nakon praznika zadirkivali; "Pozdrav, Geache! Postoji li Bog ovog polugodišta?"

Pod očevim tutorstvom, jedan od najranijih Geachevih filozofskih utjecaja bio je metafizičar McTaggart koji se u svom članku iz 1908. The Unreality of Time zalagao za, pa, nestvarnost vremena. Geachov početni otpor prema McTaggartovu stavu rezultirao je, onime što je on nazvao, "neodoljivom silom rezoniranja". Nakon što je primljen na Oxford, Geachovi intelektualni borci uključivali su sve veći broj katolika. Zapisuje;

Zasigurno sam bio pametniji od njih, ali imali su neizmjernu prednosti što su bili u pravu – prednost koju nisu odbacili okrečući se lošoj filozofiji i apologetici koja se tada ponekad podučavala u katoličkim školama. Jednog dana moja se obrana iznenada srušila: Znao sam da ukoliko želim ostati pošten čovjek moram početi učiti o katoličkoj religiji. Primljen sam u Katoličku Crkvu 31. svibnja 1938. godine.

Osim što je bio izvanredan filozof, Geach je bio također i talentiran autor. Također je znao biti i izrazito duhovit: primjerice, u ključnom odlomku njegove poznate knjige Mental Acts postaje jasno pažljivom čitatelju da je Geach prihvatio prozni stil Akvinskog i da zrcali nekoliko tomističkih distinkcija; u sljedećem paragrafu otkriva da to nije slučajno, jer pasus koji slijedi gotovo prenosi članak iz Summae Theologiae. Dubina i opseg Geachove učenosti očita je na svakoj stranici njegovih zapisa, u kojim se oslanja na svoje znanja filozofske povijesti raspravljajući kompleksna pitanja u metafizici te filozofiji uma i jezika.

Osim Akvinskog i McTaggarta, glavni filozofski heroji su mu bili Aristotel, Ludwig Wittgenstein, i Gottlob Frege. (Začudo, u svojoj autobiografiji puno toga pozitivnog kaže i za Hobbesa.) Poput svakog dobrog tomista, Geach nije išao unatrag počevši od unaprijed određenog zaključka, nego uvijek tamo gdje ga je razum vodio, uvjeren da će istina pobijediti. Ovako Geach opisuje svoj filozofski proces, u kontrastu sa "avanturističkijom" strategijom svoje žene Anscombe:

Moj um drugačije radi; šokantne teze koje sam branio u filozofiji logike nisam dosegao hrabrim skokovima nego malim koracima, svaki korak je mentalno testiran protiv mnoštva primjera i prigovora prije nego što je učinjen drugi korak. Oboje smo, nadam se, izbjegli dva poroka: neozbiljne promjene uma, i pridržavanja prošlih izjava zbog želji da smo bili u pravu nego da jesmo u pravu. 

Razlike u filozofskom stilu znači da je Geach također različita vrsta autora nego što je to bila Anscombe; dok njenim zapisima nedostaje vrsta evidentne strukture koju današnji filozofi uzimaju zdravo za gotovo, Geach je uredniji u svojim prezentacijama. No, dijelili su uvjerenje da dobra filozofija zahtijeva blisku pozornost jeziku – uvid kojeg u svojoj autobigrafiji Geach pripisuje Akvinskome:

Proučavajući Akvinskog ... nisam mogao ne primijetiti kako je lingvistički izrazito samo-svjestan, na način koji McTaggart nije bio: opetovano se javljaju pažljive diskusije logičko-gramatičkih poanti, poput uloge imenica, pridjeva, glagola i čestica; koristi najbolji suvremeni rad logičara (sophistae), ali kad njihov rad ne zadovoljava njegove potrebe, on osmišljava vlastitu analizu jezika njegovih teoloških argumenata.

Poput Akvinskog, Geach nije smatrao da se alati logičke analize mogu koristiti samo na "apstraktne" teme poput prirode vremena ili sematike singularnih termina. Također je pisao, u tom istom stilu, o ljubavi, nadi, duši, učinkovitosti molitve, i hoćemo li preživjeti svoju smrt. Bio je iznimno važan mislilac, a njegovi zapisi će godinama ostati utjecajni.

Počivao u miru.

PS

Gornji tekst napisan je prema članku Peter Geach, R.I.P. (Commonwealmagazine). U nastavku prenosim početni dio J. Haldanova razmišljanja povodom Geachove smrti;

Preminuo je Peter Geach, 21. prosinca 2013. u dobi od 97 godina; Geach je bio jedan od najosebujnijih i najdarovitijih likova anglofone filozofije. Geach je objavljivao u području logike, jezika, uma, religije i etike. Njegov prvi članak "Designation and Truth" pojavio se u Analysis 1948. godine, a njegov posljednjih članak u istom časopisu objavljen je 2006. po naslovom "The Labels"; počinje sa "Jednom davno u Kini živio je zli kralj. Njegov hobi bia je logika", članak se bavi kraljevom intelektualnom bitkom i konačnim porazom "izrazito pametnog logičara Lo-sou". U manje od 300 riječi, radi se o ilustriranom primjeru problema kojeg je postavila njegova žena Anscombe kada je ona sama imala 81 godinu. "Lo-sou" je kinesko ime za Bertranda Russella. U prijašnjem izdanju Analysisa Geach je objavio "The Tractatus is not all rubbish", članak od 200 riječi kao odgovor na kritike Wittgensteinove propozicijske logike.

Među analitičkim filozofima Geachu kao literarnom stilistu nije bilo ravna. Možete se neslagati s njegovim prosudbama i terminima kojima su izražene, ali njegovi zapisi su primjer jasnog i preciznog engleskog, lišeni pseudo-suptilnosti, animirane učenim literarnim duhom. Poput Johnsona i Chestertona, (obojici se divio) Geacha je užitak čitati; dominirao je i običnom prozom i tehničkim jezikom grčke i srednjovjekovne filozofije, baš kao što je bio majstor logike i moćni dijalektičar.

Scruton o konzervatizmu - intervju

Povodom dvadeset i pete godišnjice objavljivanja njegove knjige The Meaning of Conservatism (1980.), Scruton je dao intervju u kojem komentira reakcije na knjigu, mogućnosti i ograničenja slobodnog tržišta te budućnost konzervatizma s obzirom na (tadašnje) političke predstavnike. Knjiga je svojevremeno izazvala oštre reakcije s ljevice tako da Scruton nije bio omiljena osoba u akademiji. Izdvojio sam nekoliko pitanja (intervju u izvornoj verziji možete pročitati ovdje).

*** 

MG: Što vas je potaklo da napišete knjigu The Meaning of Conservatism?

[...] Istovremeno, brinulo me što Konzervativna stranka nije imala nikakve principe koje bi suprotstavila toj vrsti "politike zamjeranja" - osim slobodnog tržišta. Želio sam podsjetiti ljude da postoji tradicija konzervativne misli u politici koja je mudrija i dublja od lijevo-liberalnog pravovjera tog vremena, i da ne možete svesti konzervatizam na principe slobodnog tržišta, iako su sadržani u njemu.

[...] Bez knjige, intelektualna ljevica – čije ideje, emocije i sama egzistencija ovise o protivljenju – ne bi se imale čemu protiviti; zbog toga je pojava knjige izazvala velike uzdahe olakšanja među mojim kolegama, imali su što ponovno mrziti.

***

MG: Koje ste štetne posljedice "ideologije slobodnog tržišta" spomenuli? Postoje li određeni gospodarski sustavi koje bi konzervativci trebali preferirati?

Slobodno tržište nužan je dio bilo koje stabilne zajednice, a argumente za njegovo pridržavanje kao nepobitne jezgre ekonomskog života postavio je Ludwig von Mises. [Friedrich] Hayek je dalje razvio argumente kako bi ponudio obranu "spontanog poretka" kao sredstva stvaranja i održavanja društveno potrebnog znanja. Kao što ističe Hayek, postoji više vrsta spontanog poretka koje svjedoče epistemičkim vrlina koje smatra vrijednim: poput engleskog zakona, ili morala.

Problem za konzervatizam je pomirivanje mnogih i često proturječnih zahtijeva koje ti različiti oblici života nameću. Ideolozi slobodnog tržišta uzimaju jednu instancu spontanog poretka i uzimaju ju kao preskripciju za sve ostale. Pozivaju nas da im povjerujemo kako je slobodna razmjena robe model za sve društvene interakcije; ali mnogi od najvažnijih oblika života podrazumijevaju povlačenje onoga što cijenimo s tržišta: seksualni moral je očiti primjer, planiranje gradova drugi. (Naravno, amerika nije uspjela ni u jednome.)

Iz antropološke perspektive religiju možete promatrati kao razrađeni (i spontani) način na koji zajednice štite ono što im je najdragocjenije (tj. sve što se odnosi na stvaranje i reprodukciju zajednice) od erozije tržišta. Kulturni konzervativac, kakav sam ja, podržava taj poduhvat. Opisat ću to terminima koji slijede Burkea i Chestertona: slobodno tržište pruža optimalno rješenja konkurencije za oskudne resurse; ali kada ih primijenimo na dobra u kojima preminuli i nerođeni imaju svoj interes (primjerice, seks) onda se gubi ono što treba očuvati.

***

MG: Važna tema u vašoj knjizi je ideja da pojam društvenog ugovora, "nedavna i sada naizgled neukrotiva politička ideja", ne može popratiti politički život kako ga mi doživljavamo. Možete li reći nešto o suprotnoj ideji "transcendentne veza" za koju kažete da dovoditi do naših društvenih obveza?

Samo sam želio naglasiti da su najvažnije obveze koje vode naše živote kao socijalnih i političkih bića – uključujući obitelj, domovinu i državu – neugovorne i prethode sposobnosti racionalnog izbora. Govoreći o njima kao "transcendentnim" želim naglasiti da nadilaze ikakvu sposobnost da ih racionaliziramo ugovornim ili dogovornim pojmovima. Imaju aposlutni i nepromjenjivi karakter kojeg moramo prepoznati ako želimo razumjeti naše socijalno i političko stanje. Odbijanje ljevičara da to prepoznaju proizlazi iz njihove nesposobnosti da prihvate vanjski autoritet u bilo kojem obliku, i iz njihova duboka vjerovanje kako je svaka moć uzurpacija, osim ako je oni sami ne dodjeljuju.

***

MG: Omogućuje li vaš naglasak na autoritet tvrdnju, koju često čujemo od liberala, da je konzervatizam represivan i diktatorski?

Opisati obvezu kao transcendentnu u mom smislu ne znači obdariti je nekom vrstom opresivne sile. Upravo suprotno, to znači prepoznati spontanu dispoziciju ljudi da prepoznaju obveze koje nikada nisu ugovorili. Postoje druge riječi koje se mogu koristiti u ovom kontekstu: zahvalnost, pobožnost, poslušnost – sve su to vrline, i sve one su prirodno usmjere prema stvari koju volimo.

Ono što želim razjasniti u svojem radu je da, dok je lijevo-liberalan pogled na politiku utemeljen na antagonizmu prema postojećim stvarima i zamjeranju moći u rukama drugih, konzervatizam je utemeljen na ljubavi u postojeće stvari, uključujući nesavršenstvo, i spremnost prihvaćanja autoriteta, pod uvjetom da nije posve nelegitiman. Stoga ne postoji ništa represivno u konzervativnom stavu prema autoritetu. [...]

***

MG: [...] Postoje li slobode ili druga dobra koja ne bi mogla postojati bez benignih oblika lokalnih autoriteta kakve spominjete?

Primjer voditelja lova je dobar jer pokazuje i spontanost autoriteta i spremnost ljudi da ga prihvate kada vide zamršenu povezanost s njihovim vlastitim dobrostanjem i blagostanjem njihovih zajednica. Da to izrazim u terminima teorije igara: autoritet je spontano rješenje za problem koordinacije, možda jedino rješenje koje je moguće. U svim pitanjima kada bi rasprave, glasovanje i pregovaranje odužilo odluku van trenutka u kojem ju je potrebno donijeti, artifekt autoriteta je racionalno rješenje problema kolektivnog izbora. Očiti je primjer vojska, ali princip se prožima kroz društvo. [...]

***

MG: Često vas opisuju kao "paleokonzervativca", termin kojeg je Russell Kirk izbjegavao. Prihvaćate li takvu oznaku?

[...] Ali pretpostavljam da sam više paleo nego neo-konzervativan, s obzirom da vjerujem kako je konzervativna pozicija ukorijenjena u kulturi, a ne ekonomskim faktorima, i da potraga za ostvarivanjem jedinog cilja u konkurentskom tržištu predstavlja opasnost za društveni poredak baš kao i pokušaji ostvarivanja jedinog cilja jednakosti.

***

MG: Vrsta konzervatizma kojeg zagovarate nije lagano izraziti sloganima, a argumenti za njega se čine teže savladivima od onih koji se nude za popularnije vrste. Postoji li nada da će vaša vrsta konzervatizma steći poklonike?

Naravno da je nije lako predstaviti sloganima. No, to je nedostatak slogana, a ne mog konzervatizma. Ne možete predstaviti niti Hayekovu teoriju zakona, Kantovu teoriju republikanske vlade, ili Hegelovu teoriju civilnog društva u slogane; ali su unatoč tome istinite. Filozofija nije ništa ukoliko nije usmjerena istini. (Zato Derrida i Deleue nisu filozofi.)

Pohvalno je težiti uvjeravanju, i iz toga razloga je nužno političkim misliocima naučiti pisati. Marx je nažalost riješio taj problem, ali isto je učinio i Burke. Dobro pisanje utječe na umove književne elite, a ideje iz umova te elite će se u konačnici izfiltrirati na niže razine, do te razine na kojoj će neki spretni, ali neupućeni novinar pronaći slogan koji odgovara, na njegovoj razini mentalnog života, tim dalekim i nejasnim pojmovima. Djelomice je na to Platon mislio kada je zagovarao plemenitu laže. Ne "plemenitu" nego elegantnu; ne "laž" nego novinarstvo.

***

MG: Hvala Vam na ovom razgovoru, imate li neku poruku za naše čitatelje?

Mislim da bi konzervativci trebali proučavati ideje i argumente koji prevladavaju na ljevici. Uvijek ima nešto za naučiti iz tih argumenata, ako ništa drugo onda što trenutno zamjeraju. Kada se odmaknete od tih bezradosnih stvari, zahvaljivati ćete Bogu što ste konzervativac.

Nije na prodaju

Od početka civilizacije ljudi su razlikovali dobra koja se može slobodno razmjenjivati i dobra koja su nam prebliska da bi ih kupovali i prodavali. Duhovna dobra su okaljana ili uništena kada ih pokušate kupiti, njihova cijena, ako je imaju, mjeri se žrtvovanjem i odricanjem. Tako je s ljubavlju, srećom i svetim stvarima. Tako je i s obitelji, zajednicom i kulturom. Radi se o dobrima koja su potpuno zaštićena od "sila tržišta", vjerujemo da bi bilo svetogrđe kupovati ih i prodavati.  

Neka dobra, poput hrane i odjeće, imaju instrumentalnu vrijednost; druga dobra, poput djece i umjetničkih djela, su vrijedna sama po sebi. Ljubav nema cijenu, ne zato što je cijena viša od one koju možemo platiti, nego zato što je ne možemo kupiti, samo zaraditi. Naravno, možete kupiti simulakrum ljubavi, postoje ljudi koji su ostvareni pružatelji takvih usluga; Ali ljubav koja je kupljena je tek privid. Dobra poput ljubavi, ljepote, utjehe, i svetih i duhovnih dobara; ona imaju vrijednost, ali ne cijenu.

Ekonomisti ne vole duhovna dobra. Takva dobra su povezana s nama ne kao stvari koje se iskoristi, konzumira i razmjenjuje, nego kao dio onoga što mi jesmo. Izgubiti njih znači izgubiti sebe. Naravno, ljudi u nevolji su često prodavali svoju djecu u roblje, oskvrnuli svoje ljubavi i negirali svoju vjeru; Ali tome ih je prisila nevolja, a ne cijena. U svijetu u kojem se vjera gubi, a kulturne vrijednosti su nesigurne, ljudi sve više razmišljaju u ekonomskim terminima. Kada dobra imaju cijenu onda možete odlučivati između njih; ali to također znači da ih možemo razmjenjivati za bižuterije tržišta.

To se dogodilo seksu. Ne možete kupiti ili prodati seksualnu ljubav, ali možete kupiti i prodati njezine jeftine zamjene. Zajednice su se, kroz povijest, pokušale zaštiti od toga, prepoznajući da budućnost društva ovisi o zaštiti seksualne ljubavi od tržišta. Bile su tek djelomice uspješne u tome; ali zid dostojanstva, iako mjestimice tanak i lagano potkopan, ostao je čvrst sve donedavno, roditelji su mogli biti sigurni da njihova djeca neće odrasti onako kako danas odrastaju, sa stavom da seks treba konzumirati i razmjenjivati poradi užitka. [...]

Međutim postoji problem. Bez podrške zajedničke kulture koja je dovoljno jaka da ujedini ljude protiv vandala, naš osjećaj svetoga je slab i nepostojan resurs. Naše vrijednosti kapituliraju suočene s "ekonomskim osjećajem"; i samo najjači javni duh je dokaz protiv profita. Bitka između vrijednosti i cijene je trajna značajka ljudskog stanja i ne prepoznaje nikakve barijere, nijedan teritorij gdje se ne može boriti. Čak su i naše najdublje emocije ugrožene. Oscar Wilde definirao je sentimentalista kao onoga tko zna cijenu svega, ali vrijednost ničega – drugim riječima, onaj tko je sklon dati sve na prodaju, uključujući emocije i vrijednosti. Intrinzične vrijednosti se može štiti samo u kulturi koja ih podržava – kulturi u kojoj su ljudi u mogućnosti ignorirati "ekonomski osjećaj."

Roger Scruton, Not for Sale  

PS

Gornji tekst je uvod eseja u kojem Scruton komentira razliku američke i europske kulture: američka okolina ne priznaje estetska ograničenja, ali kada se takav mentalitet reklama, brandova i loga prenesu, primjerice u Rim, onda dolazi do problema; McDonalds je odlučio otvoriti restoran (zajedno s pripadnim vizualnim identitetom) na jednom od povijesnih mjesta što je izazvalo revolut lokalnog stanovništva. (vidi post O hrani - Brza prehrana je protestantska?) 

Totalitarna sentimentalnost

Navedeni portreti [Scruton je opisao konzervativca i liberala] su svima poznati, i ne sumnjam kojoj će se strani čitatelji ovog magazina prikloniti. Međutim, ono što svi konzervativci znaju jest da su upravo oni ti koji su motivirani suosjećanjem, a njihovo "hladno srce" je tek prividno. Konzervativci su ti koji se zalažu za društvo, i koji su spremni platiti cijenu podržavanja principa o kojima svi mi – uključujući liberale – ovisimo. Biti poznat kao socijalni konzervativac znači izgubiti svu nadu u akademsku karijeru; biti zanijekan bilo kakve šanse za prestižne nagrade, od MacArthurove do Nobelove; liberali si ih dodjeljuju jedni drugima. Za intelektualca to znači odbaciti mogućnost pozitivne recenzije – ili zapravo bilo kakve recenzije – u New York Timesu ili New York Review of Books. Samo netko sa savješću bi si mogao poželjeti izložiti se neizbježnom ocrnjivanju koje sljedi. To dokazuje da je konzervativna savjest vođena ne samointeresom nego zabrinutošću za javno dobro. Zašto bi je inače netko izrazio?

Nasuprot tome, kao što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju liberali je upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno osjećano. Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna revnost", kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora zahvaliti društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove emocije prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih troškova, da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao svoju iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja kojim će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo suosjećanje je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat savjesti koja se neće utišati, nego besplatna karta za popularno odobravanje.

***

Zašto ponavljam te osnovne istine? Odgovor je jednostavan. SAD je sišao s posebne pozicije principijalnog čuvara Zapadne civilizacije i pridružio se klubu sentimentalista koji su do sada ovisili o Američkoj moći. U administraciji predsjednika Obame vidimo istu onu totalitarnu sentimentalnost koja djeluju u Europi, i koja je zamijenila civilno društvo s državom, obitelj s agencijama za usvajanje, rad sa socijalnom pomoći, patriotsku dužnost s univerzalnim "pravima". Lekcija post-ratne Europe je ta da je lagano razmetati se suosjećanjem, ali je teže snositi troškove. Poželjniji od teškog života u kojem su disciplinirani nauk, dobročinstvo s troškom, i odgovorne privrženosti vladajući principi života; je život sentimentalnog prikaza, u kojem su drugi ohrabrivani da vam se dive zbog vrlina koje ne posjedujete. Taj život folirantskog suosjećanja je život transferiranih troškova. Liberali koji pišu pjesme o patnji siromašnih ne daju, uglavnom, svoje vrijeme i novac kako bi im pomogli. Naprotiv, oni se bore kako bi država preuzela teret. Neizbježan rezultat njihovog sentimentalnog pristupa patnji je eskpanzija države i povećanje njezine moći i u oporezivanju i u kontroli naših života.

Dok država preuzima odgovornost za naše potrebe, i oslobađa ljude bremena koji bi s pravom trebao biti njihov – teret koji dolazi iz dobročinstva i dobrosusjedskih odnosa – ozbiljni osjećaji se povlače. Na njihovo mjesto dolazi agresivna sentimentalnost koja želi dominirati javnim prostorom. Takvo sentimentalnost nazivam "totalitarnom" jer - poput totalitarne vlade – traži svoju opoziciju i onda je pažljivo uguši, u svim onim mjestima gdje bi se opozicija mogla formirati. Njezin cilj je "riješiti" naše socijalne probleme, namećući teret odgovornim građanima, i uklanjajući teret sa "žrtvi", koje imaju "pravo" na državnu potporu. Rezultat je zamjenjivanje starih socijalnih problema, koji su se mogli riješiti privatnim dobrotvornim organizacijama, s novim i nepomirljivim problemima koje njeguje država; primjerice, masovna vanbračnost, opadanje starosjedilačkog nataliteta, i nastajanje kulture bandi među omladinom bez očeva. Tome svjedočimo svugdje u europi, čija je situacija još gora zbog pritiska imigracije, poticane od države. Građani čiji porezi plaćaju poplavu nadolazećih "žrtvi" ne mogu protestirati jer su sentimentalisti uspjeli uvesti zakone o "govoru mržnje" i izmislili zločine poput "islamofobije" zbog kojih njihovo ponašanje nije predmet diskusija. To je samo jedan od primjera zakonodavne tendencije koju možemo promatrati u svakom području društvenog života: obitelji, školi, odnosu spolova, društvenim inicijativama, pa čak i vojsci – sve su lišene svog autoriteta i dovedene pod kontrolu "meke moći" koja vlada odozgo.

***

Na taj način trebamo shvaćati dodjelu Nobelove nagrade predsjedniku Obami. Istina, razjasnio je da ju ne zaslužuje – iako pretpostavljam daje zaslužuje u istoj mjeri kao i Al Gore. Nagrada je priznanje Europske elite, uzdah olakšanja da je Amerika napokon učinila odlučan korak prema modernom koncenzusu, zamjenivši stvarne za lažne emocije, tešku za meku moć, i istinu za laži. Ono što je bitno u Europi je velika fikcija da će stvari zauvijek ostati na mjestu, da će mir biti trajan, a društvo stabilno, toliko dugo dok smo svi "ljubazni". Pod predsjednikom Bushom (koji naravno nije bio uzoran predsjednik, i sigurno nije ljubazan) Amerika je zadržala staru sliku, nacionalnog samopouzdanja i ratoborne tvrdnje na pravo da budete uspješni. Bush je bio glas demokracije posjedovanja vlasništva, u kojem su naporan rad i obiteljske vrijednosti još uvijek imale javnu podršku. Rezultat toga je da su ga europske elite mrzile, posebno mrzile jer europa treba ameriku, i zna da će bez amerike umrijeti. Obama je dočekan kao spasitelj; američki predsjednik kojem su se europljani nadali – onaj koji će ih spasiti od istine.

Međutim kako će amerika odgovoriti na to ostaje upitno. Na temelju svojih susjeda u ruralnoj Virginiji, pretpostavljam da totalitarna sentimentalnost nema posebnu privlačnost za njih, i da su se spremni oduprijeti vladi koja želi uništiti njihovu štednju i njihov društveni kapital, i to sve u ime suosjećanja kojeg zapravo ne osjeća.

Autor je filozof Roger Scruton, preuzeto iz eseja Totalitarian Sentimentality.

PS

Tekst bi bio bolji bez spominjanja Busha i Obame. Prošli post je također vezan uz sentimentalnost - vidi Scruton o Sentimentalnosti.

U nastavku prenosim iz jednog članka Theodorea Dalrymplea, autora knjige Spoilt Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality;

Sentimentalisti pokušavaju nadoknaditi nedostatak osjećaja emocionalim egzibicionizmom. Muškarci koji nemaju previše osjećaja za svoju ženu i djecu često imaju njihova imena istetovirana po rukama, tetovažama poručuju "Gle što sam spreman učiniti za tebe." Sve to je često uvod u napuštanje; muškarac je spreman tetovirati se, ali nije spreman za zahtjeve trajne podrške, koja zahtijeva iskrene osjećaje.

Ali nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje bi oni rado da su točne.

Scruton o sentimentalnosti

Mnogi od raspravljanih problema su ispunjenji sentimentalnošću pa je korisno ponuditi njen opis; pokazati način na koji nastaje i kako bi trebali odgovoriti kada osjetimo njen pritisak.

Sentimentalni osjećaj je lagano pomiješati s pravim osjećajima – jer oni, barem površinski, imaju isti objekt kao cilj. Sentimentalan ljubav prema Jani i prava ljubav prema Jani su obje usmjerene prema Jani, vođene mišlju o njoj kao dopadljive. Ali ta površna razlika označava duboku razliku. Sentimentalna emocija je oblik djelovanja obuzet samim sobom. Jer za sentimentalista nije objekt taj koji je bitan nego je bitan subjekt. Prava ljubav se usmjerava na drugog pojedinca: radosna je zbog njegova zadovoljstva i ožalošćena zbog njegove boli. Nestvarna ljubav sentimentalista ne dotiče dalje od sebe te daje prednost vlastitim užicima i boli, ili osmišljava za sebe zadovoljavajuću sliku užitaka i boli svog objekta. Može se činiti da tuguje zbog žalosti drugog, ali zapravo ne tuguje. Jer prikriveno, sentimentalist pozdravlja žalost koja zaziva njegove suze. To je još jedna prilika za plemenitu gestu, još jedna prilika kontempliranja o sebi kao velikodušnom.

(Jasno je zašto životinje pružaju priliku za sentimentalne emocije; one ne mogu odgovoriti. Ne mogu razbiti našu iluziju. Dopuštaju nam potpunu slobodu da osmislimo svoje osjećaje prema njima, da projiciramo u njihove nevine oči zamišljeni svijet u kojem smo mi heroji i da im pružamo lažne strasti bez straha od moralnog prijekora.) Također je jasno zašto je sentimentalnost porok. Ona troši ograničenu emocionalnu energiju na način koji brine samo o vlastitim interesima i otupljuje za stvarnost. Atrofira naše simpatije vodeći ih istrošenim i laganim putovima, i tako uništava ne samo našu sposobnost da osjećamo nego također i našu sposobnost da pomognemo tamo gdje je pomoć potrebna i da riskiramo u ime viših stvari.

[...] Zato što spadaju u djela fantazije, sentimentalne emocije će puno teže odgovoriti na razum no što bi to stvarne emocije. Sentimentalnost podrazumijeva preveliku dozu samozavaravanja da bi dopustila kritičku inteligenciju u svoje područje.

Roger Scrtuton, Animal Rights and Wrongs

PS

Scruton je pisao o sentimentalosti u različitim područjima života; za bolje shvaćanje onoga što Scruton tvrdi, prenosim i Feserovo objašnjenje iz posta Superheroes and sentimentality;

U knjizi The Aesthetics of Music, Roger Scruton (oslanjajući se na neke ideje Michaela Tannera) daje kratki ali poučan opis sentimentalnosti. Sentimentalna osoba, prema Scrutonu, obično brzo reagira na emocionalni stimulus, izgledat će da pati, ali će uživati u boli; odgovarat će podjednakom jačinom na razne podražaje, ali unatoč tome izbjegavati će popratiti svoj emocionalan odgovor odgovarajućom akcijom, spremnije će odgovoriti na strance i apstraktna pitanja nego na osobu koju poznaje ili na konkretne okolnosti koje zahtijevaju vrijeme, energiju, ili osobnu žrtvu.

Ukratko, sentimentalna osoba je ona čiji emocionalni život postaje cilj sam po sebi te koji izgubi vezu i s vanjskim okolnostima koje bi ga normalno oblikovale i s ponašanjem koje bi trebalo generirati. Osjećaji moralnog gnjeva, romantične strasti, i druga emocionalna stanja postaju cijenjeni zbog samoga sebi, u toj mjeri da stvarne moralne činjenice, dobrobit voljenih itd. padaju u drugi plan. Dakle sentimentalnost podrazumijeva "jeftine" emocije – uživate u njima, tako reći, ali bez plaćanja cijene koju zahtijevaju. Zbog toga se radi, prema Scrutonu, o poroku.

Transformacija Lebenswelta

Ukratko, religija je nestala iz našeg društvenog konteksta. Čak i ako se mi individualno pridržavamo svoje vjere, potpuno smo svjesni da je sam svijet odbacuje. U onoj mjeri u kojoj i postoji zajednički Lebenswelt, on nije onaj naših predaka, oblikovan poimanjima i iskustvima zajedničkog sakramenta, nego potpuno novi proizvod, iz kojeg je protjerana ideja ljudske distinkcije, svete prirode naše forme i posvećivanje naše ljubavi. Neke od posljedica; ne doživljavamo ljudsko tijelo kao nešto odvojeno od prirode i posvećeno višoj sferi. Njegova pojava je promijenjena iz božanskog u životinjsko, ukorijenjeno u prirodni svijet i poslušno njegovim mračnim imperativima. Ne radi se samo o promjeni naših vjerovanja: promjena je u našoj percepciji. Gubitak religije se manifestira fenomenološki. Posjet umjetničkoj galeriji će vas u to upadljivo uvjeriti. Ljudska figura je protjerana iz modernog slikarstva: ako se uopće pojavi onda je to u obliku fotografskog prikaza, drugim riječima, generirana mehanički, predstavljena je sirova, fizikalna činjenica. Kod Corota, Moneta, Cézannea, Renoira; kod Winslowa Homera i Edwarda Hoppera, figure u pejzažu se ističu kao vizitacije, centri sebstva i prosudbe, koje ispunjavaju svoje okruženje slikom slobode. Danas su obično figure u pejzažu ništa više od toga – figure, obučenih životinja, obojani oblici ljudskog obrisa.

Izrazito nam je teško živjeti s novom percepcijom ljudskog tijela. Sve u nama pokazuje natrag prema religioznoj viziji od koje smo odlutali, govoreći nam da je ljudska forma sveta, nedodirljiva i predmet divljenja. Stoga doživljavamo duboki sukob naših osjećaja, i zarazne želje da oskvrnemo, da spustimo ljudsko tijelo na njegove životinjske osnove i pokažemo ga kao običan objekt, u kojem je svijetlo sebstva i slobode ugašeno. Sartre daje prekrasan opis tog procesa u svom iskazu sado-mazohizma. No, stvari su se promijenile od Bitka i Ništavila. Danas živimo u svijetu u kojem se erotski osjećaji više ne mogu lagano spasiti od oskvrnujućeg vrtloga pornografije, u kojem se ljudsko tijelo rutinski opustošuje, raščlanjuje i reducira na krvareće komade na ekranu; živimo u svijetu u kojem se djecu odgaja na slikama koje pokazuju ljudsko tijelo ne kao mjesto gdje se empirijsko i transcendentalno susreće, nego kao metu, stvar koju treba napasti, opustošiti i konzumirati, treba ga pokazati u svim njegovim izvijanjima poput meškoljenog, potrebitog, agoniziranog crva.

Takve nasilne i sadističke slike oblikuju, ali su i oblikovane od naše nove percepcije smrti, kao nečega sasvim prijetećeg, monstruoznog i stranog. Moja smrt više nije dio života, veliki prijelaz za kojeg je sve ostalo priprema. Ona mi dolazi izvana, kada veliki uništavajući stroj iznenada okrene svoju nemislosrdnu čeljust u mom smjeru. Ruku pod ruku s takvim beskrajno morbidnom prikazom smrti na ekranu, ide i bijeg od smrti i bijeg od misli o smrti u svakodnevnom životu. Njegovanje jedno drugog, odnosno prolazno iskustvo naše smrtnosti, kopni, baš kao i navika davanja počasti mrtvima, i bivanje jedno s njima u našim mislima. Društvo u bijegu od smrti je također u bijegu od života. Odbijanje vjerovanja da će se najgore dogoditi, ne možemo vidjeti da je potrebno najbolje – da što god čini život vrijednim, bilo ljubav, avantura ili djeca, ima smrt kao svoju cijenu. Gubimo "tragično osjećanje života", kako je to Unamuno nazvao, a s njime i sposobnost da živimo punim životom.

Nova percepcija ljudskog tijela manifestira se na druge načine, posebno u transformaciji seksualne želje. Kada je seksualni čin otuđen on postaje roba, a ljubav prestaje biti put do njega. Povlačenje svetoga ostavlja brak nezaštićenim – više nije vječni zavjet nego krhki ugovor, koji se može raskinuti i dopuniti s tek komercijalnim troškovima.

Roger Scruton, The sacred and the secular

PS

Jedan citat iz Scrutonova eseja Beauty and Desecration;

Kršćani su naslijedili od Svetog Augustina i Platona viziju prolaznoga kao ikone drugog svijeta te nepromjenjivog reda. Oni shvaćaju sveto kao otkrivenje (ovdje i sada) vječnog smisla našeg postojanja. Ali iskustvo svetoga nije ograničeno samo na kršćane. Ono je, prema mnogim filozofima i antropolozima, ljudski univerzal. Velikim dijelom, prolazne svrhe organiziraju naš život, svakodnevne zabrinutosti oko gospodarskih stvari, potraga za malenom moći i udubnosti, potreba za odmorom i razonodom. Malo toga je pamtljivo ili bitno za nas. Međutim, svako malo smo trgnuti iz naše samodopadnosti i osjetimo da smo u prisutnosti nečega neusporedivo značajnijeg od naših trenutnih interesa i želja. Osjetimo stvarnost nečega dragocjenog i tajanstvenog, koje dopire do nas tvrdnjom koja, na neki način, nije od ovoga svijeta. To se dogodi u prisutnosti smrti, posebno smrti nekoga koga volimo. Promatramo sa strahopoštovanjem ljudsko tijelo kojeg je napustio život. Više se ne radi o osobi nego o "posmrtnim ostacima" osobe. Ta misao nas ispunjava osjećajem sablasti. Nevoljko diramo mrtvo tijelo; promatramo ga kao da, na neki način, nije dio ovoga svijeta, gotovo posjetitelj iz neke druge sfere.