U The Need for Nations, Roger
Scrutom tvrdi kako su nacionalne države najbolje jamstvo za mir,
prosperitet i poštivanje ljudskih prava. Nedavni pokušaji
nadilaženja nacionalnih država stvaranjem neke vrste
transnacionalnog političkog poretka su završili ili totalitarnom
diktaturom poput bivšeg Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom
birokracijom, poput Europske Unije. Unatoč tome, ideja nacije je
napadana – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava,
ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i
zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom uređenja.
Scruton tvrdi kako bi bez nacionalnih
država;
- osjećaj pripadanja na kojem počiva demokracija bio ugrožen
- individualna sloboda bi bila značajno smanjena
- temeljna zaštita bi bila ugrožena
Dovodi u pitanje ideju da bi trebala
postojati međunarodna vladavina prava. Sve zakone mora provoditi
neka vrsta agencije, ali daleko od toga da pruža bolju zaštitu od
zlouporabe državne vlade, svjetska vlada bi mogla ugroziti slobodu
pojedinca. Što je vlast udaljenija, to ju je teže podvrgnuti
ustavnim provjerama i ukloniti korumpirane ljude.
Oni koji žele razbiti nacionalne
države su dužni objasniti kako mir, prosperitet i ljudska prava
mogu biti osigurana pod drugačijim sustavima. Kant se pozivao na
Ligu Naroda koja bi rješavala sukobe legalnim sredstvima, a ne
silom; ipak, Kant je prepoznao da bi takva liga mogla funkcionirati
učinkovito samo ako bi bila sastavljena od nezavisnih nacija koje
djeluju pod teritorijalnim zakonom, i upozorio je kako bi zakoni
izgubili svoju snagu kako bi postajali sve udaljeniji i otuđeniji od
ljudi koje obvezuju. Despotizam bi naslijedila anarhija. Scruton
tvrdi da se približavamo upravo takvoj kantianskoj noćnoj mori pod
okriljem međunarodnih deklaracija o "pravima" i Europskom
Ustavu:
Došli smo do faze u kojoj su naši nacionalni zakoni bombardirani vanjskih propisima... iako mnogi od njih potječu iz despotskih ili korumpiranih vlada, i iako se jedva koji od njih bave održavanjem mira. Unatoč tome što smo mi, građani, nemoćni odbaciti te zakone, a oni, zakonodavci, ne odgovaraju nama, moramo im se pokoriti... Despotizam dolazi polako: nakon toga će doći do anarhije, kada se zakoni konačno odvoje od iskustva članstva, postaju "njihovi", a ne "naši" i tako izgube sav autoritet u srcima onih koje pokušavaju disciplinirati (p.30)
U nastavku prenosim uvod;
***
Demokracije duguju svoje postojanje
nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje bi trebala dijeliti
vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno tijelo u cjelini.
Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili nepostojeće, demokracija
nije uspjela pustiti korijen jer bez nacionalne odanosti, opozicija
je prijetnja vlasti, a političke nesuglasice nemaju ništa
zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je pod napadima – prezrena
kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao
uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti
prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti. No, što bi točno
trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I kako će novi oblik
političkog poretka uvećati ili očuvati našu demokratsku baštinu?
Čini se kako je malo ljudi spremno dati odgovor na ta pitanja, a
ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim frazama, tipično putem
(e)unijinog usvajanja doktrine "supsidijarnosti", kako bi
oduzeli moć državama članicama pod izlikom da čine upravo
suprotno.
Nedavni pokušaji nadilaženja
nacionalnih država stvaranjem neke vrste transnacionalnog političkog
poretka su završili ili totalitarnom diktaturom poput bivšeg
Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom birokracijom, poput Europske
Unije. Iako su mnoge nacionalne države suvremenog svijeta preživjeli
dijelovi carstva, malo je ljudi koji predlažu da obnovimo carstva.
Zašto bi se onda i sa kojom svrhom odrekli oblika suverenosti sa
kojim smo upoznati, i o kojem ovisi naše političko naslijeđe?
Stojimo na povijesnoj prekretnici. Naši
parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju teritorijalni
suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku koji je
omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i
Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle.
Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke
koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme, pokrenut
je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših
parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u
povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti
religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i
zakonom. Moramo odlučiti hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo
se vratiti isprobanoj i poznatoj suverenosti teritorijalnih
nacionalnih država. Naše političke elite govore i ponašaju se kao
da ne postoji takav izbor – baš kao što su to radili komunisti u
vrijeme Ruske Revolucije. Pozivaju se na neizbježne procese,
nepovratne promjene; i iako su ponekad spremni razlikovati "brži"
od "sporijeg" puta u budućnost, u njihovom glavama jasno
je da oba puta vode do istog cilja – transnacionalne vlade, pod
zajedničkim pravnim sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti
ništa značajnija od podržavanja lokalnog nogometnog tima.
U ovoj brošuri cilj mi je izložiti
argumente za nacionalnu državu, priznajući da ono što imam reći
nije niti konačno niti presudno, i da postoje različite druge vrste
suverenosti koje bi mogle odgovarati potrebama modernih društava.
Ne tvrdim da su nacionalne države jedini odgovor na probleme moderne
vlasti, nego da je to jedini odgovor koji se dokazao. Možemo
osjećati iskušenje da eksperimentiramo sa drugačijim oblicima
političkog poretka, ali eksperimenti takvog opsega su opasni, s
obzirom da nitko ne zna kako predvidjeti ili poništiti rezultate.
Francuska, Ruska ili Nacistička revolucija je bila hrabar
eksperiment; ali svaka od njih je dovele do kolapsa pravnog poretka,
masovnih ubojstva unutar svojih granica, odnosno ratova u inozemstvu.
Mudar potez je prihvatiti uređenje, koliko god nesavršeno, koje se
razvilo kroz običaje i naslijeđe, poboljšati ga kroz male
napretke, bez da ga pritom ugrozimo velikim promjenama sa
posljedicama koje zapravo nitko ne može predvidjeti. O tome je pisao
Burke u svojim Razmišljanjima o Francuskoj Revoluciji, a
povijest je potvrdila njegova razmišljanja. Dakle pouka koju bi
trebali izvuči je; s obzirom da su se nacionalne države pokazale
stabilnim temeljem demokratske vlade i svjetovnog zakonodavstva,
potrebno je da ih unaprijedimo, prilagodimo, čak i razvodnimo, ali
ne i da ih potpuno odbacimo.
Inicijatori europskog eksperimenta –
samoproglašeni proroci i prikriveni urotnici – dijele
uvjerenje kako su nacionalne države uzrokovale svjetske ratove.
Sjedinjene Europske Države im se čine kao jedini recept za trajni
mir. Takav stav je potpuno neuvjerljiv iz dva razloga. Prvo, samo je
negativan: odbacuje nacionalne države zbog njihovog ratovanja, bez
da pritom daje pozitivan razlog zbog kojeg bi vjerovali kako će
transnacionalne države biti išta bolje. Drugo, poistovječuje
uobičajeno stanje nacionalne države sa njenim patološkim
verzijama. Kao što je Chesterton tvrdio za patriotizam općenito,
osuđivati patriotizam jer ljudi idu ratovati iz domoljubnih razloga
je poput osuđivanja ljubavi jer neke ljubavi dovode do ubojstva.
Nacionalne države ne smijemo proučavati kroz francusku naciju za
vrijeme Revolucije ili njemačke nacije u bjesnilu dvadesetog
stoljeća; radi se o poludjelim nacijama, u kojima je izvor
građanskog mira zatrovan, a socijalni organizam je koloniziran
bijesom, zamjeranjem i strahom. Cijela Europa je bila ugrožena
njemačkom nacijom, ali samo zato što je njemačka nacija bila
ugrožena od same sebe, zaražena nacionalističkom groznicom.
Nacionalizam je dio patologije nacionalne odanosti, a ne njeno
normalno stanje – bitna stvar na koju ću se kasnije vratiti. Tko
se osjećao podjednako ugrožen od strane norveškog, češkog ili
poljskog oblika nacionalne lojalnosti, i tko bi lišio te ljude
njihova prava na teritorij, nadležnost i suverenost nad svojim?
Poljaci, Česi i Mađari su izabrali
ulazak u Europsku Uniju: ne kako bi odbacili nacionalni suverenitet,
nego pod dojmom da se radi o najboljem načinu da ga povrate.
Vjerujem da su u krivu, ali to će moći tek kasnije vidjeti, kada će
biti prekasno za promjenu. Lijevo-liberalni
autori, u svojoj nevoljkosti da prihvate naciju kao društvenu težnju
ili politički cilj, ponekad razlikuju nacionalizam od "patriotizma"
– drevnu vrlinu veličanu od strane rimljana i onih poput
Machiavellia koji su prvi izložili argumente za modernu sekularnu
jurisdikciju. Tvrde kako je patriotizam, lojalnost građana, temelj
"republikanske" vlade; a nacionalizam je zajedničko
neprijateljstvo prema strancu, uljezu, osobi koja pripada "vani".
U određenoj mjeri se slažem sa tim pristupom. Međutim, pravilno
shvaćen, republikanski patriotizam kakvog brane Machiavelli,
Montesquieu i Mill je oblik nacionalne lojalnosti: nije patološki
oblik kao nacionalizam, nego prirodna ljubav prema zemlji, zemljacima
i kulturi koja ih ujedinjuje.
Patrioti su vezani uz narod i teritorij
koji je njihov po pravu; a patriotizam uključuje pokušaj da
preobrazite to pravo u nepristranu vlast i vladavinu prava. Ovo
temeljno teritorijalno pravo se implicira samom riječju – patria
odnosno "domovina", mjesto kojem ti i ja pripadamo.
Teritorijalna odanost je korijen svih oblika vlasti gdje vladaju
zakon i sloboda. Dakle pokušaji da osudite naciju u ime patriotizma
ne sadrže nikakav stvarni argument protiv vrste nacionalnog
suvereniteta kakvog zagovaram u ovoj brošuri. Branit ću ono što je
Mill nazvao "princip kohezije među članovima iste zajednice
ili države", što je on razlikovao od nacionalizma (ili
'nacionalnosti, u vulgarnom značenju pojma'), slijedećim riječima:
Ne moramo ni spomenuti da ne mislimo nacionalnost, u vulgarnom smislu pojma; besmislena antipatija prema strancu, ravnodušnost prema dobrobiti ljudske vrste, ili nepravedna preferencija za navodne interese vlastite zemlje; njegovanje loših stvari zato što su nacionalne, ili odbijanje usvajanja onoga što se pokazalo dobrim u drugim zemljama. Mislimo na princip simpatije, a ne neprijateljstva; zajedništva, a ne razdvajanja. Mislimo na osjećaj zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio; osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli povezanosti.
Fraze koje bih naglasio u ovom odlomku
su: "naša vlastita država", "zajednički interes",
"prirodne ili povijesne granice" i [naša] sudbina je
povezana". Te fraze su u skladu sa povijesnom odanošću koju ću
braniti u ovoj brošuri.
Da ukratko pojasnim: nitko nije dao
ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije za
transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga vjerujem
da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati katastrofalnom za
Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina da zadržimo našu
baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada, odzvanjaju istinom
stihovi iz Goetheova Fausta:
Was du ererbt von deinen Vätern hast,
Erwirb es, um es zu besitzen.
Ono što si naslijedio od svojih
predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo ponovno
zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom oblikovale
od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog prava.
Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat ćemo mir
unutar svojih granica.
