četvrtak, 16. svibnja 2013.

Theodore Dalrymple - društveni komentator i psihijatar


Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, engleski je autor, umirovljeni zatvorski liječnik i psihijatar. Dalrymple kroz svoje članke i knjige tvrdi kako liberalni i progresivni stavovi koji prevladavaju u Zapadnjačkim intelektualnim krugovima zanemaruju odgovornost pojedinca za vlastita djela i potkopavaju tradicionalne običaje, na taj način pridonose stvaranju 'podklase' ispunjenje nasiljem, kriminalnom, spolnim bolestima, drogama. Dalrymple je proveo karijeru radeći u zatvoru i bolnicama gdje se upoznao sa desetak tisuća životnih priča tako da je upoznat sa situacijom o kojoj govori (iako njegovi liberalni prijatelji odbijaju povjerovati u slučajeve koje opisuje).

Dalrymple uzrok većine suvremene bijede u Zapadnim zemljama vidi u nihilističkom, dekadentnom i samodestruktivnom ponašanju ljudi koji ne znaju kako živjeti. Siromaštvo ne objašnjava takvo ponašanje jer i u afričkim slamovima postoji pristojnost i dostojanstvo koje nedostaje u (engleskim) predgrađima. Propadanje civiliziranog ponašanja – samokontrole, skromnosti, revnosti, poniznosti – upropaštava društveni i osobni život. Uvjerljivost svog pisanja duguje proživljenim iskustvima kojima ilustrira argumente. Živio je i radio u Africi, proputovao ju je javnim prijevozom (uhićen više puta, svjedočio masakru u Liberiji...), priključio se engleskim komunistima da bi posjetio Sjevernu Koreju, putovao Afganistanom, komunističkom Rumunjskom, Albanijom, proputovao je Južnu Ameriku; kao i veliki broj drugih država koje nisu toliko zanimljive iz avanturističke perspektive.  

Posebno je zanimljiva njegova sposobnost da u najbanalnijim izjavama ili događajima uoči destruktivne ideje. Ali u to sve se možete i sami uvjeriti čitajući eseje i knjige jednog od vodećih društvenih komentatora kojeg često uspoređuju sa Orwellom;

Tri kraća video isječka;
Nešto duža predavanja (i predstavljanja knjige);

Više možete saznati na blogu koji je posvećen njegovu radu - Skeptical Doctor. Na navedenom blog nalazi se popis (sa pripadnim poveznicama) knjiga i publikacija u kojima objavljuje svoje eseje. Također i podstranica; Speeches and Interviews  sa poveznicama na različite (video i audio) izvore.

Objavio sam nekoliko postova povezanih s njime;

***

Za kraj nekoliko citata;

Kada se mladi ljudi žele pohvaliti, kažu da "nikoga ne osuđuju". Za njih, najviši oblik moralnost je amoral.

Toliko smo pili na izvorima kolektivizma da državu uvijek vidimo kao rješenje svakog problema, nikada kao prepreku koju moramo prevladati. Može se reći da je kolektivizam toliko ispunio naše duše da smo sada ljudi vlade, za vladu, od strane vlade.

Došlo je do čudne promjena lokusa kontrole: ljudi se osjećaju odgovornim za sve osim za ono što sami čine.

Kada je svaka benificija koju primate pravo, nema mjesta dobrim manirama, a kamoli zahvalnosti.

Sažimanje generacija ... je jedan od najočitijih – iako ne nužno i primjećenih – društvenih trendova u modernoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni.

Gubitak religioznog shvaćanja ljudskog stanja – da je čovjek palo biće kojem je vrlina nužna ali nikada potpuno dostižna – je gubitak, a ne dobitak, za istinsku sofisticiranost.

Kada se više bojimo da ne ispadnemo netolerentani nego što se bojimo da ne podlegnemo poroku, možemo očekivati procvat svakakvih zala.

Ako uklonimo posljedice velikog broja djela, onda sam koncept ljudskog agenta nestaje, život postaje besmislen, nastaje vakum u kojem čovjek oscilira između dosade i zaborava.

Korozivni ideal socijalne pravde se toliko urezao u psihu Britanaca da je postao dobro koje je sine qua non svih drugih dobara. Ako je društvo nepravedeno, sve je dopušteno. Pretpostavka osobne odgovornosti se može odgoditi sve dok socijalna pravda (uvijek definirana svojim nedostatkom, teško ju je definirati pozitivno) ne zavlada. U međuvremenu, možete se ponašati sramotno, ali i dalje smatrati žrtvom.

Nedostatak samokontrole oblikuje karakter baš kao i samokontrola: ali oblikuje drugačiji, i puno gori, plići karakter. Jednom kada samokontrola postane porok kojeg moramo izbjegavati pod svaku cijenu, ne postoji granica do koje se ljudi neće spustiti.

Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirova.

Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti.

Potrebno je reći nešto o riječi 'depresija' koja je gotovo u potpunosti istisnula riječ pa i sam koncept nesretnosti iz modernog života. Od tisuće pacijenata koje sam liječio samo ih je par ikada ustvrdilo da su nesretni; svi ostali su rekli da su depresivni. Taj semantički pomak ima veliku važnost jer implicira da je nezadovoljstvo životom samo po sebi patologija, medicinsko stanje i na doktoru je odgovornost da je izliječi lijekovima. Svi imaju pravo biti zdravi; depresija je nezdrava stoga svatko ima pravo biti sretan(suprotno od toga da je depresivan). Kada razmislimo o toj ideji shvatimo da ona implicira da je nečije stanje uma, nečije raspoloženje nezavisno(ili bi barem trebalo biti) od načina na koji netko živi svoj život. To vjerovanje lišava ljudsku egzistenciju od smisla, drastično razdvaja nagradu od ponašanja.

Čini mi se da problem nije što se pokušavaju pomaknuti postojeće granice, to se uvijek pokušavalo. Današnji relativizam pokušava ukinuti sve granice; proširiti to razmišljanje iz akademskih slojeva u opću populaciju. Ako granice nisu potrebne onda bilo kakav pokušaj postavljanja granica nema legitimiteta. Samo ono što mi želimo ima legitimitet.

Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu živjeli tako duge i bezbolne živote; nikada toliko ljudi odnosno toliki postotak ljudi nije imao slobodu birati kako će živjeti, koje ciljeve da slijedi, koji smjer da izabere. S druge pak strane; nikada toliko ljudi nije osjećalo tjeskobu i depresiju, nikada nisu pribjegavali tolikim pilulama kako bi si olakšali bol. Čovječanstvu je trebalo puno vremena i truda da stvori toliko izobilje za sebe, a sada smo otkrili da izobilje ne donosi očekivanu sreću, samo drugačiju vrstu tjeskobe

Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove