Spolni odgoj, zabrinutost roditelja i malo matematike

Dio roditelja, povodom uvođenja spolnog odgoja, izrazio je svoju zabrinutost jer nije uvjeren da će takva "edukacija" rezultirati manjim brojem trudnoća (i spolnih bolesti). Kao što sam već pisao, postoji niz drugih, i ozbiljnijih, prigovora na uvođenje i sadržaj spolnog odgoja, ali ovdje se fokusiram samo na spomenuti prigovor.  

Dakle, na zabrinutost onih koji tvrde da će "program redukcije rizika" rezultirati većim brojem trudnoća (i spolnih bolesti), većinom se samo posprdno odmahivalo. Iako rezultati uvođenja spolnog odgoja u nekim državama podržavaju tezu kako uvođenje može imati suprotan utjecaj, oni koji ga podržavaju najčešće odbacuju svaki prigovor roditelja kao pokušaj sakrivanja informacija od mladih, kršenje njihovih prava na seksualni užitak i slično.

Na što se roditelji zapravo žale? Kako bi uvođenje odgoja moglo rezultirati većom stopom trudnoća, odnosno kojim mehanizmom bi se ostvarila njima neželjena situacija? Postoje dva načina; povećanje ukupnog broja djece koja stupa u odnose te redistribucija (rizika) onih koji stupaju u odnose.

U prvom slučaju, čak i ako prihvatimo da će se smanjiti vjerojatnost trudnoće pojedine učenice, odgoj može djelovati tako da se poveća ukupni broj (zbog smanjenja rizika) učenica koja imaju odnose što na kraju može značiti da će biti veći i ukupni broj trudnoća. (Spominjem učenice jer govorim samo o trudnoći.)  

U drugom slučaju, koji je povezan s prvim, odgoj može djelovati tako da kod određenih učenika smanji vjerojatnost trudnoće, ali kod drugih učenika poveća. Dakle, instrumentalno je racionalno za roditelje onih učenika kod kojih će se povećati vjerojatnost da se bune i odbijaju svoju djecu izložiti takvom odgoju. (Možda postoje drugi mehanizmi, ali čini mi se da će biti povezani s gore navedenima.)

***

Spomenuti (potencijalni) fenomeni mi se čine očitima pa ih nisam do sada eksplicitno navodio, ali ovom prilikom sam odlučio prenijeti razmišljanja filozofa i matematičara Alexandra Prussa koji se pozabavio sličnom tematikom na svom blogu;

Programi Reduciranja Rizika

U postu Risk reduction policies Pruss se bavi programima redukcije rizika koji se uvode zbog postojećih rizika vezanih uz određenu aktivnost; navodi primjer Tinejđerskog seksa, (rizik trudnoće i spolnih bolesti) i primjer vožnje (rizik smrti i ozbiljnih ozljeda). Kada govori o "redukciji rizika" neke aktivnosti onda ne misli na reduciranje frekvencije upuštanja u tu aktivnost nego smanjivanje rizika koji je povezan uz tu aktivnost. Na primjeru tinejđerskih odnosa to znači da se ne promovira apstinencija nego se reducira rizik putem kontracepcije, odnosno kod vožnje se promovira pojas i slično. (Njegova pretpostavka u daljnjem tekstu je da se radi o nekontroverznim činjenicama da navedeno smanjuje rizik vezan uz aktivnost.)

Možete odmah pomisliti – i neki stvarno misle – da je očito, ne treba ni razmišljati o tome, kako smanjivanje rizika vezanog uz aktivnost donosi dobre stvari. Postoje programi reduciranja rizika kojima se nitko ne protivi, primjerice razvoj sigurnijih kočnica za auto. Ali neki drugi programi, poput promoviranja prezervativa kod tinejđera, nisu tako prihvaćene; možemo čuti argument kako će navedeni program zapravo promovirati ponašanje o kojem govorimo, dakle nije jasno kako će se ukupni društveni rizik smanjiti. Naravno, zagovarači će često na to odgovoriti kako protivnici programa "jednostavno ne mare za djecu", glupi su, ili motivirani nekim drugim motivima. Drugim riječima, kada konzervativci izražavaju zabrinutost da dostupnost kontracepcije može povećati stopu tinejđerskih trudnoća, onda se smatra da su ludi ili da lažu.

Ipak, može se pokazati da je smisleno protiviti se programu redukcije rizika jer postoje slučajevi kada se smanjivanjem rizika vezanog uz ponašanje povećavaju slučajevi upuštanja u takvo ponašanje što na kraju rezultira povećanjem ukupnog društvenog rizika. (Postoje i slučajevi gdje se smanjuje.)

Pretpostavimo da je ciljana populacija upoznata s rizikom. U slučajevima gdje se većina ciljane populacije upušta u takvo ponašanje, reduciranje rizika ponašanja reducira i ukupni društveni rizik; ali kada se samo manjina ciljane populacije trenutno upušta u ponašanje, onda će umjerena redukcija rizika kod pojedinca u konačnici rezultirati povećanjem ukupnog društvenog rizika. (Naravno, to ovisi o stopi smanjenja rizika pojedinca.)

Dakle, kako to izgleda;

Neka je r rizik pojedinca vezan uz ponašanje. Za njega vrijedi r=p*h gdje je p vjerojatnost štete, a h je protu-korisnost štete (ili zbroj više šteta). Onda je ukupni društveni rizik, kada računamo samo štetu prema samim agentima; Tr(r) =N*r gdje je N broj agenata koji se upuštaju u štetno ponašanje. Program koji reducira rizik zapravo smanjuje r, bilo smanjenjem vjerojatnosti p ili smanjenjem štete ili oboje. Sada možete pomisliti kako će smanjenje r očito smanjiti i T(r), s obzirom da je T(r) proporcionalno r. Ali problem je što je N također ovisno o r, dakle vrijedi N= N(r).

To znači, ako pretpostavimo da je ciljana populacija racionalna, i da žele izbjeći štetnost, N(r) se smanjuje kako se r povećava jer manje ljudi će se odlučiti upustiti u ponašanje koje ima veći rizik. Dakle ukupni rizik T(r) je umnožak dva faktora, N(r) i r, prvi faktor se smanjuje povećanjem r, a drugi faktor se povećava povećanjem r.

Što to znači za granične slučajeve; Ako je r=0, onda je T(r)=0, drugim riječima, ako potpuno uklonimo rizik vezan uz pojedinca onda će se ukloniti i ukupni rizik. (Onaj konkretni o kojemu ovdje govorimo, ne drugi moralni rizici.) S obzirom da je pretpostavljena korisnost rizičnog ponašanja konačna, onda u slučaju da je r beskonačno, ponašanje će postati toliko rizično da se nitko neće upuštati u njega, dakle N(r) će postati nula za veliko r, a stoga će i T(r) biti nula za veliko r. Dakle ukupni društveni rizik je funkcija koja je uvijek ne-negativna, i poprima vrijednost 0 na oba kraja. S obzirom da za neke vrijednosti r vrijedi T(r)>0, slijedi da mora postojati raspon vrijednosti r u kojem se T(r) smanjuje kako se r smanjuje i program redukcije rizika funkcionira, a drugi rasponi vrijednosti r gdje se T(r) smanjuje kako se r povećava i program redukcije rizika je kontraproduktivan.

Da bi bili precizniji treba nam model ciljane populacije, samo ukratko (više u izvornom postu);

Članovi ciljane populacije slažu se oko rizika, ali pridodaju različite očekivane benefite ponašanja, a ti očekivani benefiti ne ovise o riziku. Dakle b je očekivani benefit pojedinog člana ciljane populacije, pretpostavimo da b ima normalnu distribuciju sa standardnom devijacijom s oko srednje vrijednosti B. Prema tome, određeni agent se upušta u ponašanje ako i samo ako njegova vrijednost b nadilazi r. Dakle N(r) je broj agenata u populaciji čija vrijednost b je veća od r. Možemo izračunati N(r), znamo da b ima normalnu distribuciju, iznosi (N/2)erfc((r-B)/s), gdje je erfc funkcija pogreške, a N je veličina populacije. Prema tome; N(r)=(rN/2)erfc((r-B)/s).

Unesimo konkretne brojeve; pretpostavimo da očekivani benefit pojedinca ima srednju vrijednost 1 i standardnu devijaciju 1. Graf o kojemu govorimo izgleda ovako;  

Graf ovisnosti ukupnog društvenog rizika i faktora r - rizika pojedinca

Graf ima najvišu vrijednost za r=0.95, prema formuli to znači da za tu točku N(r) 53% ciljane populacije se upušta u rizičnu aktivnosti. Prema tome, smanjivanje rizika r u rasponu 0 do 0.95 smanjuje ukupni društveni rizik T(r). Drugim riječima, ukoliko se većina (više od 53% prema pretpostavljenim brojevima) članova populacije upušta u rizično ponašanje, ne trebamo brinuti oko povećanja ukupnog društvenog rizika kao rezultata programa. (Kada govorimo o odrasloj populaciji SAD-a, u kojoj većina vozi auto, program redukcije rizika putem sigunosnih pojaseva i kočnica, je dobar.)

S druge strane, kada je pojedinačni rizik između 0,95 i beskonačno, odnosno kada se manje od 53% ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, malo smanjenje rizika pojedinca će povećati T(r), bit će kontraproduktivno. (Ipak, dovoljno veliko smanjenje rizika pojedinca će nas pomaknuti na lijevu stranu grafa što znači da će biti produktivno; ali smanjenje rizika mora biti poprilično veliko.)

Da skratim analizu grafa i nekih podataka; za rizično ponašanje u koje se upušta manje od 16% ciljane populacije, samo metoda reduciranja rizika koja smanjuje rizik pojedinca za red veličine će se isplatiti. Konkretno, prezervativi ne nude potrebno 11 puta smanjenje stopa trudnoća, tipična stopa trudnoće u prvoj godini korištenje prezervativa je oko 15%; a tipična stopa trudnoće bez korištenje kontracepcije je oko 85%. Prema tome, prezervativi smanjuju rizik trudnoće pojedinca samo za faktor oko 6.

Koje su praktične posljedice u slučaju tinejđerskih odnosa. U skupini nevjenčanih petnaestogodišnjakinja, samo ih se 13% upušta u odnose. To znači da će program reduciranja rizika koji cilja na petnaestogodišnjakinje gotovo sigurno biti kontraproduktivan, osim ako na neki način ne možemo smanjiti rizik za više od deset puta. U toj populaciji je učinkovitije usredotočiti se na smanjivanje slučajeva upuštanja u rizično ponašanje, nego smanjivati rizik vezan uz ponašanje.

Očito, za druge dobne skupine, gdje je drugačiji postotak onih koji se upuštaju u odnose, rezultat će biti drugačiji. (Postoje i razlike između različitih podpopulacija.) Učinkovitost redukcije društvenih rizika ovisi o detaljima ciljane populacije, prema tome, implementacija mjera za redukcija rizika se najbolje određuje od strane onih koji najbolje poznaju pojedince - poput roditelja.

Prema svemu navedenome zaključujemo; kada se mala manjina – manje od 16% populacije - upušta u rizično ponašanje, samo onaj program koji reducira rizik pojedinca desetak puta može biti učinkovit, umjereno uspješni programi reduciranja rizika su kontraproduktivni. Kada se manjina ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, programi inkrementalne redukcije rizika su kontraproduktivni, ali programi koji dovoljno učinkovito reduciraju rizik mogu biti učinkoviti. Kada se većina ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, i inkrementalna i značajna redukcija rizika smanjuje ukupni društveni rizik.

Ukratko prepričano; čak i ako niste potpuno shvatili matematički model ponašanja, mislim da je osnovna intuicija dovoljno jasna. Iako program poput spolnog odgoja može smanjiti rizik pojedinog slučaja trudnoće, ukupno može doći do većeg broja učenika koji se upuštaju u odnose što u konačnici daje veću stopu trudnoće. (Sve ovisi o detaljima populacije, ukoliko se već većina upušta u odnose onda se ukupna stopa trudnoće može smanjiti.)

No, čak ako program i smanji ukupnu stopu trudnoća, to ne znači da nije došlo do redistribucije rizika među skupinama unutar populacije, odnosno da ne postoje roditelji koji se ne bi trebali buniti. (Još jednom, zanemarujem sve ostale prigovore.) To me dovodi do sljedećeg pitanja;

***

Može li biti instrumentalno racionalno za roditelja da prigovara kontracepciji za svoje dijete?

U postu Can it be instrumentallyrational for a parent to object to a child's receiving contraception? Pruss iznosi još jedan jednostavan matematički model;

Zanemarimo sva moralna pitanja, i jednostavno pretpostavimo da postoje roditelji koji smatraju da seksualna aktivnost njihove maloljetne djece nema pozitivnu korisnosti (ili je toliko mala da je zanemariva), ali smatraju da je trudnoća (djeteta) značajno negativna stvar. Retorika zagovornika veće dostupnosti kontracepcije za djecu sugerira kako je za roditelje instrumentalno iracionalno protiviti se dostupnosti kontracepcije za njihovo dijete.

Međutim, takvo razmišljanje je pogrešno. Obično, djeca također smatraju da je trudnoća značajno negativan ishod za njih. Prema tome, u velikoj populaciji, postoje djeca koja će vrlo vjerojatno izbjegavati odnos ako postoji veliki rizik trudnoće, ali ako se taj rizik umanji, onda bi se upuštala u takav odnos. U slučaju takve djece, može biti da dostupnost kontracepcije povećava rizik trudnoće. Primjerice, pretpostavimo da bi bez kontracepcije, kroz godišnji period, dijete imalo vjerojatnost 0.98 da se neće uopće upuštati u seksualni odnos. Ali ako im se omogući pilula, dijete ima vjerojatnost od 0.5 da će je koristiti i imati prosječni broj odnosa za seksualno aktivnu osobu.

Prema tome, ako kontracepcija nije dostupna, vjerojatnost trudnoće je (0.02)(0.85)=0.017, gdje pretpostavljam da je 0.85 vjerojatnost začeća bez kontracepcije s obzirom na prosječni broj odnosa za seksualno aktivnu osobu. Zapravo se radi o precjenjivanju vjerojatnosti trudnoće, jer ako se dijete boji trudnoće vjerojatno će broj odnosa biti značajno manji. Ako će mu biti dostupna pilula, vjerojatnost trudnoće je (0.50)(0.05)=0.025, gdje je 0.05 stopa neuspjeha za tipično korištenje oralne kontracepcije. Dakle, roditelj koji zna sa dovoljnom vjerojatnošću da njegovo dijete zadovoljava gornje pretpostavke i pokušava spriječiti trudnoću djeteta bit će instrumentalno racionalan u odbijanju kontracepcije za to dijete.

Osim toga, s obzirom da sigurno postoje takva djeca u populaciji (očito, postoji široka distribucija opreznosti kod tinejđera, i neki tinejđeri su posebno oprezni), iz toga slijedi da čak i ako bi dostupnost kontracepcije za sve tinejeđere smanjivala ukupnu stopu trudnoće (ne znam za podatke koji to pokazuju), i dalje bi bilo pojedinaca za koje bi se povećao rizik zbog dostupnosti kontracepcije. Naravno, postojali bi pojedinci za koje bi se rizik smanjio – oni koji se upuštaju u odnose bez kontracepcije. Prema tome, dostupnost kontracepcije svim tinejđerima rezultira u redistribuciji rizika – nekima bi bilo bolje nekima lošije s obzirom na trudnoću. [...]

Konkretno, moguć je slijedeći rezultat. Moguće je da dostupnost kontracepcije značajno povećava vjerojatnost trudnoće među religiozno konzervativnim tinejđerima, zato što bez dostupnosti kontracepcije imaju dva razloga za izbjegavanje seksa : (a) religiju i (b) trudnoću (i bolesti, ali što vrijedi za trudnoću vrijedi i za bolesti); ta dva razloga mogu dovesti do velike vjerojatnosti apstinencije, a stoga i gotovo nepostojeće stope trudnoća, dok s dostupnošću kontracepcije drugi razlog uvelike propada, te može doći do velikog smanjivanja stope apstinencije. U tom slučaju, postoji grupa čiji se rizik trudnoće povećava dostupnošću kontracepcije. Ne znam je li to točno – radi se o empirijskom pitanju. Ali nije iracinalno da se roditelj religiozno konzervativnog djeteta brine što dostupnost kontracepcije može povećati rizik trudnoće za tu djecu. Možda je iracionalno biti uvjeren kako neće doći do povećanja tih rizika osim ako nemate značajne empirijske podatke (za čije postojanje nisam čuo).

PS

Oba Prussova razmišljanja čine mi se ispravnim, i vjerojatno objašnjavaju povijesni razvoj u nekim društvima gdje uvođenje odgoja, i općenito veća dostupnost kontracepcije, ima suprotan učinak i na stopu spolnih bolesti i na trudnoću. Također, iz gornjih razmišljanja, jasno je kako se roditelji imaju pravo buniti te izražavati svoju zabrinutost i zbog rezultata na razini društva i zbog rezultata na razini pojedinaca – svoje djece.

Siguran sam da bi Pruss, kao i ja, u prvi plan stavio moralne razloge protivljenja.  

William Buckley i Hugh Hefner o filozofiji Playboya

William Buckley je bio poznati američki konzervativac koji je desetljećima vodio popularnu emisiju Firing Line. Jednom prilikom ugostio je i Hugha Hefnera koji je poznat kao pokretač časopisa Playboy, intervju možete pogledati u šest nastavaka (1. dio ovdje), a u nastavku drugi dio;

***

Evo o čemu raspravljaju, transkript nije precizan;

WB: 0:00-0:45

Shvaćam da tako razmišljate, ali ono što je zanimljivo je Vaš autoritet s kojim to tvrdite. Ne želim reći da nemate pravo na zastupanje svog stava, nego da je neobično čuti Vas kako govorite o svojoj filozofiji, izražavajući svoj šok što povijest od dvije tisuće godina ima drskost suprotstaviti se Vama. Mislim da je važno primijetiti da zapravo želite poništiti tradicionalni kodeks seksualnog ponašanja

HH: 0:45-1:10

Predlažem da ga se istraži... Već nekoliko ste puta spomenuli to, ali to nije nikako točno. Cilj koji želim postići je zapravo vrlo sličan, mislim da ćemo prije ostvariti monogamno društvo ako se realističnije suočimo s nekim od problema. Mislim da smo jednostavno izbjegavali probleme s nekim od tih starih pravila, oni su tu i ignorirani su.

WB 1:15-2:05

No, nije li vaš stav, koji nikako nije jedinstven, da je svaki moralni zakon koji ne odražava ljudsko ponašanje sumnjiv. Drugim riječima, znam da ste primjerice, citirali Kinseya s velikim entuzijazmom kao da je on oslobodio Vaše razmišljanje o tome. Pa kažete; gledajte, Kinsey je uočio kako je tipični muškarac (ili žena) seksualno promiskutetan, i da s obzirom na te okolnosti moramo promijeniti svoje zakone i javno razmišljanje kako bi ono što se događa postalo dopušteno, možda čak i vrijedno divljenja. Jeste li u tom smislu pozitivist?

HH 2:07-3:25

Mislim da je to samo dio. Ne mislim da slijedi, per se, samo zato što većina ljudi čini neku stvar da se radi o najboljoj i moralnoj stvari, ali kada govorimo o prirodnom tjelesnom nagonu koji je u osnovi čovjeka kao što je to seks... kada dobijete znanstvene dokaze, kakve je dao Kinsey... to ukazuje na veliki nesrazmjer između naših proklamiranih vjerovanja i stvarnog ponašanja u društvu. Ne mislim da slijedi, per se, da ono što je otkriveno da se događa, je nužno moralno, ali je jedan dobar razlog da preispitamo stari moral. ... Mislim da su razlozi dublji... stvarni razlozi su da mnogo od tih moralnih stavova nije dobro za ljude. Da humani ciljevi ne proizlaze iz tih starih tradicija.

Mislim da predbračni seks, s obzirom da o tome ovdje raspravljamo, može biti moralan ili nemoralan, baš kao što to može biti i bračni seks.

WB: 3:26- 4:47

Što Vas kvalificira da zagovarate takav stav. Još jednom, radi se o stavu koji je podudaran s izrazito prodajnom filozofijom Vašeg časopisa. Časopis ima puno čitatelja, smatra se uzbudljivim zbog seksualnog ikonoklazma, ali čini mi se da ljudi koji su na sebe preuzeli zadatak [...] Ali playboy odjednom jednostavno proglasi da moramo odbaciti stara ponašanja. I nisam vidio u playboyu nijedno opravdanje osim toga da ljude ne bi trebala mučiti savjest samo zato što se predaju svojim seksualnim libidima, neovisno o posljedicama. To je Vaš stav, zar ne? [HH: Ne, nimalo] Neka vrsta hedonističkog utilitarizma?

HH 4:48-5:38

Filozofija, urednička politika, je kritizirana zbog jedne stvar... [...] Citirali smo veliki broj izvora [...] Čini mi se da ono što stvarno želite reći jest koje je moje pravo da izražavam svoje razmišljanje o situaciji. Meni se čini da to i je ideja slobodnog društva.

WB: 5:38-6:58

Ne, imate pravo na to, malo prije sam spominjao da prema ustavu možete reći što god želite. Ali ono što proispitujem su Vaše kvalifikacije kao ozbiljnog moralnog učitelja. [...] Čini mi se da je cilj govoriti o svima koji se ne slažu s vama kao o starim... puritancima. Koji nažalost ne dijele vašu prosvijetljenost. [...]

Povezano s Vašom poantom, rekli ste da Kinseyevo izvješće otkriva veliki nesrazmjer između onoga što se stvarno događa i onoga što ljudi pretpostavljaju da se događa. Zašto to kažete? Kome mislite da je Kinseyev izvještaj veliko iznenađenje? Možete li zamisliti, primjerice katoličkog ispovjednika, kojeg je takvo izvješće iznenadilo? Zašto bi Krist izrazio spremnost opraštanja sedamdeset puta sedam puta osim ako nije predvidio vjerojatnost tolikog broja grijeha?

HH: 7:00- 7:27

Mislim da je bilo veliko iznenađenje za opću javnost. Ne mislim da je bilo iznenađenje ljudima koji se bave takvim problemima, bilo s religiozne ili društvene ili psihološke strane. Ali općoj javnosti, ono što je otkriveno u izvještaju je uvelike otvorilo oči. Još važnije, došlo je do javnog tiska. Mislim da tu playboy i [...]

PS

Hefner govori da mu je cilj pomoći monogamnom društvu, da ćemo "realističnijim" razmišljanjem to ostvariti, ali teško mi je vjerovati da je to iskreno mislio i želio. (Slično tome, ministar obećava da će program spolnog odgoja ojačati obitelji.)  

Zanimljiva je i Buckleyeva primjedba da Kinseyevo izvješće, koje inspirira Hefnera, nije nikakvo posebno iznenađenje, odnosno da sigurno ne pokazuje da je takvo ponašanje moralno. Već sam pisao o Kinseyu; O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku. O seksualnoj revoluciji; bilo kuda seks svuda 1. dio i 2.dio, odnosno općenito kategorija seksualna revolucija, o seksu; Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks, ili općenito kategorija seks.

Za kraj jedan citat iz posta o Kinseyu;

Sigurno je da bi veliki seksualni moralisti Zapadne tradicije smatrali kako je Kinseyev argument jedinstveno neimpresivan. Toma Akvinski bi pažljivo objasnio dr. Kinseyu i njegovim sljedbenicima da "normalno" kao pojam kojeg koriste tradicionalni moralisti nema nikakve veze sa učestalošću, nego je povezan sa prirodnom funkcijom tjelesnih organa i psihološkim sklonostima. Augustin bi objasnio da ukoliko je korištenje ovih organa i sklonosti na način protivan njihovim prirodnim funkcijama stvarno često, kao što je Kinsey tvrdio, to bi samo potvrdilo njegovu tezu kako izvorni grijeh izvrće ljudsku prirodu, obuzimajući je požudom. Kant bi se sigurno počešao po glavi od čuda kako pozivanje na raširene sklonosti može opravdati ponašanja koja su zapravo samo korištenje drugog ljudskog bića kao sredstva za vlastite senzualne ciljeve. I Kinseyeva vlastita majka mogla mu je reći kako "pa svi to rade" ne dokazuje baš ništa kada raspravljamo o moralu.

Anonimna donacija sjemena

Jedan valjani argument (s Prussova bloga);

1. Pogrešno je djelovati na način kojim ćete steći osnovnu i ozbiljnu odgovornost koju ne planirate ispunjavati. (Premisa) 

2. Ukoliko se netko sporazumno razmnožava, onda on stječe osnovnu i ozbiljnu odgovornost roditeljstva prema potomstvu. (Premisa)

3. Anonimni donatori sjemena sporazumno stvaraju potomstvo koje nastaje iz njihovog doniranog sjemena. (Premisa)

4. Prema tome, anonimni donatori sjemena stječu osnovnu i ozbiljnu ljudsku odgovornost roditeljstva nad potomstvom (Prema 2 i 3)

5. Anonimni donatori sjemena tipično ne planiraju ispuniti svoje roditeljske odgovornosti prema potomstvo koje nastaje iz njihovog sjemena.(Premisa)  

6. Anonimni donatori sjemena obično nemaju razloga za doniranje razmjerno sa stjecanjem neispunjenih roditeljskih odgovornosti. (Premisa)

7. Prema tome, obično, donatori sjemena djeluju pogrešno (Prema 1, 4, 5 i 6)

***

U postu Parenthood, adoption and sperm banks Pruss malo detaljnjije razrađuje argument; Pokazuje da je doniranje sjemena u banku sperme moralno problematično. Muškarac pristaje biti biološki otac mnoge djece, ali vjerojatno je da neće sva imati ispunjene svoje osnovne potrebe – emocionalne, intelektualne, duhovne ili fizičke. U tim slučajevima, donor ima ozbiljnu odgovornost ispunjavanja tih obveza, ali on tu odgovornost niti nije u stanju ispuniti jer on ne zna tko su njegova biološka djeca.

Doniranjem sjemena, muškarac pristaje na situaciju u kojoj ne može ispuniti svoje odgovornosti. Ako i zanemarimo sve druge problematične aspekte doniranja sjemena, takva situacije je moralno problematična. (Naravno, da ne bi druge aspekte trebali zanemarivati, ali argument ovakvog tipa možda uvjeri nekoga tko ne bi prihvatio ostale argumente.)

Inače, roditeljska odgovornost je prema djetetu, ne prema ženi, odnosno žena ne može osloboditi muškarca odgovornosti koje niti nisu prema njoj. Namjerno začeće djeteta s planom da nikada neće imati vezu sa svojim ocem je nepravedno i okrutno prema djetetu.

Esej o toj tematici -Complicating Conception: The Desires of Parents and the Rights of Children, projekt anonymousUs.

Tko će štiti najslabijeg među najmanjom manjinom?

Uoči referenduma, jedna strana je inzistirala da je potrebno spriječiti referendum zbog ugroženosti manjine. (Povetio sam već više postova toj tematici – i taktikama političke korektnosti - pa neću opet ulaziti u nesmislenost takvih izjava.)

Ali kada bi to prihvatili, tko je najmanja manjina? Naravno, pojedinac. Ukoliko ne branite pojedinca onda ne možete tvrditi da branite manjinu.

A tko je najslabiji od svih pojedinaca? Kome je potrebna najveća zaštita?

Ukoliko ste odgovorili čovjek u najranijoj fazi razvoja onda ste u pravu. Očekivali bi da će oni koji toliko govore o manjinama željeti zaštiti najslabijeg među pojedincima – najmanjom manjinom, ali upravo suprotno; Aktivisti su svoje izjave u pravilu popratili pitanjem što je slijedeće? Hoćemo li uskoro zabranjivati pobačaj? (Naravno, nitko nije stvarno očekivao da će takvi aktivisti,osim par izuzetaka, stvarno biti za zaštitu ljudskih bića u najranijoj fazi razvoja, ali kad su već toliko zabrinuti za manjine – najslabije i najugnjetivanije...)

Dakle za naprednjačke aktiviste pobačaj nije nikakvo pitanje, radi se više o primjeru apsurdnosti, usporedite nešto sa pobačajem kako bi pokazali da je to nešto toliko besmisleno da nema smisla ni raspravljati o tome. Možemo čuti razmišljanja poput; Danas referendum o braku, a sutra? Što je sljedeće, zabranit će nam da uništavamo fetuse po želji? Kakav apsurd od referenduma.

***

Ono što zapravo najviše iritira, osim naravno onoga što zagovaraju, u takvim izjavama aktivista je njihova retorika. Toliko se trude da pokažu kako se u referendumu radi o nasilju nad manjinom, da se odlučuje o tuđim "pravima"; a prilikom toga zastrašuju svoje istomišljenike da će im netko oduzeti njihovo "pravo" da odlučuju o životu odnosno uništavanju nerođenih ljudi. (I naravno da se radi o ljudima, nisu žabe nego homo sapiens u ranoj fazi razvoja, posebnom organizmu sa svojim ciljevima koji se razlikuju od majčinih, ima genetski kod koji se razlikuju i od očeva i od majčina itd. Čovjek upravo tako i izgleda u toj fazi razvoja, a s vremenom poprima poznatiji nam oblik  – osim ako netko ne ugrozi njegova prava.)

Možete pokušati tvrditi da nema ništa nemoralno u uništavanju čovjeka u ranoj fazi razvoja, ali nemojte se pretvarati da niste donijeli odluku o prekidu života najslabijeg pojedinca – najmanje manjine među nama.

PS

Jedan video o veselim i naprednim aktivistima pogledaje ovdje (ili drugi ovdje) ;

Zamisli borca za ljudska prava koji misli da su prava ono što njemu slični aktivisti proglase da su prava. (Pa tako osnovno ljudsko pravo postaju različita "reproduktivna", uključujući pravo uništavanja drugih.)

O pobačaju sam pisao ovdje (odnosno kategorija pobačaj). Nešto o ljudskim pravima ovdje.

Demokracija i naprednjaci

Među naprednjacima smo godinama slušali o referendumskoj i participarnoj demokraciji. Ideja je da se ljudi aktiviraju, sudjeluju u odlukama i dolaze do zajedničkih ciljeva. Narod je taj koji odlučuje u kakvom društvu će živjeti.

Radi se o običnoj laži, a prošli referendum je to sjajno pokazao. Naprednjaci ne žele čuti što obični ljudi misle, oni samo žele vladati i upravljati običnim ljudima. Žele nametati svoje društvo iako se narod tome protivi.

Obični ljudi su se aktivirali oko pitanja braka, odlučili su djelovati i pokazati da brinu o svojim obiteljima i zajednicama. Što se dogodilo? Naprednjaci su uvrijeđeni što narod ne prihvaća ono što su im namijenili. Kako se narod samo usuđuje ne slagati s nama! Ne znaju li oni da smo mi inteligentniji od njih, da smo obrazovaniji, da znamo bolje od njih? (Kao što komentator na jednom ljevičarskom portalu komentirajući sličnu tematiku kaže "da se zna tko je zadužen za čišćenje wc-a, a tko da misli.")

Roditelji su nekoć govorili da djecu treba vidjeti, ne čuti; danas naprednjaci vjeruju da obične ljude treba vidjeti, ali ne i čuti.

Mislite li stvarno da naprednjaci brinu o demokraciji i da ih briga što obični ljudi misle?

***

Nakon godina promoviranja neposrednih izbora, plenuma i referenduma, odjednom se sve preokrenulo. Minorna stranka GONG odjednom je promijenila svoje mišljenje o referendumima i izborima.

Koje je prva reakcija te "nevladine" organizacije (NVO) koja se bavi demokracijom? Zaustavite demokraciju! Čim su saznali rezultate i mišljenje svojih sugrađana pozvali su na uvođenje građanskog odgoja. Ovaj referendum je dokaz da narod misli drugačije od njih, a oni to nemaju namjeru podnositi. Otvoreno odmah pozivaju državu da počne preodgajati građane, počevši od djece – ionako su svi građani za njih samo djeca kojom treba upravljati. (Možda NVO za njih znači nešto poput naša vlada odgaja.) Zamislite da GONG poslije izbora i pobjede neke stranke izjavi; ovakvi rezultati su dokaz da u škole moramo uvesti predmet koji smo mi pripremili i kojim ćemo podučavati koliko je pobjednička stanka zapravo zla.

Je li ta organizacija nevladina? Kao što su mnogi primijetili, mesar i pekar se ne nazivaju nevladinom organizacijom jer oni stvarno i jesu nevladina organizacija. Za one koji se tako nazivaju na kraju se ispostavi da su u velikoj mjeri upravo to, vladina organizacija.

PS

Demokracija ima niz problema o kojima sam mislio napisati duži post, ali s obzirom koliko su revno naprednjaci iz različitih "NVO" promovirali demokraciju i referendume (uključujuće one koji krše pravo privatnog vlasništva) dovoljno je za sada samo primijetiti da ih demokracija zapravo i ne zanima, a obični ljudi predstavljaju teret njihovim planovima.

(Ili kao što uvodničarka u raspravu na filozofskom - u kojoj su sudjelovali, i koju su moderirali, gongovci - uoči referenduma objašnjava, pozvali smo sve ljude koji isto misle, bez predstavnika druge strane, jer ne bi s nacistima raspravljali o holokaustu. Dobro je znati što misle o većini Hrvata. ) 

Standardi nas osuđuju?

Dio protivnika nedavnog referenduma povezao se s grupom "JA glasam protiv". Nasuprot njima, dio pobornika povezao se s grupom "Ja glasam ZA". Primječujete li što zanimljivo?

Neke od "javnih rasprava" uoči referenduma zauzela je ideja kako se radi o "diskriminaciji" onih koji nisu u braku. Pritom sada ne mislim na standardni (i promašeni) prigovor "diskriminacije" između parova dvije osobe istog spola i parova gdje su dvije osobe različitog spola, nego na prigovor mnogih javnih osoba da se predloženom definicijom osuđuje i diskriminira njih osobno zato jer oni žive sami. Tako smo mogli čuti razne razvedene i nikad udane pjevačice (i ostale medijske ličnosti) koje se žale da su diskriminirane, da referendum vode ljudi loših namjera koji im žele nauditi.  

Drugim riječima, prigovor je zapravo da su diskriminirane jer njihova zajednica uključuje samo jednu osobu, a to prema predloženom pitanju referenduma nije brak. Moram priznati da su me začudile takve izjave, zar one – većinom sam primijetio izjave žena – očekuju da njihovu zajednicu sa samom sobom također proglasimo brakom? No, ono što još više čudi su njihove prijašnje izjave i ponašanje. Neke od tih javnih osoba već godinama, u nekim slučajevima i desetljećima, na različite načine omalovažavaju instituciju braka. (Čak i pjevaju o toj instituciji koja pripada srednjem vijeku i farizejima koji je podržavaju.)

Iz izjava i ponašanja potpuno je jasno da ih baš briga za brak, i to su ponosno izjavljivali. Ali izgleda da to više nije dovoljno, koliko god oni osobno ignorirali brak, ta institucija još uvijek postoji, a svaki pokušaj da je netko ojača predstavlja opasnost za njih. Posebno će ih iritirati kada netko doživljava i promovira brak kao svetinju. Zašto se nakon desetljeća ignoriranja pokušava redefinirati brak kako ne bi imao nikakve veze s onime što brak jest, odnosno zašto se pokušava uništiti brak?

Ako brak shvatimo kao svetinju – ili razmislimo o sakramentalnoj prirodi braka, citat u nastavku, iako izvorno u nešto drugačijem kontekstu, pomaže nam shvatiti o čemu se radi;

"Oskvrnuće je vrsta obrane od svetog, pokušaj da uništimo njegove tvrdnje. U prisutnosti svetih stvari naš život se osuđuje, a kako bi pobjegli tom sudu uništavamo stvar za koju se čini da nas osuđuje."

Kod ljudi koji su donedavno tražili toleranciju došlo je do promjene, dokle god postoji neki standard, i ljudi koji ga žele ojačati - ili barem usporiti i spriječiti njegovo propadanje, nalaze se u opasnosti. Opasnosti da će ih nešto osuđivati. Mislim da to objašnjava promjenu u kojoj tolerancija više nije dovoljno, potrebno je uništiti ono što ih svojim postojanjem osuđuje. (Ako netko želi ojačati brak, onda ojačava ono za što neki vjeruju da ih osuđuje, postojanje braka "diskriminira" i one koji nisu – niti žele biti – u braku.)

***

No, kakve to veze ima s grupama "JA glasam protiv" i "Ja glasam ZA". Pa, možete primijetiti da grupe općenito koriste drugačiji vokabular; protivnici govore o prepoznavanju, "pravima" i samoispunjenju, a pobornici govore o ljudskoj prirodi, usmjerenosti na zajednički život i dužnosti. U skladu sa spomenutim, potpuno prikladno, jedna grupa je istaknula, velikim slovima, svoj stav, a druga grupa je istaknula sebe.

Za njih je u svemu tome bitan samo "JA"; ne postoji narav čovjeka, razum ne može ništa otkriti, sve je prepušteno meni da JA odredim - neovisno o povijesti, zahtjevima društva ili prirode. JA imam svoj put. Bitno je ono što JA želim i pod kojim uvjetima JA to želim – kada god JA to želim, s kime god JA to želim. JA slušam samo sebe. JA definiram sebe. Moram biti vjeran svojoj vlastitoj izvornosti kako bih postigao svoje samoispunjenje ili samoostvarenje. (Sve što me na neki način osuđuje potrebno je uništiti.)

***

Filozof Taylor opisuje;

"To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup. Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja doista viši od drugih, a kultura tolerancije za individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No, dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako i ne obrazlaže."

Što takva kultura o kojoj govori Taylor znači za brak? Brak postoji samo kako bi partneri mogli postići osobno ispunjenje, brak nije toliko bitan koliko je bitno samoostvarenje partnera, besmisleno je ojačavati bračnu kulturu i imati neka očekivanja, brak u svojem tradicionalnom shvaćanju je nepodnošljiv, a samo njegovo postojanje poručuje, ili barem se to tako doživljava, da postoje određeni oblici življenja koji su viši od drugih.  

***

No, što s osuđivanjem? Dalrymple opisuje;

"Kada se neka mlada osoba želi pohvaliti, onda kaže da nikoga ne 'osuđuje'. Za nju je najviši oblik morala amoralnost."

Kada malo razmislite, shvatiti da je "neosuđivanje" zapravo jeftin način stjecanja neke vrline. Ne morate imate nikakav talent, ne morate se truditi, žrtvovati – zapravo vrlo često čista suprotnost; ne morate ništa raditi, a svejedno posjedujete vrlinu koju toliko cijenite. Jednostavno je dovoljno ne osuđivati. Ne samo da posjedujete neku vrlinu bez ikakvog napora nego ste zbog toga moralniji od svih ljudi koji su ikada živjeli. Sjetite se najvećih umova kroz povijest, kod svih možete pronaći nešto što su osuđivali, bili su moralno inferiorni vašem neosuđivanju.  

Vidljivo je to kod različitih feminističkih i rodnih studija. Iako možda neće ići tako daleko pa proglasiti proučavanje Mozarta podržavanjem muške bijelačke nadmoći, kod mnogih je vidljiva mržnja prema samoj književnosti (i povezanim područjima) kojim se bave; doživljavaju velika povijesna djela kao ništa više od instrumenta i rezultata klasnog, rasnog i "rodnog" ugnjetavanja.  

Uništavanje braka, ili kako se to danas kaže popularno "bračna jednakost" - redefiniranje braka, pruža im sjajnu priliku da budu moralniji od svih jer sve donedavno nitko nije podržavao takvu ideju, svi su "osuđivali". (Nesumnjivo, za njih, radilo se, i još uvijek se radi, samo o rezultatu patrijahalnog ugnjetavanja.)

***

Nitko ne smije osuđivati, a uključivost podrazumijeva da su svi dobrodošli. No, što ako se ne slažete s time? Pa, svako osuđivanje je zabranjeno, ali ako se netko ne slaže onda ga je potrebno osuditi. Uključivost i različitost ne mogu prihvatiti da netko razmišlja drugačije, svi moraju razmišljati isto inače to nije uključivost. U svijetu različitosti nema mjesta za one koji različito razmišljaju.

Scruton u svom eseju o stigmi objašnjava;

"Napad na krivnju uključuje i odgovarajuće poricanje srama. Ukoliko ne trebamo osjećati krivnju zbog, primjerice, naših seksualnih avantura onda ne možemo niti osjećati sram zbog njih. Štoviše, svaki pokušaj da nas se posrami, da nas se omalovaži ili osudi zbog naših zavođenja, orgija, i pretjerivanja, je čin opresije, negiranje naših fundamentalnih prava. Zbog toga, pretpostavlja se, moramo budalaštine naših susjeda smatrati potpuno njihovim brigama, nešto što možemo kritizirate i ismijavati u istoj mjeri kao i sadržaj njihovih kolica u supermarketu. U seksualnoj sferi, baš kao i u području roba, jedini obvezujući zakon je zakon tržišta.  

Međutim, čudan rezultat ovog pokreta odbacivanja stigme je uvođenje stigme drugačije vrste. Ljudi koji "osuđuju" nailaze na žestoko osuđivanje kakvo bi dobro prošlo u Salemu. One koji žive po starom moralu nazivaju uvredljivim imenima: ako iskazujete osudu i žalite zbog vanbračne djece (i ovisnosti o socijalnoj pomoći koja je često rezultat toga), pokazujete kako ste "zlonamjerna duša" i nemate "suosjećanja"; ako se protivite normalizaciji homoseksualnosti onda ste "homofob"; ako vjerujete u Zapadnu kulturu, onda ste "elitist" – sve su to oznake koje mogu štetiti profesionalnoj karijeri. Stigma lebdi u anarhičkom svijetu individualističkih životnih stilova, spremna vezati se uz svakoga tko pozove na samokontrolu.

U tom kontekstu trebamo razumjeti i političku korektnost. Nova vrsta stigme stvara novu vrstu straha. Politička korektnost nije moralnost u tradicionalnom smislu: ne zahtjeva od Vas da promijenite svoj život, da se žrtvujete, ili da živite po postojećem kodeksu ponašanja. Ona Vam govori da pazite što govorite, kako bi izbjegli jedino prevladavajuće osuđivanje, a to je osuđivanje jer osuđujete. Poručuje Vam da govorite uključivo o drugim kulturama, drugim životnim stilovima, drugim vrijednostima; nikada ne zauzimati stav koji bi osuđivao neku od njih, ili izgovoriti riječi koje bi takvo što implicirale. Stoga i ekstremna kolebljivost novog kodeksa govora; svaka fraza ili idiom koja se čini kako implicira osudu druge kategorije ili klase ljudi može postati, gotovo preko noći, objekt stigme."

Brak – najbolje oružje protiv siromaštva djece

Čest prigovor onima koji se zalažu za jačanje "bračne kulture" je zašto se bave takvim, po njima sporednim, pitanjem umjesto da se bore protiv siromaštva? Ipak, odgovor je jednostavan; Borba za obitelj odnosno zdravu bračnu kulturu je ujedno i borba protiv siromaštva. Brak i obiteljski život predstavljaju najbolje oružje u takvoj borbi.

Prema najboljim dostupnim sociološkim dokazima, djeca prolaze najbolje po svim indikatorima blagostanja kada ih odgajaju njihovi vjenčani biološki roditelji. Studije koje kontroliraju za druge relevantne faktore, uključujući siromaštvo pa čak i genetiku, pokazuju kako djeca odgajana u netaknutim obiteljima prolaze najbolje po sljedećem indeksima: edukacijski uspjesi (pismenost, postotak završavanja škole), emocionalno zdravlje (stopa anksioznosti, depresije, korištenja droga i suicida), obiteljski i spolni razvoj (osjećaj identiteta, tajming puberteta, stopa tinejđerske i vanbračne trudnoće, stopa seksualnog zlostavljanja) te ponašanja u dječjoj i odrasloj dobi (agresija, poremećaj pozornosti, delikvencija, zatvor).

Kao što i jedna ljevičarska institucija Child Trends u svojem istraživanju navodi; "Nije samo prisutnost dvoje roditelja, ... nego prisutnosti dvoje bioloških roditelja podržava dječji razvoj". (Radi se o brakovima niske razine konflikta.)

S obzirom da obitelj gubi svoju formu i društvenu važnost, odnosno više nije u stanju izvršavati svoje funkcije, država apsorbira sve više i više života njenih članova. Funkcije koje bi prije ispunjavala obitelj preuzete su od strane države koja educira djecu i preuzima odgovornost za njihovo uzdržavanje i zdravlje. Država postaje gospodar obitelji, a obitelj je tek "agent, rob, sluškinja države." No, veza slobodnijeg društva i tradicionalne obitelji je već druga tema, vratimo se na siromaštvo. 

***

Podaci za naše društvo nisu baš dostupni, pa sam uzeo američku statistiku, prenosim dva grafa u nastavku (više ovdje);

___

Sličan prigovor protiv onih koji se zalažu za bračnu kulturu jest da time nikako ne pomažu zlostavljanim ženama i djeci. Kao što je već spomenuto, statistike ih pobijaju. Najsigurnija okolina za odrastanje djece je ona u kojoj su biološki roditelji u braku i žive zajedno (što naravno nije odmah i garancija sretnog djetinjstva), ostali oblici suživota imaju veći postotak zlostavljane djece (podaci za zlostavljanje s fatalnim posljedicama su još gori).

***

Vrijedi li navedeno za Hrvatsku? Pretpostavljam da se podaci nešto razlikuju, ali da je trend sličan.

Nisu mi dostupna opsežnija istraživanja, ali u jednom radu iz 2008. spominju se rezultati istraživanja da 56 % "jednoroditeljskih obitelji" "jedva spaja kraj s krajem iz mjeseca u mjesec" dok isto vrijedi za 28% "dvoroditeljskih obitelji", odnosno nasuprot tome 5% "jednoroditeljskih" "ima dovoljno novca i nešto uštedi" dok 15% "dvoroditeljskih" daje istu izjavu.

Ili u jednoj drugoj mjeri; 8% "jednoroditeljskih" i 22% "dvoroditeljskih" smatra da ima "dobre materijalne prilike, znatno bolje od većine drugih"; ili 25% "jednoroditeljskih" i 7% "dvoroditeljskih" smatra da ima "loše materijalne prilike, znatno slabije od većine drugih"; odnosno 11% "jednoroditeljskih" i 1% "dvoroditeljskih" smatra da ima "jako loše materijalne prilike, znatno slabije od većine drugih". "Jednoroditeljske" obitelji češće žive u trogeneracijskim kućanstvima (31%, u odnosu na 16% ostalih).

Pretpostavljam da ćemo daljnjim "napretkom" sve više nalikovati američkim i britanskim društvima (doduše bez njihova prethodnog kapitala).

***

U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz članka Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty. (Prenio sam različite dijelove članka pa se može činiti mjestimice nepovezanim.)

Iz sažetka; Siromaštvo djece je kontinuirani nacionalni problem, ali malo je poznato kako je njegov glavni uzrok odsustvo oženjenih očeva iz doma. Brak je i dalje najjače američko oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome dolazi do njegova propadanja. Nestajanjem muževa iz doma, povećava se siromaštvo i ovisnost o socijalnoj pomoći, a zbog toga pate i djeca i roditelji. S obzirom da propadanje bračne kulture povećava siromaštvo djece i ovisnost o pomoći, i s obzirom da siromašni teže zdravim brakovima ali im nedostaju norme, shvaćanje i vještine da ga postignu, razumno je da se poduzmu koraci koji bi ojačali brak.

Iako se vanbračna rođenja povezuju s tinejđerskim trudnoćama, radi se tek o malom postotku, nešto manje od 8 posto. Većinom se radi o ženama između 19 i 29 godina. Propadanje braka i odgajanje djece van braka nije tinejđerski problem, radi se o rezultatu sloma odnosa među mladim odraslim muškarcima i ženama.

Podaci istaživanja pokazuje da će majke, ako ostanu van braka, biti siromašne u 56% slučajeva pet godina nakon što se rodi dijete, a ako bi se majka udala za biološkog oca, onda bi samo 18% bilo siromašnih. Dakle, brak reducira očekivanu stopu siromaštva djeteta za dvije trećine. (Radi se o istraživanju koje prati stvarne podatke o zaradi, ne neke hipotetske.) Osim toga, kako su očevi često još mladi, njihovi prihodi će još više rasti s vremenom i iskustvom, što dovodi do još manjih stopa siromaštva.

No, nije stvar samo u financijama. Djeca koja odrastaju sa samohranim roditeljima će izglednije imati emocionalne i probleme u ponašanju; da će ih fizički zlostavljati, da će pušiti, piti, koristiti droge, biti agresivni, sudjelovati u nasilnim, delikventnim i kriminalnim ponašanjima, imati lošiji uspjeh u školi; da će ih izbaciti iz škole, da će napustiti srednju školu. Iako se te negativne učinke povezuje s višom stopom siromaštva samohranih majki; u mnogim slučajevima, dobrobit djeteta koje se povezuje s brakom postoji i nakon što prilagodimo razlike u prihodu obitelji. Iz toga možemo zaključiti da otac pridonosi više toga osim same plaće. (Posljedice se prenose i u odrasli život, često dovodi do ponavljanja ciklusa za još jednu generaciju.)

Općenito se ne radi o rezultatu slučajnih trudnoća, takve trudnoće su djelomice željene ili barem nisu ozbiljno izbjegavane. Iako teže ostajanju zajedno, većina nevjenčanih roditelja također ne uspijeva shvatiti ulogu predanosti za uspješnu vezu. Sve veze imaju stresne i problematične periode, a uspješni parovi imaju trajnu predanost jedan prema drugome koja im omogućuje da prebrode teške periode i da postignu snažniju, sretniju vezu. S obzirom da ne shvaćaju važnost predanosti, većina nevjenčanih roditeljskih parova se raspada kada naiđu na teži period.

Jedan argument kaže da samohrane majke ne stupaju u brak jer otac njihove djece nije materijal za ženidbu. Poprilično iznenađujuće s obzirom da se 40 posto djece rađa van brakova. Iako neki očevi nisu prikladni za bračnog partnera, većina bi ih trebala biti.

Kolaps normi vezanih uz brak i imanje djece je imao katastrofalne posljedice. U braku, otac bi obično posvetio veliki dio svoje zarade uzdržavanju žene i djece; ali očevi neće biti skloni podnošenju takve žrtve osim ako im društvo ne kaže da je to bitno i da ih snažno ohrabri u prihvaćanju odgovornosti. S obzirom da društvo više ne očekuje da mladi ljudi niskog dohotka postanu oženjeni očevi, nije iznenađujuće da ti mladi ljudi imaju problema s tranzicijom u oženjenu odraslu dob.

Radi se o tragediji i za očeve, i za majke, i za njihovu djecu.

Razlog zašto mnoge od tih mladih žena (i muškaraca) nisu u stanju stupiti u brak, je što općenito nemaju snažnu buduću orijentaciju, nisu u stanju odgoditi svoje uživanje, zanemariti kratkoročnu stvar. Nisu u stanju pažljivo odabrati dugotrajnog partnera, pokazati suzdržanost, razvijati i održavati predanu vezu. Ne radi se o lakom zadatku, ali nitko im ne govori o pozitivnim učincima braka. Škole, socijalni sustav, zdravstvo, javna vlast i mediji svi su tihi oko tog pitanje. (Zapravo su dosta glasni da bi pokazali upravo suprotno.) S obzirom na tu sveprisutnu društvenu šutnju, nije iznenađujuće da je izvanbračno rađanje postalo norma u mnogim zajednicama.

Zaključak; Jačanje braka je protuotrov za siromaštvo. Brak je i daje najsnažnije američko oružje protiv siromaštva, ali unatoč tome propada. Nestajanjem muževa iz domova, povećava se siromaštvo i socijalna ovisnost, pate i djeca i roditelji.

S obzirom da propadanje braka povećava siromaštvo djece i socijalnu ovisnost, i s obzirom da siromašni pokušavaju ostvariti zdravi brak, ali nedostaju im norme, razumijevanja i vještine da ga ostvare, razumno je ojačati brak. Potrebno je pružati informacije koje će pomoći ljudima da formiraju i održe zdrav brak. Brak je vrlo koristan za djecu, odrasle i društvo; potrebno ga je ohrabriti i ojačati, a ne kao sada, ignorirati i potkopavati.

***

Na kraju svega možete prigovoriti da siromaštvo i dalje postoji jer kao što sam i sam naveo u statistikama, postoje oženjeni bračni parovi koji su siromašni, a sigurno je da ih i u Hrvatskoj ima puno; Prvo, mislim da je dovoljno jasno da bi u društvu nezdrave bračne kulture situacija bila još lošija, odnosno stvar nije dugoročno održiva. Razvod siromašnog para ne bi uključenima financijski pomogao nego bi ih doveo u još goru poziciju (osim možda u nekim ekstremnim, više hipotetskim, slučajevima).

Drugo, nije mi bio cilj ulaziti u pitanje ekonomije. Vjerujem da je jasno kako gospodarski problemi Hrvatske – ili bilo kojeg društva - nisu nešto što se može lako riješiti referendumom o više radnih mjesta ili nečim sličnim. Ne vidim da netko ima (realan) plan koji bi bezbolno i brzo riješio gospodarsku situaciju koja bi zadovoljila zahtjeve različitih skupina. Mjere koje je, po meni, potrebno poduzeti nisu nešto što odobrava veliki postotak javnosti.  

(S obzirom na opću gospodarsku situaciju, posebno nezaposlenost odnosnu nisku zaposlenost, sigurno je da postoji veći postotak djece čija loša financijska situacija nije rezultat nesređenih odnosa, ali još jednom, nije mi cilj ulaziti u samu ekonomsku situaciju, radi se o drugom skupu problema u čiju rješivost i složenost ne ulazim - iako sumnjam u rješenja koja nam nude dominantne političke opcije, počevši od početnog pitanja koji su uzroci siromaštva - pitanje je koji su uzroci bogatstva.)

***

Za kraj, prikladni Sowellov citat;

Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, proglasile su 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su.

PS

Post je potaknut člankom Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty.

Kratki video povezane tematike;

Dr. Theodore Dalrymple on the Breakdown of Family

U što uložiti novac?

Ukoliko Vaš "financijski savjetnik" – tko god on bio – stvara pritisak da uložiti u nešto što Vam se ne sviđa i koristi neke od sljedećih riječi trebali bi se zabrinuti. Ovakav rječnik je znak za oprez;

offshore  prilika života  garantirano  morate se požuriti  stvar će se pokrenuti  radi se o sigurnoj stvari  naš zaštićeni računalni model  stručnjaci ulažu  nemate tu što razmišljati  opcijska strategija  ne možete si priuštiti da to ne posjedujete    možemo pobijediti tržište

bit će Vam žao ako ne...  ekskluzivno  ne trebate se fokusirati na naknade  Ne želite li biti bogati?  Ne možete izgubiti  Potencijalna dobit je ogromna.  Ne postoji loša strana  Vjerujte mi.  Mjesečni povrat  Nitko drugi ne zna kako to napraviti  I svoju majku sam upisao u to.

Očito, nisu svi navedeni izrazi opasni u svim situacijama, ali svejedno, opreza nikada dosta - osim onda kada ga ima previše. Naravno, ako znate što radite, sjajno.  

***

Odlučili ste uložiti svoj novac, možda pronaći financijskog savjetnika – ili biti svoj vlastiti, ovo su neka od pitanja koja si morate postaviti (i koja bi vam dobar savjetnik trebao postaviti)

Zašto mislite da Vam je potreban financijski savjetnik?

Koji je Vaš dugotrajni cilj?

Što Vam je izazvalo najviše nezadovoljstva u suradnji s drugim savjetnicima (uključujući samog sebe)?

Imate li budžet? Živite li unutar svojih mogućnosti? Koliki postotak svoje imovine potrošite svake godine?

Za godinu dana, što je potrebno ostvariti kako bi bili zadovoljni svojom investicijom?

Kako ste emocionalno odgovorili na padove tržišta kroz nedavnu povijest?

Koji je Vaš najveći financijski strah? Najveće financijske nade?

Koju stopu povrata investicije smatrate razumnom?

***  

Još uvijek nisam odgovorio gdje investirate svoj teško zarađeni novac? Pa, nisam baš ni namjeravao...

Ekonomija Kapanja - TS

Jedan od prijedloga za pokretanje američkog gospodarstvo je smanjivanje poreza na kapitalnu dobit. No, na svaku takvu sugestiju ljudi s Ljevice totalno polude. Žale se da se radi o ekonomiji "kapanja".

Liberali tvrde da oni koji su za smanjenje poreza i slobodno tržište žele pomoći prvo bogatima, nadajući se da će benefiti koje prime u konačnici iskapati do mase običnih ljudi. Ali nikada nije postojala nijedna škola ekonomije koja je vjerovala u teoriju kapanja. Nijednu takvu teoriju ne možete pronaći niti u najdebljim i najučenijim knjigama povijesti ekonomije. Radi se o pogrešnom prezentiranju zagovaranog.

Problem nije ograničen samo na SAD. Kritičari indijskih promjena 1990-ih (iz gospodarstva kojim dominira vlada prema aktivnostima slobodnijeg tržišta) optužili su one koji stoje iza tih promjena da imaju "slijepu vjeru u teoriju ('kapanja') raspodjele benefita ekonomskog rasta među različitim socio-ekonomskim skupinama u državi." Ali ekonomija slobodnog tržišta se ne bavi "raspodjelom" ičega ikome. Radi se o prepuštanju ljudima da zarade koliko mogu iz dobrovoljnih transakcija s drugim ljudima.

Oni koji zamišljaju da prvu korist od profita imaju poduzetnici – i da se ta korist tek s zakašnjenjem iskapa prema radnicima – potpuno su obrnuto shvatili redoslijed. Kada se investira, bilo prilikom izgradnje pruge ili otvaranja novog restorana, prvi novac se potroši na zapošljavanje ljudi da obave svoj posao. Bez toga, nema ničega.

Novac se prvo daje kako bi se platili troškovi, a zatim se vraća kao profit – ukoliko ga uopće bude. Visoka stopa propadanja novih poduzeća jasno poručuje kako ne postoji ništa neizbježno u povratu uloženog novca.

Čak i s uspješnim tvrtkama, mogu proći godine između početne investicije i povrata dobiti. Od trenutka kada naftne kompanije počinju trošiti novac na istraživanja do trenutka kada nastaje prvi benzin kao rezultat tih istraživanja može proći i desetljeće. U međuvremenu, različiti zaposlenici primaju plaću – geolozi, inženjeri, radnici, vozači kamiona.

Naftna industrija nije jedinstvena. Nitko tko počinje izdavati novine ne očekuje da će raditi s nulom – a kamo li s profitom – tijekom prve ili druge godine. A novinari i drugi članovi redakcije očekuju da ih svakodnevno plaćate, čak i kada se na kraju nalazite u crvenome.

Ukratko, redoslijed plaćanja je upravo suprotan od onoga što pretpostavljaju oni koji govore o teoriji "kapanja". Što se tiče kapitalne dobiti, neke države je uopće ne oporezuju. Oporezuju zarade poduzeća, ali ne kapitalne dobiti, koje je teže definirati, a ponekad je i iluzorno.

Pravi učinak smanjenja poreza na kapitalnu dobit je taj što otvara mogućnost – samo mogućnost – veće buduće neto dobiti. No, to je dovoljno za poticanje trenutnog investiranja. Smanjenje stope poreza na kapitalnu dobit privlači novac iz poreznih utočišta poput municipalnih obveznica prema stvaranju radnih mjesta i proizvodnih kapaciteta. U tome je stvar!

Kao i kod svih poreza, potrebno je razlikova poreznu stopu i porezne prihode. Porezni prihodi su se povećali, a porezna stopa se smanjivala tijekom 1980-ih. Slično je bilo i 60-ih i 20-ih. To se dogodilo zato što je prihod porastao više nego što je porezna stopa pala. No, svejedno će se tvrditi da si ne možemo "priuštiti" smanjenje poreza jer će doći do deficita. Potrošnja stvara deficite – a veliki potrošaći su ti koji se najviše bore protiv smanjenje poreznih stopa.

Ne vjera, nego empirijski dokazi pokazuju na stranu smanjenja poreza i slobodnih tržišta. Do 1980-ih, sve više dokaza uvjerilo je čak i ljevičarske vlade u različitim dijelovima svijeta da smanje vladine operacije i prodaju poduzeća u državnom vlasništvu privatnoj industriji. Vjera nije imala veze s time.

U Indiji, u desetljeću nakon ekonomskih reformi koje se osuđivalo kao "slijepu vjeru", porastao je gospodarski rast zemlje. Procijenjeno je da je stvarna slijepa vjera – u vladino planiranje – koštala prosječnog Indijca stotine dolara prihoda godišnje tijekom desetljeća vladavine socijalističke dogme. U siromašnoj zemlji poput Indije, radi se o prihodu kojeg si nisu mogli priuštiti propustiti. Čak i u prosperitetnoj zemlji poput SAD-a, nema potrebe odreći se ekonomske koristi radi političke fraze.

Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak Capital gains and 'trickle down'.  

PS

Sowell se u više navrata bavio teorijom "kapanja", tako je jednom prilikom u svojoj kolumni ponudio izazov da se navede ime jednog ekonomista, jedne škole misli, koja stvarno i zagovara teoriju "kapanja"; "Nitko nije citirao nijednog ekonomista, političara ili osobu iz bilo kojeg područja života koji je ikada zagovarao takvu teoriju, iako su mnogi čitatelji naveli imena nekoga tko je tvrdio da ju je netko drugi zagovarao, bez da su bili u mogućnosti citirati nešto što je ta druga osoba stvarno i rekla."

Sowell je nedavno izdao kratku knjižicu  ”Trickle Down” Theory and “Tax Cuts for the Rich”(pdf); i održao intervju o tome - Uncommon Knowledge with Thomas Sowell.

Život srednjovjekovnih pisara

Često možemo čuti o redovnicima i svećenicima koji su prezirali znanje i uništavali antičke zapise, ljudima koji su izazvali "Mračno Doba". Srećom, došla je renesansa i obnovljeno je znanje prikriveno tisućljećima - ili kako već ide standardna priča. (Priča koja se u sličnom obliku podučava i u školama.)  Naravno, radi se o besmislicama koje ne podržava niti jedan informirani povjesničar. Osim što zanemaruje veliki dio rane povijesti, i pogrešno predstavlja renesansu, takva naracija potpuno zanemaruje činjenicu da je jedini razlog što itko može čitati grčko i rimsko znanje taj što su zli redovnici - pisari, očuvali njihove radove.