Nekoć sam bio fetus: Zato je pobačaj pogrešan - A. Pruss

U nastavku prenosim dio rada I Was Once a Fetus: That is Why Abortion is Wrong (.pdf), autor je Alexander R. Pruss.

Uvod

Dat ću argument koji pokazuje kako je pobačaj pogrešan u istom okolnostima u kojima je pogrešno ubiti odraslu osobu. Da bih dalje pokazao kako je pobačaj uvijek pogrešan potrebno je pokazati da je uvijek pogrešno ubiti odraslu osobu ili da okolnosti u kojima to nije pogrešno – primjerice, smrtna kazna – nikada ne dotiču fetus. Takav argument je van opsega ovog rada, ali s obzirom da je nekontroverzno kako je pogrešno ubiti odraslo ljudsko biće iz razloga zbog kojeg se pobačaji obično izvršavaju, slijedi da je većina pobačaja pogrešno. Argument ima tri dijela; Najteži je prvi dio u kojem ću pokazati da sam ja nekoć bio fetus, a prije toga da sam ja bio embrij. Taj argument će se oslanjati na jednostavnim razmatranjima metafizike identiteta. Slijedeći dio argumenta će pokazati da bi bilo barem podjednako pogrešno ubiti me prije nego što sam se rodio kao što bi bilo pogrešno ubiti me sada. To ću tvrditi na više od jednog načina, ali intuicija je jasna: ako me ubijete ranije, žrtva je ista ali šteta je veća jer ste me lišili više toga što ranije umrem. Naposljetku, lakši dio argumenta je taj da ja nisam relevantno drugačiji od bilo koga drugoga i da fetus koji sam bio nije relevantno različit od bilo kojeg drugog fetusa, tako da argument vrijedi za sve fetuse. Prednost ovog argumenta nad drugima je taj što izbjegava priču oko osobnosti (eng. personhood), osim u jednom od nekoliko neovisnih argumenata u drugom dijelu.

***

Ja sam nekoć bio fetus

Prvi dio se čini bezazlen. Na kraju krajeva, nije li biološki očito da sam prvo bio embrij, zatim fetus, pa novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, pa dijete, zatim adolescent, a zatim odrasla osoba? Ne govori li moja majka o vremenu kada je "bila trudna sa mnom", a time podrazumijeva da sam ja taj koji je bio u njenoj utrobi kada je ona bila trudna? Nije li sonogoram moje kćeri sonogram one kćeri koja će se roditi? Koliko god da je očito da sam ja bio nekoć fetus, ipak je očito da će protivnik morati fokusirati svoj napad na ovaj dio argumenta. Treba se još puno toga reći. Prije nekih trideset godina, devet mjeseci prije nego što sam se rodio, došlo je do oplodnje. Sperma mog oca oplodila je jajašce moje majke. Unutar dvadeset četiri sata, ili ranije, novi organizam je nastao, organizam koji nije niti dio moje majke niti dio moga oca. Kao prvo, taj organizam je bio genetički različitih od oboje. Kao drugo, funkcije ovog organizma su usmjerene prema svojim vlastitim koristima – sebično, organizam je kolonizirao maternicu, otpustio hormone koji pokreću promjene u ženi korisne za organizam, i tako dalje.

Sigurno se nije ponašao kao dio tijela bilo moje majke bilo moga oca. Osim toga, očito je da nije bio dio mog oca – više mu nije bila potrebna interakcija s njime; Ali nije stvarno mogao biti dio moje majke jer genetski doprinos mog oca je jednak doprinosu moje majke, dakle ili je bio dio oboje ili nijednog. Dakle, nije bio dio nijednog. Osim toga, možemo vidjeti da je u najranijim danima ovog organizma prije implantacije, organizam plutao slobodno, neovisno tražeći hranu u majčinoj utrobi. Taj organizam sigurno nije bio dio moje majke. Dakle radi se o novom individualnom organizam, organizmu koji nije postojao prije. Dajmo mu ime; nazvat ćemo ga Bob. Ako imamo kameru i promatramo što se događa u utrobi u kojoj živi Bob, vidjet ćemo embrij koji se razvija, stanice diferenciraju, formira fetus, rast, i konačno rođenje. Ako nastavimo gledati, vidimo novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, zatim dijete, zatim adolescenta, zatim odraslu osobu. Radi se o kontinuiranoj povijesti. No sjetimo se što pokušavam dokazati. Pokušavam dokazati da sam ja nekoć bio fetus, zapravo prije toga embrij – protiv suparnika koji to ne priznaje. Moj protivnik će prema tome morati negirati da smo ja i Bob jedan i isti entitet. Morat će reći kako su "Bob" i "Alex" imena dvaju različitih entiteta, a ne dva imena za jedan i isti entitet u različitim fazama njegova života.

U svakom slučaju, imamo embrija Boba. Zatim dođe do razvoja. Sad mi je potreban jednostavan metafizički princip. Ako organizam koji je nekoć postojao nije nikada umro, onda taj organizam još postoji. Neću sada braniti taj princip. Na nekoga tko misli da nešto može postojati u trenutku A, a ne postojati u kasnijem trenutku B, bez da je u međuvremenu prestalo postojati, argument neće utjecati. Ključno pitanje je ovo: Je li embrij Bob ikada umro? Radi se o pitanju na kojeg biolozi mogu dati odogovor. Bobove stanice su se podijelile, diferencirale, i Bob se razvio; ali nigdje u kontinuiranoj povijesti koju sam upravo opisao ne možemo vidjeti nešto što bi mogli identificirati kao "Bobovu smrt." Zapravo, cijeli proces je sama suprotnost procesa smrti: imamo proces rasta. Embrij koji je začet devet mjeseci prije moj rođenja nije nikada umro. Istina, prestao je biti embrij, a nakon devet mjeseci prestao je biti fetus; Ali to nije doslovna smrt kao što nije niti prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju ili iz adolescencije u odraslost. [...]

Nadalje, sam kontinuitet Bobova razvoja govori protiv hipoteze da je umro. Kada se taj značajan događaj dogodio? Kada je Bob prestao postojati? Je li mogao postojati neki trenutak u Bobovu rastu u kojem je Bob bio živ, a milisekundu kasnije Bob više nije postojao? Sigurno da nije. Prema tome, dovoljno je utvrđeno da Bob, taj embrij koji je nastao devet mjeseci prije nego što sam se rodio, nije nikada umro. Ali prema mom metafizičkom principu, ako nikada nije umro, onda je još uvijek živ. Gdje je onda Bob? Sigurno je da tu nema misterija. Svaki dio Boba – osim stanica u posteljici i pupčanoj vrpci koji su bačeni – se razvio kontinuirano u dio mene, i svaki dio mene se u konačnici razvio iz dijela Boba. Prema tome, uzaludno je tražiti Boba van mene. Ako se Bob nalazi negdje, onda je upravno ovdje, tu gdje sam ja. Može biti točno da većina izvornih stanica u Bobu više ne postoji, ali to ne sprečava preživljavanje organizma: organizmi redovno mijenjaju svoje stanice te tim procesom ne nestaju. Bob ne može biti tek dio mog tijela zato što se cijelo moje tijelo kontinuirano razvilo iz Bobova tijela. Dakle, ne možete izdvojiti neki dio moga tijela i teći "Taj dio mene je Bob." Pa gdje je Bob? Odgovor je jednostavan: Ovdje. Ja sam Bob. Embrij je rastao i postao fetus, onda je postao novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, zatim dijete, zatim adolescent i konačno odrasla osoba. Bob je ja, i ja sam Bob. To je ono što sam pokušavao pokazati.

Ali to je malo prebrzo. Samo sam rekao, neodređeno, da je Bob ovdje, i zaključio da je Bob ja. Potreban nam je slijedeći argument. Ovdje gdje jesam postoji samo jedna velika životinja – Alexander Pruss. Bob je valjda ovdje – ne postoji drugo mjesto gdje bi mogao biti. Bob je rastao za većine svog života, tako da je i Bob također velika životinja. Jedina velika životinja ovdje je Alexander Pruss, i stoga su Bob i Alexander Pruss jedna i ista životinja. Stoga, ja sam Bob. Ako je Bob ovdje, i ako nijedan dio mene nije velika životinja, i ako je Bob velika životinja, Bob i ja moramo biti jedan i isti entitet (osoba). [...]

Dalje nastavlja sa razradom (ovog dijela) argumenta. Na početku posta se nalazi poveznica na rad koga zanima.

PS

Ukoliko već niste pogledali, nemojte propustiti sjajnu vizulaciju razvoja od oplodnje do rođenja:

Alexander Tsiaras: Conception to birth (visualized)

***