Jedan od prijedloga za pokretanje
američkog gospodarstvo je smanjivanje poreza na kapitalnu dobit. No,
na svaku takvu sugestiju ljudi s Ljevice totalno polude. Žale se da
se radi o ekonomiji "kapanja".
Liberali tvrde da oni koji su za
smanjenje poreza i slobodno tržište žele pomoći prvo bogatima,
nadajući se da će benefiti koje prime u konačnici iskapati
do mase običnih ljudi. Ali nikada nije postojala nijedna škola
ekonomije koja je vjerovala u teoriju kapanja. Nijednu takvu teoriju
ne možete pronaći niti u najdebljim i najučenijim knjigama
povijesti ekonomije. Radi se o pogrešnom prezentiranju zagovaranog.
Problem nije ograničen samo na SAD.
Kritičari indijskih promjena 1990-ih (iz gospodarstva kojim dominira
vlada prema aktivnostima slobodnijeg tržišta) optužili su one koji
stoje iza tih promjena da imaju "slijepu vjeru u teoriju
('kapanja') raspodjele benefita ekonomskog rasta među različitim
socio-ekonomskim skupinama u državi." Ali ekonomija
slobodnog tržišta se ne bavi "raspodjelom" ičega ikome.
Radi se o prepuštanju ljudima da zarade koliko mogu iz dobrovoljnih
transakcija s drugim ljudima.
Oni koji zamišljaju da prvu korist od
profita imaju poduzetnici – i da se ta korist tek s zakašnjenjem
iskapa prema radnicima – potpuno su obrnuto shvatili
redoslijed. Kada se investira, bilo prilikom izgradnje pruge ili
otvaranja novog restorana, prvi novac se potroši na zapošljavanje
ljudi da obave svoj posao. Bez toga, nema ničega.
Novac se prvo daje kako bi se platili
troškovi, a zatim se vraća kao profit – ukoliko ga uopće
bude. Visoka stopa propadanja novih poduzeća jasno poručuje
kako ne postoji ništa neizbježno u povratu uloženog novca.
Čak i s uspješnim tvrtkama, mogu
proći godine između početne investicije i povrata dobiti. Od
trenutka kada naftne kompanije počinju trošiti novac na
istraživanja do trenutka kada nastaje prvi benzin kao rezultat tih
istraživanja može proći i desetljeće. U međuvremenu, različiti
zaposlenici primaju plaću – geolozi, inženjeri, radnici, vozači
kamiona.
Naftna industrija nije jedinstvena.
Nitko tko počinje izdavati novine ne očekuje da će raditi s nulom
– a kamo li s profitom – tijekom prve ili druge godine. A
novinari i drugi članovi redakcije očekuju da ih svakodnevno
plaćate, čak i kada se na kraju nalazite u crvenome.
Ukratko, redoslijed plaćanja je upravo
suprotan od onoga što pretpostavljaju oni koji govore o teoriji
"kapanja". Što se tiče kapitalne dobiti, neke države je
uopće ne oporezuju. Oporezuju zarade poduzeća, ali ne
kapitalne dobiti, koje je teže definirati, a ponekad je i iluzorno.
Pravi učinak smanjenja poreza na
kapitalnu dobit je taj što otvara mogućnost – samo mogućnost
– veće buduće neto dobiti. No, to je dovoljno za poticanje
trenutnog investiranja. Smanjenje stope poreza na kapitalnu dobit
privlači novac iz poreznih utočišta poput municipalnih obveznica
prema stvaranju radnih mjesta i proizvodnih kapaciteta. U tome je
stvar!
Kao i kod svih poreza, potrebno je
razlikova poreznu stopu i porezne prihode. Porezni prihodi su se
povećali, a porezna stopa se smanjivala tijekom 1980-ih. Slično je
bilo i 60-ih i 20-ih. To se dogodilo zato što je prihod porastao
više nego što je porezna stopa pala. No, svejedno će se tvrditi da
si ne možemo "priuštiti" smanjenje poreza jer će doći
do deficita. Potrošnja stvara deficite – a veliki potrošaći su
ti koji se najviše bore protiv smanjenje poreznih stopa.
Ne vjera, nego empirijski dokazi
pokazuju na stranu smanjenja poreza i slobodnih tržišta. Do
1980-ih, sve više dokaza uvjerilo je čak i ljevičarske vlade u
različitim dijelovima svijeta da smanje vladine operacije i prodaju
poduzeća u državnom vlasništvu privatnoj industriji. Vjera nije
imala veze s time.
U Indiji, u desetljeću nakon
ekonomskih reformi koje se osuđivalo kao "slijepu vjeru",
porastao je gospodarski rast zemlje. Procijenjeno je da je stvarna
slijepa vjera – u vladino planiranje – koštala prosječnog
Indijca stotine dolara prihoda godišnje tijekom desetljeća
vladavine socijalističke dogme. U siromašnoj zemlji poput Indije,
radi se o prihodu kojeg si nisu mogli priuštiti propustiti. Čak i u
prosperitetnoj zemlji poput SAD-a, nema potrebe odreći se ekonomske
koristi radi političke fraze.
Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak Capital gains and 'trickle down'.
PS
Sowell se u više navrata bavio
teorijom "kapanja", tako je jednom prilikom u svojoj
kolumni ponudio izazov da se navede ime jednog ekonomista, jedne
škole misli, koja stvarno i zagovara teoriju "kapanja";
"Nitko nije citirao nijednog ekonomista, političara ili
osobu iz bilo kojeg područja života koji je ikada zagovarao takvu
teoriju, iako su mnogi čitatelji naveli imena nekoga tko je tvrdio
da ju je netko drugi zagovarao, bez da su bili u mogućnosti citirati
nešto što je ta druga osoba stvarno i rekla."
Sowell je nedavno izdao kratku knjižicu
”Trickle Down” Theory and “Tax Cuts for the Rich”(pdf); i održao intervju o tome - Uncommon Knowledge with Thomas Sowell.
