Da su vulkanci imali svoju vjeru...

bili bi katolici.

Spockov vulkanski pozdrav prepoznatljivi je simbol serijala Star Trek. Osmislio ga je glumac Leonard Nimoy koji se prisjetio uspomene iz djetinjstva odnosno načina na koji rabin drži svoje ruke prilikom blagoslova. (Blagoslov je iz Knjige Brojeva 6,24-26 i glasi);

"Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva!
Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!
Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!"

Sliku sam pronašao ovdje, a autor citata je J.C. Wright. Ne znam u kojim je sve prilikama izrazio takvo razmišljanje, ali nakon što je objavio na blogu da je postao katolik, objašnjava u komentaru;

"Moram priznati da sam bio duboko impresioniran promišljenošću i uravnoteženošću Katekizma. [...] 

Katolici su bili nesentimentalni kada su govorili o ljubavi. Kako se moje kruto stoičko srce moglo oglušiti i radosno ne odazvati? 

Da su Vulkanci imali crkvu, bili bi katolici."

PS

Ranije postove o sentimentalizmu možete pročitati ovdje: Scruton o sentimentalnosti i Totalitarna sentimentalnost.

J.C.Wrighta možete pratiti ovdje: scifiwright.com (John C. Wright's Journal).

[4/4] Kršćanstvo, Crkva i Bog – N.G. Dávila

Prvi dio ovdje, drugi ovdje, treći ovdje.

Moderni teolog teži transformiranju kršćanske doktrine u jednostavnu ideologiju ponašanja zajednice.

Kako nije uspjela pridobiti ljude da prakticiraju ono što naučava, suvremena Crkva je odlučila naučavati ono što prakticiraju.

Kada se katolik više brani od poroka nego od hereze, već tada ima malo kršćanstva u njegovoj glavi.

Moderni kršćanin se osjeća profesionalno dužan ponašati veselo i šaljivo, pokazivati svoje zube kroz veseli osmijeh, ispovijedati porobljujuću ljubaznost, kako bi dokazao nevjerniku da kršćanstvo nije "tmurna" religija, "pesimistična" doktrina "asketskog" morala. Progresivni kršćanin rukuje se s nama sa širokim osmjehom političara koji se kandidira za poziciju.

Na vrhu zvonika moderne crkve progresivni klerik, umjesto križa, stavlja vjetromjer.

Crkva, otkada je svećenstvo postalo plebejsko, proklinje sve osvojeno i plješće svim osvajačima.

Oni koji zamijene "slovo" kršćanstva s njegovim "duhom" pretvaraju ga u hrpu socio-ekonomskih gluposti.

Progresivni kršćanin mukotrpno pretražuje sociološke priručnika kako bi pronašao materijal za popunjavanje manjkavosti Evanđelja.

Funkcija Crkve nije prilagoditi kršćanstvo svijetu, nije čak niti prilagoditi svijet kršćanstvu; njena funkcija je održati protu-svijet u svijetu.

Hereza koja prijeti Crkvi, u današnje vrijeme, je "svjetovnost".

Evanđelje, u rukama progresivnog svećenstva, degenerira u kompilaciju trivijalnog etičkog nauka.

Novi vjeroučitelj ispovijeda da je Progres moderna inkarnacija nade; ali Progres nije nada u nastajanju, nego umirući odjek nade koja je već nestala.

"Kraljevstvo Božje" nije kršćansko ime za futuristički raj.

Ogorčen na buržuja koji "smiruje svoju savjest" dajući milostinju iz vlastitog privatnog bogatstva, katolik ljevičar predlaže da se to čini kroz samo-žrtvovanje putem raspodjele privatnog bogatstva drugih.

Pri pomisli na trenutnu Crkvu (svećenstvo, liturgiju, teologiju), stari katolik prvo postane ogorčen, zatim zapanjen, a na kraju se preda urlicima smijeha.

Više od povjetarca izdaje, oko modernog svećenstva fijuče uragan gluposti.

Ono što najviše uznemiruje kod suvremenog svećenika je što se njegove dobre namjere često čine nepobitnim.

U krilu današnje Crkve, "integralisti" su oni koji ne shvaćaju da kršćanstvu treba nova teologija, a "progresivci" su oni koji ne shvaćaju da nova teologija mora biti kršćanska.

Vjerski problem je svakim danom sve veći jer vjernici nisu teolozi, a teolozi nisu vjernici.

Moderne teologije obično ispadnu uvijanje teologa koji pokušava izbjeći priznanje nevjere [samome sebi].

Evolucija kršćanske dogme je manje očita od evolucije kršćanske teologije. Ipak mi katolici, s malo teologije, vjerujemo u istu stvar kao i prvi rob koji se obratio u Efezu ili Korintu.

Bezumnici su prije napadali Crkvu; danas je reformiraju.

Kršćanin zna da će kršćanstvo šepati do kraja svijeta.

Kao što ne možemo pronaći zaklon u sjemenu hrasta, [nego uz deblo pod krošnjom grana]; tako ne možemo pronaći utočište samo u Evanđelju.

Crkva, kada je širom otvorila vrata, željela je olakšati onima izvana da uđu, bez da je mislili kako je zapravo olakšala onima unutra da izađu.

Postkoncilska Crkva nastoji privući ljude prevodeći ideje i primjedbe suvremenog novinarstva u bljutavi žargon vatikanske kancelarije.

Prihvativši "moderni mentalitet" kršćanstvo je postalo doktrina koju nije lagano poštivati, niti je zanimljivo to činiti.

Racionaliziranje dogme, opuštanje morala, pojednostavljenje obreda, nije olakšalo nevjerniku da se približi [Crkvi] nego Crkvi da se približi nevjerniku.

Kriza kršćanstva u današnje vrijeme nije izazvana znanošću, niti poviješću, nego novim sredstvima komunikacije. Vjerski progresivizam je zadatak prilagodbe kršćanskih doktrina mišljenju koje sponzoriraju novinske agencije i promidžbeni agenti.

Gdje nema tragova starog kršćanskog milosrđa, čak i najčišća ljubaznost se čini nekako hladnom, licemjernom, teškom.

Nesmislenost i glupost biskupskog i papinog lupetanja bi nas remetila da mi, stari kršćani, nismo još kao mala djeca srećom naučili spavati tijekom propovijedi.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion

[3/4] Kršćanstvo, Crkva i Bog – N.G. Dávila

Prvi dio ovdje, a drugi dio ovdje.

Ljudi ne prestaju vjerovati zato što kritike kršćanstva izgledaju valjanima; nego one izgledaju valjanima zato što su ljudi prestali vjerovati.

Nevjernik je zapanjen jer njegovi argumenti ne uznemiruju katolika, zaboravlja da je katolik poraženi nevjernik. Njegovi prigovori su temelji naše vjere.

Ateist se manje posvećuje dokazivanju da Bog ne postoji, nego zabranjivanju [Bogu] da postoji.

Potrebno je pažljivo proučiti vrstu apologetike kojoj se nevjernik najviše ruga: možda se radi o onoj koja ga najviše uznemiruje.

Ništa ne uznemiruju nevjernika kao obrana kršćanstva na temelju intelektualnog skepticizma i unutarnjeg iskustva.

Svaki kršćanin je bio izravno odgovoran za otvrdnjavanje srca nekog nevjernika.

Ono što se misli protiv Crkve, osim ako se ne misli unutar Crkve, nije zanimljivo.

Nema glupe ideje u koju moderni čovjek nije spreman vjerovati dokle god izbjegava vjerovati u Krista.

Osnovni problem svake bivše kolonije – problem intelektualne podčinjenosti, osiromašene tradicije, niže duhovnosti, neautentične civilizacije, obvezne i sramotne imitacije – razriješene su za mene vrhovnom jednostavnošću: katoličanstvo je moja domovina.

Katolik bi trebao pojednostaviti svoj život, a komplicirati svoju misao.

Poslušnost katolika je izobličena u neograničenu poslušnost prema svim vjetrovima svijeta.

Moja uvjerenja su ista kao uvjerenja starice koja se moli u kutu crkve.

Samo religija može biti popularna bez da je vulgarna.

Ne postoji duhovna pobjeda koju ne treba osvojiti iznova svaki dan.

Ateist je respektabilan sve dok ne uči da je dostojanstvo čovjeka temelj etike, a da je ljubav prema čovječanstvu prava religija.

Ako ne vjerujete u Boga, jedina poštena alternativa je vulgarni utilitarizam. Sve ostalo je retorika.

Moderna povijest je dijalog između dvaju čovjeka: jedan vjeruje u Boga, drugi vjeruje da je on bog.

Dijalog između komunista i katolika je postao moguć otkada su komunisti krivotvorili Marksa, a katolici Krista.

Biblija nije nadahnuta Bogom trbuhozborcem. Božanski glas prolazi kroz sveti tekst poput olujnog vjetra kroz krošnje drveća.

Biblija nije glas Boga, nego čovjeka koji ga susreće.

Biblijski prorok nije prorok budućnosti, nego svjedok Božje prisutnosti u povijesti.

Dok protestant ovisi o tekstu, mi katolici smo proces kojim je tekst rođen.

Krist nije ostavio dokumente, nego učenike.

Ono što brine Krista Evanđelja nije ekonomska situacija siromaha, nego moralno stanje bogataša.

Pogreška progresivnog kršćana leži u tome što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.

Ljubav prema siromaštvu je kršćanska, ali dodvoravanje siromašnima je samo predizborna taktika.

U svom djetinjem i uzaludnom pokušaju privlačenja ljudi, moderno svećenstvo daje socijalističkim programima funkciju shema ostvarivanja Blaženstava. Trik se sastoji u tome da kolektivnoj strukturi van pojedinca pridodate ponašanje koje, osim ako nije individualno i unutarnje, nije ništa. Drugim riječima, moderno svećenstvo propovijeda da postoji socijalna reforma koja može izbrisati posljedice grijeha. Iz toga se može zaključiti nesvrsishodnost otkupljenje kroz Krista.

Religija je društveno učinkovita ne kada prihvati socio-političko rješenje, nego kada uspije čisto religioznim stavom spontano utjecati na društvo.

Moderno svećenstvo vjeruje da može čovjeka približiti Kristu inzistirajući na Kristovoj ljudskosti.; Time zaboravlja da ne vjerujemo Kristu zato što je On čovjek, nego zato što je On Bog.

Da bi demokratizirali kršćanstvo moraju krvitvoriti tekstove, čitajući "jednak" tamo gdje piše "brat".

Vjerski indivualizam zaboravlja susjeda, komunitarizam zaboravlja Boga. Ozbiljnija pogreška je uvijek ova potonja.

Crkva izbjegava skleroriziranje u sektu tako što zahtijeva da kršćanin zahtijeva savršenstvo od sebe, a ne da zahtijeva savršenstvo od svog susjeda.

Kršćanin zna sa sigurnošću kakvo bi njegovo osobno ponašanje trebalo biti, ali ne može nikada biti siguran čini li pogrešku prihvaćenjem određene socijalne reforme.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion

[2/4] Kršćanstvo, Crkva i Bog – N.G. Dávila

prvi dio ovdje

To što kršćanstvo može neće riješiti društvene probleme nije razlog da postanete otpadnik, osim za one koji su zaboravili da nikada nije ni obećalo njihovo rješavanje.

Moderno svećenstvo izjavljuje da kršćanstvo nastoji riješiti zemaljske probleme – time ga miješa s utopijom.

Da kršćanstvo liječi društvene bolesti, kao što neki kažu, ili da, nasuprot tome, truje društvo koje ga usvoji, kao što drugi tvrdi, su teze koje su zanimljive sociologu, ali nisu interes kršćanina. Obraćenik na kršćanstvo se obratio zato što vjeruje da je ono istina.

Kršćanstvo ne uči da je problem riješen, nego da je molitva uslišana.

Čovječanstvu ne treba kršćanstvo da bi izgradilo budućnost, nego da joj se može suprotstaviti.

Propovjednik kraljevstava Božjeg, ukoliko to nije sam Krist, na kraju propovijeda kraljevstvo čovječje.

Suvremena Crkva preferira birački katolicizam. Preferira entuzijazam velike gomile nad konverzijom pojedinaca.

Moderan čovjek ne voli, nego pronalazi utočište u ljubavi; ne nada se, nego pronalazi utočište u nadi; ne vjeruje, nego pronalazi utočište u dogmi.

Bog ne umire, ali nažalost za čovjeka, podređeni bogovi poput skromnosti, časti, dostojanstva, pristojnosti su nestali.

Najveća moderna pogreška nije izjaviti da je Bog mrtav, nego vjerovati da je vrag umro.

Smrt Boga je zanimljivo mišljenje, ali to je mišljenje kojem ne podliježe Bog.

Čovjek je važan samo ako je točno da je Bog umro za njega.

Postoje dvije vrste ljudi: oni koji vjeruju u istočni grijeh i idioti.

Tko god se ispovijedi van ispovjedaonici samo namjerava izbjeći kajanje.

Iskrenost, osim ako je dio sakramentalne ispovijedi, je faktor koji dovodi do demoralizacije.

Moderni kršćanin ne traži od Boga da mu oprosti, nego da prizna kako grijeh ne postoji.

Crkva je bila u mogućnosti krstiti srednjovjekovno društvo zato što se radilo o društvu grešnika, ali njena budućnost nije obećavajuća u modernom društvu u kojem svi vjeruju da su nevini.

Katolici su izgubili čak i onu dražesnu sposobnost da griješe bez da tvrde kako grijeh ne postoji.

Nitko, ništa, na kraju ne oprašta. Osim Krista.

Osuditi samog sebe nije ništa manje pretenciozno od odrješenja samog sebe.

Kada kršćanstvo nestane, pohlepa, zavist i požuda izmisle tisuću ideologija da se opravdaju.

Ne znam za grijeh koji nije, za plemenitu dušu, vlastita kazna.

Grijeh prestaje izgledati kao fikcija kada nas ošamari estetska vulgarnost.

Ništa očitije ne upućuje na stvarnost grijeha od smrada duša koji negiraju njegovo postojanje.

Oni grijesi koji sablažnjuju javnost su manje ozbiljni od onih koje javnost tolerira.

Biti kršćanin, u skladu s najnovijom modom, ne sastoji se toliko od kajanja zbog naših grijeha, nego kajanja zbog našeg kršćanstva.

Sekularna važnost religije ne leži toliko u utjecaju na naše ponašanje nego na oplemenjujuću zvučnost kojom obogaćuje dušu.

Bez religioznih rutina duša oduči suptilne i ulaštene sentimente.

Kulture se isušuju kada njihovi religiozni sastojci ispare.

Kada odbaci obrede, čovjek se reducira na životinju koja kopulira i jede.

Ceremonija je tehnička procedura za podučavanje nepokazivih istina.

Suzbijajući određene liturgije suzbijamo određena uvjerenja. Rušiti svete lugove znači ukloniti božanske tragove.

Inovacije u liturgijskim pitanjima nisu svetogrđe nego glupost. Čovjek štuje samo stare rutine.

Ritualizam je diskretni čuvar duhovnosti.

Kršćanstvo, kada ukine svoj drevni liturgijski jezik, degenerira u čudnu, neotesanu sektu. Kada se izgubi dodir s grčkom i latinskim starinom, kada se izgubi srednjovjekovna i patrističko naslijeđe, bilo koji bedak postaje njegov egzegeta.

Trenutna liturgija znači službeni razvod između klera i umjetnosti.

Obredi čuvaju, a propovijedi potkopavaju vjeru.

Bog ne traži našu "suradnju", nego našu poniznost.

Oblak tamjana vrijedi tisuću propovijedi.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion

[1/4] O Kršćanstvu i o Bogu - N.G.Dávila

Ništa o podrijetlu religija, ili njihovu uzroku, ne traži objašnjenje, nego je objašnjenje potrebno za uzroke i podrijetlo njihova opadanja i zanemarivanja.

Najočajnija vrsta samoće nije ona u kojoj nema bližnjih, nego ona koja je napuštena od Boga.

Ne bih živio ni djelić sekunde kada bih prestao osjećati zaštitu Božje opstojnosti.

Naša sposobnost da volimo nešto osim Boga dokazuje našu duboku prosječnost.

Biti kršćanin znači ne biti sam, bez obzira na samoću koja nas okružuje.

Naša posljednja nada leži u nepravdi Boga.

Religija nije nastala zbog osiguravanja društvene solidarnosti, niti su katedrale izgrađene da potaknu turizam.

Kršćanin zna da ne može zahtijevati ništa, ali da se može nadati svemu.

Za Boga postoje samo pojedinci.

Važnost koju pridodaje čovjeku je enigma kršćanstva.

Nezamjenjivi smo samo za Boga.

Prevladavanjem ideje cikličke povijesti, kršćanstvo nije otkrilo značenje povijesti; nego je samo naglasilo nezamjenjivu važnost nezamjenjivog pojedinca.

Kada ga lišimo kršćanske tunike, i antičke toge, od europljanina ne ostaje ništa drugo osim bjeloputog barbarina.

Svaki cilj osim Boga nas obeščašćuje.

Moja vjera ispunjava moju samoću svojim tihim šaptom nevidljiva života.

Mudrost se svodi na to da ne pokazujete Bogu kakve bi stvari trebale biti.

Moderni čovjek ne izbacuje Boga kako bi preuzeo odgovornost za svijet, nego kako ne bi morao preuzeti odgovornost.

Ako nemamo Isusa kao našeg Cirenca svaki nas teret brzo tlači.

Ako imamo povjerenja u Boga, čak nas niti naši trijumfi ne trebaju plašiti.

Nije teško vjerovati u Boga, nego je teško vjerovati da smo mu važni.

Tko god želi znati koji su ozbiljni prigovori kršćanstvu trebao bi pitati nas. Nevjernik daje samo glupe prigovore.

Katolički apologet rijetko razlikuje ono što moramo odbaciti s poštovanjem i ono što moramo zgnječiti s prezirom.

Apologeta bi trebala miješati skepticizam i poeziju. Skepticizam da zadavi idole, poeziju da zavede duše.

Skepticizam ne uništava vjeru, samo je obrezuje.

Duša koju kršćanstvo nikada ne obreže nikada ne sazrije.

Kršćanin nema što izgubiti u katastrofi.

Kršćanstvo je religija onih koji žive svoje života kao da je potres moguć u svakom trenutku.

Čovjek ne stvara bogove na svoju sliku i priliku, nego se osmišljava na sliku i priliku bogova u koje vjeruje.

Čak i ako nas poniznost ne spašava od pakla, svakako nas spašava od ismijavanja.

Sve veća poteškoća privlačenja svećenika trebala bi sramotiti čovječanstvo, a ne uznemiriti Crkvu.

Ne znam kažnjava li, na drugome svijetu, vrag ireligiozna društva; Ali vidim da ga ubrzo kažnjava ovdje estetikom.

Simplističke ideje u koje nevjernik na kraju povjeruje su njegova kazna.

Zato što je čuo da su religijske propozicije metafore, bezumnik misli da su fikcije.

Nedostaje nam više čvrstih razloga za očekivanje sutrašnjeg dana nego za vjeru u drugi život.

Ne smijemo zaključiti da je sve dopušteno ukoliko Bog ne postoji, nego da ništa nije bitno. Dopuštenje je smiješno kada ono što je dopušteno izgubi svoje značenje.

Vjera je ono što nam dopušta da zalutamo u bilo koju ideju bez da izgubimo izlaz.

Ništa nije opasnije za vjeru od čestog društva vjernika. Nevjernik obnavlja našu vjeru.

Vjera u Boga ne rješava probleme, ali zbog nje izgledaju smiješnim.

Najbolji lijek za tjeskobu je uvjerenje da Bog ima smisla za humora.

Razlozi, argumenti, dokazi čine se vjerniku svakim danom sve manje očitim; a ono u što vjeruje sve očitijim.

Katolicizam ne rješava sve probleme, ali je jedina doktrina koja ih sve prepoznaje.

U razdobljima nevjere religiozni problemi ne izgledaju apsurdnim, nego se uopće ne čine kao problemi.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion

Demokracija i Jednakost - N.G. Dávila

Dokle god ga ne shvaćaju ozbiljno, čovjek koji govori istinu može živjeti neko vrijeme u demokraciji. Nakon toga, otrov.

Kako bi transformirali ideju "društvenog ugovora" u eminentno demokratku tezu potreban je sofizam biračkih prava. Ustvari se pretpostavlja da je većina ekivalent cjelokupnosti, ideja koncenzusa je iskrivljena u totalitarnu prisilu.

Reakcionar je izumio dijalog nakon što je uvidio razliku između ljudi i raznolikost njihovih intencija. Demokrat se upušta u monolog jer se čovječansto izražava kroz njegova usta.

Ljubav prema narodu je vokacija aristokrata; demokrat ne voli narod osim tijekom izbora.

Oni koji negiraju postojanje pozicija, ne mogu ni zamisliti s kojom jasnoćom ostali vide njihovu.

Što su ozbiljniji problemi, to je veći broj nekompetentnih ljudi koje demokracija poziva da ga riješe.

U aristokratskom razdoblju ono što ima vrijednost je neprocjenjivo; u demokratskom razdoblju ono što nema cijenu nema vrijednost.

Nikome od nas nije teško voljeti susjeda koji je slabiji od nas; ali voljeti nekoga za koga znamo da je superiorniji je već druga stvar.

U demokraciji, jedini čovjek koji se nasmiješi svima je političar u potrazi za glasovima. Nitko drugi si ne može dopustiti taj luksuz; svatko je svakome suparnik.

Nitko se ne može pronaći tako što traži samo sebe.

Čovjek nastaje iz zvijeri kada hijerarhijski uredi svoje instinkte.

Sloboda je pravo da budete drugačiji; jednakost je zabrana da budete drugačiji.

Niveliranje je barbarska zamjena za red.

Individualizam nije antiteza totalitarizma nego uvjet za njega.

Tamo gdje nestanu i posljednji tragovi feudalnih odnosa, sve veća socijalna izolacija pojedinca i njegova sve veća bespomoćnost guraju ga u totalitarnu masu.

Umjesto što traže objašnjenje činjenice nejednakosti, antropolozi bi trebali tražiti objašnjenje ideje jednakosti.

Čak i kada bi mogli ukloniti nejednakost, trebali bi je preferirati iz ljubavi prema polikromiji.

Da su ljudi rođeni jednaki, izmislili bi nejednakost da ubiju dosadu.

Tamo gdje običaji i zakoni dopuštaju svakome da teži za svime, svatko živi frustiranim životom, neovisno o poziciju koju zauzme.

Nepravedna nejednakost se ne liječi jednakošću, nego pravednom nejednakošću.

Svatko se osjeća boljim od onoga što radi zato što vjeruje da je superioran onome što je. Nitko ne vjeruje da je malen kao što stvarno je.

Civilizirano društvo zahtijeva da u njemu, kao u starim kršćanskim društvima, jednakost i nejednakost budu u stalnom dijalogu.

Tajna težnja svakog civiliziranog društva nije ukidanje nejednakosti, nego njeno odgajanje.

Birokracije je jedno od sredstava demokracije koje se pretvori u njezin cilj.

Birokracija u konačnici uvijek košta narod više od više klase.

Tko god pokušava educirati, a ne iskoristiti narod, ili dijete, ne govori mu dječjim rječima.

Demagogija je pojam kojeg demokrati koriste kada ih demokracija plaši.

Borba između demokratskih sekta privremeno ih odvraća od rastavljanja društva.

Sredstvo demokracije je teror, a cilj je totalitarizam.

Započeli su nazivanjem liberalnih institucija demokratskim, a na kraju nazivaju demokratski despotizam liberalnim.

Kada jednakost dopusti slobodi da uđe, prošulja se i nejednakost.

Profesionalni obožavatelji čovjeka vjeruju da su ovlašteni prezirati ljude oko sebe. Obrana ljudskog dostojanstva omogućuje im da budu grubi prema svome bližnjem.

Sekularni zadatak "demokratizacije kulture" kao rezultat nije postigao da se više ljudi divi, primjerice Shakespearu ili Racinu, nego da više ljudi vjeruje da im se dive.

Osnovno postulat demokracije: zakon je savijest građanina.

Tjeskoba zbog propasti civilizacije pogađa reakcionara; demokrat ne može žaliti za nestankom nečega o čemu ništa ne zna.

Demokrat je u stanju žrtovati čak i svoje interese radi svojeg zamjeranja.

Reakcionar teži uvjeravanju većine, demokrat je podmićuje obećanjem dobara drugih ljudi.

Bez hijerarhijske strukture nije moguće transfomirati slobodu iz bajke u činjenicu. Liberal uvijek prekasno otkriva da je cijena jednakosti svemoćna država.

Pomoću pojma "kulturne evolucije" demokratski antropolog pokušava izbjeći pitanje biologije.

Kada mu je neugodno zbog nekog zaključka u društvenim znanostima, demokrat promijeni metode.

Narod nikada ne izabire, u najboljem slučaju ratificira.

Nicolás Gómez Dávila, Democracy & Equality

[2/2] Politika, Zakon i Društvo – N.G. Dávila

prvi dio ovdje

Oni koju pokušavaju dokinuti otuđenje čovjeka promjenom pravne strukture podsjećaju na čovjeka koji je riješio problem svoje bračne nevolje tako što je prodao kauč na kojem se dogodio preljub.

Čovjek sazrijeva kada prestane vjerovati da politika rješava njegove probleme.

Plivati protiv struje nije glupo ako rijeka juri prema vodopadu.

Konzervatizam ne bi trebao biti stranka nego normalno ponašanje svakog pristojnog čovjeka.

Svakoga dana zahtijevamo sve više od društva kako bi mogli zahtijevati manje od nas samih.

Najgori demagozi ne dolaze iz redova siromašnih i zavidnih, nego iz redova bogatih koji se srame.

Dva stoljeća narod je nosio teret ne samo onih koji su ga iskorištavali, nego i onih koji su ga oslobodili. Njegova leđa se izvijaju zbog dvostruke težine.

Kako bi odvratili pažnju naroda dok ga iskorištavaju, glupi despoti izabiru cirkuske borbe, a lukavi despot preferira izborne borbe.

Političar nikada ne kaže ono što vjeruje da je točno, nego ono što smatra učinkovitim.

Stari despotizam ograničavao se na zatvaranju čovjeka u njegov privatni život; ali nove vrste despotizma preferiraju da čovjek nema ništa osim javnog života.

Ljubav prema siromaštvu je kršćanska, ali dodvoravanje siromašnima je samo predizborna taktika.

Čin lišavanja pojedinca njegovih dobara naziva se pljačka kada to čini drugi pojedinac; a kada ga okrade čitav kolektiv onda se naziva socijalna pravda.

Opisno korištenje socijalnih anegdota ima više karakterološke preciznosti od statističkih postotaka.

Moderno društvo dopušta si luksuz dopuštanja svima da kažu što žele zato što danas svi misle manje-više istu stvar.

Sudionici u političkom pokretu obično ne poznaju njegov cilj, motive i podrijetlo.

Nužan i dovoljan uvjet despotizma je nestanak svake vrste društvenog autoriteta kojeg ne dodjeljuje Država.

Poput brodolomaca koji se protiv vode bore snagom svojih krikova, društva u agoniji bore se protiv povijesti snagom svojih zakona.

Umiruća društva skupljaju zakone kao što umirući ljudi skupljaju lijekove.

Kada poštovanje prema tradiciji izumre, u svojoj neprekidnoj želji da se obnovi, društvo se istroši u trenutku.

Društvo ne vjeruje proroku koji ispravno proriče rastuće kvarenje zato što sa sve većim kvarenjem, pokvareni sve manje primjećuju isto.

Suvremene političke stranke su konvergirale čak i u svojoj retorici.

Moramo podsjetiti one koji zaključuju iz društvene korisnosti mitova društvenu korisnost laži da su mitovi korisni zbog istina koje iskazuju.

Moderno društvo stvara mišljenja koja kasnije okuplja pod nazivom javno mišljenje.

Političar se ozbiljno ne posvećuje ničemu, osim nečemu trivijalnom.

Novinari i političari ne znaju kako razlikovati između razvoja ideje i produživanja rečenice.

Da bi bilo učinkovita, zloporaba vlasti pretpostavlja anonimnost tlačitelja i anonimnost potlačenog. Despotizam propada kada se prepoznatljiva lica nađu jedno pred drugim.

Uz izuzetak reakcionara, danas se susrećemo samo sa kandidatima za [poziciju] administratora modernog društva.

U modernoj državi postoje samo dvije stranke: građani i birokrati.

Naše društvo inzistira na izabiranju svojih vladara tako da slučajnost rođenja, ili hir monarha, ne bi odjednom predao vlast u ruke inteligentnog čovjeka.

Svijet i nije u tako lošem stanju, s obzirom na ljude koji njime vladaju.

Atomizacija društva proizlazi iz moderne podjele rada: kada nitko ne zna specifično za koga radi, niti specifično tko radi za njega.

Pojedinci su, u suvremenom društvu, svaki dan sve sličniji jedan drugome; te su svaki dan sve otuđeniji jedan od drugoga. Identične monade sukobljene jedna s drugom iznimnim individualizmom.

Država je totalirana po svojoj biti. Totalni despostizam je oblik prema kojem se spontano kreće.

Aristrokracije su ponosne, ali drskost je plutokratski fenomen. Plutokrat vjeruje da se sve može prodati: aristokrat zna da se lojalnost ne može kupiti.

Što je kompleksnija funkciju koju država zauzima, to je podređenija birokratima o kojima sudbina građana ovisi.

Nicolás Gómez Dávila, Politics, Law & Society

[1/2] Politika, Zakon i Društvo - N.G.Dávila

Civilizirano društvo je ono u kojem fizička bol i užitak nisu jedini argumenti

Pričati o "političkoj zrelosti" naroda je karakteristika nezrele inteligencije.

Povijest jasno pokazuje da je vladanje zadatak koji nadilazi sposobnost čovjeka.

Nije moguće izabrati između nepravde i nereda. Oni su sinonimi.

Politika je umijeće traženja najboljeg odnosa između sile i etike.

Moderni individualizam je samo tvrdnja da je mišljenje koje svi dijele vaše vlastito.

Politika nije umijeće nametanja najboljeg rješenja, nego blokiranja najgoreg.

Moderni čovjek hoda sve brže u istom smjeru ulicom "promjene." Svijet se, zadnjih tristo godina, nije promijenio osim u tom smislu. Jednostavna sugestija stvarne promjene skandalizira i užasava modernog čovjeka.

Pravo na vlast bila je jučer središnja tema politike. Danas su središnje teme politike tehnike prisvajanja vlasti.

Stanje tenzija između društvenih klasa, stalni strukturalni fenomen, metamorfozira u klasni sukob samo kada ga političke klase iskoriste kao alat demagogije.

Nijedan druga društvena klasa nije iskoristili druge društvene klase s više drskošću od one koja se danas naziva "država".

Država će zaslužiti ponovno poštovanje kada se ponovno ograniči na politički profil konstituiranog društva.

Tražiti od države da čini ono što samo društvo treba činiti je pogreška ljevice.

Većina zadataka koja tipični vladar ovog stoljeća vjeruje da mora preuzeti su ništa drugo nego zloporaba vlasti.

Bez neprijatelja na granici, vladar zaboravlja na razboritost.

Teror je prirodni režim za svaku društvo bez tragova feudalizma.

Gdje običaji i zakon dopuštaju svakome da teži svemu, svatko živi frustriranim životom, neovisno o poziciji koju zauzme.

Zdrava država je ona u kojoj bezbrojne prepreke ograničavaju i sprečavaju slobodu zakonodavca.

Moderna država je transformacija aparature koju je društvo razvilo za svoju obranu, u autonomni organizam koji ga iskorištava.

Višak zakona kastrira.

Kada je tiranin anonimni zakon, moderan čovjek vjeruje da je slobodan.

Zakon je najlakši način ostvarivanja tiranije.

Gdje zakon nije običajno pravo, lagano ga je pretvoriti u puko političko oružje.

Brza evolucija društva uništava njegove običaje; i nameće pojedincu, umjesto mirnog odgoja tradicijom, uzde i bič zakona.

Ljudska toplina u društvu se umanjuje u istoj mjeri u kojoj se zakonodavstvo usavršuje.

Današnji čovjek oscilira između sterilne rigidnosti zakona i vulgarnog nereda instinkta. Nema discipline, ljubaznosti ili dobrog ukusa.

Više nije dovoljno da se građanin podvrgne – moderna država zahtijeva pomagača.

Postoje dva simetrična oblika barbarizma: narodi koji nemaju ništa osim običaja i narodi koji ne poštuju ništa osim zakona.

Tkivo društva postaje kancerogeno kada se dužnosti nekih pretvore u prava drugih.

"Socijalna prava" je termin koji se koristi kao zahtjev za onime na što nemamo pravo.

Mnoštvo zakona je znak da nitko više ne zna kako zapovijedati inteligentno. Ili da nitko više ne zna kako slobodno slušati.

Moderni mentalitet ne shvaća da se red može uvesti bez pribjegavanja policijskog regulaciji.

Niti deklaracija ljudskih prava, niti proglašenje ustava, niti apeliranja na prirodni zakon, ne štite protiv proizvoljne moći države. Jedina prepreka despotizmu je običajno pravo.

Dovoljno je da društvo potisne običaj za kojeg pretpostavlja da je apsurdan kako bi iznenadna katastrofa pokazala pogrešku.

Mudra politika je umijeće osnaživanja društva i slabljenja Države.

Jedina društva koja su odvratnija od onih koja razbješnuju buntovnu mladost su ona društva koju takva mladost nevino pomaže stvoriti.

Civilizacija nije beskonačan slijed izuma i otkrića, nego zadatak osiguravanja da određene stvari izdrže.

U stoljeću u kojem mediji objavljuju beskrajne gluposti, kulturan čovjek nije definiran onime

što zna nego onime što ne zna.

Tko god se ne pokreće bez odmora kako bi zadovoljio svoju pohlepu uvijek osjeća malu krivnju u modernom društvu.

Svako društvu u konačnici pukne kada se zavist previše raširi.

S pojavom "racionalnih" odnosa među pojedincima proces društvenog propadanja počinje.

Moda, čak više od tehnolgije, je uzrok uniformnosti modernog svijeta.

Društvo koje ne odgaja stavove i geste odriče se društvene estetike.

Većina modernih običaja bi bila zločin u istinski civiliziranom društvu.

Druga razdoblja su možda bila vulgaran poput našeg, ali nijedno nije imalo vanredni odjek, s velikim pojačalom, moderne industrije.

Moderno društvo se grozničavo trudi kako bi vulgarnost postala svima dostupna.

Društvo je do jučer imalo uglednike; danas ima samo poznate osobe.

Moderno društvo dokida prostituciju kroz promiskuitet.

Nema više starih ljudi, samo oronule mladosti.

S namjerom praktičnih ciljeva, uvijek završimo ruku pod ruku sa susjedima koje ne bismo željeli dotaći ni s dugačkih štapom.

Društveni spas je blizu kada svaka osoba prizna da može spasiti samo sebe. Društvo je spašeno samo kada njegovi navodni spasitelji očajavaju.

Nicolás Gómez Dávila, Politics, Law & Society

[2/2] Inteligencija i mudrost (i glupost) - N. G. Dávila

Oni koji su djelomice u krivu iritiraju nas; oni koji su potpuno u krivu nas zabavljaju.

Trivijalnost je cijena komunikacije.

Mudrost, u ovome stoljeću, se ponajviše sastoji od znanja kako se nositi s vulgarnošću bez da se uzrujate.

Inteligentne diskusije trebala bi se ograničiti na razjašnjavanje razlika.

Tradicionalne vrijednosti sablažnjuju modernog čovjeka. Najsubverzivnija knjiga našeg vremena bila bi zbirka starih poslovica.

Nemam pretenzija za originalnošću: svakidašnjica, ukoliko je stara, mi je dovoljna.

Predrasude štite od glupih ideja.

Budala uzvikuje da negiramo problem kako mu pokažemo pogrešnost njegova omiljena rješenja.

Buduće vrijeme je omiljeno glagolsko vrijeme imbecila.

Inteligencija se ne sastoji od pronalaženja rješenja, nego od negubljenja problema iz vida.

Mi reakcionari pružamo idiotima užitak da se osjećaju kao odvažni avangardni mislioci.

Kada umre poštovanje za tradiciju, društvo se, u neprekidnoj želji za obnovom, odmah istroši.

Brodolomci lakše opraštaju nerazumnom kapetanu koji nasuče "brod" nego inteligentnom putniku koji predvidi nasukavanje na greben.

U svakoj povijesnoj situaciji se uvijek javi netko tko će u ime slobode, čovječanstva, ili prava, braniti glupo mišljenje.

"Povijesna nužnost" je obično samo ime za ljudsku glupost.

Moderne gluposti iritiraju više od starih gluposti jer ih njihovi zagovornici pokušavaju opravdati u ime razuma.

Budale vjeruju da čovječanstvo tek sada zna određene važne stvari; ali nema ništa važnoga što čovječanstvo nije znalo od početka.

Znati koje su reforme potrebne svijetu je jedini nedvosmislen simptom gluposti.

Kako bi otkrili budalu, nema boljeg reagensa od riječi "srednjovjekovno". Odmah ćete prepoznati znakove.

Za budalu, samo ona ponašanja koja su u skladu sa najnovijom modernom teorijom u psihologiji su autentična.

Tamo gdje ga je lagano pobiti, kao u prirodnim znanostima, imbecil može biti koristan bez da je opasan. Ali tamo gdje ga je teško pobiti, kao u društvenim znanostima, imbecil je opasniji nego što je koristan.

Novine pružaju modernom građaninu njegovo jutarnje zatupljivanje, radio njegovo popodnevno zatupljivanje, a televizija njegovo večernje zatupljivanje.

Nicolás Gómez Dávila, Intelligence & Wisdom (& Stupidity)

[1/2] Inteligencija i mudrost (i glupost) - N.G.Dávila

Ideja "slobodnog razvoja osobnosti" čini se vrijednom divljenja sve dok ne upoznate pojedinca čija se osobnost slobodno razvila.

Nemoguće je uvjeriti bezumnika da postoje užici superiorni onima koje dijelimo s ostalim životinjama.

Velike gluposti ne dolazi iz naroda; prvo zavedu inteligentne ljude.

Govoriti o "političkoj zrelosti" naroda je karakteristika nezrele inteligencije.

Netko kome nedostaje vokabular da bi analizirao svoje ideje naziva ih intuicijama.

Bez ekonomskih briga bezumnik umre od dosade.

Argumenti kojima opravdavamo naše ponašanje je često gluplje od našeg ponašanja.

Ako ne analiziramo nećemo shvatiti; ali nemoj pretpostaviti da smo shvatili samo zato što smo analizirali.

Kako ne bi bili depresivni među toliko glupih mišljenja, dužnost je sjetiti se da su stvari u svakom trenutku očito ono što jesu, neovisno o tome što svijet misli.

Moderna edukacija predaje netaknute umove propagandi.

Ništa nije teža od pretvaranja da ne razumijete.

Postoji nepismenost duše koju nijedna diploma ne može izliječiti.

Sve je trivijalno ukoliko svemir nije predan metafizičkoj avanturu.

Ključni događaj ovog stoljeća je demografska eksplozija idiotskih ideja.

Biti glup znači vjerovati da je moguće fotografirati mjesto koje je pjesnik opjevao.

Sposobnost konzumiranja pornografije je distinktivna karakteristika imbecila.

Inteligentna ideja stvara senzualni užitak.

Zahtjevi da se inteligencija suzdrži od prosudbi sakati njenu sposobnost razumijevanja. U prosudbi vrijednosti razumijevanje ima svoj vrhunac.

Stalno mijenjanje misli ne znači evoluirati; evoluirati znači razviti beskonačnost iste misli.

Nitko nije važan dugo vremena bez da ispadne budala.

Čovjek je mudar ukoliko nema ambicija za ničime, a živi kao da ima ambicije za svime.

Gomila ne naziva nijedan postupak inteligentnim osim onih postupaka intelekta u službi nagona.

Nemojmo glupim mišljenjima dati užitak da nas sablažnjuju.

Misliti da su samo važne stvari bitne je prijetnja barbarizma.

Odgojiti čovjeka znači omesti "slobodno izražavanje njegove osobnosti."

Iz slamova života ne vraćate se mudriji nego prljaviji.

Čovjek je inteligentan samo ukoliko se ne boji slagati s budalama.

Postoje određene vrste neznanja koje obogaćuju um; i određene vrste znanja koje ga osiromašuju.

Koga god zanima kako da izmjeri svoju glupost trebao bi izbrojati stvari koje mu se čine očitima.

Nitko ne zna što točno želi dok mu njegovi protivnici to ne objasne.

Kako bi shvatili ideju drugoga nužno je razmišljati o njoj kao vlastitoj.

Mudrost se svodi na to da ne pokazuje Bogu kako bi stvari trebale biti.

Budala naziva zaključke koje ne razumije "predrasudama."

Jedina inteligencija bez predrasuda je ona koja zna koje su njene.

Biti mlad znači bojati se ispasti glup; sazrijeti znači bojati se biti glup.

"Pomirenje čovjeka sa samim sobom" – najtočnija definicija gluposti.

Tko god vjeruje da je originalan je samo neznalica.

U stoljeću u kojem mediji objavljuju beskrajne gluposti, kulturan čovjek nije definiran onime što zna nego onima što ne zna.

Nicolás Gómez Dávila, Intelligence & Wisdom (& Stupidity)

 

Buržoazija i kapitalizam – N.G.Davila

Buržuj ne plješće čovjeku kojem se divi, nego čovjeku kojeg se boji.

Proletarijat prezire buržoaziju samo zbog ekonomske poteškoće pri imitiranju iste.

Proletarijat se javlja kada narod postane klasa koja prihvaća buržoazijske vrijednosti bez da posjeduje buržoazijsko imanje.

Kao što tijela gravitiraju prema centru zemlje, tako i Proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.

U modernom društvu, kapitalizam je jedina barijera spontanom totalitarizmu industrijskog sustava.

Država se nije ponašala diskretno i ograničeno osim kada ju je promatrala bogata buržoazija.

U srednjovjekovnom društvu, društvo je država; u buržoazijskom društvu, država i društvo su u sukobu; u komunističkom društvu, država je društvo.

U usporedbi s toliko dosadnih intelektualaca, toliko umjetnika bez talenta, toliko stereotipnih revolucionara, buržuj bez pretenzija izgleda poput Grčkog kipa.

Umjetno poticanje pohlepe, kako bi postali bogati njenim zadovoljavanjem, je neoprostiv grijeh kapitalizma.

Ispada da je nemoguće uvjeriti biznismena da profitabilna aktivnost može biti nemoralna.

Moderni optimizam je komercijalni proizvod osmišljen da pokreće kotače industrije.

Moderni mentalitet je dijete ljudskog ponosa napuhano komercijalnim oglašavanjem.

Aristrokratsko društvo je ono u kojem je želja sa osobnim savršenstvom duh pokretač socijalnih institucija.

Industrijsko društvo je osuđeno na prisilni stalni progres.

Rezultati modernog "oslobođenja" potiču nostalgiju zbog dokinutog "buržujskog licemjerja".

Buržuj predaju svoju moć kako bi spasio svoj novac; zatim preda svoj novac kako bi spasio sebe; a na kraju ga objese.

Buržoazija, u feudalnom okviru, se smješta u male urbane centre gdje postaje strukturirana i civilizirana. Raspadanjem tog okvira, buržoazija se širi kroz društvo, izmišlja nacionalističke države, racionalističku tehnologiju, anonimne urbane anglomerate, industrijsko društvo, masovnog čovjeka, i u konačnici proces u kojem se društvo koleba između despotizma rulje i despotizma stručnjaka.

Kako bi izliječilo pacijenta ranjenog u 19. stoljeću, industrijsko društvo je moralo u 20. stoljeću umrtviti njegov um. Duhovna bijeda je cijena industrijskog prosperiteta.

Produljeno djetinjstvo – omogućeno trenutnim prosperitetom industrijskog društva – ima za posljedicu samo sve veći broj podjetinjenih odraslih.

Konceptualno zagađenje svijeta od strane modernog mentaliteta je ozbiljnije od zagađenja okoliša zbog industrije.

Kako bi tehničar posvetio svu pozornost svom poslu, industrijsko društvo, bez da mu izobliči lubanju, sažima mu mozak.

Bogatstvo trgovca, industrijalista, financijera, estetski je inferiorno bogatstvo u zemlji i stadu.

Lakoća kojom industrijski kapitalizam stvara i uništava – slušajući zahtjeve profita - transformira prosječnog čovjeka u intelektualnog, moralnog i fizičkog nomada. Sve što je trajno, danas je prepreka.

Vladajuća klasa agrarnog društva je aristrokracija; a industrijskog društva oligarhija.

The Bourgeoisie & Capitalism,  

Nicolás Gómez Dávila (1913.-1994., Kolumbija)

Sloboda i slobode - N.G.Davila

Oni koji uklanjaju okove čovjeka oslobađaju samo životinju.

Sloboda je pojam koji se najčešće koristi bez da se zna što znači.

Sloboda nije cilj, nego sredstvo. Tko god je zamijeni za cilj ne zna što bi učinio s njome kada je postigne.

Nitko ne daje čovječanstvo određene ekstremne slobode osim ako nije ravnodušan na njegovu sudbinu.

Kako bi iskvarili pojedinca dovoljno je naučiti ga da svoje osobne želje naziva pravima, a prava drugih zlouporabom.

Osloboditi čovjeka znači podvrgnuti ga pohlepi i seksu.

Kada jednakost omogući prolaz slobodi, nejednakost se provuče.

Bez hijerarhijske strukture nije moguće transformirati slobodu iz bajke u činjenicu. Liberal uvijek otkrije prekasno da je cijena jednakosti svemoćna država.

Ne smijemo zaključiti da je sve dopušteno, ukoliko Bog ne postoji, nego da ništa nije važno. Dopuštenje je smiješna stvar kada ono što je dopušteno izgubi svoj značaj.

Suvremeni čovjek nije izbjegao napasti da poistovjeti ono što je dopušteno s onime što je moguće.

Čovjek je sklon ostvarivanju svih svojih mogućnosti. Nemoguće mu se čini kao jedina legitimna granica. Međutim, civilizirani čovjek je onaj koji, iz različitih razloga, odbija činiti sve što može.

U onoj mjeri u kojoj Država raste, pojedinac se smanjuje.

Da bio bila učinkovita, zloporaba moći pretpostavlja anonimnost ugnjetivača i anonimnost potlačenog. Despotizam propada kada se prepoznatljiva lica nađu jedno ispred drugog.

Nadati se da sve veća ranjivost sve više tehnološki integriranog svijeta ne zahtijeva totalni despotizam je obična ludost.

Moderno društvo gazi slobode kao što kolona tenkova gazi procesiju pobožnih žena.

Što čovjek vjeruje da je slobodniji, to ga je lakše indoktrinirati.

Kada definiraju vlasništvo kao socijalnu funkciju, konfiskacija je blizu; kada definiraju rad kao socijalnu funkciju, ropstvo je na putu.

Reformirati društvo kroz zakone je san neopreznog građanina i diskretna preambula svake tiranije. Zakon je pravni oblik običaja ili gaženje slobode.

Zakon je najlakši način ostvarivanja tiranije.

Kada je tiranin anonimni zakon, suvremeni čovjek vjeruje da je slobodan.

Povećati slobodu s jedne strane, i povećati regulaciju s druge, zajedno djeluje savršeno pri demoraliziranju društva.

Ljevičar vrišti da sloboda umire kako njegove žrtve odbijaju financirati vlastito ubojstvo.

Masama nije bitno jesu li slobodne, nego vjeruju li da su slobodne. Ono što sakati njihovu slobodu ih ne uznemirava, osim ako im netko ne kaže da bi trebalo.

Kada otkrije da je savršeno slobodan, pojedinac otkrije da nije razriješen svega, nego opljačkan.

Rezultati modernog "oslobođenja" dovode nas do nostalgičnog prisjećanja "buržujskog licemjerja".

Čovjek se danas ne osjeća slobodan osim ako ne osjeća da ima ovlasti da ne poštuje ništa.

Čovječanstvo žudi oslobođenju od siromaštva, od muke, od rata – od svega od čega tek nekolicina pobjegne bez da se degradira. 

"Božansko pravo" ograničavalo je monarha; "predstavnik naroda" je predstavnik apsolutnog Apsolutizma.

Pravna sloboda izražavanje je narasla paralelno sa sociološkim porobljavanjem misli.

Moderan čovjek vjeruje da živi usred pluralizma mišljenja, ali ono što prevladava je zagušljivo jednoglasje.

U razdoblju potpune slobode, ravnodušnost prema istini toliko poraste da se nitko ne trudi potvrditi istinu, ili je pobiti.

Sloboda je pravo da budete drugačiji; jednakost je zabrana protiv bivanja drugačijim.

Sve veća sloboda običaja u modernom društvu nije potisnula konflike u domu. Samo im je oduzela dostojanstvo.

Povijest je doista povijest slobode – ne neke "Slobode", nego slobodnih ljudskih djela i njihovih nesagledivih posljedica.

Ako želimo da sloboda potraje, ona mora biti cilj društvenih organizacija, a ne početna točka.

Zakoni koji štite slobodu do najmanjeg detalja guše slobode.

Dovoljan i nužan uvjet despotizma je nestajanje svake vrste društvenog autoriteta kojeg nije dodijelila Država.

Nicolás Gómez Dávila, Liberty & Liberties