petak, 20. prosinca 2013.

Totalitarna sentimentalnost

Navedeni portreti [Scruton je opisao konzervativca i liberala] su svima poznati, i ne sumnjam kojoj će se strani čitatelji ovog magazina prikloniti. Međutim, ono što svi konzervativci znaju jest da su upravo oni ti koji su motivirani suosjećanjem, a njihovo "hladno srce" je tek prividno. Konzervativci su ti koji se zalažu za društvo, i koji su spremni platiti cijenu podržavanja principa o kojima svi mi – uključujući liberale – ovisimo. Biti poznat kao socijalni konzervativac znači izgubiti svu nadu u akademsku karijeru; biti zanijekan bilo kakve šanse za prestižne nagrade, od MacArthurove do Nobelove; liberali si ih dodjeljuju jedni drugima. Za intelektualca to znači odbaciti mogućnost pozitivne recenzije – ili zapravo bilo kakve recenzije – u New York Timesu ili New York Review of Books. Samo netko sa savješću bi si mogao poželjeti izložiti se neizbježnom ocrnjivanju koje sljedi. To dokazuje da je konzervativna savjest vođena ne samointeresom nego zabrinutošću za javno dobro. Zašto bi je inače netko izrazio?

Nasuprot tome, kao što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju liberali je upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno osjećano. Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna revnost", kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora zahvaliti društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove emocije prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih troškova, da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao svoju iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja kojim će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo suosjećanje je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat savjesti koja se neće utišati, nego besplatna karta za popularno odobravanje.

***

Zašto ponavljam te osnovne istine? Odgovor je jednostavan. SAD je sišao s posebne pozicije principijalnog čuvara Zapadne civilizacije i pridružio se klubu sentimentalista koji su do sada ovisili o Američkoj moći. U administraciji predsjednika Obame vidimo istu onu totalitarnu sentimentalnost koja djeluju u Europi, i koja je zamijenila civilno društvo s državom, obitelj s agencijama za usvajanje, rad sa socijalnom pomoći, patriotsku dužnost s univerzalnim "pravima". Lekcija post-ratne Europe je ta da je lagano razmetati se suosjećanjem, ali je teže snositi troškove. Poželjniji od teškog života u kojem su disciplinirani nauk, dobročinstvo s troškom, i odgovorne privrženosti vladajući principi života; je život sentimentalnog prikaza, u kojem su drugi ohrabrivani da vam se dive zbog vrlina koje ne posjedujete. Taj život folirantskog suosjećanja je život transferiranih troškova. Liberali koji pišu pjesme o patnji siromašnih ne daju, uglavnom, svoje vrijeme i novac kako bi im pomogli. Naprotiv, oni se bore kako bi država preuzela teret. Neizbježan rezultat njihovog sentimentalnog pristupa patnji je eskpanzija države i povećanje njezine moći i u oporezivanju i u kontroli naših života.

Dok država preuzima odgovornost za naše potrebe, i oslobađa ljude bremena koji bi s pravom trebao biti njihov – teret koji dolazi iz dobročinstva i dobrosusjedskih odnosa – ozbiljni osjećaji se povlače. Na njihovo mjesto dolazi agresivna sentimentalnost koja želi dominirati javnim prostorom. Takvo sentimentalnost nazivam "totalitarnom" jer - poput totalitarne vlade – traži svoju opoziciju i onda je pažljivo uguši, u svim onim mjestima gdje bi se opozicija mogla formirati. Njezin cilj je "riješiti" naše socijalne probleme, namećući teret odgovornim građanima, i uklanjajući teret sa "žrtvi", koje imaju "pravo" na državnu potporu. Rezultat je zamjenjivanje starih socijalnih problema, koji su se mogli riješiti privatnim dobrotvornim organizacijama, s novim i nepomirljivim problemima koje njeguje država; primjerice, masovna vanbračnost, opadanje starosjedilačkog nataliteta, i nastajanje kulture bandi među omladinom bez očeva. Tome svjedočimo svugdje u europi, čija je situacija još gora zbog pritiska imigracije, poticane od države. Građani čiji porezi plaćaju poplavu nadolazećih "žrtvi" ne mogu protestirati jer su sentimentalisti uspjeli uvesti zakone o "govoru mržnje" i izmislili zločine poput "islamofobije" zbog kojih njihovo ponašanje nije predmet diskusija. To je samo jedan od primjera zakonodavne tendencije koju možemo promatrati u svakom području društvenog života: obitelji, školi, odnosu spolova, društvenim inicijativama, pa čak i vojsci – sve su lišene svog autoriteta i dovedene pod kontrolu "meke moći" koja vlada odozgo.

***

Na taj način trebamo shvaćati dodjelu Nobelove nagrade predsjedniku Obami. Istina, razjasnio je da ju ne zaslužuje – iako pretpostavljam daje zaslužuje u istoj mjeri kao i Al Gore. Nagrada je priznanje Europske elite, uzdah olakšanja da je Amerika napokon učinila odlučan korak prema modernom koncenzusu, zamjenivši stvarne za lažne emocije, tešku za meku moć, i istinu za laži. Ono što je bitno u Europi je velika fikcija da će stvari zauvijek ostati na mjestu, da će mir biti trajan, a društvo stabilno, toliko dugo dok smo svi "ljubazni". Pod predsjednikom Bushom (koji naravno nije bio uzoran predsjednik, i sigurno nije ljubazan) Amerika je zadržala staru sliku, nacionalnog samopouzdanja i ratoborne tvrdnje na pravo da budete uspješni. Bush je bio glas demokracije posjedovanja vlasništva, u kojem su naporan rad i obiteljske vrijednosti još uvijek imale javnu podršku. Rezultat toga je da su ga europske elite mrzile, posebno mrzile jer europa treba ameriku, i zna da će bez amerike umrijeti. Obama je dočekan kao spasitelj; američki predsjednik kojem su se europljani nadali – onaj koji će ih spasiti od istine.

Međutim kako će amerika odgovoriti na to ostaje upitno. Na temelju svojih susjeda u ruralnoj Virginiji, pretpostavljam da totalitarna sentimentalnost nema posebnu privlačnost za njih, i da su se spremni oduprijeti vladi koja želi uništiti njihovu štednju i njihov društveni kapital, i to sve u ime suosjećanja kojeg zapravo ne osjeća.

Autor je filozof Roger Scruton, preuzeto iz eseja Totalitarian Sentimentality.

PS

Tekst bi bio bolji bez spominjanja Busha i Obame. Prošli post je također vezan uz sentimentalnost - vidi Scruton o Sentimentalnosti.

U nastavku prenosim iz jednog članka Theodorea Dalrymplea, autora knjige Spoilt Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality;
Sentimentalisti pokušavaju nadoknaditi nedostatak osjećaja emocionalim egzibicionizmom. Muškarci koji nemaju previše osjećaja za svoju ženu i djecu često imaju njihova imena istetovirana po rukama, tetovažama poručuju "Gle što sam spreman učiniti za tebe." Sve to je često uvod u napuštanje; muškarac je spreman tetovirati se, ali nije spreman za zahtjeve trajne podrške, koja zahtijeva iskrene osjećaje.
Ali nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje bi oni rado da su točne.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove