Navedeni portreti
[Scruton je opisao konzervativca i liberala] su svima poznati, i ne
sumnjam kojoj će se strani čitatelji ovog magazina prikloniti.
Međutim, ono što svi konzervativci znaju jest da su upravo oni ti
koji su motivirani suosjećanjem, a njihovo "hladno srce"
je tek prividno. Konzervativci su ti koji se zalažu za društvo, i
koji su spremni platiti cijenu podržavanja principa o kojima svi mi
– uključujući liberale – ovisimo. Biti poznat kao
socijalni konzervativac znači izgubiti svu nadu u akademsku
karijeru; biti zanijekan bilo kakve šanse za prestižne nagrade, od
MacArthurove do Nobelove; liberali si ih dodjeljuju jedni drugima. Za
intelektualca to znači odbaciti mogućnost pozitivne recenzije –
ili zapravo bilo kakve recenzije – u New York Timesu ili New
York Review of Books. Samo netko sa savješću bi si mogao poželjeti
izložiti se neizbježnom ocrnjivanju koje sljedi. To dokazuje da je
konzervativna savjest vođena ne samointeresom nego zabrinutošću za
javno dobro. Zašto bi je inače netko izrazio?
Nasuprot tome, kao
što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju liberali je
upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno osjećano.
Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna revnost",
kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora zahvaliti
društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove emocije
prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih troškova,
da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao svoju
iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja kojim
će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo suosjećanje
je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat savjesti koja se
neće utišati, nego besplatna karta za popularno odobravanje.
***
Zašto ponavljam
te osnovne istine? Odgovor je jednostavan. SAD je sišao s posebne
pozicije principijalnog čuvara Zapadne civilizacije i pridružio se
klubu sentimentalista koji su do sada ovisili o Američkoj moći. U
administraciji predsjednika Obame vidimo istu onu totalitarnu
sentimentalnost koja djeluju u Europi, i koja je zamijenila civilno
društvo s državom, obitelj s agencijama za usvajanje, rad sa
socijalnom pomoći, patriotsku dužnost s univerzalnim "pravima".
Lekcija post-ratne Europe je ta da je lagano razmetati se
suosjećanjem, ali je teže snositi troškove. Poželjniji od teškog
života u kojem su disciplinirani nauk, dobročinstvo s troškom, i
odgovorne privrženosti vladajući principi života; je život
sentimentalnog prikaza, u kojem su drugi ohrabrivani da vam se dive
zbog vrlina koje ne posjedujete. Taj život folirantskog suosjećanja
je život transferiranih troškova. Liberali koji pišu pjesme o
patnji siromašnih ne daju, uglavnom, svoje vrijeme i novac kako bi
im pomogli. Naprotiv, oni se bore kako bi država preuzela teret.
Neizbježan rezultat njihovog sentimentalnog pristupa patnji je
eskpanzija države i povećanje njezine moći i u oporezivanju i u
kontroli naših života.
Dok država
preuzima odgovornost za naše potrebe, i oslobađa ljude bremena koji
bi s pravom trebao biti njihov – teret koji dolazi iz
dobročinstva i dobrosusjedskih odnosa – ozbiljni osjećaji se
povlače. Na njihovo mjesto dolazi agresivna sentimentalnost koja
želi dominirati javnim prostorom. Takvo sentimentalnost nazivam
"totalitarnom" jer - poput totalitarne vlade –
traži svoju opoziciju i onda je pažljivo uguši, u svim onim
mjestima gdje bi se opozicija mogla formirati. Njezin cilj je
"riješiti" naše socijalne probleme, namećući teret
odgovornim građanima, i uklanjajući teret sa "žrtvi",
koje imaju "pravo" na državnu potporu. Rezultat je
zamjenjivanje starih socijalnih problema, koji su se mogli riješiti
privatnim dobrotvornim organizacijama, s novim i nepomirljivim
problemima koje njeguje država; primjerice, masovna vanbračnost,
opadanje starosjedilačkog nataliteta, i nastajanje kulture bandi
među omladinom bez očeva. Tome svjedočimo svugdje u europi, čija
je situacija još gora zbog pritiska imigracije, poticane od države.
Građani čiji porezi plaćaju poplavu nadolazećih "žrtvi"
ne mogu protestirati jer su sentimentalisti uspjeli uvesti zakone o
"govoru mržnje" i izmislili zločine poput "islamofobije"
zbog kojih njihovo ponašanje nije predmet diskusija. To je samo
jedan od primjera zakonodavne tendencije koju možemo promatrati u
svakom području društvenog života: obitelji, školi, odnosu
spolova, društvenim inicijativama, pa čak i vojsci – sve su
lišene svog autoriteta i dovedene pod kontrolu "meke moći"
koja vlada odozgo.
***
Na taj način
trebamo shvaćati dodjelu Nobelove nagrade predsjedniku Obami.
Istina, razjasnio je da ju ne zaslužuje – iako pretpostavljam
daje zaslužuje u istoj mjeri kao i Al Gore. Nagrada je priznanje
Europske elite, uzdah olakšanja da je Amerika napokon učinila
odlučan korak prema modernom koncenzusu, zamjenivši stvarne za
lažne emocije, tešku za meku moć, i istinu za laži. Ono što je
bitno u Europi je velika fikcija da će stvari zauvijek ostati na
mjestu, da će mir biti trajan, a društvo stabilno, toliko dugo dok
smo svi "ljubazni". Pod predsjednikom Bushom (koji naravno
nije bio uzoran predsjednik, i sigurno nije ljubazan) Amerika je
zadržala staru sliku, nacionalnog samopouzdanja i ratoborne tvrdnje
na pravo da budete uspješni. Bush je bio glas demokracije
posjedovanja vlasništva, u kojem su naporan rad i obiteljske
vrijednosti još uvijek imale javnu podršku. Rezultat toga je da su
ga europske elite mrzile, posebno mrzile jer europa treba ameriku, i
zna da će bez amerike umrijeti. Obama je dočekan kao spasitelj;
američki predsjednik kojem su se europljani nadali – onaj koji
će ih spasiti od istine.
Međutim kako će
amerika odgovoriti na to ostaje upitno. Na temelju svojih susjeda u
ruralnoj Virginiji, pretpostavljam da totalitarna sentimentalnost
nema posebnu privlačnost za njih, i da su se spremni oduprijeti
vladi koja želi uništiti njihovu štednju i njihov društveni
kapital, i to sve u ime suosjećanja kojeg zapravo ne osjeća.
Autor je filozof Roger
Scruton, preuzeto iz eseja Totalitarian Sentimentality.
PS
Tekst bi bio bolji
bez spominjanja Busha i Obame. Prošli post je također vezan uz
sentimentalnost - vidi Scruton o Sentimentalnosti.
U nastavku
prenosim iz jednog članka Theodorea Dalrymplea, autora knjige Spoilt
Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality;
Sentimentalisti pokušavaju nadoknaditi nedostatak osjećaja emocionalim egzibicionizmom. Muškarci koji nemaju previše osjećaja za svoju ženu i djecu često imaju njihova imena istetovirana po rukama, tetovažama poručuju "Gle što sam spreman učiniti za tebe." Sve to je često uvod u napuštanje; muškarac je spreman tetovirati se, ali nije spreman za zahtjeve trajne podrške, koja zahtijeva iskrene osjećaje.
Ali nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje bi oni rado da su točne.
