petak, 13. prosinca 2013.

Kakve veze imaju prirodni zakon, Rousseau i istospolni brak?

U nastavku prenosim dio eseja The Road to Same-Sex Marriage was Paved by Rousseau. U prvom dijelu eseja objašnjavaju se neke ideje i podrijetlo teorije prirodnog zakona - prenio sam tek nekoliko odlomaka jer sam o tome već pisao (vidi kategoriju prirodni zakon), a u drugom se dotiče inverzije teorije prirodnog zakona i uloge države u tom novom poretku (drugi podnaslov).  

***
Istospolni brak nije samo političko pitanje. Mogućnost takvog braka postoji samo ako prihvatiti određene pretpostavke oko toga kako razlikovati što je prirodno od onoga što je neprirodno i kao razlikovati ono što je ispravno od onoga što je pogrešno. Intelektualni korijeni rasprave sežu sve do grka, a radikalne promjene u filozofije kroz posljednjih nekoliko stotina godina ubrzale su proces.
U središtu rasprave oko istospolnog braka su fundamentalna pitanja oko toga što je čovjek i kako odlučiti oko toga zbog čega napredujemo.

Pitanje "gay" prava se dotiče puno više stvari od seksualne prakse. Kao što je izjavila jedna zagovornica, lezbijka Paula Ettelbricks; radi se o "transformiranju samog tkiva društva ...[i] radikalnom mijenjanju društvenog pogleda na stvarnost".

S obzirom da se problem dotiče samog pogleda na stvarnost, postavlja se pitanje; koja je priroda ove stvarnosti? Je li to dobro za nas kao ljudska bića? Je li u skladu s našom Prirodom? [...]

Kao što je to klasičar Bruce S. Thornton opisao:
Ako vjerujete, kao što su vjerovali mnogi grčki filozofi od Heraklita nadalje, da kozmos odražava nekakav racionalni poredak, onda bi "prirodno" označavalo ponašanje u sladu s tim poretkom. Ponašate se "neprirodno" upuštajući se u ponašanje koje potkopava taj poredak i svrhu.
Dakle, ponašanje prema Prirodi znači ponašati se racionalno; a ponašati se neprirodno znači ponašati se iracionalno. Takvo poimanje stvarnosti zahtijeva vladavinu razuma. [...]

Relevantan je samo za ljude jer samo čovjek posjeduje slobodnu volju; može izabrati sredstva za ispunjavanje svojih ciljeva (namjena) ili može izabrati potpuno frustirati svoje ciljeve. Naravno, zato su "moralni" zakoni primjenjivi samo na čovjeka. Ti moralni zakoni su ono što prirodni zakon znači u odnosu na čovjeka. To što čovjek može prkositi moralnim zakonima ni na koji način ne umanjuje sigurnost njegova operiranja. Zapravo, čovjek ne krši toliko moralni zakon koliko moralni zakon krši čovjeka, ukoliko ga prestupi. Ukratko, kada govorimo o ljudskoj Prirodi, mislimo na uređenost čovjekova bića prema određenim ciljevima. Ostvarivanje tih ciljeva je ono što nas čini potpuno ljudskim. [...]

Važnost za ovu temu je što, s obzirom da je svrha stvari intrinizična tim stvarima, čovjek nije taj koji je osmišljava, nego samo otkriva korištenjem svog razuma. Može odabrati prilagoditi svoje ponašanje tim svrhama u životu vrlina, ili ometati ih u životu poroka. Može odabrati biti potpuno čovjek, ili dehumanizirati se.

Ipak, ako je njegov izbor potonji, on si to neće predstaviti na taj način. Kao što je Aristotel rekao, on mora smatrati da je ono što odabire dobro kako bi on to mogao odabrati. Ako se odluči pobuniti protiv poretka stvari, on će si taj izbor predstaviti ne kao izbor u skladu nereda, nego reda – ali drugačije vrste. On će, kao što samo već rekli, racionalizirati: porok postaje vrlina. Sada ćemo se posvetiti konstrukciji te druge vrste "poretka", te alternativne stvarnosti. Jedan od njenih modernih arhitekata je Rousseau.

Rousseauova Inverzija Aristotela

Jean-Jacques Rousseau okrenuo je Aristotelovo poimanje Prirode naopačke. Aristotel je rekao da Priroda definira ne samo ono što čovjek je, nego i ono što bi trebao biti. Rousseau je uzvratio da Priroda nije cilj – telos, nego početak: Čovjekov cilj (namjena, kraj) je njegov početak. Nema nepromjenjivu prirodu. "Ne znamo što nam naša priroda dopuštamo da budemo", zapisao je Rousseau. John Dewey, u 20. stoljeću iskazao je verziju tog stava; "ljudska priroda je ne imati prirodu". Ne postoji ništa što čovjek "mora" postati, nema moralnih imperativa. Nema smisla u čovjeku ili prirodi; prema tome egzistencija je lišena bilo kakvih racionalnih principa. To znači da nema entelegije, ne postoji takva stvar poput "Imanja vlastitog cilja unutar sebe", kao što je Aristotel to opisao. Zapravo prema Rousseau, sam razum nije prirodan čovjeku – dok je Aristotel smatrao kako je razum čovjekova sama bit. Za Rousseau, korijeni razuma su u iracionalnome. Razum je sluga strasti, a ne istine.

Suprotno Aristotelu, Rousseau je ustvrdio da čovjek po svojoj prirodi nije socijalna, politička životinja obdarena razumom. Za razliku od Aristotela, Rousseau ne kreće od obitelji, nego od izoliranog pojedinca u stanju prirode, gdje je "sentiment vlastitog postojanja" bio takav da je "netko dovoljan sam sebi, poput Boga." Priroda postoje sekularna zamjena za Edenski vrt. Ipak taj samozadovoljni bog je bio asocijalan, amoralan i pred-racionalan. Njegovo uparivanje sa ženama je bilo nasumično i nije formirao nikakve dugotrajne veze. Obitelj nije bila prirodna za njega. Kao što je Rousseau zapisao u svom Diskurzu o Podrijetlu Nejednakosti, "... postojao je apetit koji ga je poticao da produži svoju vrstu; i taj slijepi impuls, lišen bilo kakvog sentimenta srca, proizveo je tek čisto životinjski čin. Zadovoljenih potreba, dva spola se više nisu prepoznavala, niti dijete čak nije ništa značilo majci, čim bi ono moglo bez nje." (Rousseau je inače napustio svoje petero djece.) Markiz de Sade izrazio je Rousseaunianski sentiment svom romanu Juliette, kada je zapisao da su "sva stvorenja rođena izolirana i bez potrebe jedno za drugim."

Tek je nekom neobjašnjivom "slučajnošću" jedan čovjek prisiljen na suradnju s drugim što je značilo da je takva božanska autonomija završila. "Čovjek je po prirodi dobar", izjavio je Rousseau, ali mi smo nekako otpali od Prirode. Ono što je Čovjek postao nije rezultat Prirode nego jedne od tih "nesreći", koje su na neki način pokrenule njegovo korištenje razuma. [...]

Govoreći o sebi u trećem licu, Rousseau je zapisao da "nam on omogućuje da vidimo ljudsku rasu kao bolju, mudriju i sretniju u njenom primitivnom sastavu; slijepu, jadnu i izopčanu u onom stupnju u kojem se odmiče od njega."

Društvo koje je nastalo zbog te "fatalne slučajnosti" je iskvarilo čovjeka. To je Rousseauova zamjena za istočni grijeh. Kroz svoju povezanost s drugima, čovjek je izgubio svoj samodostatan "sentiment vlastite egzistencije." Počeo je živjeti u ugledu drugih (amour propre), umjesto u svom vlastitom samopoštovanju (amour de soi). Na taj način čovjek je "otuđen" od sebe i porobljen drugima. Na to je mislio kada je izjavio "Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima". Tu vidimo kod Rousseau podrijetlo Marxove ideje iskorištavanja, koju u novije vrijeme iskorištava Sartreova egzsitencijalna tvrdnja da "pakao, to su drugi ljudi". Ako je pakao drugi ljudi, onda nebo mora biti sam (vlastiti).

Ipak, Rousseau je znao da pred-racionalno, asocijalno stanje blaže izolacije u stanju prirode je zauvijek izgubljeno, baš poput Edenskog vrta. Ali mislio je da svemoćna država može poboljšati situaciju otuđenog čovjeka. Najbliže što čovjek može doći do sekularnog spasenja je ukinuti sve one ovisne oblike udruživanja koji su ga porobili pred drugim ljudima i držali ga van sebe. Mora prekinuti, koliko god je to moguće, svoje odnose s članovima društva kako bi se mogao vratiti sentimentu svoje egzistencije za sebe. Kako to postići?

Država Zahtijeva Potpunu Zavisnost

Rousseau je opisao postizanje ovog stanja: "Svaka osoba bi tada bila potpuno neovisna od svojih bližnjih, i apsolutno ovisna o državi." Država bi mogla obnoviti simulakrum tog izvornog balgostanja uklanjajući sve čovjekove supsadijarne društvene veze. Uništavajući čovjekove obiteljske, društvene i političke veze, država bi mogla ostvariti da svaki pojedinac bude potpuno ovisan o državi, te neovisan jedan o drugome. Država je oruđe zbližavanja ljudi kako bi mogli biti odvojeni: neka vrsta radikalnog individualizma pod državnim pokroviteljstvom.

Rousseauov program je bila potpuna politizacija društva, a njegova prva meta je bio temelj društva – primarno sredstvo koje zauzdava čovjeka od potpune samo-zaokupljenosti kojoj se Rousseau želio vratiti – obitelj. Kako bi uništio obitelj Rousseau je predložio da se njezina primarna funkcija educiranja djece oduzme i preda državi. "Javne vlasti, preuzimajući mjesto oca i postavljanje sebe na tu važnu funkciju (bi trebala) steći njegova (očeva) prava na obnašanje njegovih dužnosti". Otac bi se trebao tješiti mišlju da on još uvijek neki autoritet nad svojom djecu kao "građanin" države. Njegova veze s njegovom djecom se preobrazila u čisto političku.

Rousseauov napad na obitelj i njegova isključivo oslanjanje na državu kao sredstvo čovjekova otkupljenja je prototip svih budućih revolucionara. Program je uvijek isti: društvo, odgovorno za sva zla, treba uništiti. Kako bi promovirali univerzalno "bratstva", jedini izvor iz kojeg riječ "brat" može crpiti svoje značenje – obitelj - mora biti eliminiran. Nakon što je društvo atomizirano, kada se obitelj prestane uplitati između pojedinca i države, država je sloboda transformirati silom izolirane pojedince u koju god verziju "novog čovjeka" vizija revolucionara zahtijeva.

Umjetna Obitelj

Tu dolazimo do točke koja je izuzetno bitan za našu temu. Ako obitelj ima umjetne korijene, kao što je on tvrdio, onda je se može mijenjati i preslagati na bilo koji način država ili netko drugi može poželjeti. Radi se tek o promjeni konvencije, promjeni kulturnog artefakta. Možemo izmijeniti ljudske odnose na bilo koji način to želimo. Tko god ima dovoljno moći može napraviti te preinake kako bi je prilagodio sebi. Ne postoji standard u Prirodi kojeg bi se trebali pridržavati, ili prema kojem bi ih mogli suditi. Ako nemamo Prirodu, onda ne bi moglo biti problema s homoseksualnim činima ili istospolnim brakom – ili mnogim drugim stvarima. Istaknuti da nikada u povijesti nije bilo stvari poput homoseksualnog braka je suvišno za ljude s takvim stavom jer ljudska "priroda" je savitljiva. Ona je proizvod povijesti. Povijest protiče, a čovjek se mijenja s njome. Odnosno čovjek se može mijenjati u skladu sa svojim željama, dokle god ima sredstava da to učini. S obzirom da stvari nemaju ciljeve (namjene) po sebi, one mogu imati ciljeve koje im postavi bilo tko dovoljno moćan da to učini.

To je filozofija sofista Kalikle u Gorgiji, kad kaže Sokratu:"činjenica je ova; luksuz i razuzdanost i sloboda, ako imaju podršku sile, su vrline i sreća, a ostatak tih dodataka – neprirodnih odredba čovječanstva – su tek besmislice" (492c). Uz podršku sile, vrlina postaje što god vi to želite. Ne radi se o usklađivanju svog ponašanja s racionalnim ciljevima Prirode, nego usklađivanju stvari prema svojim željama. Razum postaje tvoj instrument za to. Za Rousseau, čovjek je stvorenje želja i apetita, kojima je njegov razum podređen. Rousseauov domaćin u Engleskoj, David Hume, zapisao je; "Razum je, i treba biti, rob strasti, i ne treba nikada imati drugu ulogu nego služiti im i pokoravati se". Prema tome, razum nije sredstvo kojim čovjek postiže svoj cilj u spoznaji i promišljanju dobra. Razum je alat zadovoljavanja strasti. Inverzija Aristotela je kompletna.

Prirodni zakoni ili prirodna prava?

Suvremena verzija Kalikla ne bi govorila tako iskreno poput Sokrata; prikrili bi inverziju prirodnog zakona jezikom "prirodnih prava", tako da se može činiti istim, ali je zapravo sama suprotnost - baš kao što je to učinio Rousseau. Ako ste aktivni homosekualac, pozovete se na "pravo" na sodomitske činove i istospolni brak. Iako "prirodno pravo" (right) zvuči poput prirodnog zakona (law), ono nije uopće slično, kao što je objasnio James Schall;
Moderna teorija prirodnog prava je teorija volje, volja koja nije pretpostavljena ničemu osim sebi samome, radi se o najtrajnijoj i najopasnijoj alternativi Prirodnom zakonu koji je utemeljen na ontološkoj stvarnosti onoga što čovjek je.
Jednom kada prirodno pravo počne biti shvaćano kao temelj političkog života, država je slobodna staviti što god želi u ta prirodno prava, uključujući nanovo pisanje ili eliminiranje Prirodnog zakona. Starija ustavna tradicija je smatrala da je država sama po sebi prirodni rezultat čovjekove prirode i, u tom kapacitetu, provjera države. Ali ako čovjek nema "prirodu" onda je oslobođen tih ograničenja. Moderna prirodan prava znači da ništa ne ograničava čovjeka ili državu osim onoga što mu je po volji. On može poželjeli što god može ostvariti neovisno o tome je li suprotno prirodnom zakonu.  
Upravo o tome je stvar u borbi oko "istospolnog braka".

Iako nije izravno govorio o Kaliklu ili Rousseau u knjizi Sol Zemlje, kardinal Joseph Ratzinger rekao je nešto što karakterizira tu školu misli:
'ideja da priroda' ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način je on stvarno 'slobodan' i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog.
Takva je antropološka i metafizička perspektiva unutar koje djeluje pokret za istospolni brak. Prihvatiti istospolni brak znači prihvatiti čitavu perspektivu iz koje ona dolazi, uključujući da je "u ljudskoj prirodi ne imati prirodu."; Ali prirodni zakon nije ništa drugo nego ono što znači biti ljudsko biće. Odbacivati tu prirodu je poricanje čovječanstva, onoga što je.


PS

Za početak moram spomenuti da me zbunio s "prirodnim pravima", odnosno očekivao bih da koristi samo izraz "prava" te onda suprotstavlja takav moderni "jezik prava" onome što teorija prirodnog zakona tvrdi. Naime, iz ovakvog opisa netko bi mogao zaključiti da u teoriji prirodnog zakona ne postoje prava, naravno da postoje "prirodna prava", ali ona nemaju veze s onime kako se danas ta riječ koristi – "imam pravo na X", gdje je X nasumična stvar koju netko želi raditi ili imati. (Prava unutar teorije prirodnog zakona postoje kako bi omogućila nekome da ispuni svoje namjene, upravo zato ta prava i postoje. Prirodna prava imaju teleološki temelj, ograničena su samim teleološkim razmišljanjima zbog kojih i postoje - ne mogu biti toliko snažna da bi opravdala ponašanje suprotno prirodnom zakonu, ne možete se pozivati na "pravo" činjenja nečega nemoralnog.) Osim toga, post daje preveliki značaj jednoj osobi.

No, zanemarivši te dvije stvari, mislim da esej korisno sažima veliki broj mojih postova; a vjerujem da i dobro pokazuje koji je problem s "raspravama" kojima možemo svakodnevno svjedočiti u našem društvu, i koliko je navodna "neutralnost" zapravo neutralna.

***

Još jednom vidimo da je jezik bitan. Iako će naprednjački kolumnisti komentirati što je "prirodno" oni taj izraz ne koriste onako kako ga koriste konzervativci, odnosno onako kako se koristio kroz veći dio povijesti. To je naravno problematično jer je upitno koji je smisao rasprave kada suprotne strane nisu svjesne da raspravljaju koristeći istu riječ za potpuno drugačije koncepte; ali još je problematičnije što naprednjaci stalno govore o neobrazovanosti konzervativaca, ali istodobno nisu upoznati s osnovnim pojmovima Zapadne civilizacije.  

Tako možemo čuti da (seksualni) život kukaca i drugih životinja predstavlja ono što je "prirodno", pa je prema tome prirodno i za čovjeka da se upušta u bilo kakav odnos koji je zapažen kod bilo koje životinjske vrste. (Misle li stvarno naprednjaci da bi bilo "prirodno" oponašati seksualni život kukaca?) Ili možemo čuti da su konzervativni pozivi na "Prirodu" nesuvisli jer bi prema tome bilo "neprirodno" staviti dijete u inkubator, a to onda, zaključuje naprednjak, znači da ti konzervativci nemaju pojma o čemu pričaju. (No, zar se autori takvih izjava – a neki od njih su čak i filozofi - nikada ne upitaju da možda oni sami ne znaju o čemu pričaju? Zar stvarno vjeruju da se nitko u dvije i pol tisuća godina govora o "Prirodnom" nije sjetio "ali motika je neprirodna" prigovora, odnosno da "Prirodno" ne znači ono što oni misle?) Ovdje ne želim reći da će svi informirani prihvatiti prirodni zakon, ili da će njihovo poimanje prirodnog zakona biti ono u skladu Aristotelijansko-Tomističke tradicije, nego da veliki broj naprednjaka s velikim mozgovima ne zna uopće o čemu priča i što komentira.

Naravno, postoje drugi pristupi zbog kojih ćete možda biti protiv istospolnih praksi, i posebno protiv istospolnih brakova, ali ukoliko prihvatite određene suvremene pretpostavke – koje su za konzervativca samo dokaz vremenskog provincijalizma naprednjaka - o tome što je čovjek, i što bi čovjek trebao činiti, onda je puno lakše ozbiljno uzimati u obzir mogućnost takvih stvari. (vidi Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu)

Također, esej ističe odnos naprednjaka prema razumu. Naravno, kititi će se različitim epitetima razumnosti, pameti i inteligencije; osnivati će udruge i pokrete sličnih imena, ali oni negiraju da razum ima što za reći u tom području. Razum mora biti rob strasti, razum je tu samo da pokaže da razum ništa ne pokazuje, ili barem tako tvrde naprednjaci.

Ponovit ću za kraj poveznicu na kratka izlaganja Theodorea (vidi  Dalrymple on Rouseau) i Sowella (vidi There Are No Solutions, Only Trade-offs). Postoji puno postova povezanih s objavljenim esejom, ali vidi npr. Ludwig von Mises o obitelji, odnosno kategorije - individualizam, prirodno pravo...  

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove