Pogreške Ayn Rand su odmah očite. Kao
filozof, bila je amater, a njena filozofska razmišljanja su, u
skladu s tim, često amaterska. Bila je seoski ateist (eng. village
atheist) najpliće i najneotesanije vrste. Nije bila, recimo to tako,
potpuno osjetljiva na moralne dužnosti koje jači ponekad imaju kako
bi pomogli slabijima, a njen odnos prema nesretnom suprugu Franku je
bio za osudu. Ipak, teško je neimati slabu točku za autoricu i
scenaristicu koja je toliko (zasluženo) napadala socijalizam u svim
postojećim oblicima.
Iako je sama osnovala novi filozofski
sustav, Objektivizam, čini se sigurnim kako će samo njeni romani
preživjeti (unatoč objektivističkom sadržaju, a ne zbog njega).
Razlog za to nije što nema ništa dobrog u Objektivizmu, nego zato
što ono što je dobro u njemu (poput aristotelijanizma i
kapitalizma) nije novo, a ono što je novo nije baš dobro. Rand želi
prihvatiti Aristotela bez da prihvati Aristotelovu tvrdnju kako je
čovjek društvena životinja. Puno ljudi misli da priznati takvo što
znači predati se nekoj vrsti egalitarnog ili redistributivnog
ekonomskog poretka, ali to je smiješno. Biti društvena životinja
ne znači biti socijalistička životinja, iako biti društvena
životinja sigurno znači prepoznati kako naši međusobni odnosi
nisu, na najdubljoj razini, proizvod društvenog ugovora ili da nisu
vrijedni samo zato što bi imali međusobne koristi ukoliko ih
održavamo. Ispravna alternativa Randianskom kapitalizmu nije
socijalizam, nego vrsta tržišne ekonomije kakvu bi Burke zagovarao;
odnosno ekonomija uravnotežena robusnim moralnim i vjerskim
institucijama i konzervativnom vladom.
Ukoliko ne priznamo da smo društvene
životinje poprilično je očito kako će doći do raznih deformacija
o tome što ljudski život je, što može biti, i što bi trebao
biti. Njezini romani to sjajno ilustriraju. Izgleda da nema nikakvog
jasnog mjesta za djecu i obiteljski život u idealnom svijetu kakvog
opisuje. Savršeno društvo bi, izgleda da tako zamišlja, bilo
napučeno sa hiper-racionalističkih karijeristima koji kopuliraju
sterilno sa kime god taj tjedan žele, i čije je jedino potomstvo
proizvod koji mogu dati na tržište ili umjetničko djelo koje mogu
smjestiti u neku povijesnu knjigu. Takva vizija ljudskog života nije
ništa manje groteskno jednostrana od hipijevske i egalitarno
feminističke kakve je Rand prezirala, upravo zato što nije ništa
manje nepogodna za tradicionalnu obitelj nego što je njihov
svjetonazor. Pravi smjer kada slijedite Aristotela je onaj kakvog
slijedi Zapadna tradicija; tradicija prirodnog prava, koji postavlja
obitelj, a ne pojedinca ili društvo, u središte društvenog i
političkog razmišljanja.
Unatoč tome, Randini romani imaju
određeni šarm, ako ništa drugo onda zato jer njene pohvale
kapitalizma, i poduzetništvo kao časnog zvanja, idu nasuprot
standardnog, zamornog Death of a Salesman razmišljanja. Dijalozi su
statični, a njeni likovi smiješno idealizirani, gotovo karikature,
ali nekako sve to uspijeva na svoj način, ako ništa drugo onda
barem kao vrsta znanstvene fantastike. (Ponekad uspijeva i na filmu:
The Fountainhead je dobio podijeljene kritike, ali manje poznat We
the Living je vrijedno pogledati, a povijest kako je snimljen i što
se poslije dogodilo je sama po sebi zanimljiva.)
U konačnici, Randina važnost je
vjerojatno u tome što je pružila, u svojim romanima, korektiv
anti-kapitalističkoj propagandi koja prožima ostatak popularne
kulture. To je posebno važno kada se radi o mladima jer oni često
osjećaju veću privlačnost prema njenom radu nego prema ozbiljnijim
braniteljima kapitalizma poput Hayeka. (Bolje Rand nego Chomsky.) S
obzirom da svi jednom moramo odrasti i napustiti naše adolescentske
fantazije, činjenica da je netko pročitao Rand barem povećava
mogućnost da će odrasti u konzervativca, a ne liberala. Kao što je
jedan komentator primijetio vezano uz procjenu njene krajne važnosti:
Kod Rand, utemeljenost i šarlatanstvo su izmiješani. Na kraju,
šarlatanstvo prevladava, ali barem je naš šarlatan...
Autor je filozof Edward Feser, izvorna verzija.
PS
Nisam nikada proučavao Rand,
ali primjetio sam da je često spominju u zadnje vrijeme pa mi se tekst
učinio prikladnim. Par kritika; Why I am not an objectivist, Is Ayn Rand a Good Philosopher?
