nedjelja, 11. kolovoza 2013.

F.A. Hayek - libertarijanizam i konzervatizam

"Fuzionizam" je pokušaj spajanja libertarijanizma i konzervatizma u ujedinjenu političku filozofiju i program. Rasprave o fuzionizmu se u pravilu fokusiraju na pitanje praktične izvedivosti – nešto što je stvar političkih analiza, anketa, interesnih političkih skupina te spin doktora; No pitanje je predstavlja li fuzionizam uopće koherentnu filozofsku poziciju?

Mnogi misle da je očiti odgovor ne. Libertarijanci žele maksimizirati individualnu slobodu, uključujući slobodu da činite stvari koje se tradicionalno smatra nemoralnim – uzimanje droga, gledanje pornografije, upuštanje u vanbračne odnose, itd. Konzervativci žele podržati tradicionalni moral. Nisu li zbog toga u neizbježnom sukobu? Standardni odgovor fuzionista je da ne treba postojati konflikt ukoliko libertarijanci inzistiraju samo na tome da postoji zakonsko pravo na činjenje takvih stvari. Ukoliko dopuštaju da bi unatoč tome takvo ponašanje moglo biti moralno pogrešno, konzervativac može u principu prihvatiti program libertarijanca. Zapravo, prema fuzionistu, konzervativac bi ga trebao prihvatiti; jer vrlina je vrlina samo ukoliko je slobodno izabrana.


Fuzionizam, prirodni zakon i individualna prava

Ali takva obrana fuzionizma je površna. (I to govorim [Feser] kao netko tko ju je prije podržavao.) Kao prvo, neki utjecajni argumenti za libertarijanizam ne impliciraju samo da bi opisane vrste ponašanja trebale biti legalne, iako su možda nemoralne. Primjerice, libertarijanci koji svoju poziciju temelje na zajedničkom ugovoru (eng. contractarianism), smatraju da možemo biti moralno obvezni slijediti samo ona pravila oko kojih se slažu sve racionalne zainteresirane osobe. Ali sve takve osobe se ne slažu s pravilima protiv korištenja droge, pornografije, vanbračnih odnosa, itd. Prema takvom stavu, navedene stvari se ne mogu smatrati nemoralnim, a još manje nezakonitim. Stoga se neki (iako ne nužno svi) libertarijanci koje motivira takva vrsta moralne teorije ne zadovoljavaju tek legaliziranjem navedenih ponašanje; oni žele društvo u kojem će se tradicionalni moralni prigovor na takva ponašanja, iako zakonski tolerirati, smatrati podjednako vrijednim kao i argumenti za kreacionizam ili rasnu segregaciju. Očito, konzervativci ne mogu prihvatiti takav program koji bi njihove stavove ograničio u kulturnom getu.

Naravno, drugi libertarijanci bi temeljili svoj stav na doktrini individualnih prava koja proizlaze iz prirodnog zakona, a ne ljudskog ugovora. Tu se čini da postoji veći sklad libertarijanskih i konzervativnih interesa, jer prirodni zakon je izrazito konzervativan pojam. Ali takav privid je pogrešan. Prema klasičnoj vrsti teorije prirodnog zakona koju opisuju mislioci poput Tome Akvinskog – na koju se često poziva pri podršci tradicionalnom moralu – prava su utemeljena u moralnim dužnostima. Ono na što imam pravo je ono što sam obvezan učiniti prema prirodnom zakonu, ili ono što je nužan preduvjet kako bih ispunio svoje obveze. To je razlog zašto prava i postoje – jamstvo su naše mogućnosti da ispunimo prirodni zakon i napredujemo kao vrsta bića koja jesmo. Stoga ne može postojati pravo da činimo pogrešno; sama ideja je nekoherentna. Ipak, upravo to libertarijanci tvrde – reći će primjerice da osoba ima moralno pravo ubrizgati si heroin u vene iako bi bilo nemoralno da to pravo iskoristi. Prema stavu klasičnog prirodnog zakona, takvo razmišljanje je konfuzno. Mogu postojati razlozi zašto bi vlast tolerirala određene nemoralne aktivnosti – mislioci klasičnog prirodnog zakona ne odobravaju nužno paternalizam, zapravo su često oprezni prema takvim akcijama – ali prava per se ne mogu imati ništa s time.

Zašto onda neki libertarijanci tvrde da prirodni zakon podržava njihov stav? Neki nesumnjivo pretpostavljanju da, s obzirom da je John Locke bio i teoretičar prirodnog prava i utjecaj na libertarijance poput Roberta Nozicka, prirodni zakon mora podržavati libertarijanizam. Ali sam Locke nije bio "libertarijanac" onako kako se taj termin općenito shvaća, a njegova verzija prirodnog zakona, iako različita od one koja ima podrijetlo u Akvinskom, teško vodi u libertarijanskom smjeru. Za Lockea, naša prava su utemeljena na Božjem posjedovanju (nas). Strogo uzevši, reći da svako ljudsko biće ima pravo na svoj život, slobodu i vlasništvo je samo skraćenica za reći kako imamo dužnost ne ubiti, porobiti, ili krasti od drugih zato što bi takvo ponašanje značilo oštetiti ono što pripada Bogu. Ali isto tako, nemamo pravo činiti ono što je štetno za nas same, jer bi i to značilo oštetiti Božje vlasništvo – stoga je Locke eksplicitno negirao da imamo ikakva prava na samoubojstvo. Dakle nijedan libertarijanac ne može uvjerljivo izložiti na Lockeanskim temeljima legaliziranje droga, potpomognutog samoubojstva ili bilo koju drugu takvu praksu.

Drugi libertarijanci bi se pozvali na koncept "prirodnog zakona" koji se ne referencira niti na Boga (kao što je to činio Locke) niti na nepromjenjivu metafizičku ljudsku esenciju (kao što to čine sljedbenici Akvinskog). Umjesto toga, oni bi smatrali da postoje određene empirijske činjenice o ljudskom stanju koje trebamo imati na umu pri našem moralnom i političkom odlučivanju, "prirodni zakoni" o ljudskoj biologiji, psihologiji, i društvenoj organizaciji analogno sa zakonima prirode koje otkrivaju fizikalne znanosti. Ali takva poprilično banalna tvrdnja nema posebne povezanosti sa teorijom prirodnog zakona kako je se povijesno shvaća. Zbog toga se fuzionist ne može pozivati na harmoniju libertarijanizma i konzervatizma zato što se oboje oslanja na teorije "prirodnog zakona"; sličnost teorija u ovom slučaju je isključivo verbalna.

Također treba napomenuti da fuzionistička mantra "vrline treba slobodno izabrati", iako sigurno ima element istine, teško da predstavlja potpunu moralnu psihologiju; a sigurno neće, sama za sebe, predstavljati argument za fuzionizam. Kao što su tradicionalni moralisti uvijek smatrali, iako se neke vrline najbolje stječu u bori protiv vlastitih impulsa, neke druge je gotovo nemoguće steći ukoliko su impulsi protiv kojih se moramo boriti dovoljno snažni. Impulsi doista postaju snažni kada je društveno okruženje ispunjeno takvim iskušenjima. Čednost – vrlina ograničavanja vlastitih seksualnih apetita kako bi se upotrijebili u njihovoj prikladnoj sferi (što za tradicionalne moraliste znači brak) – je najočitiji primjer. Manje su šanse da će netko tko je stalno izložen seksualnim slikama i sličnome razviti senzibilitet o seksu koji pogoduje želji za razvijanjem čednosti, a i manje je izgledno da će imati snagu volje da razvije tu vrlinu (iako to želi), nego netko čije je okruženje relativno slobodno od takvih prikaza. Stoga konzervativce brine seksualizirani karakter suvremene popularne kulture, posebno kulture mladih. Malo je vjerojatno da će mnogi slobodno odabrati vrlinu kada kultura oko njih negira da se uopće radi o vrlini, i kada ismijava one koji se usude izraziti svoje neslaganje.[...]


Hayekova misao

Poimanja prirodnog zakona i invidualnih prava se zbog navedenoga čine kao pogrešan temelj za izgradnju fuzionističke političke filozofije; libertarijanci i konzervativci se jednostavno radikalno ne slažu oko temelja i sadržaja prava i prirodnog zakona. Također se razlikuju oko toga što predstavlja društvo u kojem se promovira slobodan izbor vrlina. Ali postoji još jedan, bolji temelj za fuzionista, odnosno socijalna i politička filozofija mislioca kojeg poštuju i konzervativci i libertarijanci - F. A. Hayeka.


Hayek je odbacivao i naziv "konzervativca" i naziv "libertarijanca"; radije se nazivao "Burkeanskim Vigovcem" . Ali Burke je otac modernog konzervatizma, a vigovci su bili klasični liberali koji su preteča suvremenih libertarijanaca. Dakle iako postoje određene verzije konzervatizma i libertarijanizma koje Hayek ne bi prihvatio, njegov vlastiti opis ukazuju na predanost određenom fuzionizmu.

Hayek je bio istaknuti zagovornik slobodnog tržišta; a u središte svojeg kasnijeg rada postavio je Burkeansku obranu tradicije kao repozitorija društvene i moralne mudrosti. Takva kombinacija nije slučajna jer su te dvije teme duboko isprepletene u njegovu radu. Temelj Hayekove misli je naglasak na ozbiljnim ograničenjima ljudskog znanja, posebno kada se radi o ljudskim društvenim institucijama i drugim kompleksnim fenomenima. Za Hayeka, čak i ono znanje koje imamo je raspršeno i rascjepkano, izravno je dostupno samo raspršenim pojedincima, a ne društvu u cjelini, vladinim predstavnicima, ili samoprozvanim društveno-znanstvenim stručnjacima; puno tog znanja je utjelovljeno u praksama, navikama i "know howu" kojeg je nemoguće prenijeti u eksplicitno propozicijskom obliku. Implikacije u području ekonomije su da je centralno planiranje socijalističke vrste nemoguće jer nijedan (samoprozvani) planer ne može imati znanje koje je potrebno za obavljanje tog posla. Samo cijene generirane u kapitalističkoj ekonomiji mogu utjeloviti raspršenu i neprikupljivu informaciju potrebno za racionalnu ekonomsku aktivnost, a pojedinci koji odgovaraju na signale cijena na tržištu osigurava najučinkotiviju praktički moguću alokaciju resursa. Ali postoje i moralne i socijalne implikacije. Prema Hayeku, tradicija ima ulogu sličnu onoj sustavu cijena, utjelovljuje nedovršene moralne uvide milijuna pojedinaca raspršenih kroz bezbroj generacija: osjetljiva je na puno više informacija nego što je dostupno bilo kojem pojedinačnom reformatoru ili revolucionaru. Radikalni moralni inovator, koji pogrešno pretpostavlja da može od početka dizajnirati nove institucije superiorne postojećim pati od oholosti analogne onoj svojstvenoj socijalizmu.

Očito sve navedeno zahtijeva širi opis, ali dovoljno je jasno kako Hayekova misao ima nesumnjivo fuzionistički ton. Kombinacije slobodnog tržišta i moralnog tradicionalizma u Hayekovu sustavu nije neprirodna; obje komponente organski proizlaze iz iste teorije znanja. Dakle česta kritika kako je fuzionizam samo umjetna izmišljotina zbog političke svrsishodnosti, bez suvislog filozofskog opravdanja, je neutemeljena. Samo postojanje Hayekove filozofije dokazuje suprotno.

Iako postoji jasan smisao u kojem Hayekova pozicija ima i "libertarijanske" i "konzervativne" elemente, postoji stvarno pitanje može li ona biti dovoljno ili libertarijanska ili konzervativna za većinu stvarnih libertarijanaca i konzervativaca. Ako ne može, onda će Hayekova vrsta fuzionizma biti privlačna samo malom krugu Hayekianskih intelektualaca – što nije dovoljno velika skupina da održi trajni suvisli politički savez.

Zašto tu dolazi do problema? Razmislite prvo o potencijalnim problemima za libertarijance. Kao što sam već pisao, Hayekov tradicionalizam odveo ga je u kasnijim godinama na sve eksplicitnije zagovaranje "strožeg pridržavanja pravila o seksualnom moralu," postavljanja "granica" na "toleranciju" onih koji odstupaju od standarda morala zajednice, i pridržavanja "mističnih i religioznih uvjerenja", posebno "glavnih monoteističkih", kao sredstva podupiranja tradicionalnih moralnih normi. Naravno, on nije rekao da bi se trebala iskoristiti pravna sredstva za ispunjavanje tih ciljeva. No istovremeno, ne postoji ništa u njegovu sustavu misli što podrazumijeva dekriminalizaciju takozvanih "zločina u kojima nema žrtve" poput korištenja droga i prostitucije. Laissez faire stav prema pitanjima osobnog morala nije bio dio Hayekove agende, kao ni u slučaju Lockea ili Adama Smitha. Zapravo, Hayek je eksplicitno odbacivao laissez faire čak i u ekonomskom području. Pozvao je na socijalnu sigurnosnu mrežu za one koji se nisu u stanju sami uzdržavati u tržišnoj ekonomiji, i nije imao prigovora na regulaciju poslovanja unutar određenih granica. Ako je Hayek i bio libertarijanac, njegov libertarijanizam teško možemo nazvati radikalnim.

Kao što spomenuto ukazuje, razlika Hayeka i suvremenih libertarijanaca nije ograničena samo na pitanje svakodnevne politike, postoji razlika u etosu. Tržišni utopizam, izričito individualistički životni stil i slavljenje konzumerizma kojeg pronalazimo kod određenog segmenta libertarijanskog pokreta nema svoj odjek u Hayeku. Vjerovao je da su (i da će uvijek biti) ljudska bića sazdana da vape za dubljim smislom značenja, solidarnošću, i zajedničkim ciljem nego što to suvremena trgovačka društva dopuštaju. Zbog toga je smatrao, poput Marxa, kako kapitalizam stvara otuđenost. Ipak, za razliku od Marxa, smatrao je da unatoč tome jednostavno nemamo alternativu kapitalizmu ukoliko želimo generirati dovoljno bogatstva da održimo razinu populacije karakterističnu za suvremeni svijet. Takvo razmišljanje je daleko od optimistične nade mnogih libertarijanaca da će visoka tehnologija, sve veći konzumeristički izbor i moralna autonomija biti dovoljne da bi maksimizirali ljudsku sreću.

Mnogi konzervativci će također kod Hayeka pronaći puno toga sa čime se neće složiti. Iako nije smatrao kako je individualizam modernog društva nepobitan blagoslov, ipak je smatrao da se s time moramo nositi; takvo pomirenje će se teško uskladiti s organskim i komunalnim poimanjem društva kakvog zagovaraju tradicionalni konzervativci. Razvedeni od takvog poimanja, Hayekovi pokušaji ojačavanja tradicionalnog morala čine se, iz konzervativne perspektive, uzaludnim.

Osim toga, iako je Hayek branio tradicionalna religiozna uvjerenja na temelju društvene korisnosti, osobno je bio agnostik. Ne radi se o sporednom biografskom podatku, kao što smo spomenuli, Hayekov cijeli sustav se oslanja na općem agnosticizmu: uvjerenju da jednostavno imamo premalo znanja o stvarima da bi bili u stanju učiniti nešto veliko po pitanju koja se tiču morala i društvenih institucija, nešto više od prtljanja po onome što nam je tradicija ostavila. To se slaže u njegovoj misli sa subjektivičkim pogledom na prirodu vrijednosti. Iako je Hayek smatrao da tradicija favorizira određene vrijednosti nad drugim, nije smatrao da to reflektira neki objektivni i nepromjenjivi metafizički poredak. Jednostavno su tako stvari ispale s obzirom na kontigentne činjenice biološke i kulturne evolucije. Prema Hayeku, nema kozmičke svrhe u ljudskim poslovima. Kao što je napisao u The Fatal Conceit, "život nema smisla osim samog sebe." Teško je vidjeti kako bi se netko mogao suprostaviti svemu tome ukoliko prihvati Hayekov moralni, filozofski i religiozni agnosticizam.

Ali naravno, mnogi značajni konzervativci bi se tome suprostavili, upravo zato što tvrde da možemo imati puno više metafizičkog, moralnog i religioznog znanja nego što to Hayek misli. Iz perspektive onoga što sam nazvao "realistički konzervatizam" – stava (kojeg primjerice zastupa klasična teorija prirodnog zakona) da se tradicionalni moral oslanja na skup objektivnih metafizičkih istina spoznatljivih kroz razum – Hayekov epistemološki pesimizam je jednostavno filozofski neopravdan. Libertarijanci životnog stila implicitno vjeruju istu stvar, utoliko što su poprilično samouvjereni da znaju dovoljno o dugotrajnim socijalnim institucijama da bi ih mogli radikalno mijenjati bez ikakvih opasnosti, kao što to ilustrira njihova obrana "istospolnog braka". [..]

Za mnoge libertarijance, Hayek može ispasti kao netko tko ubija užitak; a za mnoge konzervativce, kao nihilist.[...]

A ipak, Hayeka poštuju i libertarijanci i konzervativci, i to s dobrim razlogom. Njegova kritika socijalizma kao ekonomskog i političkog sustava je krajnje razarajuća. Njegova obrana slobodnog tržišta je originalna, prodorna i uvjerljiva kao nijedna druga dana. Među političkim misliocima dvadesetog stoljeća, rijetko tko mu se može suprostaviti, i nitko nadmašiti, u dubini i širini njegove vizije. Imao je mudre i zanimljive stvari za reći, ne samo u ekonomskim i političkim pitanjima, nego i u području prava, filozofije, kognitivne znanosti i povijesti ideja.

Što god na kraju presudili o njegovoj filozofiji, Hayeka treba shvatiti ozbiljno. Oni koji žele biti fuzionisti posebno imaju razlog razmatrati njegovu misao, i zapitati se koliko toga su spremni prihvatiti. Trajan brak između libertarijanaca i konzervativaca utemeljen na tome se čini malo vjerojatan. Ali moguće je da nije moguć niti na bilo kojem drugom temelju.

Napisano prema Hayek and Fusionism, autor je filozof Feser. Inače urednik The Cambridge Companion to Hayek, i autor knjiga On Nozick i Locke. Feser je objavio više članaka u kojima se bavi Hayekom, za šire objašnjenje Hayekova odnosa prema tradiciji vidi članak Hayek on tradition (pdf).

PS

Već sam objavio jedan Feserov post o fuzionizmu: Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ?, par puta sam već na blogu spominjao Hayeka, nedavno u postu Zlostavljanje razuma – Hayek.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove