U svom inauguracijskom govoru
predsjednik Reagan je proglasio da "Država [goverment] nije
rješenje za naše probleme; država je problem," a njegova
primjedba prihvaćena je od konzervativnih podržavatelja. Američki
konzervativci, kada ih traže da definiraju svoju poziciju,
ponavljaju poruku da imamo "previše Države."
Nezaustavljiva ekspanzija regulacija; sve veća kontrola onoga što
se događa na radnome mjestu, u javnom prostoru, pa čak i u
obitelji, stalno stvaranje novih zločina i prijestupa, s ciljem
kontroliranja kako se udružujemo i s kime; pokušaji ograničavanja
prava iz prvog i drugog amandmana – sve to uznemirava
konzervativce. Čini se da Amerika ide u novom smjeru, dalje od
slobodnog udruživanja pojedinaca koji upravljaju svojim životom
kako su to zamislili osnivači, prema društvu poslušnih ovisnika,
koji mijenjaju svoju slobodu i svoje odgovornosti za stalni paket iz
javne torbe. Dovoljno je pogledati Europu da vidite rezultate.
Europske zemlje vodi politička
klasa koja se skriva od odgovornosti iza zatvorenih vrata Europskih
institucija. Te institucije uručuju beskrajni broj zakona i
regulacija koje pokrivaju sve aspekte života, od broja radnih sati
do prava seksualnih manjina. Svugdje u Europskoj Uniji režim
političke korektnosti otežava obdržavanje zapovijedi koje krše
državno-nametnuto pravovjerje. Zakoni o ne-diskriminaciji
tjeraju mnoge vjernike da se ponašaju suprotno nauku svoje vjere u
pitanjima homoseksualnosti, javnog propovijedanja i iskazivanja
religioznih simbola. Aktivisti u Europskom Parlamentu žele nametnuti
svim država unije, neovisno o kulturi, vjeri ili suverenosti, pravo
na pobačaj, zajedno s oblicima "seksualnog odgoja" kojima
je cilj pripraviti mlade osobe kao robu na seksualnom tržištu, a ne
kao odgovorne odrasle osobe koje traže predanost i ljubav.
Europskim elitama koje oblikuju
mišljenje bjesni određena histerija odricanja, biraju se jedan po
jedan stari i prihvaćeni običaji dvotisućljetne civilizacije, te
ih se zabranjuje ili izobličuje u jedva prepoznatljive karikature.
Sve to prati postepeni transfer ekonomskog života iz privatnog
podzetništva prema centralnoj vlasti, tako da u Italiji i Francuskoj
više od pola građana imaju prihode od država, a mala poduzeća se
bore sa zadovoljavanjem režima regulacija kojima kao da je svrha
namjerno ih uništiti.
[...]
[...]
Tako filozof Roger Scruton započinje svoj esej The Good of Government (objavljen u firstthings.com s podnaslovom "American conservatives need a positive view of government".). Esej pročitate u izvornoj verziji, a ja u nastavku prenosim još nekoliko odvojenih razmišljanja – uređivanje oblika teksta moje, uz napomenu da pojam "government" prevodim i kao "Država" i kao "Vlast" ovisno o kontekstu – dakle "Država" se ne odnosi na zemlju nego na "vladu" odnosno različite oblike vlasti.
[...]
Država nije ono što su mnogi
konzervativci vjerovali da je, i ono što su ljevičari oduvijek
tvrdili da je kada se nalazila u rukama nekog drugog osim njih –
odnosno sustav moći i dominacije. Država je potraga za redom, a za
moći samo utoliko što je moć potrebna za red. Prisutna je u
obitelji, u selu, u slobodnom udruživanju sa susjedima, i u "malim
vodovima" koje su veličali Burke i Tocqueville.
[...] Rousseau nam je rekao da smo
"rođeni slobodni", tvrdeći da samo moramo ukloniti okove
koje nam je nametnuo društveni poredak kako bi mogli uživati u svom
punom prirodnom potencijalu. Iako su Američki konzervativci
skeptični prema toj ideji, i u šezdesetima su se borili protiv
destruktivnog utjecaja radikala, svejedno su skloni prihvaćanju
takvog razmišljanja. Nasljeđuju kulturu pionira. Obožavaju
usamljenog poduzetnika, koji iznosi teret projekta na svojim ramenima
i otvara prostor kojim bojažljivo i mi ostali napredujemo. Taj lik,
mitskih proporcija u romanima Ayn Rand, ima u svojoj blažoj verziji,
opravdano mjesto u američkoj priči. Ali priča obmanjuje ljude da
povjeruju kako slobodan pojedinac postoji u prirodi, i da postajemo
slobodni uklanjajući okove Države. Suprotno vrijedi.
Nismo, u stanju prirode, slobodni; a
kamoli da smo mi pojedinci, obdareni pravima i dužnostima, i u
stanju upravljati svojim životima. Slobodni smo jer možemo postati
slobodni, tijekom razvoja; a taj razvoj ovisi u svakom trenutku o
mreži i odnosima koji nas povezuju sa širim društvenim svijetom.
Samo određene vrste društvenih mreža ohrabruje ljude da se vide
kao pojedinci, zaštićeni svojim pravima i povezani zajedno svojim
dužnostima. Samo u određenim stanjima su ljudi ujedinjeni u društvu
ne organskom dužnošću nego slobodnim pristankom. Ili
jednostavnije, čovjek pojedinac je društveni konstrukt, a pojava
pojedinca u povijesti je dio onoga što razlikuje našu civilizaciju.
[...]
Kada konzervativci gunđaju protiv
Vlasti to je protiv Vlasti za koji u im se čini da je nametnuta
izvana, poput vlasti okupatorske sile. To je vrsta vlasti koja je
nastala u Europi tijekom komunizma, i koja ponovno raste pod
Europskom Unijom – možda blaža, ali također nikome ne polaže
račune.
[...]
Vlast se javlja u malim zajednicama kao
rješenja na problem koordinacije. Pravila se javljaju, ne nužno kao
zapovijedi od strane centralnog autoriteta, nego kao uvjerenje koja
spontano svi prihvate – poput konvencija dobrog ponašanja.
Nitko ne prigovara lokalnom sucu ili zakonodavcu koji polaže račune
ljudima jer je on jedan od njih, ili lokalnom odboru za planiranje
koji pozove sve da imaju podjednako pravo glasa u odluci. Hayek i
drugi su proučavati te oblike "spontanog poretka"
za koje je Englesko Pravo najbolji primjer. Njihovi argumenti
sugeriraju da kako društva postaju veća i uključuju sve više
teritorija, i sve više i više različitih oblika života i
profesija, tako se povećava i problem koordinacije. Postoji točka
kada koordinacija ne može biti postignuta odozdo, prirodnom
spremnošću građana da prilagode svoje želje i planove svojim
susjedima. Pri toj točki koordinacija počinje zahtijevati Vlast
odozgo, preko koje se pravila i regulacije postavljaju za zajednicu
kao cjelinu, a podržava ih ono što je Weber nazvao "monopol
nasilja" – sustav koji podržava zakon i koji ne tolerira
rivale.
To opisuje naše stanje. Naravno, to
reći ne znači podrivati prigovore protiv moderne Vlasti koja je
postala prenametljiva, preodlučna da nameće navike, mišljenja i
vrijednosti koje su strane mnogim građanima; preželjna postavljati
prepreke slobodnom poduzetništvu i slobodnom udruživanju. Ali to
nije rezultat Države. Radi se o rezultatu liberalnog razmišljanja,
a to je razmišljanje moćne elite unutar nacije. Zadatak
konzervativaca je kritizirati one koji pogrešno koriste Vlast, i
koji žele nametnuti svoje odluke van granica koje mi ostali spontano
prepoznajemo. Konzervatizam bi trebao biti obrana Države od
zlostavljanja od strane liberala.
[...]
Stoga je Država, prema liberalnom
razmišljanju, umijeće dokopavanja te zatim redistribucije dobrih
stvari prema kojima svi građani imaju zahtjeve. Prema takvom
razmišljanju Država nije iskazivanje predpostojećeg društvenog
poretka oblikovanog našim slobodnim dogovorima i našim prirodnim
dispozicijama da naše susjede smatramo odgovornima; Država je
stvaratelj i rukovoditelj društvenog poretka oblikovanog prema
vladajućim doktrinama poštenosti i nametnuta
je narodu nizom odredbi s vrha. Tamo gdje liberalno poimanje
prevlada, Država povećava svoju moć, ali istodobno gubi svoj
unutarnji autoritet. Postaje "država-tržište"
koja pruža ponudu svojim građanima u zamjenu za njihove poreze, i
ne zahtijeva nikakvu lojanost ili poslušnost osim poštovanja
dogovorenih uvjeta ugovora.
Ali takva država više ne utjelovljuje
etos nacije, i ne izaziva nikakvu lojalnost osim one kakvu imamo
prema običnom trgovačkom lancu. U socijalnim demokracijama Europe,
javno iskazivanje patriotizma, dijeljene vjernosti i ponosa na zemlju
i njenu povijest, iščezava prema nekoliko nepovezanih trzaja, a na
političku klasu kao cjelinu se počinje gledati sa sarkazmom i
prezirom. Vlada prestaje biti naša i postaje njihova –
vlasništvo anonimne birokracije o kojoj svejedno ovisimo.
[...]
Drugim
riječima, obični amerikanci imaju poimanje Vlasti koje je ne samo
prirodno, nego je u suprotnosti s liberalnom idejom države kao
redistributivne mašine. Napadajući liberalnu ideju,
konzervativci moraju razjasniti da oni reafirmiraju stvarnu i
prirodnu alternativu. Brane
Državu kao izraz u simboličkom i autoritativnom obliku naše duboke
odgovornosti jedno prema drugome.
To ne znači da su konzervativci vezani
uz neko libertarijansko poimanje minimalne države. Rast suvremenog
društva je stvorio socijalne potrebe koje stari obrasci slobodnog
udruživanja više nisu u stanju zadovoljiti; ali ispravan odgovor
nije zabraniti državi da zadire u socijalnu pomoć, zdravstvo,
obrazovanje i ostalo; nego ograničiti njen doprinos tako da
građanske inicijative ponovno preuzmu glavnu ulogu. Konzervativci
žele društvo koje vodi javni duh, ali on se razvija samo među
ljudima koji su slobodno djelovati prema njemu, i uživati u
rezultatima. Javni duh je oblik privatnog poduzetništva, a kada
država prevladava onda se izgubi. Zbog toga su privatne dobrotovorne
organizacije gotovo potpuno nestale iz kontinentalne Europe, a
uspješne su samo u anglosferi gdje je građanin svjestan da je
odgovoran drugima što ima slobodu u kojoj uživa.
Konzervativci stoga imaju obvezu
odrediti istinsku domenu Države, i granice čiji prelazak od strane
Države označava kršenje slobode građana; Ali čini mi se da su
propustili ponuditi biračima uvjerljiv opis, upravo zato što su
propustili uvidjeti da ono što zagovaraju nije sloboda od Države,
nego druga i bolja vrsta Države – Država koja utjelovljuje
sve što predajemo našim susjedima kada im se pridružimo kao
nacija.
PS
Scruton piše ovaj esej za američku
publiku i govori o američkoj povijesti odnosno vlasti; iako ujedno
kritizira vladu komunističkim društava, odnosno EU koja je u
određenim aspektima samo blaži oblik prve.
Mogu li onda hrvatski konzervativci
primijeniti nešto od onoga što govori Scruton? Pa, mislim da možemo
prepoznati probleme o kojima govori esej; dugo smo bili pod
komunističkom vlašću (i to vlašću koja se prostirala na jedan
neprirodni prostor), a sada kombiniramo ostatke takvog vladanja s
novim oblikom pervezije vladanja, odnosno različitim Europskim
odredbama i propisima koje nam nameću ljudi koji ne odgovaraju
nikome - a često ih nitko nije ni izabrao na te pozicije. (Sigurno
je da nemaju mandat za takvo ponašanje.) Dakle, u našem društvu je
lako prepoznati da izjava "Država jest problem"
upućuje na stvarni fenomen.
Ipak,
to ne znači da bi konzervativci trebali u potpunosti preuzeti
retoriku libertarijanaca. Potrebno je ponuditi alternativu liberalnom
razmišljanju o Državi i društvu, ali ta alternativa mora uzeti u
obzir sve okolnosti u kojima se nalazimo i ponuditi rješenje koje će
ljudi moći prepoznati kao nešto što odgovara prirodnom shvaćanju
Države.
