Civilizirano društvo je ono u kojem
fizička bol i užitak nisu jedini argumenti.
Civilizacija je zbroj internih i
eksternih represija nad amorfnim širenjem pojedinca ili društva.
Kada nam danas kažu da nekome fali
osobnosti, znamo da se radi o jednostavnom, pouzdanom, ispravnom
biću.
Osobnost je, u naše vrijeme, zbroj
onoga što impresionira budalu.
Moderni čovjek ima ambiciju zamijeniti
stvarima koje kupuje ono što su se ljudi u drugim razdobljima nadali
postići stalnim njegovanjem sentimenata.
Moderni individualizam nije ništa
drugo nego tvrdnja da su mišljenja koja svi dijele vaša vlastita.
Pristojan čovjek je onaj koji si
postavlja zahtjeve koje mu okolnosti ne postavljaju.
Zrelost se ne sastoji od odricanja
naših želja, nego prihvaćanja da ih svijet nije dužan ispuniti.
Duhovna zrelost započinje kada
prestanemo osjećati da se moramo brinuti o svijetu.
Uskoro ćemo doći do toga da
civilizacija propada svakim dodatnim komforom.
Relativnost ukusa je isprika koju
usvajaju razdoblja koja imaju loš ukus.
Nemojmo dati glupim mišljenjima užitak
da nas sablažnjuju.
Civilizirano društvo zahtijeva da, kao
u starim kršćanskim društvima, jednakost i nejednakost budu u
stalnom dijalogu.
Tajna čežnja svakog civiliziranog
društva nije dokidanje nejednakosti, nego njeno educiranje.
Onaj koji vjeruje da opravdava
izopačeni sentiment time što je iskren, samo pogoršava stvar.
Sve veća sloboda običaja u modernom
društvu nije potisnula sukobe u domu; samo im je oduzela
dostojanstvo.
Današnja učestalost uvreda dokazuje
naše neznanje umijeća življenja.
Vulgarnost je kolonizirala zemlju;
njeno oružje su televizija, radio i tisak.
Zemlja nikada neće biti raj, ali
možda je možemo spriječiti da postane sve bliže i bliže
vulgarnoj imitaciji pakla.
Danas, onoga koji ne viče, niti se
čuje niti shvaća.
Malo strpljenja u odnosu sa budalom
pomaže nam izbjegavanju žrtvovanja naših dobrih manira našim
uvjerenjima.
Kako se povećava vodostaj ovog
stoljeća; delikatni i plemeniti sentimenti, senzualni i profinjeni
ukusi, diskretne i duboke ideje pronalaze utočište u nekoliko
usamljenih duša; kao preživjeli na planinskom vrhu nakon potopa.
Možda religiozne prakse ne
poboljšavaju etičko ponašanje, ali neupitno poboljšavaju manire.
Misliti da su samo važne stvari bitne
je prijetnja barbarizmom.
Individualizam je kolijevka
vulgarnosti.
Kapitalizam je vulgarna strana moderne
duše, socijalizam njena mučna strana.
U stoljeću u kojem mediji
objavljuju beskrajne gluposti, kulturan čovjek je definiran ne onime
što zna nego onime što ne zna.
Jedini čovjek spašen od intelektualne
vulgarnosti je čovjek koji ignorira ono što je pomodno znati.
Pravi aristrokrat je čovjek koji ima
unutarnji život. Neovisno kojeg je podrijetla, pozicije ili
bogatstva.
Znamo se ponašati pristojno pred
svijetom samo onda kada znamo da nam se ne duguju ništa; bez bolne
grimase frustriranog vjerovnika.
Civilizacija se uvijek sastoji od
odijevanja, ne svlačenja.
Konzervatizam ne bi trebao biti stranka
nego normalno ponašanje svakog pristojnog čovjeka.
Geste, a ne riječi, su istinski
prijenosnik tradicije.
Kulture se isuše kada ispare
vjerski sastojci.
Bez vjerskih rutina duše zaborave
naučene suptilne i polirane sentimente.
***
Ljubav i Senzualnost
Život modernog čovjeka oscilira
između dva pola: posla i seksa.
Moderan čovjek ne voli, nego pronalazi
utočite u ljubavi; ne nada se, nego pronalazi utočište u nadi; ne
vjeruje, nego pronalazi utočište u dogmi.
Naši križevi nas manje opterećuju od
onih koje ne možemo pomoći nositi našim voljenima.
Određeno stvorenje koje volimo nikada
nije Božji rival. Ono što završi kao otpadništvo je obožavanje
čovjeka, kulta čovječanstva.
Samo zato što nam
On zapovijeda da volimo čovjeka moderni svećenik se prepušta
vjerovanju u Isusovo božanstvo; ali zapravo samo zato što vjerujemo
u Isusovo božanstvo se prepuštamo ljubavi prema čovjeku.
Voljeti značiti razumjeti razlog zašto
je Bog stvorio ono što volim.
Svećenici i novinari su uprljali pojam
"Ljubavi" sa toliko sentimentalnosti da čak i njezin odjek
zaudara.
Sve veće propadanje osobe može se
izmjeriti uspoređujući izraz "ljubavne avanture" što je
bilo u stilu 18. stoljeća, s izrazom "seksualno iskustvo"
što se koristi u 20. stoljeću.
Sposobnost
konzumiranja pornografije je distinktivna karakteristika imbecila.
Eroticizam, senzualnost, i ljubav, kada
ne konvergiraju prema istoj osobi nisu, u izolaciji, ništa više od
bolesti, poroka i gluposti.
Svrha seksualnih
odgoja je olakšati učenje seksualnih perverzija.
Osloboditi čovjeka znači izložiti ga
pohlepi i seksu.
