Lgbttqqfagpbdsm – razno

S vremenom sam naišao na različite članke i eseje koji se dotiču skupina iz naslova pa sam odlučio objaviti poveznice na njih. Nažalost, u međuvremenu sam izgubio poveznice tako da sam iz sjećanja rekonstruirao samo neke. Poveznice potječu još iz vremena kada je naprednjačka abeceda imala puno manje slova – morate svakodnevno pratiti Napredak inače ćete se, ni krivi ni dužni, naći na krivoj strani. Popis iz naslova je najnovije dostignuće.

Želio sam skrenuti pažnju na jednu nešto ozbiljniju raspravu o braku i spomenuti popratne fenomene; a to se na kraju pretvorilo u poduži post – zapravo skup postova. (Kasnije sam naišao na predavanje What’s Sex Got to Do With It: Sexual Ethics and the Meaning of Marriage koje obuhvaća dobar dio stvari koje sam htio napomenuti tako da ga preporučam, početak je malo dosadan.)

Okvirna struktura posta je sljedeća; (Možete preskočiti dijelove koji Vas ne zanimaju. Do sada nisam pisao o medijskoj strategija i modelu promoviranja, odnosno načinu širenja, ideja.)

• Uvod
• Zašto uopće raspravljati o ovim stvarima?
• Rasprava o suprotnim shvaćanjima braka (George vs. Doig)
• Primjer tretmana tradicionalne pozicije
• Strategija promoviranja lgbttqqfagpbdsm agende
• Rasprostranjenost homoseksualnosti
• D1; Istospolno roditeljstvo
• D2; Uloga masovnih medija

Uvod

Za početak jedna priča s Novog Zelanda. Travis, muškarac, sklopio je "brak" s Mattom, svojim najboljim prijateljem iz djetinjstva. Čini se kao sjajna priča, nešto što će oduševiti sav napredan svijet; dvojica muškarca koji nesumnjivo imaju osjećaje jedan prema druge, imaju zajedničke interese, i oko tih interesa odlučili su sklopiti "brak". Nije li to divno, sve što su liberali ikada i željeli; redefinicija braka koja svima daje slobodu, odnosno brak predstavlja što god netko želi da predstavlja.

Ipak, mnogi nisu oduševljeni. Njih dvoje, iako istih genitalija, i istih interesa – dakle imaju sve što je, prema naprednjacima, potrebno za "brak", sklopili su ga oko svog interesa za ragbijem. Ništa od očekivanih čestitki aktivista, u maniri srednjovjekovnih zatucanih balkanaca, osudili su sretan par. Par je to učinio kako bi pobijedio na radijskom natjecanju i osvojio ulaznice za svjetsko prvenstvo. Jedna od zastupnica poznata po borbi za "bračnu jednakost" izjavila je da se radi o "ismijavanju institucije braka", "glupom" i "uvredljivom" umanjivanju "statusa braka u našem društvu". Drugi aktivisti imali su slične reakcije, optužujući ih za "trivijalizaciju braka".

Izgleda da im je promakla činjenica da tzv. "bračna jednakost" čini istu stvar, i da se radi samo o logičkoj posljedici redefinicije. (Zašto interes dvojice muškaraca za šport, ili književnost, ne bi bio razlog za brak?) Primjer iz Novog Zelanda je pravi simbol lgbttqqfagpbdsm pobjede .

Zašto uopće raspravljati o ovim stvarima?

Već sam pisao o ovoj temi, i to puno više nego što sam mislio da ću pisati - a mislio sam da neću uopće. Pitanje seksualnosti i braka je naravno bitno, ali još je bitnija pozadina tih rasprava, ne možete odgovarati na takva pitanja bez da uzmete u obzir fundamentalne pretpostavke o ljudskoj prirodi, ljudskom dobru, ljudskom dostojanstvu i sudbini. Ili drugim riječima, ako želite raspravljati o braku (ili seksualnosti), morate prvo ustanoviti puno toga općenito o moralu, odnosno još fundamentalnije, o samoj prirodi i svijetu. Ono što mediji prenose su slogani, i to većinom naprednjačkog tipa.

Mediji u formatu u kojem postoje nisu niti u stanju prenijeti neku sadržajniju raspravu, barem neku koju bi ljudi stvarno i popratili, pa im preostaje prenošenje slogana. Zbog svojih ljevičarskih predanosti, novinari prenose samo misli destilirane iz pogrešnih filozofija ranijih vremena. Kako konzervativac može odgovoriti? Ne znam, može ukratko objasniti što je pogrešno s naprednjačkih plitkim i cirkularnim argumentima, ali sumnjam da će stići predstaviti svoje stajalište bez da je pritom isprekidan apsurdnim zlonamjernim optužbama.

Može se poigrati njihovim sloganima pa reći da je djetetu potrebna i majka i otac zbog "raznolikosti". Ljevičari toliko vole pričati o raznolikosti, ali kod roditeljstva je ona za ljevičare izgleda potpuno nebitna – što je doista apsurdno jer je to jedan od rijetkih slučajeva gdje je doprinos različitih utjecaja stvarno bitan za razvoj osobnosti i razvoj društva. Ili može možda inzistirati na kvotama spolova u institucijama – točno jedna žena i točno jedan muškarac u instituciji braka. Naravno ne predlažem ozbiljno da se spuštate na naprednjački nivo kvazi-argumentiranja kroz nepropitane slogane koji nemaju nikakve osnove, i s čijom problematičnošću oni izgleda uopće nisu upoznati – ili se barem tako ponašaju.

No, vratimo se pravim pitanjima; Ako i zanemarimo sve ostale aspekte – ekonomske, povijesne i društvene, ostaje činjenica da ne možete odvojiti pitanje braka od pitanja šireg seksualnog morala; a pitanje seksualnog morala ne možete odvojiti općenito od pitanja morala.

Nitko ne tvrdi da "ne smijemo osuđivati" one koji lažu, kradu i ubijaju. Ipak, u pitanjima seksualnog morala, svako osuđivanje je najstrože zabranjeno – osuđeno je. Ako prevarite svog prijatelja to je za osudu, ali ako prevarite svoju ženu, tko sam ja da osuđujem? Želite napustiti ugovor o kupnji auta, nema šanse; želite napustiti muža bez razloga, nema problema. Ponašanje pojedinca se privatizira, a troškovi posljedica njegova ponašanja se socijaliziraju. (Baš kao što konzervativci i predviđaju - samo se država može nositi s posljedicama neodgovornog ponašanja kojeg promoviraju ljevičari.)

Problem je u tome što nam često pokušavaju "redefiniciju braka" prikazati kao nešto potpuno nebitno. Odnosno, bitno je zbog svih onih divnih egalitarnih razloga o kojima govore liberali, ali je nebitno po svojim posljedicama na društvo i pojedinca. Žele reći da možete redefinirati brak, ali da to nema baš nikakvog (lošeg) utjecaja. Ali brak nije neka proizvoljna izdvojena ideja neovisna o seksualnom, odnosno općem moralu. Kada bi nas netko uvjeravao da možete tvrditi kako je zbroj kuteva u trokutu 197 - a ne 180 stupnjeva, i da to ne bi imalo nikakvog utjecaja na ostatak matematike ne bi mu povjerovali. (Očito, radilo bi se o apsurdnoj definiciji, trokut ne bi bio trokut, a svi izvedeni teoremi iz osnovnih aksioma ne bi vrijedili). Pa ipak, od nas se očekuje da povjerujemo kako možete izmijenit nešto toliko bitno za društvo bez ikakvih posljedica.

Ako i probamo zanemariti osnovne metafizičke pretpostavke – i konzervativne i napredne - koje dovode do shvaćanja braka, i pretvaramo se da revizija ne bi imala nikakvog utjecaja na ostatak morala, promijeniti ćemo mišljenje kada pogledamo kako razmišljaju zagovornici – i protivnici - redefinicije. Čini se očitim, ili barem izglednim, da će oni koji podržavaju "istospolni brak" također podržavati i druge nemoralne radnje. Sociološka istraživanja potvrđuju tu intuiciju. (Samoprozvani) Kršćani koji podržavaju "istospolni brak" u većem postotku (nasuprot onih kršćana koji ne podržavaju) smatraju da su pornografija, kohabitacija, neobvezan seks, preljub, poliamorija i pobačaj prihvatljivi. (Sedam puta više misle da je pornografija u redu, tri puta više da je kohabitacija dobra ideja, šest puta više nema problema sa seksom bez obveza, pet puta više misle da je preljub dopustiv, trinaest puta više nema problema s poliamornim vezama, i šest puta više podržava pobačaj.)Točni postoci nisu toliko bitni, jasno je da oni koji traže "redefiniranje braka" to čine na temelju pretpostavki koje ih motiviraju i u prihvaćanju drugih nemoralnih stvari. Dakle, pitanje braka nije neka proizvoljna preferencija oko koje imamo razmišljanja nepovezana s ostatkom morala.

O tome sam već pisao; Kakve veze imaju prirodni zakon, Rousseau i istospolni brak?,Što brak je ... i što nije,  O kritiziranju nečega zato što je to što je, Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove", Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak? itd.

Unatoč tome, naprednjaci će Vas uvjeravati u svojim marksističkim terminima da je sve to nebitno, da se radi o ugnjetavanja manjine i slično. J. Roberts kratko objašnjava stvar;

"Nisam siguran da je ispravno promatrati to kao isključivanje određene skupine. Kada se institucija braka povijesno razvijala, ljudi se nisu okupili i rekli 'ajmo imati ovu instituciju, ali 'ajmo homoseksualce držati podalje. Institucija se razvila kako bi poslužila svrsi koja, po svojoj prirodi, nije uključivala homoseksualne parove. "

Još jednom, čini se kao dosta očita stvar; ali to neće spriječiti naprednjake da pričaju o heteroseksizmu i sličnim novoizmišljenim problemima. (Vidi LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet i kategoriju politička korektnost). Prepoznavanje prirodne institucije braka slijedi iz prepoznavanja realnosti da sjedinjenje muškarca i žene rezultira novim ljudskim bićima kojima je potrebna zaštita, njega i odgoj; a to znači da je potrebno i društveno prepoznavanje te institucije koja nije stvar privatnog dogovora pojedinaca nego je javna stvar. (Naprednjačka revizija želi brak pretvoriti u seksualnu pogodnost odraslih.)

(Slično onome što vrijedi u filozofiji, vrijedi i u pravu. Iako zagovornici revizije braka tvrde da se radi samo o "davanju prava drugima", promjena ima utjecaj na niz drugih pitanja – od odgoja djece u vrtićima, do poduzetničkih odluka i slobode savjesti. Robert P. George: Gay Marriage and Religious Freedom Cannot Coexist )

Upravo tako – Brak nije nikakav društveni kontrukt nego je društvo bračni konstrukt!
Brak je središnja institucija kojom se društvo reproducira i proslijeđuje moralno znanje mladima.

Rasprava o suprotnim shvaćanjima braka

Svakodnevno možemo svjedočiti medijskim manipulacijama, ali kako to izgleda u areni ideja? Pa, vrlo često slično kao i u medijima. Nije teško pronaći odgovore na konzervativne radove koji se niti ne osvrću na argumente nego samo ponavljaju litanije poznatih optužbi. Ipak, u nastavku prenosim jedan primjer pristojne razmjene ideja; Konjugalnu - tradicionalnu – definiciju braka brani Robert P. George, suautor "What Is Marriage? "; a nasuprot njega, Jameson W. Doig, autor "Same-sex Marriage", zalaže se za "istospolni brak" – odnosno redefiniciju braka koja bi uključivala i istospolne parove;

(Prenosim samo sažetke eseja i ističem ono što je prema meni zanimljivo, netko bi – imajući na umu druge nespomenute argumente – izabrao različite dijelove rasprave.)

1. ContrastingViews of Marriage: The Benefits of Same-Sex Marriage (J. W. Doig)

Autor opisuje primjer dviju žena koje su u dugogodišnjoj vezi i odgajaju djecu, kada je to omogućeno ozakonile su svoju vezu. Tvrdi da zadovoljavaju uvjete za brak koje RPG navodi u svojem radu. Nadalje tvrdi da Georgeova definicija koja ograničava brak na ženu i muškarca (uz opravdanje da takva definicija podržava "razumijevanje ili poštovanje objektivnih normi trajnosti ili seksualne isključivosti") nema opravdanje jer su se te norme ionako izgubile u društvu. Osim toga, smatra na temelju nekih ranijih Georgovih radova kako bi on želio naštetiti istospolnim parovima. (Zatim analizira, i kritizira, Georgove komentare različitih američkih sudskih odluka kroz povijest.)

2. Contrasting Views of Marriage: The Need for a Defining Principle (R.P. George)

RPG tvrdi da rasprava nije oko toga kako treba definirati "brak", potrebno je odgovoriti na prvo pitanje: Što je brak – ne samo kao riječ ili pravni status, nego kao oblik odnosa sa distinktivnim vrijednostima i skupom normi koje zakon ima razloga olakšati, pa čak i promovirati. Da bi znali krši li bračna politika "jednakost" moramo znati što razlikuje brak od drugih vrsta odnosa i udruženja. RPG tvdi da je on (1) izrazio svoju poziciju, (2) obranio je argumentima, i (3) kritizirao druge vodeće alternative. Kaže da Doig nije nigdje naveo, a kamoli obranio, svoj opis što je brak, i zašto je različit od ostalih vrsta odnosa.

RPG komentira primjer dviju žena, koje dijele krevet i dom te odgajaju zajedno djecu. Sve isto se može reći i za seksualni odnos više partnera, navodi primjer svog prijatelja koji ima tri žene, i dvoje djece, i traži pravno prepoznavanje. RPG misli da njegovu vezu ne bi trebali prepoznati. Zatim daje još jedan primjer; Što s dvije postarije sestre koje dijele dom i brinu se jedna za drugu, i možda odgajaju nećaka. Ili ako par uvede u svoj život trećeg partnera. Pita se treba li prepoznati te kombinacije kao brak?

Zatim definira neke stvari, objašnjava što je brak, koji su kriteriji itd. Zalaže se za "sveobuhvatno sjedinjenje" ne "emocionalno". Tvrdi da je brak (1) inherentno seksualna veza, (2) inherentno zahtijeva seksualnu isključivost, (3) trajnost, a ne "dok traje ljubav", (4) sjedinjuje samo dvije osobe, ne višestruki broj partnera (kojeg god spola), i (5) brak treba pravno prepoznati i regulirati (za razliku od drugih prijateljstava). Zatim objašnjava i daje primjere kako revizionističko razmišljanje podriva bračne norme. Komentira sudske odluke.

[op. ksdk Istaknuo bih samo primjer dviju sestra. Mislim da je primjer jako dobar. Nisam siguran kako bi "revizionist" mogao odgovoriti. Dakle imate dvije žene – sestre; žive u zajedničkom domaćinstvu, poznaju se i vole, imaju zajedničke ekonomske interese itd, možda odgajaju dijete – koje je možda krvno vezano uz jednu od njih, možda nije. Jesu li one u braku? Mislim da će veliki broj "revizionista" reći da to nije brak, ali ništa u njihovim argumentima to ne sprečava, odnosno prema njihovoj definiciji to i jest brak. (Mislim da će izbjegavati odgovoriti na to pitanje jer je očito da suživot dviju sestra nije brak, ali to je "očito" jer postoji neka usvojena slika braka u koju su ljudi skloni ugurati istospolni par, ali shvaćaju da je nešto "pogrešno" ako ugurate dvije sestre.)]

3. Contrasting Views of Marriage, Round Two: The Equal Dignity of Same-Sex Couples (J.W.Doig)

Doig daje (generalni) opis što je prema njemu brak: ustrajna veza između dvoje pojedinaca koji obvezuju svoje živote (uključujući seksualne živote), budućnost i dobra jedno drugome. Pojedinci mogu biti suprotnog ili istog spola, a ukoliko imaju djecu – svoju ili usvojenu – te obveze se proširuju na djecu.

Neki žele proširiti izraz "brak" na druge obrasce ljudskih odnosa, ali ne i on. Smatra da ograničevanje "braka" na dvoje pojedinaca koji su ujedinjeni "inherentnom orijentacijom prema prokreaciji" nije dobro jer brak može postojati čak i ukoliko prokreacija (zbog starosti ili drugih razloga) nije moguća. Smatra da RPG-ovih pet kriterija braka zadovoljava i "istospolni brak".

Odbacuje različite revizioniste koji traže poliamorne brakove, uklanjanje monogamije i slično, ne prihvaća takve definicije. Dakle oboje se protive poligamiji.Tvrdi da RPG-ovo "usko" razmišljanje o braku ima društveno destruktivne elemente.

Doig komentira što Katolička Crkva podučava o pobačaju. Spominje i papu Franju koji kritizira slobodno tržište i nejednakost koju stvara. Zatim spominje socijalnu pravdu i što bi RPG trebao činiti u borbi protiv nejednakosti.

4. Contrasting Views of Marriage, Round Two: The Destructive Logic of Marriage Revisionism (R.P.George)

RPG odgovara; Argumentirao sam u korist braka kao konjugalnog sjedninjenja, i dao sam, ono što mislim da su, presuđujući prigovore tvom stavu da je brak predano seksualno-romantično druženje ili domaćinsko partnerstvo. Odgovorio si ponavljajući svoj stav i ustvrdivši da moji prigovori ne vrijedi. Ali ponoviti stav nije zamjena za argumentiranje u njegovu korist.

Odgovara da iako je bračna veza inherentno orijentirana prema prokreaciji, ne vrijedi da je prokreacija ekstrinzičan cilj kojem je brak vrijedan samo kao sredstvo. Brak je "jedno tijelo", i to objašnjava zašto je u kulturama kroz povijest vrijedilo (a) brak je institucija s djecom u središtu, i (b) neplodnost nije smatrana preprekom ulasku u brak, ili poništavanju postojećeg braka. [op. ksdk Možda jednostavnije, brak je reproduktivan po svom tipu, ne nužno i efektu. Vidi npr. Argument neplodnosti za "istospolne brakove" i sredina posta Reakcije na inicijativu "U ime obitelji".]

Tvrdi da ukoliko odbacimo brak kakvog on brani, onda brak razlikuje samo "intezitet osjećaja", a to znači da nema razloga protiv drugih revizija braka, primjerice poliamorije. RPG se žali što umjesto da mu Doig odgovori na prigovor, samo je rekao da ne prihvaća poliamorne brakove. RPG-a zanima kako se obračunava s tom logičkom implikacijom svog stava o braku. Potreban je odgovor, nije dovoljno jednostavno izjaviti da misliš kako je brak između dvije osobe, a ne tri ili više. Zamislli da ja [RPG] jednostavno kažem poput tebe; "Pa, ja jednostavno mislim da je brak između muškarca i žene – ne vidim zašto bi mislio drugačije."

RPG se dalje žali da Doig nije identificirao nikakav princip koji bi doveo do njegova stava o braku. Doigovo ograničenje braka je proizvoljno, ne temelji se na ničemu osim sentimentu, osobnom ukusu, ili subjektivnoj preferenci. Također ne spominje što je to kod "dva pojedinca" što čini brak. RPG navodi (stvarni) primjer triju žena koje su sklopile "brak", i koje odgajaju djecu.

Za kraj RPG kaže da je tema njihove rasprave bila "ispravno razumijevanje i definicija braka", pa ne komentira o pobačaju, seksualnom moralu i pravnoj regulaciji seksualnog nemorala, ili principe i prakse Katoličke Crkve.

5. Contrasting Views of Marriage: Civil Debate on a Serious Issue (zajednički zaključak)

Skraćeno; Iako se ne slažemo o prirodi braka, ujedinjeni smo u uvjerenju da se radi o pitanju u kojem razumni ljudi dobre volje mogu doći do različitih zaključaka.

Moj komentar na raspravu:

Pozitivno je što Doig nije RPG-a okaraktizirao uobičajenim nazivima, barem ne direktno. Osim toga, Doig nije baš impresivan. Ne mislim da je ponudio ikakvu održivu definiciju braka, nije odgovorio na prigovore – zašto samo dvije osobe, što sa slučajem dviju sestara?; skretao je u nepovezane teme itd. Ostao sam razočaran.

Vjerojatno se netko tko je na strani "revizije" neće složiti sa mnom. Možda će pritom uzimati u obzir argumente koji nisu dani u ovoj razmjeni; ali ovo o čemu priča Doig je dosta nekoherentno, čak sam razmišljao da ne objavim kako bih izbjegao optužbu da sam namjerno izabrao lošu raspravu. Ipak, problem za revizioniste je što manje više svaka rasprava izgleda tako.

Primjer tretmana tradicionalne pozicije

Dakle, u areni ideja pobjedili nisu, ali "napreduju" kroz medijske manipulacije i sveprisutne pritiske.

Nedavno je novinar NY Timesa proglasio da konzervativni filozof Ryana T. Anderson ne "zaslužuje poštovanje" odnosno da "neki ljudi zaslužuju neuljudnost." Anderson je uvijek pristojan i miran pa se možete pitati u čemu je problem? Predvidljivo, razlog je taj što Anderson brani "tradicionalne" vrijednosti.

(Inače, kada koristim izraz "tradicionalne" vrijednosti onda ne mislim da je argument u njihovu korist onaj "iz tradicije" nego tako sažimam skup vrijednosti koje možete prepoznati pod tim nazivom.)

Što je toliko naljutilo novinara? On želi raditi neke stvari, a Anderson smatra da su te stvari nemoralne, a to znači da je Anderson negativan lik koji nešto sprečava. Ili bi barem to tako opisali naprednjaci – i sam novinar. Zapravo je stvar u tome da Anderson tvrdi kako (raz)um [filozofija] pokazuje određene istine, odnosno da pokazuje kako su neke stvari nemoralne, i da je brak jedinstvo muškarca i žene. S druge pak strane, čini se kako novinar slijedi tradiciju koja tvrdi da je razum rob strasti i stoga ukoliko on nešto želi nema razloga to mu ne omogućiti. Prema takvom razmišljanju, ono što volja izabire je važnije od onoga što intelekt zna da je istina. Drugim riječima, razum ima samo instrumentalnu vrijednost, on vam može reći kako postići ono što želite, ali sam razum ne može odrediti što je dobro odnosno kako bi se trebali ponašati.

Navedena situacija Anderson-novinar je zapravo primjer blage reakcije, ali je dobar primjer jer se radi o potpunom odbacivanju argumenta. Iako su ga u jednoj raspravi koju sam pratio nazvali "neukim" Anderson je s obzirom na obrazovanje i znanje sve samo ne neuk. Naprednjaci smatraju da se na argument u korist tradicionalnog morala ne mora niti odgovoriti, može ga se odmah odbaciti. Ne morate čak niti biti pristojni prema onome tko ga daje. (Vidi post O naprednjačkoj zadrtosti i zatucanosti, Naprednjački priručnik za raspravljanje , kategoriju jezik.) Možete čuti "liberalne" "filozofe" – oba izraza u njihovom slučaju zaslužuju velike navodnike – koji tvrde da se o homoseksualnim praksama odnosno braku ne bi uopće više trebalo – smjelo - raspravljati.

Kad sam već kod Andersona; ovdje  -Ryan Anderson Responded to the Redefinition of Marriage daje jedan odgovor na pitanje o redefiniciji braka; pitanje je postavljeno u drugačijem obliku, ali to je srž pitanja. Iako odgovor nema nekog sjajnog retoričkog trenutka, mislim da je dobar, smireni odgovor na besmislenu formulaciju problema, i protupitanje o kojim principima govorimo. (Već sam komentirao njegov nastup kod Morgana.)

Strategija promoviranja lgbttqqfagpbdsm agende

Osim pojedinačnih medijskih slučajeva – makar tih slučajeva bilo puno, možemo li govoriti o nekom zajedničkom poduhvatu, dugogodišnjoj strategiji u kojoj svjesno ili nesvjesno sudjeluju aktivisti. Brza promjena u društvenom prihvaćanju izgleda kao rezultat marketinga i njegovanja percepcije, zajedno s taktikama zastrašivanja onih koji se ne slažu. Kako su malene interesne grupacije uspjele postići toliku važnost i izazvati toliku promjenu? Esej Marriage, Marketing, and Intimidation:  nudi objašnjenje;

Knjiga iz 1980-ih, After the Ball (podnaslov How America will conquer its fear and hatred of Gays in the 90’s) nudi sveobuhvatni plan normaliziranja homoseksualnosti. Autori knjige su neuropsihijatar i stručnjak za taktike javnog uvjetovanja odnosno stručnjak za marketing. U spomenutoj knjizi autori zapisuju;

"Razmišljamo o strategiji .... proračunatoj i moćnoj ... manipulativnoj. Vrijeme je da učimo od Madison Avenue [marketinških stručnjaka], da iskoristimo svo oružje. Homoseksualci moraju pokrenuti kampanju kako bi se obratili heteroseksualcima kroz mainstream medije. Govorimo o propagandi... 

Možete zaboraviti na to da ćete ljude otvoreno uvjerite kako je homoseksualnost dobra stvar. Ali možete ih potaknuti da razmišljaju kako je to samo još jedna stvar – nešto što će izazvati samo slijeganje ramenima – i onda je vaša bitna za zakonska i društvena prava dobivena. 

Primjena principa stalnog spominjanja može dovesti ljude do faze slijeganja ramenima. Slobodna i česta rasprava o gay pravima od strane različitih osoba na različitim mjestima daje dojam da je homoseksualnost sveprisutna.

Stalni razgovor daje dojam da je javno mišljenje barem podijeljeno o toj temi i da veliki blok – najmoderniji građani – prihvaćaju ili čak prakticiraju homoseksualnost... Glavna stvar je pričati o homoseksualnosti dok stvar ne postane potpuno zamorna... 

Homosekualci mogu potkopati moralni autoritet ... crkvi kod manje gorljivih pristaša prikazujući takve institucije kao zastarjele i u raskoraku s vremenom i najnovijim spoznajama psihologije. To je već uspijelo u SAD-u protiv crkvi u temama poput razvoda i pobačaja. S dovoljno razgovora o učestalosti i prihvatljivosti homoseksualnosti, to može uspjeti i za homoseksualce... 

Dvije različite poruke o homoseksualnim žrtvama je korisno iznositi. Prvo je potrebno uvjeriti javnost kako su homoseksualci žrtve okolnosti, ne mogu izabrati svoju seksualnu orijentaciju baš kao što ne mogu izabrati svoju visinu, boju kože, talente ili ograničenja. (Za praktične svrhe, tvrdimo da treba smatrati kako su homoseksualci takvi rođeni – iako se čini da je seksualna orijentacija, za većinu ljudi produkt kompleksnih interakcija između urođenih predispozicija i faktora okoline tijekom odrastanja i rane adolescencije.) ... 

A budući da nema izbora, homoseksualnost ne može biti ništa više kriva od heteroseksualnosti. Drugo, potrebno ih je prikazati kao žrtve predrasuda. Heteroseksualci ne shvaćaju patnju koju izazivaju homoseksualcima..."

Izgleda da shema – koju neki provode svjesno neki nesvjesno - funkcionira za sada sjajno. Iako nisu uvjerili, odnosno nisu ni pokušali uvjeriti, većinu u to što je brak ili koja je svrha seksualnosti, ideja homoseksualnosti i "istospolnog braka" se čini sveprisutnom.

Kako točno funkcionira širenje ideja? Postoji jednostavan proces: Kaskade dostupnosti [Availability Cascades]

"Radi se o samo-ojačavajućem procesu formacije kolektivnog vjerovanja kojim izražena percepcija aktivira lanac reakcija koje stvaraju dojam sve veće uvjerljivosti kroz sve veću dostupnost u javnom diskursu. Pokretački mehanizam uključuje kombinaciju informativnih i reputacijskih motiva: Pojedinci podržavaju percepciju djelomice učeći iz vidljivih uvjerenja drugih, a djelomice iskrivljujući svoje javne odgovore kako bi postigli društveno prihvaćanje. Pokretači Dostupnosti [Availability entrepreneurs] – aktivisti koji manipuliraju sadržajem javnog diskursa – nastoje aktivirati kaskade dostupnosti koje unapređuju njihove agende. 

Drugim riječima, razmišljanje koje je nekoć bili ograničeno na malenu rubnu skupinu brzo stječe društveno prihvaćanje – čak i dominaciju – zato što se pojedinci boje da ukoliko to javno ne podrže, ispast će nesofisticirani i zaostali u vremenu, time bi bili društveni izopćenici na poslu, u školama, susjedstvu, crkvama ili čak u svojim vlastitim obiteljima."

Naravno, to je povezano s političkom korektnošću. Kao što objašnjava autor, mediji imaju važnu ulogu u stvaranju informacija i kaskadama razmišljanja [objašnjeno u radu] tako što kontroliraju naraciju, određuju protok i informacija i mišljenja – ljevica na taj način proizvodi pristanak, ljudi počinju misliti kako su stvari neizbježne.

Problem za aktiviste je što tako proizvedeno suglasje nije stvarno, iako su pobijedili kroz manipulacije oni nisu pobijedili u areni ideja, podrška naroda izostaje.;

"Jedina nada ljevice da zadrži tu potporu je nastavak potiskivanja slobode govora i religije. Ne mogu riskirati navještanje istine – bilo da se radi o istini Evanđelja, istini prirodnog zakona, ili tek zdravom razumu. "

(Istu knjigu spominje i fra Grbeš u svojoj kolumni Od neprihvatljivog do poželjnog. How Will Future Historians Treat Same-Sex Marriage?,)

Rasprostranjenost homoseksualnosti u društvu

"Utjecaj urbanizacije na homoseksualnost objašnjava kako zagovornici prava homoseksualaca mogu vjerodostojno, iako gotovo sigurno pretjerano, tvrditi da je deset posto američke populacije homoseksualno. Nitko ne zna koliko homoseksualaca ima u bilo kojem društvu- sam koncept "homosekualnog" je nejasan zbog dvosmislenosti statusa čina i preferencije, te zbog mogućeg raspona preferencija. No vidjet ćemo u 11. poglavlju da najbolje procjene postotaka odraslih muškaraca koji imaju snažne homoseksualne preference (time se isključuju oportunistički homoseksualci, koji se većinom smatraju heteroseksualnim) je 3 do 4 posto, a odraslih žena 1 posto, što daje prosjek od 2 do 2,5 posto.

Zato što su homoseksualci koncentrirani u nekoliko gradova u kojima čine značajan dio populacije, i zato što se naš demografski dojam oblikuje masovnim medijima koji su također koncentrirani u jednom od tih gradova (New York), i zato što postojeći tabu oko seksa usporava širenje točnih informacija o seksualnim praksama, javnost je otvorena za uvjeravanje kako postoji puno više homoseksualaca u društvo nego što to stvarno jest slučaj."

Richard A. Posner, Sex and Reason

Inače, tih deset posto koje se često spominje, čini se, potječu iz Kinseyevih istraživanja, u njima postoje i druge statistike neponovljive istraživačima poslije njega. Što se tiče medijske zastupljenosti, čuo sam za ankete prema kojima ljudi u americi – ili možda djeca? – smatraju, odnosno stekli su dojam, da je 25% populacije homoseksualno. (Iako je istina da su homoseksualni likovi u medijima prezastupljeni s obzirom na broj u općoj populaciji, nisu prezastupljeni u tolikoj mjeri.)

D1: Istospolno roditeljstvo

Istospolno roditeljstvo je zlostavljanje djece. Riječi su to Roberta Oscara Lopeza kojeg je odgojila biološka majka zajedno sa lezbijskom partnericom, nikada nije doživio zlostavljanje od okoline ili unutar zajednice u kojoj je odrastao, ali svejedno je osjećao da mu nešto fali te se danas bori za važnost majčinstva i očinstva. Pritom ne izbjegava oštrije riječi kako bi opisao što misli o lgbt pritiscima, odnosno svima onima koji ušutkavaju djecu koja se žale zbog posljedica seksualne sebičnosti odraslih. Sam Robert se identificira kao queer, te se bavi istraživanjem queera – što god da značila rečenica koju sam upravo napisao. Najdraži "filozof" odnosno autor mu je Foucault, ali on njegovo "kritičko preispitivanje" ne koristi za "dekonstrukciju" tradicionalnog morala, nego dominantnog medijskog prezentiranja istospolnog roditeljstva.

Njegove kritike nisu ograničene samo na lgbt pokret, nego općenito na sve seksualne radikale. Svaka (tradicionalna) obitelj ima svojih nesavršenosti, ali "istospolno roditeljstvo" institucionalizira nepravdu prema djeci, oduzima im se ili otac ili majka. Više njegovih eseja možete pročitatio vdje, a na istoj stranici možete pročitati i Breaking the Silence: Redefining Marriage Hurts Women Like Me - and Our Children– priču jedne žene koju je napustio muž kako bi živio sa svojim novim partnerom. Dijele skrbništvo nad djecom, a to je dovelo do toga da je imala prilike u medijima čitati pohvale novoj obitelji koju čine njen bivši muž s partnerom te njena djeca koja su uključena u lgbt aktivizam. S obzirom da je progovorila protiv toga osjetila je standardne posljedice sukobljavanja s lgbt aktivistima.

U raspravama oko "istospolnog roditeljstva" često možete čuti apeliranja na istraživanja – iako također možete čuti iste ljude da svatko ima "pravo" na dijete, i da istraživanja ništa ne znači, stvar je principa da svakome tko izrazi želju moramo omogućiti da dobije dijete na koji god on to način želi. Ali kako mjerimo uspješnost roditeljstva, ili uspješnost životnih ishoda djeteta? (Mogu li uopće "društveni znanstvenici" mjeriti uspjehe i utjecaj ako prvo nisu postavili i odredili željene ciljeve - koji očito nisu dio tih istih znanosti?) Dvije bogate obrazovane lezbijke odgoje dijete koje ima dobre ocjene u školi, je li to dokaz da je "istospolno roditeljstvo" dobra stvar? Djeca siromašnih i manje obrazovanih prolaze u prosjeku lošije u školama. Što nam takve informacije govore o životu kakvim bi trebali živjeti i vrijednostima koje bi trebali promovirati u društvu? Ako ignoriramo sve ostalo i zadržimo se samo na istraživanjima, možete li kvantificirati vrijednost majčinstva i vrijednost očinstva, i usporediti je s nekim drugim parametrom – mijenjam majku za 0,3 viši prosjek u školi i x% veću šansu alkoholizma u starijoj dobi, ili tako nešto.

Već desetljećima znamo da je djeci najbolje kada žive sa biološkim roditeljima koji su u dugotrajnoj vezi. (Znamo to stoljećima, ali "društvene znanosti" su kroz desetljeća uspjele prikupiti dokaze, iako su prethodno "društveni znanstvenici" - premoćnom većinom ljevičari – tvrdili da takve stvari nisu bitne.) Sada kada znamo bolje, jesu li sva ta istraživanja potaknula društvenjake da se zalažu za tradicionalnu obitelj? Regnerusovu studiju su napadali jer tvrde da rezultati ne pokazuju problem s "istospolnim roditeljstvom" nego s raspadom obitelji. Ako i prihvatimo tu kritiku, znači da su liberali napokon priznali barem nešto, sigurno će sada početi promovirati (tradicionalno) roditeljstvo oca i majke unutar dugotrajne veze...

D2: Što žele masovni mediji?

Reakcionarniji komentatori smatraju da je (masovni) "medij poruka", odnosno masovni mediji sami po sebi unapređuju ljevičarske agende. Ponekad će konzervativci ishodovati koju pobjedu, ali sama činjenica da sve gubi na važnosti, odnosno da mediji predstavljaju evaluativni okvir svih vrijednosti pomiče cijelo društvo tamo gdje ga žele ljevičari. (I ne radi se o nekom cilju kojeg možete postići nego trajnoj dekonstrukciji– nova ljevica uništava staru, itd.)

Cilj opravdava sredstvo. Oni koji su oduvijek željeli uništiti brak, i koji su promovirali tekovine seksualne revolucije, odjednom se zalažu za "bračnu jednakost" odnosno "istospolni brak" – istodobno tvrdeći da se ne radi o nikakvoj promjeni. Zašto je pitanje istospolnog braka toliko bitno medijima? BGC u svojim promišljanjima o medijima objašnjava;

"Zato jer masovni mediji tako funkcioniraju. Kada su shvatili da ideja "istospolnog braka" [ssm] izaziva snažan otpor tradicionalista; njihov otpor je shvaćen kao dokaz da bi SSM naštetio tradicionalnim vrijednostima i života, a to znači da je to pitanje prikladno za podršku masovnih medija. 

Zbog toga Ljevica pojačava svoju podršku SSM-u, pozitivno ga prikazuje mnogobrojnim medijskim kanalima (u dramama, sapunicama, filmovima, romanima, polemičkom novinarstvu, novinskim izvješćima); a prikaz otpora SSM-u je ograničeno na glupe, lude i ispunjene mržnjom. 

To se nastavilo sve dok ono što je u povijesnim pojmovima ultraradikalna, neviđena politika s potencijalom subverzivne štete, nije prvo normalizirana, a zatim i postala pozitivno dobra stvar; stoga smo došli do toga da je u manje od jedne generacije pitanje SSM-a prošlo put od rubne, ekscentrične, ridukulozne, nezamislive stvari do - fait accompli. [gotove stvari]."

Koliko je BGC općenito u pravu što se tiče masovnih medija? Ne znam. Teško je odrediti što pokreće i kamo se kreću masovni mediji, ako je takvo što uopće i moguće. (Čini se izglednim da ovakve brze promjene ne bi bile moguće bez medija.) Isto tako, teško je odrediti što pokreće i kamo se kreće Ljevica, odnosno ponuditi neko jednostavno sveoubuhvatno objašnjenje.

Koji god motivi zagovaratelja lgbttqqfagpbdsm agende bili - odbijanje da u svome životu pokažu suzdržanost, lažno suosjećanje, interesi, konformizam ili tek intelektualna pogreška – to ne mijenja činjenicu da se radi o (modernom) ludilu u kakvo su ljudi inače skloni upadati.

Ipak, od prirode se ne može stalno bježati, nakon nekog vremena mora doći do povratka trajnim vrijednostima.

Inače, na blogu sam spominjao već više puta povezane teme, npr. kategorija istospolni brakovi (2.dio, 3. dio, ).