Rod Dreher, predstavljajući svojoj
publici poljskog filozofa R.Legutka zapisuje (u The End Of Liberal Democracy?); Tridesetih godina
prošlog stoljeća, sumišljenici boljševika govorili su o komunizmu
kao "užurbanom liberalizmu", nekoliko desetljeća kasnije,
konzervativni autor Sobran ustvrdio je "ako je komunizam bio
užurbani liberalizam, liberalizam je usporeni komunizam".
Legutko u svojoj knjizi The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies argumentira da
je Sobran u pravu. To se čini kao nevjerojatna ideja. Ne tako davno,
neki moji prijatelji koji su emigrirali iz Istočnog bloka rekli su
mi da ih ono što se događa na Zapadu podsjeća na njihovu mladost
pod komunizmom. Iako se radi o inteligentnim ljudima, to mi je bilo
neshvatljivo. No, nakon što sam pročitao Legutka, shvaćam o čemu
pričaju.
Legutko,danas parlamentarac eu, bio je
svojevremeno antikomunistički disident, a danas je postao skeptičan
prema liberalnoj demokraciji . Legutko započinje svoju knjigu
pitajući se zašto je tranzicija u liberalnu demokraciju od strane
bivših članova poljskog komunističkog režima bila tako
jednostavna. Zašto su ti komunisti na kraju preuzeli stvari u
post-komunističkoj Poljskoj, dok toliko disidenata nije moglo proći
tu tranziciiju. Razlog je taj što i komunizam i liberalna
demokracija proizlaze iz Prosvjetiteljstva, i puno toga im je
zajedničko. Oboje je pogonjeno idejom modernizacije. Prema njemu:
U oba sustava kult tehnologije dovodi do prihvaćanja društvenog inženjeringa kao ispravnog pristupa reformi društva, promjeni ljudskog ponašanja i rješavanja egzistencijalnih društvenih problema. Inženjering u svakom od tih društva možda ima različit doseg i dinamiku, ali općenito govoreći, i društvo i svijet se promatra kao nešto što prolazi stalni proces konstrukcije i rekonstrukcije. U jednom sustavu to je značilo preokretanje smjera rijeka Sibira, a u drugom, formaciju alternativnih obiteljskih modela; neizbježno, radilo se o stalnom unaprjeđenju prirode koja je samo tvar koju morate oblikovati u željeni oblik.
Oba sustava smatraju da je
modernizacija krajnje dobro, te demoniziraju sve što se nađe na
putu modernizaciji.
Odbacivši obveze i predanosti koje dolaze iz prošlosti, komunist i liberal-demokrat ubrzo gube sjećanje na nju, ili alternativno, poštovanje prema istoj. Oboje želi potpuno ukloniti povijest, ili je barem relativizirati, ismijavati. Komunizam, kao sustav koji je nanovo započeo povijest, morao je biti, i u svojoj esenciji i u svojoj praksi, protiv memorije. Oni koji su se borili protiv režima su se također borili za pamćenje protiv zaborava, znajući vrlo dobro da gubitak pamćenja ojačava komunistički sustav jer ljudi postaju bespomoćni i povodljivi. Nema bolje ilustracije načina na koje politički nametnuta amnezija pomaže oblikovanje novog čovjeka od anti utopija 1984 i Vrlog Novog Svijeta. Međutim, lekcije Orwela i Huxleya su ubrzo zaboravljene. U mojoj zemlji, u samom trenutku pada komunizma i nastanka liberal-demokratskog poretka, pamćenje je još jednom postalo glavni neprijatelj. Apostoli novog poretka su odmah osudili pamćenje kao štetni teret koji otežava napredovanje prema modernosti. U tom anti-memorijskom nastojanju, kao i u drugim nastojanjima, uspjeli su biti prilično uspješni, uspješniji od svojih komunističkih prethodnika.
"Ne možete vratiti vrijeme",
govorili su komunisti, a upravo to kažu i naši liberal demokrati.
Oba sustava su totalitarna, a to znači da nijedna sfera društva
neće biti slobodna od utjecaja njihovih principa; uključujući
etiku i običaje, obitelj, crkve, škole, sveučilišta, zajednice,
kulturu, pa čak i ljudske sentimente i aspiracije.
Ljudi, strukture, misli koje postoje van liberal-demokratskog uzorka smatra se zastarjelim, zaostalim, beskorisnim, ali istodobno i ekstremno opasnim jer čuvaju ostatke starog autoritarijanizma. Neke od njih još možemo kratko tolerirati, ali kao što svatko imalo inteligentan zna, prije ili kasnije oni će nestati na povijesnim odlagalištima. Njihova egzistencija će vjerojatno ugrožavali liberal-demoratski progres pa ih je stoga potrebno tretirati sa strogošću koju zaslužuju.
[...]
Na određeni način, liberalna demokracija predstavlja podmukliju ideološku mistifikaciju od komunizma. Pod komunizmom bilo je jasno da komunizam mora prevladavati u svakoj stanici društvenog života, i da je Komunistička Partija obdarena sredstvima brutalne prisile i propagande koje joj omogućuju da to ostvari. Pod liberalnom demokracijom takvi službeni čuvari doktrine ne postoje zbog čega, paradoksalno, sveobuhvatna narav takvog sustava nije toliko primjetna, ali zbog toga je još dublja i teže ju je preokrenuti. Ljudi su sami počeli prihvaćati, često na predintelektualnoj razini, da je eliminacija institucija nespojivih s liberal-demokratskim principima nužan i mudar korak.
Moć komunizma i liberalne demokracije
je da ljudi unutar takvih sustava ne mogu pojmiti bolji sustav
organiziranja društva. Odnosno, akulturirani su prema totalitarnim
vrijednostima društva što znači da se svaka devijacija od progresa
kojeg obećava sustav smatra nedopustivom – nedopustivom jer će
stvari biti gore. Legutko piše.
Jedina promjena koju je moguće zamisliti je ona koja pogoršava stvari, a to u očima pristaša ne znači lagano pogoršanje, nego katastrofu. Komunist je govorio: ako odbacimo ili spriječimo komunizam, onda će društvo biti prepušteno klasnom iskorištavanju, kapitalizmu, imperijalizmu i fašizmu. Liberalni demokrat kaže; ako ne prihvatimo liberalnu demokraciju, onda će društvo biti prepušteno autoritarijanizmu, fašizmu i teokraciji. U oba slučaja, potraga za alternativnim rješenjima je, u najboljem slučaju, besmislena i nedostojna razmatranja; a u najgorem, vrlo neoprezna i neodgovorna igra.
Legutko ne tvrdi da je komunizam jednak
liberalnoj demokraciji. Liberalna demokracija jest bolji sustav, ali
gledajući iz perspektive antike, i njenih nasljednika na Zapadu –
kršćana, liberalna demokracija je fundamentalno nepomirljiva s
življenjem Dobrog života.
PS
LibertyLawTalk podcast objavio je jedan razgovor s Legutkom o njegovoj knjizi: Liberal Democracy’s Challenge to Freedom: A Conversation with Ryszard Legutko.
