Je li materijalno siromaštvo stvarno najveći problem Zapada? - BGC

Stalno fokusiranje na navodno ublažavanje materijalnog siromaštva u modernom Zapadnom društvo (radi se o najvažnijoj stvari otkada je Ljevičarstvo postalo glavno i univerzalno, posebno za intelektualce – uključujući i sve vrste liberalnog kršćanstva; ali također i, u uznemirujućuj mjeri, stvarno kršćanske crkve) je velika pogreška; siromaštvo je manji problem na modernom Zapada no što je to ikada bilo na bilo kojem mjestu u bilo kojem trenutku ljudske povijesti.

Naši primarni problemi su prilično drugačiji – i uvelike zanemareni.

1. Duhovno siromaštvo

Ono je toliko ekstremno na modernom Zapadu da je kod mnogih potpuno – posebno za establišment. Ne radi se samo o tome da većina ljudi pati od duhovnog siromaštva; čitavo duhovno područje se negira – smatra se nestvarnim, imaginarnim, potpuno "subjektivnim".

Ljudi doslovno umiru od duhovnog siromaštva; u svakom smislu umiranja – od samoubojstva (brzog i izravnog, ili sporog i posrednog) do voljne smrti Zapada i njegovih nacija i naroda; do samo-prokletstva (eksplicitnog, namjernog odbacivanja spasenja – čak i ako bi bilo prihvaćeno kao istinito) koje izražavaju toliki u javnom životu.

2. Nepokajana seksualna revolucija

Seksualna revolucija – uništenje braka i obitelji; širenje legitimiteta, poželjnosti, statusa vanbračne seksualnosti, širenje seksualnog identiteta i aktivnosti... Radi se o stvarima koje su postale glavni motiv i fantazija mnogih ljudi.

Živimo u naj psihološki-seksualiziranom društvu ikada; bez premca; seksualnost se potkopava i preokreće više no ikad – postupak kojeg se službeno priznaje i nagrađuje; a opoziciju se obezvrijeđuje, potiskuje i proganja.

3. Nepoštenje

Razina nepoštenja u javnom diskurzu, i cinizam o nepoštenju u osobnoj interakciji, dosegla je zapanjujuće visoke razine.

Postoje mnoge institucije i ljudi čiji je čitav diskurz nepošten sve do najmanje razine (nekoliko rečenica će naravno biti činjenično točno – ali samo kako bi uvjerljivije zvučala strateška nepoštenost šire poruke.)

Ukratko – s tek nekoliko iznimaka, ljudi u javnom životu čak niti ne pokušavaju biti iskreni.

4. Ružnoća

Nije lako postići da sve bude lijepo – ali danas mnogo ljudi namjerno želi poružniti sebe same i svoj okoliš. Ružnoća koja uništava dušu.

Fenomen obuhvaća tetovaže i drugo unakažavanje kože, mnoštvo "trendova" u šminkanju, odijevanju i frizurama, arhitekturi, planiranju i dizajnu gradova i predgrađa, i Umjetnost – većinu drama, filmova, romana, poezije, vizualne umjetnosti, glazbe...

Tim aktivnostima više nije cilj stvoriti ljepotu; nego uništiti ljepotu, rugati se ljepoti, desenzibilitirati nas prema užasu; utvrditi da je dubinski odvratno "zapravo" lijepo.

5. Usamljenost

Tajna, nikada spominjana, endemična bijeda modernog svijeta.

Društvena smo bića, prirodno nam je živjet u obiteljima i među dugotrajnim prijateljima – ali u doba neofilije, nestrpljivosti, laganog zamora i dosađivanja ... toliko ljudi je zapravo samo u svijetu, nevoljeno – oslobođeni osobne odgovornosti pod cijenu činjenice da nitko ne brine o njima osim njih samih.

Za sve više ljudi, društveni život je degenerirao u kombinaciju financijskih transakcija i uzajamnih manipulacija u potrazi za užitkom.

Egzistencijalno su sami – jer oni također negiraju i Božju prisutnost.

***

To je dovoljno primjera za moju poantu. Naglasak na materijalno siromaštvo i njegovo ublažavanje u modernoj politici i u većini crkvi je gore od irelevantnog; radi se o sustavnom skretanju pažnju sa stvarno užasnih problema našeg vremena i mjesta: problema koji su (za razliku od materijalnog siromaštva) gori sada u ovom trenutku i na ovom mjestu no što su bili ikada igdje.

Brice G. Charlton, 

Material poverty is Not the big issue in the modern West

Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

U Why Did LiberalHumanism Fail? R. Hittinger piše o liberalnom humanizmu i Dawsonu (koji je još 1932. smatrao da je liberalni humanizam na samrti), izdvajam;

Liberalizam je doživio dvostruku krizu. S jedne strane, u ratu je s religijom iz koje je proizašao, i ne samo da nije u stanju shvatiti vlastitu povijest, nego je zbunjen "naravnom" duhovnošću čovjeka. S druge strane, mrska mu je scijentistička racionalnost kojoj je dao kulturnu važnost. Naprotiv objavljene religije, humanizam se arogantno poziva na autonomiju ljudske racionalnosti, a naprotiv znanosti igra ulogu skeptika i negatora. Odvojivši vjeru od razuma, oboje mu je nepodnošljivo. Liberalni humanizam postao je enigma samome sebi.

[...] Ipak, onaj tko čita Dawsonovu knjigu pedeset godina kasnije može posumnjati u to da je suvremeno kršćanstvo spremno popraviti štetu liberalnog humanizma. Dawson je vjerovao da samo Katoličanstvo ima potrebne resurse. U Christianity and the New Age zapisuje da su se civilizirani svjetovi oslanjali na "metafizičke temelje", a ako njih uklonimo nestaje i moralni poredak. Poput mnogih drugih katoličkih intelektualaca svoje generacije, vjerovao je da metafizika Katoličanstva (ne samo kao formule u skolastičkim udžbenicima nego kao filozofija u punom smislu) razlikuje Katoličanstvo od dugih vrsta kršćanstva. Upravo zbog te metafizike Katoličanstvo je sposobno obnoviti kulturu.

[...] Bilo bi zanimljivo čuti što bi Dawson mislio o protekla dva desetljeća Katoličanstva, tijekom kojih je tradicionalna metafizika praktički napuštena u korist onoga što bi mogli nazvati "egzistencijalističkim biblicizmom." Ne iznenađuje da je moralni red Katoličanstva i sam propao. Je li katoličanstvo postalo primitivna religija? Za Dawsonovu generaciju problem je bio ad extram, kako intelektualne i vjerske resurse Katoličanstva iznijeti u dekadentnoj kulturi Zapada – kultura koja je unatoč izgubljenosti promatrana kao duhovno dijete. Drugi Vatikanski Koncil je osmišljen, između ostalog, s misionarskim zadatkom povratka modernosti unutar zdravog humanizma. Danas je pak, nažalost, probleme ad intram. To ne utječe na Dawsonovu nadu, ali pokazuje da nam je uzalud naslađivati se propašću liberalnog humanizma.

Kako suditi o zdravlju kulture? - A. Esolen

U How to Identify a Healthy Culture; Esolen si postavlja pitanje iz naslova. Prenosim završni dio;

Koliko je teško pokrenuti mali biznis? Može li mladić vještih ruku i spremnošću za rad krenuti u život. Je li lako pronaći majstore? Koliko mladića koji neće postati doktori, odvjetnici ili profesori mogu zaraditi dovoljno da započnu obitelj? Koliko se mladih udanih žena može posvetiti intimnom i neophodnom radu obiteljskog života i same kulture?

Kako ljudi provode svoje slobodno vrijeme, ako ga uopće imaju? Jesu li oni sa sklonošću čitanja obučeni da cijene dobre knjige? Koje priče su poznate svima?

Na koji način štuju Boga zajedno? Jesu li njihove crkve pune? Imaju li ljudi dijeljeni osjećaj vlastitog mjesta na svijetu pred Bogom? Jesu li njihovi životi kao roditelja, djece, učitelja, učenika, radnika, poslovnjaka, susjeda i građana povezani s njihovim životima kao ljudskim bićima koji su dio vječnosti? Što se češće čuje, zvuk crkvenih zvona ili policijske sirene? Što potiče srca? Što navodi ljude da zapuste svoja neprijateljstva?

Nabrojano nisu vanredne stvari.

Te stvari su, sve sam uvjerenije, povezane stvari. Ne tvrdim da svaka od njih nužno podrazumijeva svaku drugu. Tvrdim da se radi o karakteristikama ljudske kulture, i da će zdrava kultura uspjeti ostvariti većinu njih većinu vremena.

Dakle kada pitamo, "Zašto su crkve prazne" možemo također pitati, "zašto su naše javne zgrade tako ružne? Zašto više nemamo nikakve umjetnosti? Zašto se susjedi više ne poznaju? Zašto više nema plesova u kojima bi ljudi svih doba mogli uživati? Zašto je prizor mladića i djevojke koji se drže za ruku danas rijedak kao što je nekoć bio prizor javnog nemorala? Zašto su vjenčanja tako rijetka? Zašto su obiteljska stabla postala obiteljski štapići?

Zašto se toliko nekultiviranih mladića i djevojaka, istetoviranih i zapuštenih, šeće šoping centrima ili se vuče dok ne dođe na internet po dozu pornografije? Zašto se toliko starih susjedstva, cesta i mostova, raspada, dok su milijuni mladića nezaposleni, ili još gore, nezaposlivi? Zašto toliko puno učitelja vjeruje da je njihova dužnost ocrnjivati vlastitu civilizaciju, nazivajući to "kritičkim mišljenjem", bez da imalo razmisle što će doći na njeno mjesto? Tko su "vođe" gradova? Postoje li takvi? Tko su oni koje smo zvali "gradskim ocima" Postoje li takvi?

Koju vrline njegujemo osim one koju nazivamo tolerancija, a koja zapravo nije uopće tolerancija nego je "vrlina" zahtijevanja da nikakav ugled ne damo vrlinama.

Moram utješiti vođe moje crkve. Nisu jedini koji su se pokazali nesposobnima. Svi smo upleteni u to. Nismo se pokazali u najboljem izdanju.

PS

Prenio sam kako bih skrenuo pažnju na Anthonya Esolena. Već duže vrijeme nailazim na njegove kolumne, često se spominju i njegove knjige (Out of the ashes, rebulding american culture; Ten ways to destroy the imagination of your child; The politically Incorrect Guide to Western Civilisation itd.) ali više pozornosti sam mu posvetio tek nakon što su ga napali jer je kritizirao "kult" raznolikosti. (My College Succumbed tothe Totalitarian Diversity Cult.) Očekivano, uslijedile su toliko poznate i zamorne optužbe.

Na yt, možete pronaći snimke predavanja o različitim temama, nekoliko zanimljivih intervju itd. Ne mogu reći da dijelim njegov entuzijazam za čitanje Vergilija u originalu, ali čini mi se da je sigurno na tragu ispravnog razmišljanja i pristupa u tom području. Malo je reći da nije zadovoljan stanjem naše kulture.

Zanimljivo je poslušati njegova živopisna izlaganja; Nekoliko snimki;

• How Dark Were the Dark Ages? (Prager Un.)
• Another Professor Refuses to Surrender to the Campus Snowflakes (Tom Woods Show)
• An Interview with Professor Anthony Esolen
• Pillar Webinar #2 with Dr. Anthony Esolen
• On the Importance of Good Relationships Between the Sexes
• itd.

BXVI o ključnoj ulozi obitelji

Ne smijemo ignorirati ili podcjenjivati ključnu ulogu obitelji koja je temeljna jedinica društva s demografskog, etičkog, pedagoškog, ekonomskog i političkog stajališta. Obitelj ima prirodni poziv promicanja života: prati pojedince dok sazrijevaju i potiče međusobni rast i obogaćivanje kroz brigu i dijeljenje. Kršćanska obitelj služi kao sjeme osobnog sazrijevanja prema standardima božanske ljubavi. Obitelj je jedan od neophodnih društvenih subjekata za postizanje kulture mira. Prava roditelja i njihova primarna uloga odgajanja djece u području morala i vjere mora se braniti. Mirotvorci, budući promotri kulture života i ljubavi se rađaju i njeguju upravo u obitelji.

PS

Obitelj je prvo ministarstvo obrazovanja i odgoja, prvo ministarstvo financija i gospodarstva, prvo ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Što jače obitelji, to slabija svemoćna država.

BXVI o prirodnoj strukturi braka

Također postoji potreba priznavanja i promoviranja prirodne strukture braka kao zajednice muškarca i žene s obzirom na pokušaje pravnog izjednačavanja s radikalno drugačijim vrstama zajednice: takvi pokušaji štete i destabiliziraju brak, zamračujući njegovu specifičnu prirodu i nezamjenjivu ulogu u društvu.

Ti principi nisu istine vjere, ne radi se o rezultatu vjerske slobode. Oni su upisani u samu ljudsku prirodu, moguće ih je svatiti razumom što znači da su zajednički svom čovječanstvu. Dakle Crkvino promoviranje istih nije vjerskog karaktera nego je usmjereno svim ljudima, neovisno o njihovoj vjeri. Takva nastojanja su to potrebnija što se više te principe negira i pogrešno shvaća jer se radi o napadu na istinu o ljudskoj osobi, ozbiljnoj šteti pravdi i miru.

Nisbet o svojoj "Potrazi za Zajednicom"

[...] konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi zadatak, neumorno raditi prema smanjenu centralizirane i svemoćne države; posebno uzimajući u obzir njen sve veći dug i deficit. Drugi, i podjednako važan zadatak, jest štititi, ojačavati i njegovati, gdje je potrebno, različite skupine i udruženja koja tvore istinske temelje društvenog reda. S obzirom na ta dva cilja, uvjeren sam u trajnu važnost knjige "The Quest for Community".

PS

Tako je Robert Nisbet završio esej Still Questing for Community u kojem se osvrće na svoje najpoznatije djelo i njegovu relevantnost. (O knjizi sam već pisao ovdje, kategorija Nisbet ovdje. Ukratko, piše o posredujućim udruženjima, stalnim tenzijama između države i obitelji, individualizmu kao fragmentaciji itd. Jedno od pitanja koje se nameće jest koja je danas uloga države u obnovi tih posredujućih institucija – civilnog društva, prostora koji postoji između pojedinca i Države.)

U spomenutom eseju Nisbet opisuje što ga je dovelo do njegovih ideja; Prvo, proučavajući Rimsko pravo odnosno Povijest Rima, razvoj od Republike do Carstva, shvatio je da se radilo o borbi između obitelji, moćnih u Republici i države ili javne moći koja je uništila Republiku, a obitelj stavila u trajnu ropstvo države. Carska država je apsorbirala sva udruženja, koliko god ona bila tradicionalna ili dobrovoljna.

Drugi izvor njegovih ideja je proučavanje posredujućih udruženja tijekom i poslije srednjeg vijeka. Lako je bio vidljiv sukob obitelji i države, država je razmrvila obitelji i sve druge posredujuće skupine. Shvatljiva su bila nadolazeći radovi Hobbesa, Lockea i Rousseau, i njihova glorifikacija države na štetu pluralističkog društva.

Proučavanje takvih djela osvijestilo je u njemu sukob unitarne države i pluralističke države, ali Roosveltov New Deal je ono što je izazvalo reakciju. Iako New Deal nije ostvario svoje ciljeve, imao je veliki utjecaj na Državnu politiku. Od 1932. nadalje stalno je prisutno povećanje birokracije i nacionalnog duga.

Nisbet komentira poslijeratni razvoj:

Kao da centralizacija i birokracija žive vlastitim životom, neovisno o uvjerenjima onih koji su na vlasti u uredu Predsjednika i Parlamentu. Ratni konsenzus je bio da će organizacija vojnog vremena biti razmontirana i otpisana kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Predviđanje je bilo potpuno pogrešno. Nakon 1945., uz puno truda, ponuđena su retorička opravdanja nastavljanja s poslijeratnom raširenom mrežom agencija, ureda i instituta. Neovisno o filozofiji novog predsjednika ili zastupnika, jasno nam je da će se povećavati nacionalni dug i deficit proračuna. 

O pojedincu i modernoj zajednici

O Robertu Nisbetu i njegovoj knjizi Quest for Community objavio sam već jedan post - Kolektivizam i individualizam prijatelja dva. Časopis Imaginative Conservative objavio je esej The Death of Community? koji se osvrće na Nisbetovu uvide vezane uz modernu "zajednicu". Izdvajam nekoliko razmišljanja;

Nisbet sažima naš individualistički bijeg: "Moralno otuđenje i duhovna izolacija ... prožimlju naše doba." Protiv takvog otuđenja i izolacije, kao što je Nisbet predvidio, pozivamo se na nedefiniranu "zajednicu", nejasno objašnjenu kao "življenje zajedno": Subotnje jutro na tržnici, piće s prijateljima, druženje uz igru...

Ali za vrlo malo nas, "zajednica" znači ono što je izvorno značila: "communitas", pridržavanje stvari – moralnih standarda, liturgijskih tradicija – zajednički; pridržavanje koje podrazumijeva, zapravo zahtijeva, žrtvovanje naših osobnih sklonosti. Suvremeni interes za zajednicu je reakcionarni impuls, odbacivanje tvrdnje devetnaestog stoljeća da je svatko od nas u konačnici sam u svemiru. Međutim, taj impuls ne ozdravljava, jer nije spreman odbaciti tvrdnju da je svatko od nas sposoban za vrhovno ispunjenje samo ako odbacimo obveze morala i tradicije (što obično znači vjerske tradicije).

[...] Istinska zajednica, uzajamno nastojanje plemenitog življenja; ovisi o takvim tradicijama (prepoznavanje znakova nečega višeg) s takvim autoritetom (Bogom). Sve dok ne shvatimo da ulazak u zajednicu zahtjevu žrtvu, ne samo žrtvovanje novca ili vremena nego nas samih – naših sklonosti, mišljenja, čak i (nezamislivo!) naših identiteta – nećemo nikada u cijelosti živjeti u trajnoj zajednici.

Nalazimo se u čudnoj situaciji jer individualizam koji nam je tako drag zahtijeva od nas da odbacimo moralne tradicije, da negiramo i proturječimo, da sami definiramo vlastite funkcije i da sami sebi budemo autoritet. Želimo oboje: odbaciti sve strukture, granice i tradicije koje našim životima daju smisao, ali istodobno sudjelovati u "zajednici". No, što god da nam kultura poručivali, nemoguće je imati oboje. Moramo izabrati; isti onaj izbor koji je stajao pred svim ljudima prije nas: Hoćemo li tražiti sreću kroz neumoljivo pozivanje na sebe samog, ili kroz voljno i žrtveno negiranje sebe u zajedništvu s bezvremenskom moralnom tradicijom?

U duhu individualizma koji nas je doveo do ovdje, izbor je naš.

Nihilizam, sloboda i dozvola

Iz perspektive tradicije Zapada, tradicije koja ima temelje u Ateni i Jeruzalemu, moderni svijet ima pogrešno shvaćanje slobode. Za Sokrata, Platona i Aristotela, glavna je istina, ne sloboda; a u ljudskom životu postoji inherentna opasnost da zapostavimo razum i postanemo robom strasti. Dobar život sastoji se "aktivnog djelovanja [sposobnosti] duše u skladu s racionalnim principom", što je Aristotelov način poručivanja da je sretna osoba ona koja je vođena [raz]umom. Hrabrost nas oslobađa ropstva strahu, velikodošnost nas oslobađa ropstva novcu, umjerenost nas oslobađa od ropstva drogama, alkoholu i seksualnoj požudi. Bez slobode, ne bismo mogli steći dobre navike ili zamijeniti loše navike dobrim, a to bi značilo da smo osuđeni na život u ropstvu. Samosvladavanje je oznaka slobodne osobe, a "ne dozvola da činite što god želite".

George Stanciu, Nihilism, American-Style

PS

Raniji postovi povezane tematike: Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu, Libertarijanci i prirodno pravo,  Kakve veze imaju prirodni zakon, Rousseau i istospolni brak? itd.

O jednostavnoj tranziciji komunista u liberal demokrate – R.Legutko

Rod Dreher, predstavljajući svojoj publici poljskog filozofa R.Legutka zapisuje (u The End Of Liberal Democracy?); Tridesetih godina prošlog stoljeća, sumišljenici boljševika govorili su o komunizmu kao "užurbanom liberalizmu", nekoliko desetljeća kasnije, konzervativni autor Sobran ustvrdio je "ako je komunizam bio užurbani liberalizam, liberalizam je usporeni komunizam". Legutko u svojoj knjizi The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies argumentira da je Sobran u pravu. To se čini kao nevjerojatna ideja. Ne tako davno, neki moji prijatelji koji su emigrirali iz Istočnog bloka rekli su mi da ih ono što se događa na Zapadu podsjeća na njihovu mladost pod komunizmom. Iako se radi o inteligentnim ljudima, to mi je bilo neshvatljivo. No, nakon što sam pročitao Legutka, shvaćam o čemu pričaju.

Legutko,danas parlamentarac eu, bio je svojevremeno antikomunistički disident, a danas je postao skeptičan prema liberalnoj demokraciji . Legutko započinje svoju knjigu pitajući se zašto je tranzicija u liberalnu demokraciju od strane bivših članova poljskog komunističkog režima bila tako jednostavna. Zašto su ti komunisti na kraju preuzeli stvari u post-komunističkoj Poljskoj, dok toliko disidenata nije moglo proći tu tranziciiju. Razlog je taj što i komunizam i liberalna demokracija proizlaze iz Prosvjetiteljstva, i puno toga im je zajedničko. Oboje je pogonjeno idejom modernizacije. Prema njemu:

U oba sustava kult tehnologije dovodi do prihvaćanja društvenog inženjeringa kao ispravnog pristupa reformi društva, promjeni ljudskog ponašanja i rješavanja egzistencijalnih društvenih problema. Inženjering u svakom od tih društva možda ima različit doseg i dinamiku, ali općenito govoreći, i društvo i svijet se promatra kao nešto što prolazi stalni proces konstrukcije i rekonstrukcije. U jednom sustavu to je značilo preokretanje smjera rijeka Sibira, a u drugom, formaciju alternativnih obiteljskih modela; neizbježno, radilo se o stalnom unaprjeđenju prirode koja je samo tvar koju morate oblikovati u željeni oblik.

Oba sustava smatraju da je modernizacija krajnje dobro, te demoniziraju sve što se nađe na putu modernizaciji.

Odbacivši obveze i predanosti koje dolaze iz prošlosti, komunist i liberal-demokrat ubrzo gube sjećanje na nju, ili alternativno, poštovanje prema istoj. Oboje želi potpuno ukloniti povijest, ili je barem relativizirati, ismijavati. Komunizam, kao sustav koji je nanovo započeo povijest, morao je biti, i u svojoj esenciji i u svojoj praksi, protiv memorije. Oni koji su se borili protiv režima su se također borili za pamćenje protiv zaborava, znajući vrlo dobro da gubitak pamćenja ojačava komunistički sustav jer ljudi postaju bespomoćni i povodljivi. Nema bolje ilustracije načina na koje politički nametnuta amnezija pomaže oblikovanje novog čovjeka od anti utopija 1984 i Vrlog Novog Svijeta. Međutim, lekcije Orwela i Huxleya su ubrzo zaboravljene. U mojoj zemlji, u samom trenutku pada komunizma i nastanka liberal-demokratskog poretka, pamćenje je još jednom postalo glavni neprijatelj. Apostoli novog poretka su odmah osudili pamćenje kao štetni teret koji otežava napredovanje prema modernosti. U tom anti-memorijskom nastojanju, kao i u drugim nastojanjima, uspjeli su biti prilično uspješni, uspješniji od svojih komunističkih prethodnika.

"Ne možete vratiti vrijeme", govorili su komunisti, a upravo to kažu i naši liberal demokrati. Oba sustava su totalitarna, a to znači da nijedna sfera društva neće biti slobodna od utjecaja njihovih principa; uključujući etiku i običaje, obitelj, crkve, škole, sveučilišta, zajednice, kulturu, pa čak i ljudske sentimente i aspiracije.

Ljudi, strukture, misli koje postoje van liberal-demokratskog uzorka smatra se zastarjelim, zaostalim, beskorisnim, ali istodobno i ekstremno opasnim jer čuvaju ostatke starog autoritarijanizma. Neke od njih još možemo kratko tolerirati, ali kao što svatko imalo inteligentan zna, prije ili kasnije oni će nestati na povijesnim odlagalištima. Njihova egzistencija će vjerojatno ugrožavali liberal-demoratski progres pa ih je stoga potrebno tretirati sa strogošću koju zaslužuju.

[...]

Na određeni način, liberalna demokracija predstavlja podmukliju ideološku mistifikaciju od komunizma. Pod komunizmom bilo je jasno da komunizam mora prevladavati u svakoj stanici društvenog života, i da je Komunistička Partija obdarena sredstvima brutalne prisile i propagande koje joj omogućuju da to ostvari. Pod liberalnom demokracijom takvi službeni čuvari doktrine ne postoje zbog čega, paradoksalno, sveobuhvatna narav takvog sustava nije toliko primjetna, ali zbog toga je još dublja i teže ju je preokrenuti. Ljudi su sami počeli prihvaćati, često na predintelektualnoj razini, da je eliminacija institucija nespojivih s liberal-demokratskim principima nužan i mudar korak.

Moć komunizma i liberalne demokracije je da ljudi unutar takvih sustava ne mogu pojmiti bolji sustav organiziranja društva. Odnosno, akulturirani su prema totalitarnim vrijednostima društva što znači da se svaka devijacija od progresa kojeg obećava sustav smatra nedopustivom – nedopustivom jer će stvari biti gore. Legutko piše.

Jedina promjena koju je moguće zamisliti je ona koja pogoršava stvari, a to u očima pristaša ne znači lagano pogoršanje, nego katastrofu. Komunist je govorio: ako odbacimo ili spriječimo komunizam, onda će društvo biti prepušteno klasnom iskorištavanju, kapitalizmu, imperijalizmu i fašizmu. Liberalni demokrat kaže; ako ne prihvatimo liberalnu demokraciju, onda će društvo biti prepušteno autoritarijanizmu, fašizmu i teokraciji. U oba slučaja, potraga za alternativnim rješenjima je, u najboljem slučaju, besmislena i nedostojna razmatranja; a u najgorem, vrlo neoprezna i neodgovorna igra.

Legutko ne tvrdi da je komunizam jednak liberalnoj demokraciji. Liberalna demokracija jest bolji sustav, ali gledajući iz perspektive antike, i njenih nasljednika na Zapadu – kršćana, liberalna demokracija je fundamentalno nepomirljiva s življenjem Dobrog života.

PS

LibertyLawTalk podcast objavio je jedan razgovor s Legutkom o njegovoj knjizi: Liberal Democracy’s Challenge to Freedom: A Conversation with Ryszard Legutko.

Nakon komunizma, liberalna demokracija – R. Legutko

Ryszard Legutko u The Demon In Democracy piše o komunizmu i liberalnoj demokraciji:

Liberal-demokrat, posebno ako je intelektualac ili umjetnik, nije spreman učiti ali je zato posebno voljan podučavati. Ta crta karaktera je razumljiva kada se sjetimo da je njegova narav uvelike osiromašena njegovim napuštanjem standarda klasične i kršćanske antropologije. Izgubio je, ili kao što bi njegovi apologeti rekli, oslobođen je intelektualnih instrumenata – navodno nepotrebnih – koji bi mu omogućili opisivanje nejasnoće vlastitog postojanja i artikuliranje osjećaja želje. On je, kao što je opisao Ortega, samo-zadovoljan pojedinac, ne u smislu da ponekad propušta osvijestiti svoju bijedu ili strah od smrti, osjećaj besmislenosti.... nego zato što on pretpostavlja i što nikada niti najmanje ne sumnja da je u posjedu cjelokupnosti ljudskog iskustva.

***

O životu pod komunističkom ideologijom:

Sveprisutna ideologija u komunističkim i liberal-demokratskim društvima udaljava ljude sve dalje i dalje od stvarnosti. Jedan od najneugodnijih aspekata života pod komunizmom bila je svijest da smo uvijek okruženi ne-stvarnošću, odnosno artefaktima koji su rezultat propagandne mašine, čiji je cilj bio spriječiti nas da promatramo stvarnost kakva jest.

Često se radilo o prevari ili jednostavno o suzbijanju informacija o, primjerice, stanju ekonomije, ili tko je ubio koga u Katynskoj šumi, ili što su se političari dogovorili. Ali radilo se o nečemu zlokobnijem od toga. Čitava atmosfera je bila zagušljiva jer se nismo mogli osloboditi osjećaja da živimo među fantomima u svijetu iluzija, odnosno deluzija.

***

Legutko opisuje, nakon kraja komunizma u Poljskoj:

Vrlo brzo svijet je poprimio novu ideološku ljusku, a ljudi su postali taoci još jedne verzije Novogovora sa sličnim ideološkim mistifikacijama. Obvezni rituali lojalnosti i osuda su nanovo oživljeni, ovoga puta s drugačijim štovanjem i drugačijim neprijateljem. Pojavili su se novi komiseri jezika i dodijeljene su im velike povlastice, a mediokritet su, baš kao prije, preuzeli svoj samo-proglašeni autoritet da pronalaze ideološko otpadništvo i da osude nevjernike – sve, naravno, u ime slave novog sustava i dobra novog čovjeka. Mediji – profinjeniji nego pod komunizmom – obavljali su sličnu funkciju: predvodili su veliku transformaciju koja vodi u bolji svijet i širi kvarenje jezika na čitav društveni organizam, do svih njegovih stanica.

[...]

Praktički su se svi osjetili prisiljenim ne samo svrstati na pravu stranu, nego i potvrditi svoju pristranost predajući se svim nužnim jezičnim ritualima bez ikakve kritičke misli ili sumnje. Osoba koju bi optužili zbog reakcionarnih stavova u komunizma ne bi se mogla braniti jer podizanje optužbe značilo je odmah i odbacivanje prigovora. Čak i najbolji protuargumenti o tome kako je optužba neosnovana, da sama činjenica kako ste reakcionar ne znači da ste nužno u krivu baš kao što niti činjenica da ste progresivac ne znači da ste nužno u pravu, samo je dublje zakopavala optuženu osobu. Svaki takav argument bio je potvrda pripadanja reakcionarnom kampu, a to je očito sramotno, ako ne i kriminalno. Jedina opcija koju je optuženik imao jest priznati vlastitu krivnju i ponuditi samokritiku kojom se ponizuje što je više moguće, ali čak niti to nije nešto što je uvijek prihvaćeno. Ako je optuženik imao pravo obrane u javnosti – naravno, to pravo nije imao – neposredni rezultat je bila lavina dobro usklađenih osuda i prosvjeda gdje su ogorčeni inženjeri, radnici i autori rastrgali bezobraznog reakcionara na dijelove.

Legutko primjećuje istu stvar u liberal-demokraciji kada se govori o, primjerice, seksualnosti. Ukoliko želite reći išta kritično, morate prvo izraziti svoju predanost progresivnim ciljevima, osuditi reakcionare, a svoju kritiku izreći odgovarajućom retorikom tolerancije, ljudskih prava itd.

Karakteristična značajka oba društva – komunističkog i liberal demokratskog – jest da se mnoge stvari jednostavno ne može raspravljati jer su neuputno zle ili neupitno dobre. Raspravljati o njima jednako je sumnjati u nešto čemu je vrijednosti nedvosmislenost određena ... Jezična disciplina je prvi test lojalnosti pravovjeru baš kao što je i zanemarivanje te discipline početak svog zla.

U ratu protiv Crkve liberalizam je uspješniji od starih komunista – R. Legutko

Da su stari komunisti dovoljno dugo poživjeli da vide današnji svijet, bili bi šokirani kontrastom između svojih malih uspjeha u ratu protiv religije, i nevjerojatnih uspjeha liberal demokrata u istome. Sve ciljeve koje su si zadali komunisti, ciljeve koje su pokušali ostvariti divljačkom brutalnošću, postigli su liberal demokrati koji su, gotovo bez ikakvog truda – jednostavno dopuštajući narodu da slijedi smjer modernosti, uspjeli pretvoriti crkve u muzeje, restorane i javne zgrade; sekularizirali su čitava društva, sekularizam je postao militantna ideologija, religija je pogurnuta na margine, prisiljavajući svećenstvo na docilnost, potičući moćnu masovnu kulturu snažne anti-vjerske pristranosti u kojoj svećenik mora biti ili liberal koji se protivi Crkvi ili gnjusni zlikavac.

Ryszard Legutko, 

The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies

Liberalizam i njegov doživljaj neprijatelja – R. Legutko

Liberalizam, unatoč vlastitom hvaljenju, ne želi niti je ikada želio različitost i pluralizam. On teži homogenosti i jednoglasnosti. Liberalizam želi da svatko i sve bude liberalno, ne tolerira ikoga ili išta što nije liberalno. Zbog toga liberali imaju tako snažan osjećaj neprijatelja. Tko god se ne slaže s njima nije samo oponent koji možda ima drugačije stavove nego je potencijalni ili aktualni fašist, hitler, ksenofob, nacionalist, ili – kao što često kažu u EU – populist. Takva bijedna osoba zaslužuje osude, ismijavanje, ponižavanje i zlostavljanje.

Ryszard Legutko, 

The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies

Društveni fenomeni bezreligijskog svijeta – BGC

Bruce G Charlton, raspravljajući o evolucijskim objašnjenjima neprilagođenosti modernog čovjeka, prisjetio se nekih stvari koje su ga usmjerile prema vjeri. Same po sebi nisu ga dovele do kršćanstva, ali su mu ukazale na potrebu za religijom ukoliko želimo barem donekle održivo društvo. U postu The maladaptiveness of modern Man - what led-up-to my becoming a Christian, nabraja;

1. Nepoštenost u znanosti (i javnom diskursu). Sve osim potpune iskrenosti o svemu činilo se očito pogrešnim, a nepoštenost se očito povećavala – jedine prihvatljive sekularne kritike su se činile udaljenim, apstraktnim i neučinkovitim.
2. Subfertilitet. Činjenica da su sva moderna društva na svijetu nedovoljno fertilna i na putu (samo)izabranog izumiranja imala je veliki utjecaj na mene. Činjenica da je religija jedini učinkoviti lijek protiv samoubojstva sterilnošću činila mi se jako impresivnom. Još uvijek je tako.
3. Djeca. Povezano s nedovoljnim fertilitetom; ponekad bih shvatio da se razgovor o imanju djece vodi na šokantan, odbojan i potpuno pogrešan način; Ponekad bih raspravljao o tim stvarima kao da su djeca samo dio "životnog stila" – nešto na što se gleda kao na obično sredstvo za ostvarenje cilja, bilo da se radi o povećanju ili umanjenju vlastitog osjećaja sreće i ispunjenja; bilo da se radi o potencijalnim rizicima i pogodnostima.
4. Ljudska postignuća. Charles Murray u svojoj knjizi predlaže da se bez snažnog vjerovanja u transcendentalne vrijednosti (Istinu, Ljepotu, Vrlinu) koje održava religija – većina najvećih postignuća u ljudskoj povijesti ne bi ostvarila.
5. Teške odluke. Primijetio sam da ljudi rijetko kad mogu donijeti teške odluke – odluke u kojima dobar dugoročni ishod zahtijeva kratkotrajnu patnju ili rizik; ili kad konačna pogodnost podrazumijeva značajne probleme i nedostatke koji bi doveli do kritika – iako znaju da su te odluke ispravne i nužne.
6. Reći ne. Ovo je možda povezano s "teškim odlukama" – ali sjećam se brojnih situacija u kojima nisam mogao pronaći razlog da se nešto ne učini, ili da se osudi nešto, unatoč tome što sam znao da je pogrešno. Shvatio sam da bez religije, ne postoji temelj za principijelno djelovanje – rijetko kad sam vidio takvo djelovanju među svojim sekularnim poznanicima.
7. Transhumanizam. Jedno vrijeme sam imao pozitivno mišljenje o transhumanizmu – bio sam uzbuđen mogučnošću uklanjanja ljudske patnje, starenja, produženja životnog vijeka itd. Onda sam shvatio da je logični zaključak mijenjanje čovjeka u nešto što se razlikuje od čovjeka; radi se o mišljenju da je bolje biti mrtav (ili nikada ne živjeti) nego patiti – a ipak patnja je sveprisutna i neizbježna – tako da je transhumanizam bio nalik kultu smrti. Što se djece pak tiče, transhumanizam me poticao da o obitelji razmišljam kao o čisto tehnološkom mehanizmu razmnožavanja koji se može (i vjerojatno treba) zamijeniti reproduktivnom tehnikom koja je učinkovitija i manje rizična, koju možemo bolje kontrolirati – znanstvenom i racionalnom.

Takvo promišljanje me dovelo do praga religije...

Dawson o Religiji i modernoj državi

To je situacija s kojom su kršćani suočeni. Velika opasnost nije opasnost nasilnih progona nego iskorjenjivanja vjere iz modernog života samom težinom Državno-nametnutog javnog mišljenja i masovnom organizacijom društva na čisto sekularnim temeljima. Takvo stanje dosada nikada nije postojalo jer Država nije nikada bilo dovoljno snažna da kontrolira svaki aspekt društvenog života.

Nadolazeći sukob nije onaj između religiozne i sekularne civilizacije nego između onih koji su Bogo-religiozni i oni koji su društveno-religiozni – drugim riječima, između štovanja Boga i između štovanja kulta Države.

Religion and the Modern State (1935)

O'Connor o Pobožnom govoru i duhovnoj stvarnosti

Flannery O'Connor u jednom pismu objašnjava;

Nesumnjivo mrzim pobožni govor više od tebe jer vjerujem u stvarnost koja stoji iz njega.

Nevjernik pobožni govor doživljava licemjernim i uvredljivim. Na sprovodima za ovosvjetsku osobu ponekad možete čuti vjersko brbljanje o tome kako je dragi pokojnik otišao u zajedništvo s Gospodinom. Takvo što može se gaditi nevjerniku. Imamo nekog tko je potratio svoj čitav život a sada ga predstavljamo kao nekoga tko žudi za susretom sa svojim Stvoriteljem? Nominalni katolik koji nikada u životu nije izmolio krunicu postavljen je u lijes s krunicom u rukama. Odvratno!

Konvencionalni mlaki vjernik, koji obično miješa formule i običaje sa stvarnošću (na koju se odnose), neće se uvrijediti. On ionako ne misli da je vjera ozbiljna stvar. Za njega se radi samo o navici, prilagođavanju sredini i poštovanju, zajedno s određenim osjećajem da možda nije loša ideja prisustvovati službi kao svojevrsnom osiguranju ukoliko se pokaže da je nešto od svih tih stvari oko raja i pakla točno.

Zatim imamo osobu istinske vjere, za koju vjera nije stvar pogodnosti, njje štaka ili jeftina utjeha, osiguranje ili obična stvar navike, nije stvar prilagođavanja ili poštovanja. Takvoj osobi je cilj prodrijeti kroz formule i običaje prema transcendentnoj stvarnosti pa ju konvencionalna pobožnost češće vrijeđa iz ispravnih razloga.

PS

O'Connor je bitno ime američke književnosti i katoličkog doprinosa istoj, ali nisam upoznat s njenim radom. Ovaj post će vjerojatno ostati osamljeni podsjetnik na nju.

Moram priznati da mi se njeni primjeri ne čine toliko strašnim - nadajmo se da to nije jer sam konvencionalni mlaki vjernik, ali ipak se radi o važnom upozorenju o stalnoj opasnosti u koju mogu upasti katolici. Pretpostavljam da mi "pobožan" govor na pogrebu ovosvjetovne osobe koja nije marila za više vrijednosti ne smeta jer ga smatram korisnim za one koji prisustvuju pogrebu – podsjetnik na našu prolaznost i nužnost pomirenja s Gospodinom. (Očito, ne mislim na besmislene i netočne pohvale preminulome, ali to ionako nije nešto čemu sam baš svjedočio na samom pogrebu. O pogrebnim propovijedima sam nešto objavio ovdje.)

Možda O'Connorini primjeri, ili barem kako sam ih ja shvatio – možda je imala na umu različite protestantske situacije, nisu nešto što bi me toliko smetalo, ali jasno mi je zašto bi nekoga zasmetale stvari poput različitih hodočašća koja imaju čisto sekularne svrhe, ili procesije u kojima prednjače oni koji ne mare previše za duhovna pitanja. I ima li išta gore od predstavljanja procesije (samo) kao turističkog aduta i mamca?

Kada se sjetimo primjera proslava Božića, Uskrsa; proslava sakramenata koje se svode na hranu i piće – što onda ako krizmanici ne znaju ništa o nauku Crkve, hrana se već počinje hladiti; možda O'Connor nije niti dovoljno oštra.

Kolakowski o Religiji, svetome i ljudskim ograničenjima

Kada kultura izgubi smisao svetoga, ona izgubi svaki smisao. Nestajanjem svetoga koje postavlja granice usavršavanju kojeg može postići sekularno društvo javlja se jedna od najopasnijih iluzija naše civilizacije – iluzija da ne postoje granice promjena koje možemo uvesti, da je društvo beskrajno fleksibilna stvar koju možemo oblikovati prema hirevima naših kreativnih kapaciteta.

Takva iluzija dovodi do katastrofalnog očajanja. Moderno stanje, koje nudi čovjeku potpunu slobodu od tradicije ili pred-postojećeg smisla, umjesto da mu omogući perspektivu božanskog samo-stvaranja, ostavlja ga u mraku u kojem se sve stvari promatra s podjednakom ravnodušnošću.

Biti potpuno slobodan od vjerske baštine ili povijesne tradicije znači prepustiti se ništavilu, a time i dezintegraciji. Utopijska vjera u čovjekovu mogućnost samo-inovacije, utopijska nada neograničenog usavršavanja predstavljaju možda i najučinkovitiji način samoubojstva kojeg je ljudska kultura ikada osmislila.

Odbaciti sveto, a to znači odbacivanje grijeha, nesavršenstva i zla, podrazumijeva odbacivanje vlastitih granica. Reći da je zlo proizvoljno znači reći da zlo ne postoji, odnosno da nemamo potrebe za smislom kojeg nam daje tradicija, smislom koji je nepromijenjen i koji ne ovisi o našoj volji.

Ne postoje moralne kočnice volji za moć. Naposljetku, ideal potpunog oslobođenja znači odobravanje pohlepe, sile i nasilja, a time i despotizma, uništenja kulture i degradacije.

[. . .]

Moguće je da pojedinac može imati visoke moralne standarde, iako nije religiozan; ali sumnjam da je takvo što moguće za civilizaciju. Bez religijskih tradicija, koji razlog društvo ima da poštuje ljudska prava i dostojanstvo čovjeka? Što je ljudsko dostojanstvo, znanstveno govoreći? Praznovjerje?

Empirijski govoreći, ljudi su očito nejednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su neznanstvena ideja. Takve vrijednosti imaju svoj temelj u transcendentnoj dimenziji.

[...]

Nedostatak transcendentne dimenzije u sekularnom društvu slabi društveni ugovor prema kojemu bi svatko trebao ograničiti svoje slobode kako bi živio u miru s drugima. Takav univerzalizam interesa je još jedan aspekt moderne iluzije. Ne postoji znanstveno utemeljena solidarnost.

Mogu uvjeriti sam sebe da je u mom vlastitom interesu izbjegavati pljačkanje, silovanje i ubojstvo zato jer mogu uvjeriti sam sebe da su takve stvari prerizične. Radi se o hobsijanskom modelu solidarnosti; pohlepa koju ograničava strah.

U sjeni takve moralne anarhije vreba društveni kaos. Kada je jedini razlog moralnih normi razboritost, onda je društvo iznimno slabo, a njegovo tkivo puca prilikom najmanje krize. U takvom društvu, ne postoji osnova osobne odgovornosti, ljubavi ili suosjećanja.

Povodom rođendana druga Lenjina...

Drugovi i Drugarice (i nesvrstani),

Povodom rođendana druga Lenjina, organiziramo marš, ovo su naši zahtjevi;

• ponovno izbacivanje vjeronauka iz škola
• kažnjavanje svake kritike materijalističke interpretacije evolucije od strane javnih dužnosnika i službenika
• razvoj obveznog socijalističkog sustava obrazovanja i njegovo produženje za minimalno godinu dana
• uklanjanje mogućnosti roditelja da biraju obrazovanje za vlastitu djecu, svaki obrazovni sustav mora biti pod kontrolom države i odobren od odbora u kojem sjede ljudi koje mi izaberemo
• žurno uvođenje zdravstvenog odgoja koje će promovirati najnovije spoznaje, uključujući tjedno obnavljanje liste rodova
• uvođenje građanskog odgoja, promoviranje kritičke teorije i kritičkog razmišljanja (koje se kao što znamo razlikuje od razmišljanja)
• kontrola školskog kurikuluma kojeg oslobađamo od retrogradnih dogmi i ideologija protivnih našim
• promoviranje prava na izbor (na temelju činjenice o početku ljudskog života činom izbora majke osobe koja je "trudna")
• javna televizija koja širi naše činjenice
• ostvarenje utopijskog društva neovisno o posljedicama, svim društvenim procesima i ekonomskim realnostima buržoazijske prljave industrije
• kolonijalizam, rasizam, imigracija, prava domorodaca, seksizam, ableizam, queer-trans-intersexphobia i ekonomska pravda su naša borba
• uklanjanje utjecaja svih interesnih skupna, retrogradnih udruga i organizacija koje upravljaju našim društvom
• mi smo protiv teorije zavjera
• priznanje materijalističke interpretacije svemira kao jedine ispravne i kažnjavanje neistomišljenika
• mi smo protiv dogmi
• zabrana negiranja činjenica o ljudskom pravu, a najvažnije pravo je pravo na življenje u našem utopijskom društvu upravljanom kroz odbore i urede naših istomišljenika
• ...

Pozivam vas sve da se odazovete, posebno na obalnim gradovima jer ukoliko se odmah ne pokrenemo, za par godina svi ti gradovi će biti pod vodom kao što dokazuju naši modeli svijeta.

Naš Marš će biti veliko događanje, dovest ćemo (bivše) profesore marksizma, članove partije i one koji su doktorirali na marksističkim odjelima po cijeloj istočnoj europi.

Drugovi, budućnost je naša, inače je neće niti biti!

Izvor: marchforLenin.com/faq

PS

Srećom pa ovakvi ekstremni ljevičari ne bi niti pokušali ostvariti svoje političke ciljeve prisvajajući intelektualni i moralni autoritet nekih drugih plemenitih ljudskih nastojanja (metoda i procesa).

Bilo bi štetno za ljudski razvoj kada bi, potpuno pogrešno, sveli kompleksna nastojanja razumijevanja stvorenog svijeta na ljevičarsku agendu, borbu protiv "retrogradnih" sila.

Treba nam odvojenost Države i Ljevičarstva.

Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku

Knjiga Mudrih izreka donose neka iznenađenja – među njima i paradoks. Primjerice sljedeći par;

Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, da mu i sam ne postaneš jednak. 

Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebi mudar. 

"Vidite? Sveti Spisi kršćana proturječe sami sebi!" Ali ne. Takvo suprotstavljanje je namjerno. Stvarno postoje razlozi da odgovorite bezumniku, i stvarno postoje razlozi da to ne učinite. Morate razborito odlučiti ovisno o slučaju hoćete li šutjeti ili govoriti. Netko tko nije promišljao o toj stvari će teško shvatiti čemu služi umijeće retorike.

J. Budziszewski, izvorno: Paradox

PS

U postu The Code of Mockery se bavi sličnom temom, je li osobno vrijeđanje dopušteno (kršćanima). Mnogi smatraju da takvo ponašanje nije u skladu s kršćanskom etikom, ali postoje ljudi i trenuci kada je ismijavanje jedina opcija. Ipak, radi se o iznimkama. Možete ponekad uvrijediti onoga koga ispravljate, ali ne kako bi služili nekom cilju koji je naš vlastit.

Fesera su kritizirali jer se zna upuštati u nešto žešću polemiku, ali kao što je sam napisao na počektu svoje knjige The Last Superstition; ako vam se čini da se radi o knjizi punoj ljutnje onda ste u pravu. Desetljećima (i duže), različiti autori upuštaju se u kritiku teizma (i konzervatizma) bez da pokazuje ikakvo znanje o samoj temi, odnosno još gore, bez da pokazuju ikakvu volju i misao da bi išta trebali naučiti o tome. (Čak su osmislili "dvorjaninov" odgovor kojim se hvale jer, prema njima, pokazuje da ne trebate ništa znati o temi kojoj govorite.) Takva arogancija pomiješana s ignorancijom zaslužuje prikladan odgovor. Odgovor koji se neće baviti samo argumentiranom analizom nego će se upitati što ih uopće dovodi do takvog ponašanja. Nestrastvena analiza nažalost često puta nije dovoljna. Naravno, kada se radi o pristojnim neslaganjima onda će i međusobno filozofiranje biti puno blažeg tona. (Feser je pisao u više navrata o kritikama takvog tona:Walters on TLS, Briggs on TLS and tone, Tone deaf, Can philosophy be polemical? itd. Očito, politička borba i javni život se razlikuju od akademske filozofije ili razgovora s bližnjim. Nedavni američki izbori su šokirali ljevičare jer su umjesto konzervativca u leptir mašni dobili osobu koja je odlučila uzvratiti istom mjerom.)

---

No, da se vratimo Budziszewskom. U još jednom postu Letter to a young Catholic friend savjetuje mladog katolika kako bi se trebao postaviti u različitim situacijama.

Ukratko, prema njemu; Kada Vaš poznanik namjerno govori nešto blasfemično, recite mu da vam to nije prihvatljivo, promjenite temu, a ukoliko ne odustaje, otiđete. Nikakve isprike, povlaćenje ili opravdanje. Ukoliko vas vaš prijatelj, posrnuli katolik, kritizira jer se ne upuštate u neku nemoralnu aktivnost, on zapravo ne kritizira vas jer ste u krivu nego jer ga vlastita savjest optužuje. Recite mu da dobro zna zašto se ne upuštate u tu aktivnost, "ne moram ti se opravdavati."

Ako se pak radi o protestantu [ili nama bliže nekom nevjerniku] koji daje neutemljene i nerazume kritike Katoličke vjere, potrebno je razlikovati dvije stvari. Prvo, koji mu je motiv? Jednostavno uvrijediti vašu vjeru ili ispraviti ono što smatra pogrešnim? Druga stvar, je li spreman slušati o tome što katolici stvarno vjeruju? Ovisno kako procijenite situaciju tako ćete i odgovoriti.

Ako vas želi ispraviti i spreman je poslušati onda ćete mu odgovoriti, a ako nije spreman slušati onda mu recite da razgovor nije koristan - i za svaki slučaj mu savjetujte neke izvore o vjeri. Ako vas samo želi vrijeđati onda nemate o čemu razgovarati, slično kao u prvom primjeru blasfemije.

Postoje različite situacije i nije ih uvijek moguće tako razvrstati. Ponekad raspravljate iz više razloga – primjerice publike, ne samo zbog direktnog sugovornika itd. Budziszewski savjetuje jedno pitanje (o) sugovorniku koje može pomoći: "Kada bi shvaćao što katolici vjeruju, shvatio bi da ono što tvrdiš nije točno, jesi li spreman poslušati objašnjenje?" Ako mislite da vaš sugovornik nije zainteresiran saznati više o tome što (misli da) napada onda situacija ne nudi puno mogućnosti.

Za kraj, ako netko misli da početni "paradoks" iz Biblije dokazuje apsurdnost vjere, onda mu odgovorite slijedeći upute iz tog citata...

David B. Hart o teologiji

Religija je (kao što svi znaju) stvar čisto osobnih uvjerenja koje podržava vjera, koja je pak (kao što svi također znaju) potpuno iracionalno nastojanje volje, nejasni impulsni sentiment, patetična čežnja, djetinjasta lakovjernost, nejasna intuicija. Teologija, koja je poseban jezik religije, je po definiciji skup ispraznih tvrdnji, fanatičnih nagovora, i zamamnih bajki; radi se o osebujnom žargonu osobne fiksacije ili plemenske odanosti, nešto što je možda zanimljivo psihopatolozima ili antropolozima, ali nema nikakvu veću znanstvenu vrijednost; sigurno nema vlastito područje istraživanja, nema stvarnosti koju može istraživati, a kojim god pravilima da se pokorava ona su proizvoljna.

No, zapravo je stvar ovakva; teologija je nemilosrdno zahtjevna disciplina koja se dotiče ogromnog, duboko sofisticiranog nasljeđa hermenautike, dijalektike i logike; bavi se do najsitnijih detalja širokim rasponom konkretnih povijesnih podataka; kroz stoljeća je razvila spekulativne sustave izuzetne strogosti i kompleksnosti, iz kojih mnoga pitanja i metode i dalje utječu na suvremenu filozofiju; i ona, kada sve uzmemo u obzir, tvori jednu intelektualnu, moralnu, duhovnu i kulturnu tradiciju koja ujedinjuje klasični, srednjovjekovni i rane moderne svjetove. Čak i ako potpuno izbjegnemo uzimanje u obzir metafizičkog sadržaja kojeg trebamo povezati s riječju "Bog", još uvijek možemo uvjerljivo tvrditi da je teologija područje istraživanja poput povijesti, filozofije, književnosti, ili bilo koje druge istinski respektabilne sveučilišne discipline.

PS

Čak i ako Hart uspije uvjeriti skeptika da je teologija područje poput filozofije (povijesti i sl.) bojim se da im to neće previše značiti jer ta područja ionako ne smatraju ozbiljnim. Pritom ne mislim na loše stanje u kojima se nalazi dobar dio humanističko-društvenih disciplina nego na same discipline kao takve.

Možda bi takvog skeptika mogli uvjeriti da je teologija, barem ona filozofska - naravna, po svojim metodama i djelovanju nalik filozofiji i logici, odnosno da je slična matematici, ali ne treba uvijek očekivati previše (vidi raniji post Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom.)

Doktrine i običan vjernik – A. Pruss

Doktrinarni sadržaj vjere ima posebnu važnost u kršćanstvu, a to dovodi do sljedećeg problema. Ako pitate običnog vjernika (i ne samo običnog) da vam pojasni sadržaj neke doktrine, primjerice Trojstva, nije nevjerojatno da kaže nešto krivovjerno. [Sjećam se posta father Z-a u kojem je pitao svoje čitatelje poslije nedjelje Trojstva kakvim su sve herezama mogli svjedočiti prilikom pokušaja približavanja naravi Trojstva. Neke od njih nije teško pogoditi, ali uvijek postoje novi načini, ove godine je jedna čitateljica svjedočila svećeniku koji je objasnio da molitvom i mi postajemo dio Trojstva.]

Isto se može primijeniti i za druge doktrine, primjerice Utjelovljenja. Možemo li onda uopće reći da takav običan vjernik ima istinski kršćansku vjeru; jer ako njegova vjerovanja nisu u ono što podrazumijeva monoteizam ili Trojstvo, onda možemo sumnjati da se radi o kršćanskoj vjeri. Osim toga, kada takav vjernik ispovijeda Vjerovanje, onda je njegovo razumijevanje Vjerovanja različito od onoga što su autori pod time mislili, koji je onda smisao toga.

Jedno rješenje problema je imati niže doktrinarne zahtjeve. Primjerice, da je dovoljno afirmirati kako je Isus Gospodin (gospodar). Ali dva su razloga zašto je takvo rješenje pogrešno; prvo, univerzalan tradicija Crkva oduvijek je naučavala da je važan ispravan doktrinarni sadržaj, baš kao i izbjegavanje hereze. Drugo, vjerovanje nije stvar riječi. Ako netko smatra da "Isus je Gospodin" (gospodar) znači da je Isus njegov feudalni gospodar onda očito ne izražava istu stvar na koju je mislio Sv. Pavao kada je rekao da je Isus Gospodin. Heretičan opis Trojstva ili Utjelovljenja utječe na sadržaj ispovijedanja "Isus je Gospodin" - može utjecati na svaku od triju riječi.

Jedno bolje rješenje, koje nije posebno originalno; Dio kršćanske vjere je poniznost da doktrina u koju vjerujemo nije naša vlastita. Ponizni vjernik, kada ga pitate što misli riječima "istobitna s Ocem" u Vjerovanju, može dati neko objašnjenje, a to objašnjenje može biti neadekvatno ili čak heretično, ali on će ga dati na takav način koji podrazumijeva da to objašnjenje nije autoritativno. Radi se o čudnoj stvari jer obično, kada izgovorim rečenicu, moje razumijevanje značenja rečenice je autoritativno. Ali to nije jedini način govorenja; ja mogu biti glasnik ili tumačitelj, prenositi tuđu poruku. U tom slučaju, moje razumijevanje značenja riječi nije autoritativno. Ukoliko smo ponizni, na takav način govorimo o doktrinama vjere.

Još snažnije, mislim da postoji takav način vjerovanja, gdje sadržaj mog vjerovanja dolazi iz nekog drugog izvora osim mene i mogu biti u krivu što se tiče njegova objašnjenja. U određenoj mjeri, to je već točno u Kripkeanskom slučaju vjerovanja. [...] Mogu pogrešno smatrati da je voda H3O2, ali unatoč tome moje vjerovanje da je voda pitka tekućina je točno, zato jer ja nisam taj koji je autoritativan što se tiče referenta "vode"... kada pravovjerni kršćanin vjeruje da je Sin "istobitan S Ocem", iako on može imati teorije što to znači, njegova predanosti nije teorijama, nego značenju koje Crkva – mistično tijelo Kristovo – pridodaje tim riječima.

Dakle u važnom smislu, vjernik doista čvrsto vjeruju u pravovjernu doktrinu ako ima čvrsto pouzdanje u Crkvu iz koje potječe nauk.

Izvorni post Orthodoxy and the ordinary believer; autor Alexander Pruss. Pruss dodaje još neka razmišljanja o intelektualnom životu i gornjem objašnjenju. (O tome da bi vlastitu interpretaciju trebali korigirati ukoliko saznamo da nije u skladu sa Crkvenim naukom, izvor doktrine nije netko tko je umro, nego Crkva koja i dalje živi i koja stalno, kroz stoljeća, razjašnjuje svoje učenje.)

PS

Kao što je to inače slučaj kod Prussa, radi se o radnim skicama argumenata i razmišljanjima, ništa preformalno.

Komentatori su pridodali neke stvari;

Potrebno je razlikovat "vjerovanje" i "prihvaćanje" (davanje pristanka), odnosno da značenje "vjerovanja" nije isto kao u svakodnevnoj uporabi.

Jedan komentator napominje razliku katolika i protestanata; protestanti će reći "katolici vjeruju X", ali katolici na to odgovaraju "Ne, Crkva podučava...." Protestantima je reško razlikovati te dvije stvari jer kod njih, ukoliko se ne slažete s teologijom neke zajednice, jednostavno je napustite, bitno je samo vaše osobno uvjerenje.

Pruss dodaje neka objašnjenja: uvjerenja uključuju neku vrstu nasljeđivanja sadržaja. Obični ljudi svakodnevno govore o struji, virusima, procesorima ali ne znaju objasniti o čemu se točno radi. Za prsten koji je zlatan, običan čovjek neće znati dati definiciju kakvu bi dao kemičar. Unatoč tome, izjave "struja je poskupila", "imam neki virus", imam jako brz procesor" su istinite. Slično vrijedi za običnog vjernika koji kaže "Vjerujem da je Bog Trojstvo."

Očekivano, spominje se Newmanov "Grammar of Assent" u kojem piše o "implicitnoj vjeri", pristanku kojeg podjednako daju i oni učeni i oni manje učeni.

---

"Moja uvjerenja su jednaka uvjerenjima starice koja moli u kutku crkve."

N.G. Dávila

O druženju i sakramentima

Kao obraćenika[Budziszewski], fascinira me razlika između katoličke i protestantske kulture, nešto što se često pogrešno shvaća. Primjerice, katolici idu na Misu zbog sakramenta, ne da bi se družili, a to ponekad dovodi protestantske posjetitelje do pretpostavke da su katolici hladni, i da njihove župe nisu zajednice. To nije niti približno točno, ali katolička zajednice se ne pokazuje na vratima crkve kao što je to slučaj s protestantskim kongregacijama. Ona se manifestira u mnoštvu popratnih organiziranih skupina; tamo se ljudi susreću i stječu duhovna prijateljstva.

Just a little tweak, J.Budziszewski

PS

Budziszewski se tu nadovezuje na svoj raniji post Just Like Me (Take 2), u kojem objašnjava razliku između katoličke i protestantske kulture (u SAD-u). Protestanti su skloni posjećivati različite zajednice sve dok ne pronađu nešto što im se sviđa, a katolici posjećuju župu u svom susjedstvu. Rezultat toga je da se protestanti grupiraju ovisno o tome koliko su teološki liberalni ili konzervativni, a kod katolika su svi zajedno; protestanti misle da su svi poput njih, katolici shvaćaju da su okruženi ljudima koji imaju različite vrijednosti i pristupe.

S obzirom da govori o teologiji, napominje da ima onih koji prihvaćaju Učenja i onih koji ga odbacuju, onih koji ga shvaćaju i onih koji ne, oni koji ozbiljno razmišljaju o vjeri i onih koji to ne rade.

Ne vidim nikakvo dobro u "različitosti" oko krivovjerja unutar Crkve, ali post naglašava da cilj mise nije druženje - barem da nije jedini i glavni cilj. (Kritike o kojima govori su prisutne i kod nas, ne radi se o protestantima, ali naši sekularni sugrađani znaju biti zbunjeni.)

---

No, kada sam već spomenuo "različitost", pojam koji je postao kult u Zapadnom svijetu, vrijedi napomenuti da oni koji hvale taj pojam često ne žive okruženi "različitošću". Društvene elite u SAD-u će pričati o egalitarizmu – konoborica i multimiljarder jedu iste hamburgere i piju istu Colu – ali ljudi iz različitih slojeva društva nemaju previše kontakti niti zajedničkih iskustava. O tome piše Charles Murray, a prije njega dokumentirao je i ljevičar Robert Putnam. Nestale su sve one organizacije koje su ispunjavale prostor između države i pojedinca, rijetko mjesto gdje možete pronaći bogataše i sirotinju zajedno je katolička Crkva. Naravno, postoje neka bogatija i siromašnija susjedstva, ali i bogati bankar i siromašna čistačica naći će nedjeljom ujutro na istome mjestu, možda upravo u istoj klupi.

Različitost možete svakodnevno pronaći u crkvi; posjetite bilo i u njoj ćete pronaći i malu djecu i ostarjelu staricu, bogatog poduzetnika i lokalnog klošara, nesretnog invalida i uspješnog sportaša, obrazovane ljude i one jedva pismene, one pričljive i one zatvorene, samce i obitelji s puno djece, itd..

Oni koji kritiziraju Crkvu zbog nedostatka različitosti mogu pogledati listu svetaca; svih nacionalnosti, zanimanja i godišta; od bogatih i moćnih kraljeva do osiromašenih prosjaka, od hrabrih ratnika do mirnih služavki, od učenih filozofa do nepismenih pastira, od odgojenih cjeloživotnih uzornih katolika do kasnih obraćenika, itd..

---

Uglavnom, ukoliko netko od sekularnih čitatelja otiđe na misu, neka se ne začudi ako ne naiđe na druženje, ali neka ga to ne dovede do pomisli da nikakvo druženje među katolicima ne postoji.

Razlika između mene i tebe

Ja sam osjetljiv, ti si preosjetljiv. Ja sam čvrst, ti si tvrdoglav. Ono što je kod mene štedljivost kod tebe je škrtost. Moj um je otvoren, tvoj je prazan. Ja sam oprezan, ti si opsjednut. Ja sam hrabar, a ti neoprezan. Moj govor umiruje, tvoj zatupljuje; ja sam ovozemaljski i vitalan, a ti si sirov i brutalan. Konzervativac sam, ti si reakcionar. Poznajem ljudsko srce, ali ti si mizantrop. Volim i poštujem svoju ženu, a ti si papučar. Usredotočen sam, a ti si monomanijak.

Kod mene je prisutna posvećenost, kod tebe fanatizam. Ja sam mirtovorac, a ti popuštaš. Spontan sam, ti si nediscipliniran. Uredan sam i čist, ti si gadljiv. Krase me dosjetljivost i stil, a ti si samo pretenciozan. Znam što znači zaraditi novac, a ti si samo gulikoža. Odlučno prelazim životne Rubikone, a ti si budala koja ruši sve mostove iza sebe. Ne skrivam svoju muževost, ti se svojom razbacuješ. Ja štedim, ti zgrčeš. Rezerviran sam, ti si sramežljiv. Ja ulažem, ti kockaš. Volim samoću, ti si pustinjak.

Imam zdrav apetit, ti si proždrljiv. Cviliziran čovjek, uživam u pokojem piću, ali ti si u stalnoj opasnosti da postaneš pijanac. Duhovit sam i uglađen, ti si razvikan. Bukoličan sam, a ti priprost. Držim se principa, ti doktrina. Ja sam precizan, a ti si sitničav.

To su samo neke od razlika između mene i tebe.

V. Vallicella, The Differences Between Me and You