U članku Sex and Tradition (firstthings), autor objašnjava del Noceovu kritiku, prenosim dio;
Seksualna revolucija, tvrdi del Noce u "The Crisis of Modernity", predstavlja radikalnu promjenu u zapadnoj metafizici i pogledu na ljudsku narav. Reichov manifesto The Sexual Revolution, započeo je nearugmentiranom pretpostavkom da ne postoji "poredak svrhe, nema meta-empirijskog autoriteta vrijednosti." U svijetu bez svrhe, "sve što ostaje jest vitalna energija, koju možemo poistovjetiti sa seksualnošću."
Takav svjetonazator je djelomice rezultata namjernog rata protiv kršćanstva, posebno katoličanstva, ali Del Noce ga promatra kao rezultata pretvaranja znanosti u metafiziku. Moderna znanost eliminira aristotelijansko-tomističku teleologiju. Seksualnost postaje ništa više od igre nagona, bez svrhe ili konačne vrijednosti. "Seksualna revolucije je ... konačni rezultat scijentizma". Svako ograničenje naših nagona je napad na naše dostojanstvo. Seksualne inhibicije su neprirodne, svaka zabrana je opasnost ljudskoj slobodi.
Seksualni revolucionari time naglavačke preokreću seksualni moral. Raniji ideali poput skromnosti, čistoće i suzdržanosti se danas smatra represivnim i abnormalnim. Kategoriju "seksualne perverzije" je potrebno eliminirati. Iza ovoga stoji anti-teleologija nove seksualne metafizike: Seks najbolje izražava svoju bit kada nema cilj (npr. prokreaciju) van sebe, tako da "homoseksualni izrazi, bilo muške ili ženske, trebamo smatrati najčišćim oblikom ljubavi."
Seksualna revolucija transformira prošlost u ono "što treba nadvladati", ono što Reich naziva "mrtvi koji pokušavaju ugušiti žive." Prošlost je ono "što moramo negirati da bi se pronašla psihološka ravnoteža." Nismo slobodni ukoliko nismo slobodni upariti se i raspariti po volji, bez vjernosti ili budućnosti. Kao što veli del Noce "domena slobodne seksualnosti je čista sadašnjost."
Logično, obitelj se smatra "represivnom socijalnom institucijom par excellence," zato jer je obitelj nerazdvojiva od ideje tradicije, naslijeđe istine koje moramo prenositi. Bračni odnos je ugrađen u prijenos nasljeđa s generacije na generaciju, a to narušava premise seksualne revolucije. Moralna i metafizička revolucija mora se dovršiti društvenom revolucijom.
Seksualna revolucija označava ključnu podjelu između stare i nove ljevice: "Nova Ljevica je postala seksualizirana". "Definirana je upravo svojom nespremnošću da odbaci bilo Freuda bilo Marxa," ali njihova sinteza ne bi zadovoljiva nikoga. Seksualna revolucija odbacuje Marxističku teleologiju i napušta Freudove tragični moralizam: promatra Freuda i Marxa kao buržoazijske izdajice. Eliminirati društvene i ekonomske nejednakosti nije dovoljno. Sama seksualna revolucija donosi totalnu revoluciju. De Sade, ne Marx ili Freud, su istinski heroji totalne revolucije.
Del Noce jasno razlaže da se ne možemo suočiti sa seksualnom revolucijom koristeći sociološku obranu obitelji koja naglašava socijalna dobra tradicionalnih obitelji. Seksualna revolucija je metafizički napad na obitelj, i samo alternativna metafizika može odgovoriti na njen izazov.
PS
O idejama koje spominje članak sam već objavio više tekstova; Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks, općenito kategorija seks, seksualna revolucija. (Ili jedno reakcionarnije razmišljanje o ljevici Ljevica evoluira protiv kršćanstva itd.)
O prirodnom pravu; Teorija prirodnog prava, čija priroda, koji zakon?, Teorija prirodnog prava - ukratko, ponavljam iz Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?
Dreher je u pravu kada kaže da će specifične filozofske teze na koje se oslanja teorija prirodnog prava, koliko god racionalno obranjive, naići na veliki otpor u kulturi u kojoj se materijalizam, individualizam i srodne doktrine uvelike (i lijeno) uzima zdravo za gotovo. To je jedan od razloga zašto u svom radu naglašavam da branitelji prirodnog prava (i što se toga tiče, prirodne teologije i tradicionalne filozofske antropologije) moraju osporiti čitav skup pogrešnih suvremenih metafizičkih pretpostavki (o uzročnosti, supstanci, esenciji, itd.) koje danas definiraju suvremenu misao. Ne postoji prečac.
Ali to samo znači da je zadatak teoretičara prirodnog prava teži nego što je bi bio prijašnjih generacija, a ne da ga se ne isplati raditi. Postoji barem tri razloga zašto je to potrebno. Prvi i najvažniji razlog je taj što je teorija prirodnog prava istinita; a istina ima pravo da je se čuje, posebno u kulturnom kontekstu u kojem je malo poznata i vjerojatno neće biti dobro primljena.
***
O navodnoj "znanstvenoj" slici odnosa ponavljam iz posta Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks;
Rezultat toga je da se suvremene rasprave o takvim iskustvima vode u "poznanstvljenom" stilu koji, po samoj svojoj naravi, odvaja seks od područja međuljudskih odnosa, te ga preoblikuje u odnos između objekata. Freudova šokantna otkrića, uvedena kao neutralne, "znanstvene" istine o ljudskom stanju, formulirana su u pojmovima koje danas smatramo standarnim. Prema Freudu, cilj seksualne želje je "spajanje genitalija u činu poznatom kao kopulacija, koji dovodi do oslobađanja seksualne napetosti i privremenog nestanka seksualnog nagona – zadovoljstvo analogno zasićenju gladi". Takva znanstvena slika seksualne želje iznjedrila je u svoje vrijeme Kinseyevo izviješće, te je danas postala dio standardnog sredstva otuđenja (Entzauberung). Čini mi se kako je opisano potpuno pogrešno, i moglo bi postati točno samo ukoliko bi utjecalo na naše seksualne emocije, odnosno da ih promijeni u emocije neke druge vrste.
Što je točno seksualni užitak? Je li to užitak poput jedenja i pijenja? Poput užitka opuštanja u vrućoj kupki? Poput promatranja svog djeteta kako se igra? Jasno je kako i je i nije poput navedenih stvari. Nije poput užitka jedenja, jer objekt nije konzumiran. Nije poput užitka u kupki, jer zahtijeva uživanje u nekoj aktivnosti, i u drugoj osobi koja vam se pridruži. Nije poput promatranja vašeg djeteta u igri, jer uključuje tjelesne senzacije i predanje fizičkoj želji. Međutim, seksualni užitak nalikuje užitku promatranja nečeg, u ključnom aspektu: ima intencionalnost. Nije samo uzbuđujuća senzacija; radi se o odgovoru na drugu osobu, i na čin u kojem sudjelujete s njim ili njom. Druga osoba može biti imaginarna: ali vaše misli su usmjerene prema osobi, a užitak ovisi o misli.
[...]
Koncepti i kategorije koje smo iskoristili kako bi opisali utjelovljenu osobu su potpuno odvojeni od znanosti o ljudskom tijelu. U takvoj znanosti, koja je uloga osmjeha, nasuprot grimase; rumenila, nasuprot vrućine, pogleda nasuprot buljenja? Opisujući tvoje lice kao rumenilo, u tebi vidim odgovornog agenta, smještam te u područje stida i samospoznaje. Ukoliko pokušate opisati seksualnu želju u kategorijama ljudske biologije, ne primjećujete intencionalnost seksualne emocije, njegovu usmjerenost prema utjelovljenom subjektu. Karikature koja je rezultat takvog opisivanje nije želja nego perverzija. Freudov opis želje je opis nečega što znamo i izbjegavamo – ili bi trebali izbjegavati. Uzbuđenje koje se koncentrira na spolne organe, bilo muškarca ili žene, koje na taj način pokušava zaobići složene pregovore lica, ruku, glasa i držanja, je perverzija. Ogoljuje želju njene intencionalnosti, i zamjenjuje je potragom za seksualnom robom, koju uvijek možete dobiti po nekoj cijeni.
[...]
Intencionalnost želje je tema za posebnu knjigu, a s obzirom da sam već napisao takvu knjigu, ovdje ću se ograničiti na par primjedbi. Moj cilj je iskoristiti filozofiju u onome u čemu je najbolja, odnosno osigurati ljudski svijet od najgrizajućeg mora pseudo-znanosti. U istinskoj seksualnoj želji, cilj je zajedništvo sa drugim, gdje "drugi" označava određenu osobu, sa određenom perspektivom na moje ponašanje. Reciprocitet koji je uključen u ovom cilju je postignut u stanju uzajamne uzbuđenosti, i međuosobni karakter uzbuđenja određuje prirodu "zajedništva" koje se traži. Svaka želja je ugožavajuća, a izbor da je izrazimo ili potisnemo je egzistencijalni izbor, u kojem je, ili može biti, vlastito u opasnosti. Stoga ne iznenađuje da je seksualni čin okružen zabranama; sa sobom nosi teret stida, krivnje i ljubomore, baš kao i radost i sreću. Nezamislivo je da bi se iz ispravnog shvaćanja takve sile mogla razviti moralnost potpunog dopuštenja, a kao što sam ustvrdio u knjizi Sexual Desire, tradicionalna moralnost, u kojoj je norma monogamna heteroseksualna zajednica, ovjekovječena zavjetom – a ne ugovorom, iskazuje puno više sluha za ono što je u pitanju od svih poznatih alternativa.
Ako je danas tako teško vidjeti smisao tog morala, onda dio uzroka leži u činjenici da je ljudsko seksualno ponašanje nanovo opisano od strane pseudo-znanosti seksologije, a rezultat toga nije samo ogoljenje od međuosobne intencionalnosti nego i temeljita demoraliziranost. Prilikom takvog preopisivanje svijeta, ujedno samo ga i promijenili. Uveli smo nove oblike seksualnih osjećaja – oblikovane željom za sveobuhvatnim dopuštenjem. Seksualni sakrament predao se seksualnom tržištu; a rezultat je fetišizam seksualne robe. Primjerice, Richard Posner, u svom bezvrijednom, ali utjecajnom djelu pod nazivom Seks i Razum (kojeg je trebao nazvati Seks i instrumentalni razum), otvara prvo poglavlje sa slijedećom rečenicom: "Postoji seksualno ponašanje, koje se uglavnom sastoji od pobude spolnih organa." Naravno, u stvarnosti seksualno ponašanje je povezano sa udvaranjem, željom, ljubavi, ljubomorom, brakom, tugom, radosti i intrigom. Takva pobude koja se javlja je pobuda cijele osobe. Što se tiče spolnih organa, oni mogu biti "pobuđeni" (ako je to ispravan izraz) u različitim situacijama, baš kao i objektom želje. Unatoč tome, Posnerov opis želje je nužan, jer želi ispuniti svoj cilj razvijanja moralnosti seksualnog ponašanja na temelju analize troškova i koristi (a to je izgleda ono što on smatra "razumom"). Dakle koji je "trošak" seksualnog zadovoljstva?
[...]
Suvremeni filozofi ne razmatraju takva pitanja, ali o njima se puno raspravljalo u antičkom svijetu. Umjesto da razmotri dugoročnu sreću i ispunjenje pojedinca, suvremeni filozof je sklon reduciranja problem seksualne moralnosti na pitanje prava – imamo li pravo da se upustimo, ili zabranimo, ovu ili onu seksualnu praksu? Iz takvog pitanja naravno slijedi liberalni zaključak; ali takvo pitanje ostavlja temelje seksualnog morala neistražene. Temelje nećemo pronaći u računici prava i dužnosti, nego u teoriji vrlina. Ono što je važno u seksualnoj moralnosti je razlika između moralne i poročne dispozicije. Već sam se dotakao te razlike u prethodnom poglavlju, kada sam se bavio temeljom našeg moralnog razmišljanja. Tamo naglašavam ulogu vrlina u stvaranju temelja moralnog poretka. Ali također je nužno, ukoliko želimo postaviti objektivne temelje u potrazi za vrlinama, pokazati kako su ispunjenje i sreća osobe pojačane vrlinom odnosno ugrožene porokom. Ugrubo rečeno, to je zadatak koji si je postavio Aristotel u svojoj etici, u kojoj je pokušao pokazati kako se duboka pitanja moralnosti tiču odgajanja moralnog bića, a ne pravila koja uređuju ponašanje odraslih. Vrline pripadaju karakteru, a ne pravilima društvenog dijaloga, nastaju kroz dugotrajni postupak moralnog razvoja. Čestita osoba je sklona biranju onih pravca djelovanja koji pridonose njenom napredovanju – napredovanju, ne samo kao životinja, nego racionalnih bića ili osoba, kao onoga što zapravo i je. Pri odgajanju djeteta odgajam njegove navike, i zato je jasno kako ću imati razloga da mu usadim moralne navike, ne samo zbog sebe, nego i zbog njega.
[...]
Najvažnije obilježje tradicionalnog spolnog odgoja je sažeto u antropološkom jeziku kao "etika onečišćenja i tabua". Dijete je učeno da smatra svoje tijelo svetim, podložnim onečišćenju zlouporabom ili pogrešnim shvaćanjem. Osjećaj onečišćenja nije nikako tek trivijalna nuspojava "lošeg seksualnog iskustva"
