Prvi korak je bio zapadnjačko napuštanja kršćanstva – od vrha (najobrazovaniji, najmoćniji, najvišeg statusa) prema dolje. Napuštanje razvodnjavanjem (liberalno kršćanstvo, kršćanski socijalizam, itd.) i sve većim prihvaćanjem ateizma (agnosticizma).
Društvo koje je svijet doživljavalo kao stvoreni, svrhoviti i smisleni za svaku osobu – i u konačnici usmjeren prema vječnosti; zamijenjeno je društvom koje promatra svijet kao skup slučajnosti i determinizma – jedino značenje i smisao je za smrtnog života; a stvarnosti je samo ono što je materijalno, mjerljivo.
Postalo je mainstream, normalno i obvezno u javnoj sferi promatrati život (u suštini, u stvarnosti) kao stvar subjektivnih osobnih emocija na osi užitka i patnje. Stoga, ne može postojati stvarna ideja napretka, pozitivne promjene - bilo za pojedince ili za društvo u cjelini. Znamo da se sve kreće slučajno [tokom vremena].
Napuštanje kršćanstva kao najvažnije stvari je ujedno bilo i napuštanje dugoročne svrhe.
Ali ako se sve kreće slučajno i prepušteno je slučaju – kako to da je kretanje uvijek u smjeru prema ateizmu i političkoj Ljevici? (Najdesnije stranke desnice su daleko ljevije od najvećih socijalista prije sedamdeset godina. Promjene su toliko brze da ih možete pratiti na skali od par godina.)
Dakle
imamo doslovno bezumno društvo koje je izgubilo kapacitet da govori,
ili tek misli, s bilo kakvom koherencijom o bilo čemu? (Koliko
god da to bilo hitno i važno). Unatoč
tome, nikada se ne krećemo "od" takve bezumnosti, nego
uvijek "prema" njoj.
Prema meni, kada bi slučajno kretanje bilo stvarno sve što jest, onda bi kretanje bilo nasumično – naprijed nazad ili lijevo desno – a ne u jednom smjeru.
Ako su ljudi (posebno najobrazovaniji, najmoćniji i najvišeg statusa) stvarno nošeni slučajem – kreću se bez organizacije ili smjera; što onda osigurava kretanje u jednom smjeru? [...]
PS
Preneseno iz BGC-ova posta, Demons with a thumb in the scales: why have all Western societies 'drifted' always-Leftward?
Iz naslova izvornog teksta možete pretpostaviti njegovo objašnjenje (entropija ili slučajnost ne bi objasnili smjer). Prema njemu, postoje različite vrsta demona koje dominiraju u različitim trenucima povijesti. Trenutno dominiraju oni čije zlo je organizirano, sustavno, birokratsko, materijalističko, totalitarno. Zlo je hladno, negira ljude, negira duhovno, kvantitativno (negira kvalitet). Postoje druge vrste demona, Primjerice oni koji pokreću pohotu, sadizam, zavist, oholost, neumjerenost itd.; Ali danas su najmoćniji, i najmanje prepoznati ovi prvi.
BGC dobro primjećuje fenomene u društvu, ovisno o području zna ponuditi i dobro objašnjenje, ali neka rješenja koja nudi su, malo je reći, pogrešna. Mislim da se u ovom razmišljanju o dvije vrste zla oslanja na Steinerovu podjelu, od njega je preuzeo ideju i prilagodio je. (O Steineru znam samo da je imao različite teorije koje su toliko pogrešne da ih je teško nazivati i pseudoznanstvenim, ali, navodno je uspješnije pisao o drugim temama. Ipak, pretpostaviti ću da su te njegove teorije još gore od prvih. Mislim da ih i BGC smatra pogrešnim, ali koristi neke njegove uvide.)
No, zaustavimo se mi samo na dijagnozi fenomena. BGC je u pravu, zapravo tu nema ništa kontroverzno, i sekularni čitatelj bi se složio da je u jednom trenutku napuštena svrha i smisao, smatra li to pozitivnim ili lošim je već druga stvar - jesmo li nešto izgubili ili smo oslobođeni. (Ne mislim da je takvo napuštanje bilo opravdano, ali se dogodilo)
---
Nisam upoznat baš s podjelom i kako je objašnjavaju, ali korisno je primjetiti da postoje različite stvari koje nas odvajaju od dobra. Možda netko primjerice nije pohotan, sklon takvim užicima, ali to ne znači da ne postoje druga zla, koja se drugačije manifestiraju. Možete djelovati protiv Dobra na različite načine.
BGC je preuzeo i prilagodio tipologiju zla. Prema njemu postoje više vrsta zla. primjerice luciferijanska (Srdžba,Pohota, Oholost) koja su nekoć dominirala, ali industrijalizacijom i specijalizacijom najdominantnija zla su postala ona Ahrimanska (Strah, Zamjeranje i Očaj). Danas ne svjedočimo zlu poput onog sredine prošlog stoljeća (koje su činili ateističko-socijalistički diktatori poput Lenjina, Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Polta itd.); Luciferijanska nisu danas tako česta. Nakon ahrimanskog dolazi soratičko, koje ima još negativnije motivacije, zlo postaje negacija dobra, cilj je uništavanje dobra i ljepote. (Ili drugim rječima, imamo; pohotno-mučiteljski, sistemsko-birokratski i negativno-destruktivni. Mase su sklone prvom, elite drugome. Običnim ljudima je teško prepoznati motivaciju elite, a elitama kamo vodi njihov svijet neprekidnih laži.)
Luciferijansko zlo je impulzivno, u potrazi za užitkom, psihopatska vrsta zla – poput bijesnog nasilja rata, ili pohlepne pohote koja vodi seksualnu revoluciju.
Ahrimansko je drugačije, hladno, racionalno, sistemski oblik zla. (Definicije, zakoni, regulacije i birokracija, mehanizmi mikrokontrole.) Ahrimansko zlo je totalitarno, birokratsko, strateško... Takvo zlo je prisutno u onom društvu koje je organizirano tako da traži zlo koje je definirano kao dobro, može se raditi o zlu bez užitka, zlo kao industrijski proces. Suvremenu seksualnu revoluciju ne vode strašću obuzete Kaligule nego bezdušni službenici. (Seksualnu revoluciju danas ne možete opisati samo kao luciferijansku, nego ahrimansku, radi se o planiranoj strategjii birokrata koji se koriste misijama UN-a, zakonima EU, međunarodnim komisijama, vodiljama, modelima itd.)
Sigurno postoji ispravnija podjela takvih zala, pa je ovo možda nepotrebna distrakcija, ali nisam s time upoznat. (Primjerice, vezano uz današnje čitanje o Ahabu, Jezabelin duh itd.)
