Koliko god dobro izražena, sekularna polemika protiv političke korektnosti i njenog vodstva ([eng. Social Justice Warriora – SJW, ratnika za društvenu pravdu] uvijek podcjenjuje dubinu, prodornost i ozbiljnost problema sekularnog Ljevičarstva; implicirajući da "samo" kada bi "dovoljno" ljudi "uzvratilo"" onda bi mogli uništiti čitav poduhvat političke korektnosti i došlo bi do razumnije politike.
U redu, ali sve ovisi o "kada bi". Ljudi ne "uzvraćaju" niti će to učiniti protiv političke korektnosti jer nemaju motivacije. Motivacija je problem. Politička korektnosti i SJW ne bi se nikada pojavili, preživjeli i napredovali da postoji motivirani otpor.
Pojam SJW sam po sebi implicira da postoji razumna većina koju je prisilila fanatična manjina SJW-a; Ali većina se manje ili više slaže s Ljevičarstvom, i tolerira SJW jer vjeruje da imaju dobre motivacije i da im je "srce na pravom mjestu". [...]
Većina Zapadne civilizacije, barem oni moćni, vjeruju da su politički korektni SJW u svojoj osnovi motivirani dobrom – odobravaju nihove ciljeve. Zato je SJW-ima lako djelovati.
"Normalni" zapadnjaci se više boje "kršćanskih fundamentalista" (tj. pravih kršćana) nego SJWa- jer se boje (točno) da kršćani žele uništiti kulturu ovisnosti o masovnim medijima, seksualnu raskalašenost, opijanje i droge, plandovanje i konzumerizam... općenito "zabavu", a za sekularno društvo koje ne vidi nikakav smisao života, ništa poslije smrti – to je nepodnošljivo.
Prema tome, Kulturni Rat je tek površina Neviđenog Rata između sila Dobra i Zla – a u tom Neviđenom ratu, sile zla dominiraju na Zapadu jer (možda prvi put u povijesti) ljudi ne žele da Dobro pobijedi; jer smatraju da je Dobro zlo – a zlo Dobro.
Suvremenim zapadnjacima je ideja vlastite iskvarenosti naprosto neshvatljiva, smiješna, uvredljiva; negirati će da postoji išta pogrešno u njihovom životnom stilu i ciljevima, filozofiji života. O sebi razmišljaju kao o dobrim ljudima (sigurno nisu zli kao neki ljudi) koji žele biti sretni – a "sretno" znači da vam je "udobno", prosperitetni ste, visoke pozicije, bez patnje ili boli – i to je to. Ne postoji ništa više ili drugačije što bi oni željeli jer... ništa više niti ne postoji.
Prema BGC-u, oni koji se bore protiv SJW-a ne shvaćaju o čemu se radi, vide samo vrh te sante, zapravo ih podržavaju ne samo svi moćnici nego na određenoj razini i većina populacije. Postoji više vrsta sekularnih društava, ali sva su skrenula prema Ljevici (uz nekoliko djelomičnih otpora poput Thatcher u UK, ili Reagan u SAD-u, dugoročno nebitnih.)
Smatra da je pitanje hoće li društvo biti sekularno ili religiozno, Ljevičarstvo je moguće pobijediti samo religijom, a za to je potreban vjerski preporod.
Ipak, kako on u tome vidi i duhovni rat, to znači da, iako se iz ljudske perspektive Kulturni rat na Zapadu čini izgubljenim, postoje i Više sile tako da ne treba očajavati.
PS
BGC opisuje situaciju na Zapadu [2015., SJWs are just the tip of an iceberg of pervasivesecular Leftism: the Culture War is merely the surface of UnseenWarfare]. Pojam SJW-a je danas već zastario; nisam siguran da kritika takvih aktivista implicira ideju da oni koji ne pripadaju toj manjini imaju suprotne stavove, ali vjerojatno je mislio na neku konkretnu kritiku.
Osim toga, takvi naprednjački aktivisti stvarno guraju zakone i kulturu u svome smjeru, većina promjena nije bila rezultat demokratskog procesa nego sudačkog aktivizma suprostavljenog volji naroda (da ne spominjemo i sve medijske manipulacije i iskrivljenja koja također idu u korist takvih aktivista). Otpor takvoj ideologiji se guši koristeći silu države. Dovoljno je pogledati dvostruke standarde posljednjih godina, posebno u SAD-u, i način na koji se tretiraju aktivisti suprotnih opcija. Općenito govoreći, dobro organizirana manjina može upravljati većinom
To sve ne znači da je premoćna većina na strani konzervativnih vrijednosti, pravih konzervativnih vrijednosti, ali sumnjam da bi takva informacija iznenadila prosječnog tradicionalnog građanina, posebno vjernika koji je svjestan prevladavajućih vrijednosti u društvu.
