BGC opisuje problem s onima koji zagovaraju grijeh. Prenosim dio uz manja prilagođenja;
Biti krepostan je zasigurno dobra stvar, najbolja – ali nije uvijek moguća za sve – zbog karaktera i okolnosti, slabosti i neznanja.
Intelektualci se hvale svojom vrlinom jer se suzdržavaju od nasilja i krađe – ali moderni intelektualci su – kao klasa – predvodnici namjernog zla velike skale prilikom uništavanje Istine, Ljepote i Kreposti.
Naravno, najveće i najgore zlo intelektualaca je zagovaranje zla kroz inverziju dobra; tvrditi da je ružnoća lijepa (moderna umjetnost, dizajn i arhitektura), nametati izopačenost kao vrline (seksualna revolucija prikazuje se pozitivno u milijunima romana, filmova, emisija i vijesti.) te nametanje iskrivljenja i potiskivanje istine (primjerice lažne doktrine političke korektnosti.)
Korupcija je duboka, ali ne toliko duboka da bi intelektualci potpuno izgubili subliminalnu svijest što čine. Ova kombinacija objašnjava prevladavajuću bijedu, tjeskobu i ljutnju dominantnih klasa [...]
Očaj je ključni koncept, nedostatak stvarne nade; nada u dobro koje je stvarno, objektivno, trajno.
Vjerovanje suvremenog intelektualca je podrazumijevani očaj. Ne direktno propovijedanje očaja kao principa – nego propovijedanje skupa ne-vjerovanja koji moraju voditi do očaja.
Razumljivo, postoji žudnja za bijegom ... ali bijeg u distrakcije za koje se zna da su nezadovoljavajuće jer ih se smatra neistinitima.
[Navodno] Uništivši (na vlastito zadovoljstvo) objektivnu validnost Boga; intelektualne elite su nedavno uništile (na vlastito zadovoljstvo) objektivno dobro braka i obitelji – preostaje samo život utemeljen na "radu i razonodi"...
Rad i razonoda su sve što preostaje. Ne postoji ništa drugo.
A rad je odavno razotkriven kao prevara (na zadovoljstvo elita) od strane marksizma, socijalizma, liberalizma, Ljevičarstva...
Dakle preostaje jedino razonoda – život koji teži razonodi, ali razonoda je prepoznata kao obično trošenje vremena – nešto čime trošite vrijeme ... potraga za distrakcijskim novitetom.
Seksualni noviteti, putovanja na nova mjesta, kupovanje novih stvari, činjenje novih stvari... to je to; sve što jest. To je najveća zamisliva aspiracija suvremene intelektualne elite i svijet kojeg propagiraju 24/7 putem masovnih medija, svijet o kojem smo ovisni, svijet u kojem smo elektronički priključeni; svijet koji je izgrađen na namjernom zagovaranju grijeha, namjernoj destrukciji dobra.
PS
BGC (u postu kojeg ne mogu trenutno pronaći) ističe da je (u određenom smislu) zagovaranje grijeha gora stvar od počinjenja istog. S obzirom na grešnu ljudsku narav, grijeh je neizbježan, ali zagoravanje i slavljenje nije. (Ako Vas to buni, uzmite za primjer osobu koja direktno potiče na nečije ubojstvo, kriva je za taj zločin.)
U misalu za Tradicionalnu Misu, pod uputama za ispit savjesti pronalazimo nekoliko točaka kategorije "Sudjelovanje u tuđem grijehu;"
Savjetovati grijeh
Zapovjediti grijeh
Pristati na grijeh
Nagovarati na grijeh
Hvaliti tuđi grijeh
Prešučivati tuđi grijeh
Ne ukoriti grijeh
Pomagati u grijehu
Odobravati tuđi grijeh
Ne morate previše analizirati da bi shvatili da odobravanje grijeha i kažnjavanje onih koji upozoravaju na grijeh nije nešto što bi pravovjeran kršćanin trebao činiti.
---
Nekoć su ljudi u religiji ili obitelji pronalazili smisao, ali upravo su to stvari koje Ljevica najoštrije napada. Što se onda nudi? Posao i distrakcija (zabava). No, prema Ljevici, i posao je prevara, ugnjetavanje. Za distrakciju pak znamo da je upravo to - distrakcija da ne razmišljamo o bitnim stvarima. Dakle, ne preostaje ništa, ljevica u konačnici ne nudi ništa. Nekoć bi nudila svoje utopijske sheme koje bi uskoro postale pakao na zemlji – a imena ranih ljevičara postaju uvreda suvremenih ljevičara, ali sada nije u stanju ni osmisliti utopiju kojom bi zavarala ljude. Preostaje samo očaj.
Ili je to barem jedna od reakcionarnih teorija BGC-a, prosječnoj osobi će nesumnjivo djelovati strano, ali možda nije toliko daleko od istine.
