Komentirajući najavljeno pokretanje "rodnih studija" na filozofskom fakultetu neki su izrazili zabrinutost oko poticanja i financiranja studija. Drugi su se pak zapitali hoće li takav studij imati ikakvu edukacijsku vrijednost odnosno tko bi zaposlio rodne stručnjake.
Javljanje takvih pitanja ne iznenađuje jer prigovori financiranja danas zamjenjuju raspravu oko toga što je istinito ili dobro, što bismo i zašto trebali činiti. To ne znači da financiranje nije bitno, ali živimo u društvu u kojem više ne postoji potreba opravdavanja pojedinog poreza ili poticaja. Demoralizirani, spremni smo sve prihvatiti. (Ideja i svijest temelja istinske slobode ne postoje.) Ionako će oni koji vode takve studije reći da je kapitalizam nepravedan, a to znači da ne moraju opravdavati svoje pokušaje preusmjeravanja sredstava u bilo kojoj mjeri ili s bilo kojim ciljem.
Mnogi se pitaju tko bi zaposlio rodne stručnjake jer je upitno koje znanje i vještine stječe student. Točnije, ne samo da student nakon takvog studija neće ništa naučiti, nego će naučiti toliko stvari koje su jednostavno pogrešne. Ipak, to ih ne bi trebalo spriječiti u pronalasku zaposlenja. Nije potrebno puno promjena da uvedemo zakonsku obvezu da svaka javna institucija, ili tvrtka s određenom razinom prihoda i brojem zaposlenih mora imati stručnjake rodnih studija koji će upravljati procesima unutar te organizacije. Naravno to bi dovelo do manje učinkovitost, ometalo bi ostvarivanje ciljeva organizacija, ali rodne politike imaju prioritet pred takvim sitnicama.
Gradonačelnik grada s najvećim proračunom je u svome predizbornom programu najavio da je potrebno javne natječaja uvjetovati pristajanjem na njegovu politiku ("javnu nabavu ćemo koristiti kao sredstvo za postizanje društvenih ciljeva"). Već postoje propisi i međunarodne konvencije koje zahtijevaju takvo nadgledanje. One koji se usprotive lako je kazniti, u konačnici i zatvoriti.(Inače bi dodjelivanje sredstava vlastitim prijateljima bilo pogrešno, ali kada to rade progresivne sile, onda se jednostavno radi o izgradnji napretka i boljeg društva, zato i jesu na vlasti.)
Područje školstva i obrazovanja je također neiscrpan izvor radnih mjesta, tko je osposobljen predavati građanski odgoj u najavljenim oblicima ako ne takvi stručnjaci? (Postoji čitav skup vladinih i kvazinevladinih ureda koji zahtijevaju takve "kvalifikacije".)
Dakle, iako diploma ne donosi stvarno znanje, za posao se ne treba bojati. Jedan od zadataka takvih ljudi upravo i jest uvećavanje te širenje problema koje navodno rješavaju. Zašto bi ikada odbacili takvu moć, svoju buržujsku egzistenciju; to im je čitava karijera.
***
Ne pratim toliko medije, ali u skladu s reakcijama na neke ranije slučajeve, očekivali bi svakodnevne žestoke reakcije kolumnista i uglednih znanstvenika. Ako jedna Borasova riječ u govoru može izazvati lavinu reakcija, što će tek čitav takav studij.
Promicanje feminističke metodologije koja sprečava androcentričnu znanstvenu manipulaciju, i koja se oslobađa ograničenja tradicionalne znanosti sigurno izaziva one koji toliko brinu o promociji znanosti. Kada voditeljica budućeg studija tvrdi da je predavaonica "važno polje borbe", kada se zalaže za reformu koja će usmjeravati "profesorijat" prema feminističkoj epistemologiji i principima feminističke metodologije u nastavi, sigurno će mnogi reagirati.
Ipak, reakcija iz tih krugova nije bilo, niti je to itko stvarno očekivao. Ne postoji zabrinutost za akademske standarde od strane onih koji bi inače bili toliko rasrđeni kada bi neki navodni konzervativac rekao nešto što oni percipiraju kao "neznanstveno" (a zapravo protivno progresivnim planovima).
Nitko ne reagira kada pravobraniteljica stručno u duhu rodnih studija analizira udžbenike povijesti (što je izgleda njena zakonska obveza iako poznavanje povjesnih činjenica očito nije obveza pri takvoj analizi), i žali se primjerice što u knjigama nije objašnjen prelazak društva s matrijarhata na patrijarhat – time bi objasnili i kasniju povijest, odnosno sadašnjost. (Na temelju demonstrabilno netočnih "činjenica" razvijaju se "teorije" o društvu i daju "preporuke" što bismo trebali činiti.)
Lažna antropologija i povijest nisu nikakav problem. Biološki esencijalizam je zavjera. Nećemo čuti biologe koji podučavaju o utemeljenosti muško ženskih razlika nego queer aktiviste koje biolozima drže predavanja o trans gljivama. (Možda se neki rodni stručnjak zaposli u zoološkom vrtu pa dekonstruira hijerarhiju lavljeg čopora; dosta lavljeg patrijarhata i ugnjetavanja.)
Inače spremni reagirati, ne pišu protiv tvrdnji raznih ženskih i rodnih "studija" koji se bave propagandom, a ne ozbiljnim istraživanjem i podučavanjem. Samo su nesofisticirani konzervativci iracionalnih strahova spremni reći nešto protiv novonastajućih "studija" koji objektivno znanje smatraju "rodno uvjetovanim".
***
U čemu je problem s rodnim studijima i voditeljicom Ankicom koja se prema vlastitom opisu bavi queerom "u teoriji i praksi", koja kritizira "heteronormativizam," koja se zalaže za subverzivne napade na ljubav, obitelj, monogamiju, državu. Prema njoj, "queer nije samo identitet, nego je to ozbiljna politika koja inzistira da se svijet promjeni" na bolje za sve one ugnjetavane skupine.
Njen opis vlastitog rada dovoljan je kako bi uvidjeli zašto bi netko sa sumnjom gledao na najavljene planove, ali ne radi se samo o tome. Moram priznati da mi Ankica nije na vrhu autora koje bih pratio, ali pogledao sam predstavljanje njene knjige u kojem ona i još jedna "prominentna" filozofkinja "kontribuiraju" i "ekspliciraju" spominjući ideje autore koje im nije problem odmah odbaciti iako je upitno koliko ih uopće razumiju - zanimljiv prizor pretvaranja da se bave ozbiljnom analizom i ozbiljnom disciplinom koja bi onda opravdavala njihove zaključke. (Vokabular od dvadesetak riječi dovoljan je da opišu čitavu stvarnost.) "Objašnjavaju" i intersekcionalno ugnjetavanje radničke i ženske klase; kapitalizam funkcionira kao sustav krađe, neprirodan nam je, povezan s rasizmom, kapitalizam i patrijarhat paralelno ugnjetavaju žene itd. (Kapitalizam je nepravedan i osiromašuje, raskrinkavaju se ekonomski odnosi kao iskorištavanje.)
Ističe da analizira i piše o ženskim autorima upravo iz tog razloga, jer su žene. Nemamo potrebe čitati sve te zle bijele muškarce jer od njih nemamo što naučiti, odnosno moramo ih čitati, ali samo kako bi ih dekonsturirali kao zle bijele muškarce. (Pritom ne piše o onim stvarno uspješnim i značajnim filozofkinjama koje se bave "neutralnom" filozofijom.)
Iako je navedeno dovoljno problematično, u jednome trenutku ovoreno zaključuje da je pogrešno podučavati nešto kao stvar koja bi mogla biti istinita sama po sebi. Smatra da je "duboko pogrešno" promatrati filozofski rad kao nešto što je istinito odnosno kao nešto o čijoj istinitosti možemo rasuđivati (na jednom drugom mjestu upozorava na takvu "neutralnu" teoriju koja tumači bez "historijskog i socijalnog konteksta".). Filozofija (Kanta, Lockea itd.) je rezultat njihove pozicije, a to znači ugnjetavanja, kapitalizma, rasizma, seksizma itd. Prema njoj, umjesto podučavanja filozofije, trebali bi podučavati o životima filozofa koji ju oblikuju. (Dakle, možemo zaključiti da ne postoji istina, nego različite istine.)
Spomenuti autori nisu bez nedostataka (niti bih se ja slagao s njima), ali pogrešno je promatrati Zapadnu civilizaciju na taj način. Cilj obrazovanja nije dekonstruirati sve značajne autore i potpuno preokrenuti svijet.
Spominje neke svoje heroine, od starijih primjerice Simone de Beauvoir. Popularna i utjecajna feministica, ali na nju ne primjenjuje istu metodologiju i sumnju. Ne "problematizira" činjenicu da se Simone zalagali za ukidanje dobne granice stupanja u odnose, da se zalagala za takve veze odraslih s djecom i branila osuđene zlostavljače djece. Ne trebamo se brinuti niti što je njezina heroina podržavala najokrutnije komunističke sustave u kojima je bila rado viđen gost.
No, ovdje nije bitna Simone, ona je samo primjer koji ilustrira njen pristup. (Ipak, zanimljivo je primjetiti sličnost Simone koja je željela otežati mogućnost ženama da ostaju kod kuće s djecom jer prepoznaje da bi mnoge žene to izabrale kada bi bilo moguće i naših naprednih političara i aktivista koji otvoreno navode da se protive programima koji omogućuju majkama da ostaju uz svoju djecu upravo zato jer to smatraju štetnim i za žene i za djecu – a ne zato jer to smatraju skupim, neostvarivim ili nešto slično.)
Slično tome, lako je primjetiti, iako se iz nekog razloga rijetko primjećuje, da Ankica koja stalno upozorava na predaciju i ugnjetavanje, na pohlepu, to primjenjuje samo na privatni sektor. Njeni programi i njeni planovi nisu dio takve kritike. Predacija javnog sektora nije predacija, pohlepa javnog sektora nije pohlepa (oni koji brane svoje društvo i kapital su zli, a oni koji žele njihove stvari su u pravu.). Ona je obični predstavnik radničke klase, bez ikakve pozicije i moći, nema još ni vlastitu studij kojeg bi vodila. (Deseci milijuna žrtava socijalističkih režima također ne predstavljaju nikakvo upozorenje.)
Ovdje ne želim reći da ne bi smjeli kritizirati kapitalizam i slične pojave, ali tvrditi da ne možete govoriti o kapitalizmu bez da govorite o rodu upućuje nas o kakvoj intersekcionalnoj analizi stvarnosti se radi.
Očito, ovo nije opsežna analiza Ankičine "filozofije". Njena neomarksistička interpretacija svijeta i istine mi se čini pogrešnom, zapravo samopobijajućom. Ne radi se o ozbiljnoj akademskoj disciplini, a kada bi ušli u detalje postalo bi još jasnije koliko je neozbiljna. (Ističe tako na jednom mjestu da ona nije samo protiv heteronormativnosti, nego i homonormativnosti. Čak je i Marx queer - zato ga je valjda obvezno čitati. Možda vam je to teško popratiti, ali objasniti će vam vaša djeca kada ih u okviru građanskog odgoja poduče njeni rodni stručnjaci o primjenu istog na vlastiti život, obitelj i društvo.)
Da ne ulazimo u njene akademske radove, spomenimo još samo jedan razgovor pod naslovom "Ankica Čakardić: Učionice su uvijek polje borbe". Očekivano, razgovor je popraćen fotografijom Ankice. Hoće li itko biti iznenađen kada primjeti da Ankica, kao što i priliči docentici u jednom demokratskog društvu, na košulji nosi broš crvene petokrake.
U njemu govori o problematičnom fenomenu suvremenog feminizma koji je "transfoban" i "kritizira queer", takav feminizam isključuje "rodno varijantne osobe", a to znači da se ne solidizira sa svim "potlačenima". Upozorava i na zapadnjačko unaprijeđivanje "ksenofobnih politika kroz promicanje ravnopravnosti spolova". Napominje da se ljevica mora boriti za kratkoročne ciljeve, ali da "je [jednako] važno imati strpljenja i za dugoročne održive politike čiji se rezultati ne vide odmah." (Ne, tvrdim da su sve pojedinačne tvrdnje pogrešne, ili da nisu vrijedne analize. Također ne mislim da bismo ih trebali odbaciti samo zato jer mogu djelovati strano prosječnoj osobi. Ističem ih kao ilustraciju o kakvoj se disciplini radi.)
Ankica već drži kolegij "filozofija roda" gdje, prema službenom opisu, objašnjava "rodnu pristranost" i donosi "marksističku analizu rodne asimetrije sudjelovanja žena", govori o "odnosu roda i klase", "rodno uvjetovanoj proizvodnji znanja", dovodi u pitanje "opravdanosti univerzalističkih aspiracija filozofije"; studenti se bave odnosom obitelji i političke ekonomije, intersekcionalnošću, imperijalizmom itd.
Iako niste upoznati s ekonomijom, statistikom, biologijom ili poviješću, stručnjaci ste za sve to. Nije Vam problem povezati ih i analizirati te kasnije preoblikovati i upravljati čitavim društvom na temelju takvih analiza. (Mislite li da takav studij priprema studente da istinski shvate temu koju istražuju, da daju stvarni doprinos, da razviju metode koje će primjenjivati na druga područja?)
Možete me optužiti da ne shvaćam Ankicu ozbiljno. Istina je da nemam najbolje mišljenje o njenom pristupu, ali to ne znači da je ne shvaćam ozbiljno, upravo suprotno, pokušavam skrenuti pozornost na to da je shvatimo ozbiljno. Nemojmo je promatrati kao "provokativnu" aktivistivu koja organizira svoja predavanja o potrebi stalne budnosti i borbe protiv fašizma, nego kao ozbiljnu i utjecajnu sveučilišnu profesoricu koja oblikuje umove i živote mladih ljudi i upravlja njihovim karijerama.
Kada Ankica ukrašena petokrakom govori o svojoj subverzivnoj revoluciji, poslušajmo što ima za reći. Kada govori o tome da su učionice polje borbe, da se ona bori protiv obitelji, braka, kapitalizma i države, poslušajmo je i zapitajmo se zašto to poticati?
***
Iako su mnogi skeptični prema svim studijima na filozofskome fakultetu, možete ih većinu, barem u teoriji, opravdati kao istraživačku disciplinu. (Zanemarimo sad kako to izgleda u praksi - i zanemarimo očite pristranosti, predavače, povijest itd.) Ipak, rodni studij je jedan od "studija" koji su posebna kategorija.
Kritike takvih studija na zapadu su prisutne desetljećima, ali kritike je lako odbaciti kao proizvod zlih bijelih muškaraca (čak i kada autori ne spadaju u tu demografsku skupinu). Svaki zaključak koji nije u skladu s rodnim studijima se odbacuje kao proizvod iracionalnosti. (Kažnjiv je zakonima i međunarodnim konvencijama.)
Ipak, kritičari prepoznaju da se radi o studiju koji unaprijed zahtijeva zaključke. Ukoliko studirate rodne studije, nemate slobodu potrage za istinom, zna se koje zaključke o kojim temama morate donijeti. Bez liberalnih zaključaka ne možete biti uspješan u rodnim studijama. (Zaključke poput onih da su psihološke i bihevioralne razlike između muškaraca i žena "društveno uvjetovane", rezultat su "seksizma", rodnih steretipa protiv koji se moramo boriti itd. Ne treba ni spominjati queer teoriju sa svojim zaključcima. )
(Primjerice ako analizirate poduzetništvo i manju zastupljenost žena, odgovor je za one koji se bave rodnih studijima jednostavan, navodi ga se i i u izvještaju pravobraniteljice, radi se o rezultatu "stereotipa vezanih uz ulogu žena u društvu" i "patrijarhalnim rodnim ulogama". Analizirate veću zastupljenost majki od očeva pri korištenju porodiljnog dopusta, objašnjenje je poznato; radi se o posljedici "zahtjeva patrijarhalnog društva što ih kontinuirano drži u subordiniranom društvenom položaju" itd.)
Čitav studij je ideološki obojen, njime dominira agenda. Kao što je prethodno objašnjeno, Istina se predstavlja kao nešto što je povijesno određeno, stvar dominacije i borbe. (Pritom se pojam borbe ne koristi simbolički – kao kada u drugim područijma možete čuti da se treba izboriti za nešto, borba za istinom, borba s pitanjem, ili što već – nego je ta borba dio analize. Odnosi u obitelji, društvu, ekonomiji, sve je stvar borbe.
Postoje druge discipline u kojima postoji određeno pravovjerje, primjerice studij teologije, ali iako tu imamo (barem nekoć) govor o pravovjeru svejedno imamo promicanje intelektualne metode. (Općenito govoreći, sama činjenica da postoji pravovjerje ne znači nužno da ono nije opravdano.)
Svi studiji u praksi, uključujući i prirodnoznanstvena područja, će biti pod utjecajem određenih uvjerenja, ali uvijek imamo (barem neku) intelektualnu metodu istraživanja koja se razvija i podučava koja ne postoji kod rodnih studija.
Nije mi cilj ulaziti u pojedine zaključke rodnih studija, očito da ljudi koji vode takve programe sami o sebi govore - i to u kontekstu rodnih stručnjaka ne općenito - kao o političkih aktivistima, kao osobama koje vode borbu u predavaonici i koji promiču subverzivne revolucije. Bore se protiv patrijarhata i heteronormativnosti, obitelji, države; žele socijalnu revoluciju. Žele promijeniti čitavo društvo i ekonomiju, uništiti postojeće društvo koje je rezultat ugnjetavanja i ostvariti novo društvo koje će biti oslobođeno obitelji i tržišne ekonomije.
Uz par izuzetaka, zašto ne dolazi do reakcija iz krugova koji su inače navodno zabrinuti za akademske vrijednosti? Jedini značajniji glas koji se odmah suprotstavio potpunoj inverziji koja se nameće su određene skupine čije područje uobičajenog djelovanja nisu takve pseudoakademske rasprave. Stali su u obranu obitelji i društva. Njihovi zahtjevi možda nisu najbolje izraženi, ali to je zato jer su, iskoristivši patrijarhalnu poziciju moći, svoju mladost proveli po ratištima, a ne po borbenim seminarima u švedskoj, raspravljajući o stupnjevima ugnjetavanosti različitih skupina, i pitajući se jesu li žene u svemu potlaćena klasa, ili takva izjava šteti rodno varijantnim osobama. (Raspravljajući ne samo o muško ženskim sterotipima, nego postoji li takva stvar o kojima bi stereotipi mogli biti.)
Takve kritičare rodnog studija se optužuje da nisu upoznati niti sa osnovama pitanja roda, primjerice sa Judith Butler. Oni su objasnili odnos roda i spola. Kada kažem oni, ne mislim na kritičare rodnog studija, nego na Butler - svaki educirani građanin zna da mora o ljudima govoriti u trećem licu množine ukoliko se takvim deklariraju. Ukoliko to ne činite, ne možete niti sudjelovati u raspravi, odmah se prokazujete kao osoba koja širi mržnju i nazadnost. Bitno je kritički razmišljati, odnosno koristiti njihove pojmove, metodologiju i zaključke, a odnedavno i njihovu gramatiku.
Umanjivati će se i odbacivati zabrinutost oko "rodne ideologije" kao apsurdnu i smiješnu optužbu, takvo što uopće niti ne postoji; ali kritičarima je dovoljno citirati samu voditeljicu studija da pokažu o čemu se radi; ako ne možemo vjerovati njoj na riječ onda kome možemo?
Ipak, siguran sam da ćemo brzo uspjeti ušutkati svako protivljenje. (Nismo daleko od svijeta u kojem će psiholozi - ili stručnjaci rodnih studija - organizirati radionice za branitelje u kojima će objašnjavati zarobljenicima ratnih logora kako je teško kada te oslove u krivom rodu.)
PS
Navedeno nije specifično konzervativna kritika takvih studija, ne morate imati konzervativnu poziciju da bi odbacivali takvu pseudodisciplinu - bilo u metodologiji, bilo u zaključcima.
Ostaviti ćemo nekom drugome da piše o rodnim studijima. (U međuvremenu se javilo nekoliko artikuliranijih kritičara.) Samo sam želio kroz nekoliko nasumičnih ideja ukazati o čemu se radi. (Možda se nepotrebno ponavljam.)
Preporučio bih kratki yt video - How Fake Subjects like Women Studies Invaded Academia, u njemu filozof Scruton opisuje širenje ženskih i sličnih studija.
---
Već sam ranije prenio kritiku sličnih studija u postu; "Obrazovanje irelevantnost: Nogometni, Ženski, Rupni i Matematički studiji" iz Scrutonove knjige "The Meaning of Conservatism Izdvojiti ću ponovno;
Netko tko ima veliku strast prema nogometu, i nikakvu sposobnost igranja istog, možda želi iskomunicirati svoj entuzijazam, poželjno u ugodnim i dokonim okolnostima. Drugi pak, podjednakog nedostatka vještina, rado prihvaćaju mogućnost da tri godine žive na javni račun i razmišljaju samo o nogometu. To dovodi do osmišljavanja "Nogometnih studija" koji sadrže različite "module", primjerice; sociologija nogometa (uključuje proučavanje strukture gomile i "karizme" igrača); filozofija nogometa (počevši od Aristotela i katarze, istražujući otuđenost rada u sportu); psihologija nogometa (sadrži suhoparna istraživanja kako ljudsko oko percipira loptu; ali i puno zanimljivija razmišljanja o "nogometu i nesvjesnome"); etiku nogometa (uključuje "društvenu odgovornost i prave izvore huliganizma u kapitalističkom društvu; povijest nogometa i odnos prema klasnim strukturama; itd. Mnogi sociolozi pozdravljaju takav studij jer je "relevantan"; izravno je primijenjen na društvene i političke probleme s kojima je svijet danas suočen. Puno je korisnije, reći će sociolog, za studenta koji je "suočen sa problemima življenja u postindustrijskom društvu" studirati prema takvoj diplomi, nego za diplomu u klasičnim djelima ili teologiji. Diplomu prihvaća sveučilište (na kojem su, iz socioloških razloga, već zabranjena klasična djela i teologija). Poznati nogometni klubovi, u potrazi za publicitetom, sponzoriraju takve studije. Uskoro je akademski svijet zasićen predavačima nogometnih studija. [Primjer je to koji ima paralelu u povijesti "Ženskih studija" i "Gay studija" (poznato i kao "Queer Teorija") na američkim sveučilištima. ]
Neki će reći da je neopravdano govoriti o neuporabljivosti rodnih studija jer, prema njima, slično vrijedi za matematiku (i mnoge druge discipline). Naravno "beskorisnost" matematike u tom smislu nije razlog zašto je ne bi istraživali, ali kritičari rodnih studija upozoravaju da taj studij nije poput studija matematike, nego je poput "matematičkih studija". Scruton se osvrnuo na takvu ideju;
Uzmimo za primjer hipotetsko područje "Matematičkih studija", diploma za one koji ne vole rigoroznost staromodne matematike, i koji žele shvatiti matematiku u "širem kontekstu", kao temu koja je možebitno relevantna za probleme s kojima se suočava postindustrijsko društvo. Ovaj studij nudi kurseve u sociologiji matematike (koja proučava efekete "neprivilegirane pozadine" na matematičku eminenciju, i matematičke kompetencije na društvenu poziciju), psihologiju matematike (koja je prilično suhoparna osim modula posvećenom nesvjesnome), filozofiju matematike (koja se ne oslanja na ikakvo poznavanje logike nego se bavi "dijalektičkom" misli) i povijest matematike; uz opciju "Matematičke umjetnosti", Pitagorijske kozmologije" "Simbolizma brojeva" i "Univerzalne povijesti broja 2". Nitko neće pretpostaviti da takav studij rezultira razumijevanjem, bilo matematike, bilo ičega drugog. Teško je shvatiti koja bi korist bila od tog studija.
[...] Problem nije taj što takva diploma ne bi dovela do karijere (to vrijedi za svaku akademsku disciplinu) ili što je neznanstvena (to vrijedi i za engleski ili filozofiju). Probleme je što ne nudi ikakvu kritičku refleksiju, a stoga ne utjelovljuje nikakvu edukacijsku vrijednost. Istinsko kritičko procjenjivanje matematike rezervirano je za one koji imaju matematičko razumijevanje. Završetkom "Matematičkih Studija" nećete imati sposobnost razumijevanja matematičkog dokaza, niti ćete imati ikakav drugi intelektualni uspjeh koji bi se pokazao u kritičkoj refleksiji koju možete primijeniti na primjerima van onih koje su vas podučili.
PPS
O sličnim temam sam već pisao, nekoliko ranijih postova; Što se dogodilo s razumom?, Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, Racionalizam, tradicija i tržišta – R.S., Autoritet, Lojalnost i obitelj – R. S. Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Opijum profesora, O Kritičkom i o Drugačijem razmišljanju, Ljevica uništava civilno društvo, Hayek o sustavu cijena i korištenju znanja kojeg nemamo, Kolektivizam i individualizam prijatelja dva, Epistemologija: Konzervativna vizija i program - Y. Levin, Ideologija je preuzela sustave i institucije, O čitanju knjiga i načitanosti, Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma, Jesu li feministice ikada imale posao?općenito kategorija istanbulska konvencija itd.
