subota, 8. veljače 2020.

Obrazovanje i relevantnost: Nogometni, Ženski, Rupni i Matematički studiji - RS

Istražujući pitanje autonomnih institucija Scruton se, u knjizi The Meaning of Conservatism, pozabavio i obrazovnim institucijama koje mnogi doživljaju kao iznimno važne u borbi za dušu društva; bilo zato što one imaju određene standarde bez kojih ne doprinose ništa ljudskom životu, bilo zato što donose "privilegije" za koje žele da se raspodjele. Za neke je obrazovanje cilj, a za neke sredstvo.

Napominje da je jedna od nepoželjnih posljedica zakonski obveznog obrazovanja (ili možda bolje dolaska na nastavu), što postaje nemoguće promatrati autoritet učitelja kao nešto što je rezultat roditeljskog delegiranja; institucije doma i škole ne oslanjaju se na istu vrstu prirodnog poštovanja. Autoritet učitelja se javlja neovisno, jedino opravdanje mu je inherentno pravo države da zahtijeva poslušnost; ali tako školske institucije gube svoju autonomiju, i postaju predmet istog nezadovoljstva i odbacivanja kojeg su ljudi skloni pokazati prema samoj državi.

U birokratskom društvu je normalno da ljudi promatraju obrazovanje kao sredstvo (primjerice kao sredstvo napredovanja u društvu, "ekonomskog rasta", smanjenja nezaposlenosti). Ali razlog zašto neko područje ima vrijednost je u njemu samom. Naravno, svi ljudi ne žele provoditi svoje vrijeme obrazujući se, niti bi svi imali koristi od toga. Izuzev obitelji, autonomne institucije su prilagođene ispunjenju različitih ljudi.

***
Govoreći o obrazovanju, upozorava na opasnost "relevantnosti", i svu konfuziju koju je ta ideja prouzročila u humanističkom području.

Prva gesta prema "relevantnosti" je stvaranje "meta-disciplina". Uzmimo za primjer nogometno umijeće. Potrebna je velika vještina i fizička izdržljivost, ali malo teoretskog učenja. "Nogomet" može biti neki kurs, ali ne može biti akademska diploma. Time ne želimo usporediti sociologa i nogometaša, nego ukazati da ciljeve autonomnih institucija ne možete prenijete kao sredstva drugih bez štetnih posljedica.

Netko tko ima veliku strast prema nogometu, i nikakvu sposobnost igranja istog, možda želi iskomunicirati svoj entuzijazam, poželjno u ugodnim i dokonom okolnostima. Drugi pak, podjednakog nedostatka vještina, rado prihvaćaju mogućnost da tri godine žive na javni račun i razmišljaju samo o nogometu. To dovodi do osmišljavanja "Nogometnih studija" koji sadrže različite "module", primjerice; sociologija nogometa (uključuje proučavanje strukture gomile i "karizme" igrača); filozofija nogometa (počevši od Aristotela i katarze, istražujući otuđenost rada u sportu); psihologija nogometa (sadrži suhoparna istraživanja kako ljudsko oko percipira loptu; ali i puno zanimljivija razmišljanja o "nogometu i nesvjesnome"); etiku nogometa (uključuje "društvenu odgovornost i prave izvore huliganizma u kapitalističkom društvu; povijest nogometa i odnos prema klasnim strukturama; itd. Mnogi sociolozi pozdravljaju takav studij jer je "relevantan"; izravno je primijenjen na društvene i političke probleme s kojima je svijet danas suočen. Puno je korisnije, reći će sociolog, za studenta koji je "suočen sa problemima življenja u postindustrijskom društvu" studirati prema takvoj diplomi, nego za diplomu u klasičnim djelima ili teologiji. Diplomu prihvaća sveučilište (na kojem su, iz socioloških razloga, već zabranjena klasična djela i teologija). Poznati nogometni klubovi, u potrazi za publicitetom, sponzoriraju takve studije. Uskoro je akademski svijet zasićen predavačima nogometnih studija.

***
Primjer je to koji ima paralelu u povijesti "Ženskih studija" i "Gay studija" (poznato i kao "Queer Teorija") na američkim sveučilištima. Prilikom prvog izdanja Scrutovone knjige [1979] ideju nogometnih studija su odbacivali kao smiješni primjer. Međutim u međuvremenu [2002] "sportski studiji" su postali standardno područje. Takva područja nastaju nabacivanjem različitih disciplina i stvaranjem umjetnih veza područja "relevantnosti" i "društvenih pitanja". Ilustracija su nerazumijevanja koje nastaje kada obrazovanje promatrate kao sredstvo.

Scruton dalje objašnjava (prenosim nešto izmijenjeni tekst jer spominje britanske specifičnosti);

Prvo takvo područje koje se probilo u visoko obrazovanje u Velikoj Britaniji bila je "Edukacija" [eng. Education – obrazovanje, školstvo, prosvjeta, odgoj], osmišljeno kao nužni uvjet za karijeru podučavanja. Takav obmanjujući pristup je vjerojatno učinio najviše štete našem obrazovnom sustava. Doveo je odmah do formiranja "Studija Za Obrazovanje" [Schools of Educations], i osmišljavanja diploma u području Obrazovanja, iako ne donosi niti razumijevanje područja niti sposobnost podučavanja istog, i koju je morao imati svatko tko žele raditi u državnim školama. Proizveo je i novu klasu birokratskih stručnjaka, "obrazovnih stručnjaka" koji diktiraju što se događa u učionicama prema utopijskim teorijama pritom ne pokazujući svjesnost oko toga što neznanja zaista znači. Tako je u osnovnim školama razvijeno pravovjerje "podučavanja koje u središte stavlja dijete" , zajedno s "revolucijom relevantnosti" koja inzistira da podučavanje mora biti relevantno interesima djece (koja tek nešto uče).

Takve ideje uskoro su dobile i službeni status u vladinom dokumentu iz 1967. Dokument je entuzijastično dočekan od strane oslobođenih učitelja kojima je dan novi zadatak. Fokus više nije na učitelju nego na učeniku, sugerirajući da ukoliko djeca ne uče problem nije u nedostatku discipline nego u višku iste, zagovarajući "individualizirani" proces učenja, u kojem je odnos između učitelja i učenika prepravljen u oblik partnerstva, gdje "aktivno učenje" i "učenje poznavanjem" zamjenjuju tradiconalni pristup "učenja deskripcijom" – na taj i druge načine je Izvješće oslobodilo učitelje tereta odgovornosti koje je postalo preteško. Isto vrijedi za gotovo svaku teoriju razvijenu u našim ustanovama koje podučavaju "obrazovanje"; u teoriju se vjeruje ne zbog njezinih istina, niti zbog racionalnih argumenata u njenu korist, nego zato što proizvodi "stručnjake" bez znanja: ljude koji imaju društvene benefite obrazovanja, bez pravog truda koji je potreban za stjecanje istog.

[...] Primjer "Obrazovanja" je jasan podsjetnik štete kada izmišljene discipline zauzmu poziciju pravih. Naravno, teško je identificirati kvalitetu zbog kojih je disciplina istinski obrazovna (odgojna). Neki misli da je lažna narav diploma drugog reda proizlazi od lažnog jedinstva njenih tema prvog reda. Primjerice, reći da su "Komunikacijski studiji" jedna tema – koja se fokusira na govor, geste, slikarstvo, glazbu, televiziju, politiku i fotografiju – je poput tvrdnje da postoji jedna teorija rupa koja objedinjuje rupe na majicama, rupe na cipelama, rupe u zemlji; crne rupe, rupe ključanice, i rupe u argumentima. Ipak, apsurdnost "Rupnih studija" razlikuje se od apsurdnosti "Nogometnih", Komunikacijskih" ili "Medijskih studija", sličnija je apsurdnosti "semiologije" koja je jedno vrijeme dominirala na kontinentu.

[...] Pravi promašaj lažne diplome poput "Edukacije" ili "Medijskih studija" leži u drugo-rednoj naravi, i nezasluženoj "relevantnosti". Zbog toga spomenute discipline nisu u stanju ozbiljno shvatiti temu koju istražuju. Uzmimo za primjer hipotetsko područje "Matematičkih studija", diploma za one koji ne vole rigoroznost staromodne matematike, i koji žele shvatiti matematiku u "širem kontekstu", kao temu koja je možebitno relevantna za probleme s kojima se suočava postindustrijsko društvo. Ovaj studij nudi kurseve u sociologiji matematike (koja proučava efekete "neprivilegirane pozadine" na matematičku eminenciju, i matematičke kompetencije na društvenu poziciju), psihologiju matematike (koja je prilično suhoparna osim modula posvećenom nesvjesnome), filozofija matematike (koja se ne oslanja na ikakvo poznavanje logike nego se bavi "dijalektičkom" misli) i povijest matematike; uz opciju "Matematičke umjetnosti", Pitagorijske kozmologije" "Simbolizma brojeva" i "Univerzalne povijesti broja 2". Nitko neće pretpostaviti da takav studij rezultira razumijevanjem, bilo matematike, bilo ičega drugog. Teško je shvatiti koja bi korist bila od tog studija. Radi se o običnoj fantaziji, čak bi i obrazovni stručnjaci smatrali da je ne trebamo ponuditi studentima, barem ne prije daljnjeg istraživanja.

Problem nije taj što takva diploma ne bi dovela do karijere (to vrijedi za svaku akademsku disciplinu) ili što je neznanstvena (to vrijedi i za engleski ili filozofiju). Probleme je što ne nudi ikakvu kritičku refleksiju, a stoga ne utjelovljuje nikakvu edukacijsku vrijednost. Istinsko kritičko procjenjivanje matematike rezervirano je za one koji imaju matematičko razumijevanje. Završetkom "Matematičkih Studija" nećete imati sposobnost razumijevanja matematičkog dokaza, niti ćete imati ikakav drugi intelektualni uspjeh koji bi se pokazao u kritičkoj refleksiji koju možete primijeniti na primjerima van onih koje su vas podučili. Područje drugog-reda nema ni znanstvenu metodu koja je nužna za rezultate ni disciplinu humanističkog podučja (koja dovodi do kritičke inteligencije.)


PS

Zašto biti tako strog prema Rupnim studijima. Jednostavno, ne radi se o akademskoj disciplini. Možete se baviti takvim područjem drugog reda, ali bez znanja područja prvog reda vaše analize nemaju veliku vrijednost. (Područja poput Ženskih Studija su u još lošijoj poziciji jer osim što oni koji se bave tim područjem ne moraju imati ikakvo konkretno znanje, primjerice ne moraju znati išta o biologiji, samo područje i metode u sebi imaju već ugrađene odgovore.)

O obrazovanju je Scruton pisao na drugim mjestima, ovdje ga samo uzima za ilustraciju širih tema koje istražuje vezano uz društvo: ovdje se najviše bavi primjerom visokog obrazovanja: iako kada govori o Edukaciji, odnosno podučavanju Edukacije, onda se dotiče svih razina obrazovanja. Naravno napominje da visoko obrazovanje nije za svakog, zato trebaju postojati različite institucije koje će odgovarati na potrebe različitih ljudi.

(Scuton je bio kritičan prema trendovima u humanističkim znanostima koje promatraju Zapadnu civilizaciju kao proizvoljni ideološki aparat, a ne repozitorij istinskog moralnog znanja. Studentima se poručuje da cilj obrazovanje nije naslijediti kulturu nego je "ispitati" i zamijeniti je novim pristupom koji ne razlikuje različite oblike življenja. Umjesto distinkcija i prosuđivanja nudi im se jednakost i uključivost; suditi je zločin. Iza relativizma skriva se apsolutizam. Kao što je očito iz ovog teksta, kritičan je i prema drugim načinima degradacije visokog obrazovanja i svog područja.)

Scruton piše o situaciji u Britaniji tako da se problemi i eventualna rješenja razlikuju od naših. (Imaju privatno školstvo, imali su sutav stipendiranja siromašnih učenika itd.) Nisam ni siguran koji bi točno ekvivalenti institucija Edukacije o kojima piše bili kod nas, ali kada se prisjetite različitih programa koji se sve češće provode u našim školama i stručnjaka za kurikularne reforme koji nas vode u bolju budućnost njegove kritike se neće činiti prestroge, naprotiv.

---

Naravno, svatko tko ponudi svoju viziju školstva i školskih programa može očekivati kritike. Postoje oni koji obrazovanje vide kao cilj sam po sebi, i oni koji vide obrazovanje samo kao sredstvo ka nekom drugom cilju. Kada još dodate neslaganja oko metoda pojedine filozofije ili pitanje praktične implementacije znate da će svatko tko se upusti u zadatak izrade programa izazvati žestoke reakcije. (Pritom nismo ni spomenuli financijske interese uključenih; sindikata, izdavača, proizvođača opreme, gradova, različitih institucija itd.)

Vjerojatno bi očekivali da će instrumentalnu vrijednost tražiti oni koji si ne mogu dopustiti dokolicu (pritom to ne koristim kao negativan pojam), ali mislim da i među njima ima puno onih koji traže da njihova djeca nauče stvari koje će biti sama sebi svrha. Primjerice postoje roditelji koji inzistiraju na glazbenoj edukaciji djece, ili oni koji inzistiraju da im djeca prime vjeronaučnu pouku itd.. Isto tako, nemali je broj onih koji si mogu dopustiti dokolicu, ali će inzistirati da njihova djeca steknu neka znanja i diplome ne zbog same vrijednosti nego kao sredstvo višeg društvenog statusa, bolje karijere itd.

Možda će se ljudi različitih vizija obrazovanja sukobljavati oko ciljeva, i možda će u većini nas postojati određeni sukob u kojoj mjeri bi obrazovanje trebalo biti podređeno jednom od tih dvaju ciljeva, ali svi, ili barem većina, se možemo složiti da različiti članci stručnjaka za kurikulum ne nude nikakvu vrijednost.

U jednim dnevnim novinama redovito možete pratiti objavu članaka od kojih se većina savjeta sastoji od "kada je vani mokro pada kiša" primjera iz drugih društava. Autorica se jedan dan žali što svako dijete nije u stanju položiti sve ispite pa mora ponavljati, da bi drugi dan objavila da su nam potrebni kriteriji izvrsnosti u školstvu. U komentaru na istraživanje koje je pokazalo da većina mladih želi biti jutuber kada odraste rečeno je da bismo trebali ponuditi djeci obrazovanje jutubera jer oni to žele i to je valjda relevantno za njihov život. Takve ideje mogu pasti samo nekome tko je prošao "obrazovanje za jutubera".

Izbor obrazovanja se ne čini kao izgledna opcija u bližoj budućnosti. Što je čudno jer smo svi za "pravo na izbor", "ljudska prava", "prava djece" itd. Čovjek bi mogao pomisliti da se ti pojmovi koriste iz nekih drugih razloga, a ne zato što ljevičari stvarno traže istinsku slobodu.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana