Mnogi od raspravljanih problema su
ispunjenji sentimentalnošću pa je korisno ponuditi njen opis;
pokazati način na koji nastaje i kako bi trebali odgovoriti kada
osjetimo njen pritisak.
Sentimentalni osjećaj je lagano
pomiješati s pravim osjećajima – jer oni, barem površinski,
imaju isti objekt kao cilj. Sentimentalan ljubav prema Jani i prava
ljubav prema Jani su obje usmjerene prema Jani, vođene mišlju o
njoj kao dopadljive. Ali ta površna razlika označava duboku
razliku. Sentimentalna emocija je oblik djelovanja obuzet samim
sobom. Jer za sentimentalista nije objekt taj koji je bitan nego je
bitan subjekt. Prava ljubav se usmjerava na drugog pojedinca: radosna
je zbog njegova zadovoljstva i ožalošćena zbog njegove boli.
Nestvarna ljubav sentimentalista ne dotiče dalje od sebe te daje
prednost vlastitim užicima i boli, ili osmišljava za sebe
zadovoljavajuću sliku užitaka i boli svog objekta. Može se činiti
da tuguje zbog žalosti drugog, ali zapravo ne tuguje. Jer
prikriveno, sentimentalist pozdravlja žalost koja zaziva njegove
suze. To je još jedna prilika za plemenitu gestu, još jedna prilika
kontempliranja o sebi kao velikodušnom.
(Jasno je zašto životinje pružaju
priliku za sentimentalne emocije; one ne mogu odgovoriti. Ne mogu
razbiti našu iluziju. Dopuštaju nam potpunu slobodu da osmislimo
svoje osjećaje prema njima, da projiciramo u njihove nevine oči
zamišljeni svijet u kojem smo mi heroji i da im pružamo lažne
strasti bez straha od moralnog prijekora.) Također je jasno
zašto je sentimentalnost porok. Ona troši ograničenu emocionalnu
energiju na način koji brine samo o vlastitim interesima i otupljuje
za stvarnost. Atrofira naše simpatije vodeći ih istrošenim i
laganim putovima, i tako uništava ne samo našu sposobnost da
osjećamo nego također i našu sposobnost da pomognemo tamo gdje je
pomoć potrebna i da riskiramo u ime viših stvari.
[...] Zato što spadaju u djela
fantazije, sentimentalne emocije će puno teže odgovoriti na razum
no što bi to stvarne emocije. Sentimentalnost podrazumijeva
preveliku dozu samozavaravanja da bi dopustila kritičku
inteligenciju u svoje područje.
Roger Scrtuton, Animal Rights and
Wrongs
PS
Scruton je pisao o sentimentalosti u
različitim područjima života; za bolje shvaćanje onoga što
Scruton tvrdi, prenosim i Feserovo objašnjenje iz posta Superheroes and sentimentality;
U knjizi The Aesthetics of Music, Roger
Scruton (oslanjajući se na neke ideje Michaela Tannera) daje kratki
ali poučan opis sentimentalnosti. Sentimentalna osoba, prema
Scrutonu, obično brzo reagira na emocionalni stimulus, izgledat će
da pati, ali će uživati u boli; odgovarat će podjednakom jačinom
na razne podražaje, ali unatoč tome izbjegavati će popratiti svoj
emocionalan odgovor odgovarajućom akcijom, spremnije će odgovoriti
na strance i apstraktna pitanja nego na osobu koju poznaje ili na
konkretne okolnosti koje zahtijevaju vrijeme, energiju, ili osobnu
žrtvu.
Ukratko, sentimentalna osoba je ona
čiji emocionalni život postaje cilj sam po sebi te koji izgubi vezu
i s vanjskim okolnostima koje bi ga normalno oblikovale i s
ponašanjem koje bi trebalo generirati. Osjećaji moralnog gnjeva,
romantične strasti, i druga emocionalna stanja postaju cijenjeni
zbog samoga sebi, u toj mjeri da stvarne moralne činjenice, dobrobit
voljenih itd. padaju u drugi plan. Dakle sentimentalnost
podrazumijeva "jeftine" emocije – uživate u njima, tako
reći, ali bez plaćanja cijene koju zahtijevaju. Zbog toga se radi,
prema Scrutonu, o poroku.
