Jedan britanski komentator primjećuje;
Tijekom
proteklih nekoliko stoljeća, milijuni ljudi su uložili zaista
veliki napor kako bi popravili svoje vlastite političke stavove.
Potrošili su tolike sati, tjedne, godine svog života – ponekad
i čitav život – učeći o politici, čitajući,
razmišljajući, raspravljajući, ispravljajući... Mjenjali su
stranke, ulagali vrijeme i novac, uključivali se, bilo na poslu bilo
u slobodno vrijeme.
Masovni i društveni mediji su ispunjeni time – novine, časopisi, knjige, udžbenici, televizija, filmovi, kolegiji; sve je ispunjeno politikom. Na društvenim mrežama se ljudi prepiru oko politike, signaliziraju svoju pripadnost. Toliko ljudi kao prvu stvar ujutro i zadnju navečer uzimaju politiku, vjerojatno i sanjaju o njoj.
Što je s kršćanstvom? Već nekoliko generacija, mnoštvo ljudi je nezadovoljno kršćanstvom – baš kao što su nezadovoljni politikom; Ali kada se radi o kršćanstvu – kada pronađu nešto što im se odmah ne sviđa, oni jednostavno odustanu.
Ljudi ne ulažu toliko truda u kršćanstvo kao što čine s politikom. "Kršćanstvo?", Ma ne, ne mogu prihvatiti ono što sam negdje neodređeno čuo o svemu tome. Nema smisla da ulažem u to. "Crkva kaže X, a to je sigurno pogrešno pa ću odbaciti čitavu stvar bez ikakvog promišljanja"
Danas je često i da oni ljudi koji govore o kršćanstvu, odluče prilagoditi ga svojoj politici.
Mladi čovjek u dvadesetima naiđe na neki problem, i odluči potpuno napustiti Kršćanstvo. Danas je dob za takvo što sve ranija i ranija.
Ali ipak, religija je toliko važnija za život od politike. Vjera se bavi bitnim pitanjima i životom svake osobe.
Nasuprot toga, politika je hrpa manipulativnih laži, čisto gledateljski sport osim za nekoliko pojedinaca. Koliko god vremena ljudi ulagali, politika se sastoji samo od izvikivanja parola.
Onoliko vremena koliko troše na politiku ljudi bi trebali iskoristiti da bi razumijeli kršćanstvo, moraju uložiti svoje napore i resurse.
Kada
čovjek naiđe na određeno političko mišljenje s kojima se ne
slaže, odluči istražiti stvar, neće sve napustiti, ali upravo
tako se ponaša prema kršćanstvu, ako mu nešto nije jasno ili se
ne slaže odmah s nečime što je pročitao, odbacuje čitavo
Kršćanstvo.
Potrudite se...
PS
Možda možete prigovoriti onima koji nimalo ne mare za politiku, ali onima koji samo o politici misle i govore, koji će svaku životu prigodu- radosnu ili tužnu, svaki životni događaj koliko god beznačajan ili značajan bio ispuniti pričom o politici trebamo još više prigovoriti.
No, politika očito nije motivacija ovog posta, samo usporedba na što sve ljudi troše vrijeme i trud, a u slučaju vjere spremni su sve olako odbaciti bez da su ikada tome posvetili pažnju.
Psacal je o tome sjajno pisao, prenio sam nekoliko njegovih misli; O okladi, Tražimo li istinu bez oklijevanja, općenito kategorija Pascal.
Prenosim još jednom;
"Bezbošci koji se diče da slijede razum morali bi biti razumom neobično snažni. Što dakle oni kažu? Zar ne vidimo da životinje žive i umiru kao ljudi, a Turci kao i kršćani! Oni imaju svoje obrede, proroke, učitelje, svece, redovnike kao i mi itd. (Dali je to u opreci sa Sv. Pismom? Ne kaže li ono sve to?)
Ako Vas ne mori briga da saznate istinu, to vam je dovoljno da ostanete na miru. Ali ako je svom dušom želite upoznati, tada to nije dovoljno. Promotrite u pojedinosti. To bi bilo dovoljno za jedno pitanje u filozofiji. Ali ovdje je u pitanju sve. Pa ipak, poslije letimična razmišljanja ove vrste, odlazimo da se zabavljamo itd. Doznajmo od same ove religije da li ona objašnjava ili ne tu nejasnoću, možda će nam je protumačiti."
Vrijedno je još jednom podsjetiti na Pascalovu misao, iz posta O onima koji zadovoljno odbacuju vjeru koju ne poznaju
"Da bi je mogli pobijati, morali bi iz svega grla vikati kako su sve poduzeli da je posvuda traže, pa i u onome što Crkva predlaže kao upute ali bez zadovoljštine. Kad bi tako govorili, zaista bi pobili jednu od tvrdnji istine. Ali ja se nadam da ću ovdje pokazati kako nema razumna čovjeka koji bi mogao tako govoriti, a usudio bih se reći da to nije nikada nitko učinio. Dovoljno je poznato kako postupaju ljudi ovakva duha. Neki koji su utrošili nekoliko sati u čitanju poneke knjige Sv. Pisma odmah sebe uobrazuju kako su sve svoje sile uložili u to da se pouče. A isto tako kažu ako su o istinama vjere zapitkivali kojeg svećenika. Nakon toga se hvastaju da su bezuspješno tražili i u knjigama i među ljudima. Ali ja bih im zaista rekao ono što običavam često kazati: da je ovaj nehaj nepodnošljiv. Nije ovdje u pitanju površna pažnja nekog stranca da bi se moglo tako postupati; u pitanju smo mi sami i sve naše. "
[...] I zaista, navedi ih da iznesu svoje mišljenje i svoje razloge na temelju kojih sumnjaju u religiju, pa će vam reći tako bijedne i niske razloge da će vas uvjeriti u protivno. Jednom im je netko vrlo umjesno rekao: "Ako nastavite raspravljati na takav način, zacijelo ćete me obratiti."
---
Često čujete različite prigovore kršćanstvu koji očito nisu ono što motivira osobu koja ih spominje, pozivati će se na neki prigovor, ali vidljivo je da nisu nikada uložili trud u shvaćanje istog. Sigurno je da takva osoba iste kriterije neće primijeniti na ostale fenomene.
Ljudi su spremni odbaciti religiju, često i oni koji su odgojeni u "vjerskim" obiteljima, i to u jako ranoj dobi. Zbog čega točno? Koji je točno prigovor? Odnosno što žele raditi, u kakve se stvari upuštati da im nije problem prihvatiti bilo koji prigovor protiv Crkve.
PPS
Donekle povezano, ponavljam iz posta Predrasude prema predrasudama;
"Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan. Ne zaboravimo kako je Descartes, koji je tražio uvjerljiv prvi filozofski princip, bio genij: matematičar, fizičar i filozof koji je pisao u prozi takvom jasnoćom da je i dalje standard po kojemu sudimo, ili bi trebali suditi, radove francuskih intelektualaca. Jesmo li onda uzgojili rasu filozofskih divova, sa strašću da ispituju metafiziku ljudske egzistencije? Nadam se da me neće proglasiti narodnim neprijateljem kada izrazim svoju sumnju u to.
Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. U području moralnog razmišljanje se ponaša kao i čovjek (koji se odbija oženiti) u području veza: nije voljan zatvoriti si ikakve opcije tako što bi si nametnuo neka ograničenja, čak i ona koja se smatraju čisto simboličkima. Jednom sam imao pacijenticu koja je pokušala izvršiti samoubojstvo jer ju je njezin dugogodišnji ljubavnik odbijao zaprositi. Pitao sam ga razlog zašto je odbijao, odgovorio je kako je brak tek komad papira i ništa ne znači. "Ako je samo komad papira i ništa ne znači, "pitao sam ga, "zašto ga ne želiš potpisati? Prema tebi, to ne bi ništa promijenilo, a njoj bi pružalo veliko zadovoljstvo." Odjednom, postavši čovjek najdubljih uvjerenja, odgovorio je kako ne želi živjeti u takvoj šaradi. Gotovo da sam mogao čuti argument koji ga je uvjerio kako je u pravu: kako su prava ljubav i pravo predanje stvar srca, nije im potrebna potvrda crkve ili države.
Skepticizam radikalnih skeptika koji istražuju svako pitanje, barem pitanja koja se tiču ponašanja, razlikuje se ovisno o temi kojom se bave. Malo ih je toliko skeptičnih da sumnjaju kako će sunce sutra izaći (iako će imati problema pri pružanju dokaza za heliocentričnu - ili bilo koju drugu - teoriju sunčevog sustava). Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti."
