Prije nego počnu pobijati religiju neka barem shvate kakva je religija koju pobijaju. Kad bi se ova religija hvalila jasnim pogledima na Boga, te da su oni otvoreni i nezastrti, moglo bi ju se zaista pobiti kad bi se reklo da nema ničega u svijetu što bi to očito moglo pokazati. Ali, ona naprotiv kaže da su ljudi u tmini i daleko od Boga i da se on skriva od njihove spoznaje, da je takvo i ime koje je sebi nadjenuo u Sv. Pismu, Deus absconditus [Sakriveni Bog]. Religija jednako nastoji ustanoviti ove dvije stvari: Bog je postavio u Crkvi neke osjetne znakove da bi ga upoznali oni koji ga iskreno traže; a ipak im je tako sakrio ove znakove da ih mogu zapaziti samo oni koji ga traže svim srcem. - Koju korist mogu izvući iz toga što se ponose da traže istinu a u nehaju viču da im se istina nigdje ne pokazuje prstom? Jer ovaj mrak u kom se nalaze i što ga predbacuju Crkvi potvrđuje upravo jednu od istina koju ona uči ne dirajući u drugu, i ne samo da ne ruši njenu nauku, već je podupire.
Da bi je mogli pobijati, morali bi iz svega grla vikati kako su sve poduzeli da je posvuda traže, pa i u onome što Crkva predlaže kao upute ali bez zadovoljštine. Kad bi tako govorili, zaista bi pobili jednu od tvrdnji istine. Ali ja se nadam da ću ovdje pokazati kako nema razumna čovjeka koji bi mogao tako govoriti, a usudio bih se reći da to nije nikada nitko učinio. Dovoljno je poznato kako postupaju ljudi ovakva duha. Neki koji su utrošili nekoliko sati u čitanju poneke knjige Sv. Pisma odmah sebe uobrazuju kako su sve svoje sile uložili u to da se pouče. A isto tako kažu ako su o istinama vjere zapitkivali kojeg svećenika. Nakon toga se hvastaju da su bezuspješno tražili i u knjigama i među ljudima. Ali ja bih im zaista rekao ono što običavam često kazati: da je ovaj nehaj nepodnošljiv. Nije ovdje u pitanju površna pažnja nekog stranca da bi se moglo tako postupati; u pitanju smo mi sami i sve naše.
Besmrtnost duše je činjenica koja je za nas tako važna, koja se nas tako duboko tiče, te bismo morali biti posve bez osjećaja da budemo ravnodušni prema spoznaji onoga što to jest. Sve naše djelatnosti i sve naše misli moraju udariti posve različitim putevima, prema tome ima li vječnih dobara kojima se valja nadati ili ne, te je nemoguće učiniti i jedan korak sa smislom i s rasuđivanjem, a da taj korak ne bude usmjeren k toj točki koja nam mora biti glavnim ciljem.
Stoga je naš prvi interes i naša prva dužnost u tome da raščistimo ovo pitanje o kojem ovisi sve naše držanje. Zato ja među onima koji u to nisu uvjereni vrlo oštro razlikujem one koji se svim silama trude da se pouče od onih koji žive lagodno i ne misleći na to.
Ja osjećam samo sućut prema onima koji se iskreno jadaju u ovoj dvojbi, koji je smatraju najtežom svojom nesrećom. Ovi se po svaku cijenu žele iz toga iskopati, pa uzimaju ovo traženje za svoje glavno i najozbiljnije zanimanje.
Ali posve drugačije gledam na one koji provode svoj život ne misleći na ovaj glavni cilj života, i koji, samo zato što ne nalaze u sebi samima svjetlo vlastitog osvjedočenja, ne mare da ga potraže drugdje, te da temeljito ispitaju je li ovo mišljenje jednog od onih što ga nerado prima s prostodušnom vjerom, ili je to možda mišljenje jedno od onih koje, iako u sebi nejasno, ima ipak veoma čvrst i nepokolebljiv temelj.
Kakva li nehaja! A u pitanju su oni sami, njihov vječnost, sve njihovo; to me ne može ganuti, već natjerati u bijes. Čudi me i grozi. Što se mene tiče, to je nakazno. Ne ističem ovo iz sladunjave, duhovne ili nabožne revnosti. Htio bih naglasiti da je potrebno ovako misliti zbog načela ljudskog interesa, i zbog interesa ljubavi prema samomu sebi: potrebno je zbog toga vidjeti samo ono što vide najamnje prosvijetljeni ljudi.
Nije potrebno biti veoma uzdignute duše da bismo shvatili kako na ovoj zemlji nema istinskog i trajnog zadovoljstva, kako su sve naše želje pusta taština, kako su naše nevolje beskrajne, kako nas najzad smrt, koja nam se grozi svakog trena, mora neizbježno dovesti za nekoliko godina pred užasnu neumitnost da budemo zauvijek uništeni ili nesretni.
Nema ništa stvarnije i strašnije od ovoga. Junačimo se koliko god hoćemo. To je kraj koji čeka i najljepši život na svijetu. Razmislite o tome pa onda recite, nije li jasno da u tome životu nema dobra osim u nadi jednog drugog života, da smo sretni samo ako se približimo drugom životu, i kao što više neće biti nevolja za one koji čvrsto vjeruju u učenost, nema ni sreće za one koji ništa o njoj ne znaju.
Stoga je uistinu velika nesreća ostati u ovoj sumnji. Ali kada smo u ovoj sumnji, naša je neodgodiva dužnost da istražujemo. Zato je onaj koji sumnja i koji ne traži i vrlo nesretan i vrlo nepravedan. A ako je unatoč tome spokojan i zadovoljan, ako se time ponosi, pa aku mu najzad to služi kao povod za zabavu i taštinu, ja uopće nemam riječi da ocrtam takvo nastrano stvorenje.
Gdje je izvor ovim osjećajima? Kakvo veselje možemo naći u tome što ne očekujemo više ništa osim bespomoćne bijede? Kakva razloga za taštinu, naći se u neprobojnoj tmini! Kako je moguće da tako rasuđuje razuman čovjek?
"Ja ne znam tko me stavio u svijet, ja ne znam ni što je svijet, ni što sam ja. U strašnu sam neznanju o svemu. Ja neznam što je moje tijelo. Što su moja osjetila, moja duša, ne znam što je taj dio mene koji misli što ja govorim, koji o svemu razmišlja pa i o sebi, a ne pozna sebe kao ni ostale."
Vidim te strahovite prostore svemira što me okružuju, i nalazim se prikovan za jedan kutić ovog beskrajnog prostranstva a da pritom ne znam zašto sam smješten radije na ovo mjesto nego li na drugo, ni zašto mi je dodijeljeno ovo malo vremena života u ovoj radije negoli u nekoj drugoj točki čitave vječnosti koja mi je prethodila ili u onoj koja će doći poslije mene. Ne vidim drugo osim beskrajnosti sa svih strana koje me opkoljavaju kao atom i sjenu što traje samo trenutak i više se ne vraća. Sve što znam jest da moram naskoro umrijeti, a najpoznatija mi je sama smrt kojoj ne mogu izbjeći.
Kao što ne znam odakle sam, tako ne znam kamo idem. Znamo samo to da ću napuštajući ovaj svijet zauvijek pasti u ništavilo ili u šake rasrđenog Boga. Ali ne znam kojoj ću od ovih dviju sudbina zauvjek pripasti. To je moje stanje, puno slabosti i neizvjesnosti. A iz svega toga ja zaključujem, da moramo provesti sve dane svog života ne brinući se da istražim ono što će mi se dogoditi. Možda bih mogao u svojim sumnjama pronaći neko razjašnjenje, ali neću da se radi toga pomučim, niti da napravim koraka da ga otkrijem; a zatim, prezrevši one koje izjedaju ove brige, bez opreza i bez straha ću se upustiti u tako velik događaj, pa se opušteno dati povesti u smrt bez ikakve izvjesnosti o tome da li će moje buduće stanje biti vječno.
Tko bi želio imati za prijatelja čovjeka koji tako raspravlja? Tko bi ga izabrao među ljudima da ga obavijesti o sebi? Tko bi se utekao njemu u tuzi? I napokon, čemu bio on u životu pristajao?
Zaista služi vjeri na slavu što za neprijatelja ima tako nerazumne ljude. I njihovo je protivljenje njoj tako malo pogibeljno da joj služi za ustanovljenje njezinih istina. Jer kršćanska se vjera nadasve trudi da ustanovi ovo dvoje; pokvarenost naravi i otkupljenje Isusom Kristom. No, ja još jednom ističem, ako joj ne mogu poslužiti da pokaže istinitost otkupljenja svetošću njihova života, divno joj barem služe svojim određenim osjećajima kao dokaz da joj je ljudska narav pokvarena.
Ništa nije čovjeku tako važno kao njegovo stanje, ništa mu nije tako opasno kao vječnost. Stoga je posve neprirodno ako naiđemo na ljude koji su ravnodušni prema gubitku svog bića i prema opasnosti od vječnih muka. Sasvim drugačije postupaju u svemu ostalome: boje se najneznatijih stvari, predviđaju ih, osjećaju ih. I čovjek koji provede mnogo dana i mnogo noći u gnjevu i u očaju zbog gubitka nekog položaja ili zbog neke zamišljenje uvrede svoje časti, taj isti čovjek zna da će sve smrću izgubiti, i to ga ne uznemirjuje niti zbunjuje.
Strašno je vidjeti kako je isto srce istodobno osjetljivo na najneznatnije stvari, a čudnovato neosjetljivo za one najveće. To je nehsvatljiva opčinjenost i nadnaravni drijemež koji ukazuje na vrlo moćnu silu koja ga uzrokuje.
Morao bi nastati čudnovat prevrat u čovjekovoj naravi da bi se on mogao hvaliti sa stanjem u kojem živi, u kojem je teško shvatiti da bi itko mogao biti. Pa ipak, iskustvo mi pokazuje da ih ima veoma mnogo, i to bi bilo čudno kad ne bismo znali da se većina od ovih pretvara i da nisu uistinu takvi. To su ljudi koji su čuli govoriti da je takvo ponašanje otmjeno. To oni zovu odbaciti jaram i pokušavaju to oponašati. Ali ne bi bilo teško pokazati im koliko sebe varaju kada na tom putu traže ugled. To nije put k njemu, pa ni među svjetskim ljudima koji zdravo sude o stvarima i koji znaju da je jedini put da u tome uspiju ovaj: pokazati se čestit, vjeran, pronicljiv i sposoban da budeš koristan svome prijatelju, jer ljudi po prirodi ljube samo onoga koji im može koristiti. Ali koja nam korist od toga kada slušamo gdje se za nekoga govori da je stresao sa sebe jaram, da one ne vjeruje u jednog Boga koji nadzire njegove čini, da on sebe smatra jedinim gospodarom svog ponašanja, da on ne misli položiti o tome računa nikome osim sebi? Misli li taj da nas je time sklonio da se odsad iskreno u njega pouzdamo, da od njega očekujemo utjehu, savjete i pomoć u svakoj životnoj potrebi? Pretpostavaljaju li oni da su nas ugodno razveslili kad nam kažu da oni smatraju dušu tek za malo vjetra i dima, nadasve kad nam to kažu s nekim ponosnim i zadovljnim naglaskom? Zar se to može reći veselo? Nije li to, naprotiv, nešto najtužnije na svijetu?
Kad bi ozbiljno o tom mislili, vidjeli bi da su to tako krivo shvatili, posve u opreci sa zdravim razumom, u proturječju sa čestitošću, i u svakom pogledu tako daleko od otmjenosti koju traže, da bi prije bili kadri nekoga popraviti nego pokvariti one koji bi imali sklonosti da ih slijede. I zaista, navedi ih da iznesu svoje mišljenje i svoje razloge na temelju kojih sumnjaju u religiju, pa će vam reći tako bijedne i niske razloge da će vas uvjeriti u protivno. Jednom im je netko vrlo umjesno rekao: "Ako nastavite raspravljati na takav način, zacijelo ćete me obratiti." Taj je pravo rekao, jer tko se nebi zgrozio što dijeli ista mišljanja s osobama toliko vrijednim prezira.
Stoga bi oni koji samo hine takva mišljenja biti vrlo nesretni kad bi se prislili da postanu kakvi po prirodi nisu, najdrskiji među ljudima. Ako su duboku u srcu zlovoljni zato što nemaju više spoznaje, neka to ne kriju, takvo priznanje nije sramotno. Sramotno je ne sramiti se. Ništa više ne odaje krajnju slabost duha nego kada se ne zna kolika je nesreća čovjekova bez Boga. Ništa ne kazuje više loše nagnuće srca nego kada se ne čezne za istinom vječnih obećanja. Ništa nema kukavnije nego se graditi junakom protiv Boga. Nek ostave svoje bezboštvo onima koji su tako nesretni došli na svijet da su uistinu za to sposobni. Nek budu bar čestiti ljudi kad ne mogu biti kršćani, pa nek priznaju najzad da postoje sam dvije vrste ljudi koje smijemo nazvati razumnima: oni koji služe Bogu svim srcem jer ga poznaju, i oni koji ga traže svim srcem jer ga ne poznaju.
Pascal, Pensées(194)
PS
Pacal na kraju ovog razmišljanja savjetuje onima koji žive ne poznavajući Ga i netražeći Ga da posvete pokoji sat, koji bi inače nekorisno potratili, čitanju redaka koje zapisuje.
Savjet vrijedan slušanja.
