Iz nekog razloga javila se neobična ideja da oni koji ne vjeruju u čuda o njima promišljaju mirno i nepristrano, dok ih oni koji vjeruju u čuda prihvaćaju samo vezano uz neku dogmu. No, zapravo vrijedi obratno. Vjernici u čuda prihvaćaju ih (ispravno ili pogrešno) zato što imaju dokaze za njih. Oni koji ne vjeruju u čuda negiraju ih (ispravno ili pogrešno) zato što se drže doktrine protiv njih.
PS
Neki će povjerovati u čudo jer će vjerovati dokazima i svjedočanstvima, a "skeptici" će ih odbacivati jer njihova dogma kaže da su čuda nemoguća. Ukoliko im pokušate skrenuti pažnju na dokaz (i svjedočanstvo) reći će da su protivna (njihovoj) dogmi a to znači da su nemoguća, ne treba niti gledati dokaze.
Dakle, upravo su "skeptici" ti koji se drže svoje filozofije i svoje dogme, a ne činjenica. (Čuda su protivna onome što se obično događa pa, prema njima, možemo odbaciti svaku tvrdnju o njima.)
---
Ponavljem komentar iz jednog ranije objavljenog posta;
Čudo je pak jedinstven događaj, ukoliko ga želite istražiti morati ćete ga istražiti kao povijesni događaj, ovisimo o svjedocima, indirektnim opservacijama, dokazima o okolnostima. [...] pretpostavljam da će ih [čuda] danas povezivati sa znanošću, odnosno reći da nisu znanstveno moguća. No, znanost se bavi kvantitativnim svojstvima materijalnih interakcija, metode znanosti se ne bave čudima u tom smislu. Naravno da neko "čudo" ne odgovara onome što se uobičajeno događa, upravo zato i jesu potencijalno zanimljiva.
Ipak, katolici vjeruju da činjenice, koliko god bile izvanredne, nisu nešto u što trebamo sumnjati na temelju dubioznih ideja.
(Postoje strogi kriteriji utvrđivanja činjenica oko čuda, vezano uz kanonizaciju itd.)
