Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu - A. Plantinga

Trenutno, i posebno u akademskog svijetu, postoji raširena sumnja i agnosticizam o samom postojanju Boga. Ali ako ne znamo postoji li takva osoba kao Bog, ne znamo prvu stvar (najvažniju stvar) o sebi, o drugima i o našem svijetu. To je zato jer (iz perspektive modela) najvažnija istina o nama jest činjenica da nas je stvorio Gospodin, i da naše daljnje postojanje potpuno ovisi o Njemu.

Ne znamo u čemu je naša sreća, i ne znamo kako je postići. Ne znamo da smo stvoreni na Božju sliku, ne shvaćamo značaj karakterističnih ljudskih fenomena poput ljubavi, humora, avanture, znanosti, umjetnosti, glazbe, filozofije, povijesti itd.

Alvin Plantinga, Warranted Christian Belief

PS

Plantinga prihvaća drugačiju filozofiju od klasičnog teizma, ali ovdje je dovoljno prepoznati da ističe problem s onima koji negiraju Božju opstojnost odnosno onima koji tvrde da je pitanje na neki način nebitno.

Često ćete čuti primjerice da djecu ne bismo uopće trebali podučavati o Božjoj opstojnosti – kao da se radi o pitanju postoji li paran ili neparan broj zvijezdi na nebu, kao da takvo ignoriranje ili negiranje nema nikakvih posljedica. (Naravno, takvo negiranje ima ozbiljnih problema, i dovodi u pitanje najosnovnije stvari i principe – primjerice, kada govorimo o klasičnim dokazima za Božju opstojnost, ako ćete negirati Božju opstojnost ujedno ćete negirati i kauzalnost, psr ili čak i sam princip kontradikcije, itd. No, ostavimo po strani takve rasprave i argumente s kojima većina nije nažalost niti upoznata, dovoljno je spomenuti da Božja opstojnost nije neka nebitna stvar, niti je Bog neka obična stvar u stvorenome svemiru.)

Što se tiče utjecaja Božje opstojnosti i naših života, očito je da ima najdublje implikacije. Tradicionalna moralna teologija naučava da je Bog konačna svrha čovjeka i njegovih čina, tako da je čovjek dužan svim svojim činima težiti Bogu i slaviti ga. Poznat je zapis Sv. Augustina "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!"

Slično Pascal zapisuje u mislima da postoji ponor – i potraga za srećom - koji može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog. (Prenio sam tu misao u postu Taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog)

Kakva molitva je potrebna presušenom i oholom intelektualcu?

Nekim dušama je apsolutno potrebna molitva, intimna i duboka molitva; drugačiji oblik molitve im neće biti dovoljan. Postoje inteligentni ljudi teškog karaktera; intelektualci koji će presušiti u svom radu, u istraživanju, tražeći se u ponosu; osim ako vode život istinske molitve, a za njih bi to trebao biti život mentalne molitve. Jedino im ona može pružiti djetinju dušu u odnosu s Bogom... Jedino ih ona može poučiti dubokom značenju Kristovih riječi: "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Stoga je važno, posebno za određene duše, ustrajati u molitvi; ako to ne čine, gotovo je sigurno da će napustiti unutarnji život i možda propasti.

Reginald Garrigou-Lagrange, The Three Ages of the Interior Life, vol. I 

PS

Pronašao davno na blogu gdje se autor zapitao kakva molitva je prikladna oholom intelektualcu?

Pretpostavljam da pojam "mentalna molitva" znači isto što i misaona molitva odnosno "unutarnja molitva" - kontemplacija. (Primjerice kao što navodi katekizam, u usporedbi s usmenom molitvom, i razmatranjem.)

Sveta Terezija je poznata upravo po razmišljanjima o toj temi. Kanal Hrvatskihkarmelićana na yt, objavio je više razmatranja o tome; primjerice Misaona molitva u tradiciji Karmela, Karmelićani o molitvi 3 - Štoje nutarnja molitva?, Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života itd.

(Nisam previše koncentirano pogledao izlaganja jer mi je yt preporučio jedan franjevački kanal s nekoliko zanimljivih snimaka, uz današnji blagdan Memorare - Spomeni se)

PPS

Naravno, nutarnja molitva nije samo za "intelektualce", možda joj najmlađi ili jednostavnijeg razmišljanja neće posvećivati toliko pažnje, ali nutarnje promišljanje i molitva bi trebala pratiti ono što proživljavamo.

Sjećam se jednog američkog komentatora koji je ustvrdio da uvijek u crkvi razmišlja o njenoj fascinantnoj povijesti, arhitekturi, umijeću ljudi koji su je izradili, činjenici da se ljudi okupljaju s istim ciljom itd. Iako takve stvari mogu biti dio argumenta (ljepote, istine, reda, želje itd.), kada se govori o unutarnjoj molitvi misli se na nešto drugo. (Netko je opisao tog komentatora kao loše katehetiziranog – zbog nekih drugih razloga. Njegov komentar nije imao veze s unutarnjom molitvom, samo sam se sjetio njegove primjedbe kao primjera "nutarnjeg" razmišljanja koje se ipak bavi nečime drugim.)

Misli bi nam ipak trebale biti okrenuti čemu svjedočimo i čemu prisustvujemo; pretvorbi, činjenici da je to ista stvar koja je prisutna na posljednjoj večeri itd. Misa nije simbol, nije "sjećanje", nije kopija, nego je ista stvar kao posljednja večera. Kada ste na Misi to je kao da ste na onom istom mjestu (Posljednje Večere) gdje Vas Isus poziva poznatim rječima.

(No, to je opet tema o kojoj nisam u stanju pisati. I molitva je puno širi pojam, o unutarnjoj molitvi možete pronaći više yt snimki. Garrigou-Lagrange je također objavljivao opširno o duhovnom životu.)

O lažima lažnog (rodnog) studija - "Učionice su uvijek polje borbe"

Komentirajući najavljeno pokretanje "rodnih studija" na filozofskom fakultetu neki su izrazili zabrinutost oko poticanja i financiranja studija. Drugi su se pak zapitali hoće li takav studij imati ikakvu edukacijsku vrijednost odnosno tko bi zaposlio rodne stručnjake. 

Javljanje takvih pitanja ne iznenađuje jer prigovori financiranja danas zamjenjuju raspravu oko toga što je istinito ili dobro, što bismo i zašto trebali činiti. To ne znači da financiranje nije bitno, ali živimo u društvu u kojem više ne postoji potreba opravdavanja pojedinog poreza ili poticaja. Demoralizirani, spremni smo sve prihvatiti. (Ideja i svijest temelja istinske slobode ne postoje.) Ionako će oni koji vode takve studije reći da je kapitalizam nepravedan, a to znači da ne moraju opravdavati svoje pokušaje preusmjeravanja sredstava u bilo kojoj mjeri ili s bilo kojim ciljem.

Mnogi se pitaju tko bi zaposlio rodne stručnjake jer je upitno koje znanje i vještine stječe student. Točnije, ne samo da student nakon takvog studija neće ništa naučiti, nego će naučiti toliko stvari koje su jednostavno pogrešne. Ipak, to ih ne bi trebalo spriječiti u pronalasku zaposlenja. Nije potrebno puno promjena da uvedemo zakonsku obvezu da svaka javna institucija, ili tvrtka s određenom razinom prihoda i brojem zaposlenih mora imati stručnjake rodnih studija koji će upravljati procesima unutar te organizacije. Naravno to bi dovelo do manje učinkovitost, ometalo bi ostvarivanje ciljeva organizacija, ali rodne politike imaju prioritet pred takvim sitnicama.

Gradonačelnik grada s najvećim proračunom je u svome predizbornom programu najavio da je potrebno javne natječaja uvjetovati pristajanjem na njegovu politiku ("javnu nabavu ćemo koristiti kao sredstvo za postizanje društvenih ciljeva"). Već postoje propisi i međunarodne konvencije koje zahtijevaju takvo nadgledanje. One koji se usprotive lako je kazniti, u konačnici i zatvoriti.(Inače bi dodjelivanje sredstava vlastitim prijateljima bilo pogrešno, ali kada to rade progresivne sile, onda se jednostavno radi o izgradnji napretka i boljeg društva, zato i jesu na vlasti.)

Područje školstva i obrazovanja je također neiscrpan izvor radnih mjesta, tko je osposobljen predavati građanski odgoj u najavljenim oblicima ako ne takvi stručnjaci? (Postoji čitav skup vladinih i kvazinevladinih ureda koji zahtijevaju takve "kvalifikacije".)

Dakle, iako diploma ne donosi stvarno znanje, za posao se ne treba bojati. Jedan od zadataka takvih ljudi upravo i jest uvećavanje te širenje problema koje navodno rješavaju.  Zašto bi ikada odbacili takvu moć, svoju buržujsku egzistenciju; to im je čitava karijera.

***

Ne pratim toliko medije, ali u skladu s reakcijama na neke ranije slučajeve, očekivali bi svakodnevne žestoke reakcije kolumnista i uglednih znanstvenika. Ako jedna Borasova riječ u govoru može izazvati lavinu reakcija, što će tek čitav takav studij.

Promicanje feminističke metodologije koja sprečava androcentričnu znanstvenu manipulaciju, i koja se oslobađa ograničenja tradicionalne znanosti sigurno izaziva one koji toliko brinu o promociji znanosti. Kada voditeljica budućeg studija tvrdi da je predavaonica "važno polje borbe", kada se zalaže za reformu koja će usmjeravati "profesorijat" prema feminističkoj epistemologiji i principima feminističke metodologije u nastavi, sigurno će mnogi reagirati.

O introvertima i druženju

Filozof Vallicella u postu After Socializing daje nekoliko (autobiografskih) opaski;

Često se nakon druženja iznerviram samim sobom. Zašto? Jer sam si dopustio da upadnem u besmislene razgovore koji su parodija stvarnih razgovora. Novi Zavijet oštro piše o ispraznim rječima (Mt 12,36);

"A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji"

Snažna poruka; nešto mekši je Rogersov savjet;

"Nikada nemoj propustiti priliku da držiš jezik za zubima"

---

U postu Introverts and Inwardness pak zapisuje;

Dok se ekstrovert pronalazi u druženju, introvert se u njemu gubi; Doživljava gubitak svoje nutrine koja mu je toliko važna, dragocjeni biser, kojeg se ne predaje svojevoljno. Soren Kierkegaard u svome dnevniku jasno opisuje užasan osjećaj takvog gubitka

"Upravo sam se vratio sa zabave na kojoj sam bio u centru pozornosti; bacao sam duhovite fore, svi su se smijali i divili mi se – ali nakon tog iskustva otišao sam, zapravo žurno pobjegao (preko dužine zemljina polumjera --------------) i poželio se upucati. "

PS

Možda se, slično Kierkegaardu, osjećate ne kao da bi se upucali, nego kao da se jeste upucali, ali to bi jednostavno mogla biti posljedica sredstava pomoću kojih ste odlučili postati druželjubljiviji. (Ili ako ćemo medikalizirati stvar, nuspojeva lječenja društvene anksioznosti etanolom.) Opijenost bi mogla objasniti i uvjerenost da ste bili duša zabave.

Zašto se sva Zapadna društva uvijek (slučajno) kreću prema Ljevici? - BGC

 Prvi korak je bio zapadnjačko napuštanja kršćanstva – od vrha (najobrazovaniji, najmoćniji, najvišeg statusa) prema dolje. Napuštanje razvodnjavanjem (liberalno kršćanstvo, kršćanski socijalizam, itd.) i sve većim prihvaćanjem ateizma (agnosticizma).

Društvo koje je svijet doživljavalo kao stvoreni, svrhoviti i smisleni za svaku osobu – i u konačnici usmjeren prema vječnosti; zamijenjeno je društvom koje promatra svijet kao skup slučajnosti i determinizma – jedino značenje i smisao je za smrtnog života; a stvarnosti je samo ono što je materijalno, mjerljivo.

Postalo je mainstream, normalno i obvezno u javnoj sferi promatrati život (u suštini, u stvarnosti) kao stvar subjektivnih osobnih emocija na osi užitka i patnje. Stoga, ne može postojati stvarna ideja napretka, pozitivne promjene - bilo za pojedince ili za društvo u cjelini. Znamo da se sve kreće slučajno [tokom vremena].

Napuštanje kršćanstva kao najvažnije stvari je ujedno bilo i napuštanje dugoročne svrhe.

Ali ako se sve kreće slučajno i prepušteno je slučaju – kako to da je kretanje uvijek u smjeru prema ateizmu i političkoj Ljevici? (Najdesnije stranke desnice su daleko ljevije od najvećih socijalista prije sedamdeset godina. Promjene su toliko brze da ih možete pratiti na skali od par godina.)

Dakle imamo doslovno bezumno društvo koje je izgubilo kapacitet da govori, ili tek misli, s bilo kakvom koherencijom o bilo čemu? (Koliko god da to bilo hitno i važno). Unatoč tome, nikada se ne krećemo "od" takve bezumnosti, nego uvijek "prema" njoj.

Prema meni, kada bi slučajno kretanje bilo stvarno sve što jest, onda bi kretanje bilo nasumično – naprijed nazad ili lijevo desno – a ne u jednom smjeru.

Ako su ljudi (posebno najobrazovaniji, najmoćniji i najvišeg statusa) stvarno nošeni slučajem – kreću se bez organizacije ili smjera; što onda osigurava kretanje u jednom smjeru? [...]

PS

Preneseno iz BGC-ova posta, Demons with a thumb in the scales: why have all Western societies 'drifted' always-Leftward?

Iz naslova izvornog teksta možete pretpostaviti njegovo objašnjenje (entropija ili slučajnost ne bi objasnili smjer). Prema njemu, postoje različite vrsta demona koje dominiraju u različitim trenucima povijesti. Trenutno dominiraju oni čije zlo je organizirano, sustavno, birokratsko, materijalističko, totalitarno. Zlo je hladno, negira ljude, negira duhovno, kvantitativno (negira kvalitet). Postoje druge vrste demona, Primjerice oni koji pokreću pohotu, sadizam, zavist, oholost, neumjerenost itd.; Ali danas su najmoćniji, i najmanje prepoznati ovi prvi.

BGC dobro primjećuje fenomene u društvu, ovisno o području zna ponuditi i dobro objašnjenje, ali neka rješenja koja nudi su, malo je reći, pogrešna. Mislim da se u ovom razmišljanju o dvije vrste zla oslanja na Steinerovu podjelu, od njega je preuzeo ideju i prilagodio je. (O Steineru znam samo da je imao različite teorije koje su toliko pogrešne da ih je teško nazivati i pseudoznanstvenim, ali, navodno je uspješnije pisao o drugim temama. Ipak, pretpostaviti ću da su te njegove teorije još gore od prvih. Mislim da ih i BGC smatra pogrešnim, ali koristi neke njegove uvide.)

No, zaustavimo se mi samo na dijagnozi fenomena. BGC je u pravu, zapravo tu nema ništa kontroverzno, i sekularni čitatelj bi se složio da je u jednom trenutku napuštena svrha i smisao, smatra li to pozitivnim ili lošim je već druga stvar - jesmo li nešto izgubili ili smo oslobođeni. (Ne mislim da je takvo napuštanje bilo opravdano, ali se dogodilo)

---

Nisam upoznat baš s podjelom i kako je objašnjavaju, ali korisno je primjetiti da postoje različite stvari koje nas odvajaju od dobra. Možda netko primjerice nije pohotan, sklon takvim užicima, ali to ne znači da ne postoje druga zla, koja se drugačije manifestiraju. Možete djelovati protiv Dobra na različite načine.

BGC je preuzeo i prilagodio tipologiju zla. Prema njemu postoje više vrsta zla. primjerice luciferijanska (Srdžba,Pohota, Oholost) koja su nekoć dominirala, ali industrijalizacijom i specijalizacijom najdominantnija zla su postala ona Ahrimanska (Strah, Zamjeranje i Očaj). Danas ne svjedočimo zlu poput onog sredine prošlog stoljeća (koje su činili ateističko-socijalistički diktatori poput Lenjina, Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Polta itd.); Luciferijanska nisu danas tako česta. Nakon ahrimanskog dolazi soratičko, koje ima još negativnije motivacije, zlo postaje negacija dobra, cilj je uništavanje dobra i ljepote. (Ili drugim rječima, imamo; pohotno-mučiteljski, sistemsko-birokratski i negativno-destruktivni. Mase su sklone prvom, elite drugome. Običnim ljudima je teško prepoznati motivaciju elite, a elitama kamo vodi njihov svijet neprekidnih laži.)

Luciferijansko zlo je impulzivno, u potrazi za užitkom, psihopatska vrsta zla – poput bijesnog nasilja rata, ili pohlepne pohote koja vodi seksualnu revoluciju.

Ahrimansko je drugačije, hladno, racionalno, sistemski oblik zla. (Definicije, zakoni, regulacije i birokracija, mehanizmi mikrokontrole.) Ahrimansko zlo je totalitarno, birokratsko, strateško... Takvo zlo je prisutno u onom društvu koje je organizirano tako da traži zlo koje je definirano kao dobro, može se raditi o zlu bez užitka, zlo kao industrijski proces. Suvremenu seksualnu revoluciju ne vode strašću obuzete Kaligule nego bezdušni službenici. (Seksualnu revoluciju danas ne možete opisati samo kao luciferijansku, nego ahrimansku, radi se o planiranoj strategjii birokrata koji se koriste misijama UN-a, zakonima EU, međunarodnim komisijama, vodiljama, modelima itd.)

Sigurno postoji ispravnija podjela takvih zala, pa je ovo možda nepotrebna distrakcija, ali nisam s time upoznat. (Primjerice, vezano uz današnje čitanje o Ahabu, Jezabelin duh itd.)

Pravo Ljevičarstvo baš briga o implementaciji (trenutne) Ljevičarske agende - BGC

Zamka je materijalističke perspektive među onima koji (misle da) se protive Ljevici, primjetiti da će glavni stup trenutne ljevičarske agende – a to je seksualna revolucija – vjerojatno biti pobijeđena od strane multikulturalizma.

Dati takvu primjedbu kao kritiku – kao da se radi o Ljevičarskoj pogrešci – ili nečemu što oni koji kontroliraju ljevičarsku agendu nisu primijetili je – preidealistično.

Ne radi se o nikakvom konfliktu, niti previdu, nego o važnom tragu stvarne naravi Ljevičarstva i stvarne agende – agende koji nema veze s onom koju nam navodi Ljevica.

Prava Ljevica ne brine uopće o društvenoj pravdi, socijalizmu, antirasizmu, feminizmu, pacifizmu, homoseksualnoj ili trans agendi ... Zašto bi onda brinuli ako multikulturalizam pobijedi seksualnu agendu?

Prava Ljevica ima duhovnu agendu, i koristi "izme" kao trenutno, svrsishodno, jednokratno sredstva prema tom duhovnom cilju.

PS

Van pitanja tko je vođa Ljevice i koji su njezini konačni ciljevi – ako takvi postoje, ostaje činjenica da Ljevica nema nikakvih problema s naglim napuštanjem skupina o kojima navodno brine. Primjerice, nekoć je navodno bila jako zabrinuta za radničku klasu, ali već duže vrijeme je promatra kao jednog od najbitnijih neprijatelja.

Možete čuti kritiku da Ljevica napušta feminizam u ime nekih seksulnih manjina, ili te manjina u korist rodnih manjina, pa opet te nove manjine u ime imigracije itd. Takva kritika pretpostavlja da Ljevica stvarno brine za njih, ali iako to pojedinci čine, Ljevica kao takva očito ne.

Kod nas imate osobe koje su bile dio sustava koji nije nimalo mario za različite naprednjačke ciljeve, ali su odjednom postali žestoki zagovaratelji; aktiviste koji sele iz jedne u drugu udrugu kojima je jedno zajedničko da su protiv tradicije i razuma. Što god im trenutno koristi, spremni su i iskoristiti, ali već sutra i napustiti.

Ljevičarski Aktivisti su tek vrh ledene sante – BGC

Koliko god dobro izražena, sekularna polemika protiv političke korektnosti i njenog vodstva ([eng. Social Justice Warriora – SJW, ratnika za društvenu pravdu] uvijek podcjenjuje dubinu, prodornost i ozbiljnost problema sekularnog Ljevičarstva; implicirajući da "samo" kada bi "dovoljno" ljudi "uzvratilo"" onda bi mogli uništiti čitav poduhvat političke korektnosti i došlo bi do razumnije politike.

U redu, ali sve ovisi o "kada bi". Ljudi ne "uzvraćaju" niti će to učiniti protiv političke korektnosti jer nemaju motivacije. Motivacija je problem. Politička korektnosti i SJW ne bi se nikada pojavili, preživjeli i napredovali da postoji motivirani otpor.

Pojam SJW sam po sebi implicira da postoji razumna većina koju je prisilila fanatična manjina SJW-a; Ali većina se manje ili više slaže s Ljevičarstvom, i tolerira SJW jer vjeruje da imaju dobre motivacije i da im je "srce na pravom mjestu". [...]

Većina Zapadne civilizacije, barem oni moćni, vjeruju da su politički korektni SJW u svojoj osnovi motivirani dobrom – odobravaju nihove ciljeve. Zato je SJW-ima lako djelovati.

"Normalni" zapadnjaci se više boje "kršćanskih fundamentalista" (tj. pravih kršćana) nego SJWa- jer se boje (točno) da kršćani žele uništiti kulturu ovisnosti o masovnim medijima, seksualnu raskalašenost, opijanje i droge, plandovanje i konzumerizam... općenito "zabavu", a za sekularno društvo koje ne vidi nikakav smisao života, ništa poslije smrti – to je nepodnošljivo.

Prema tome, Kulturni Rat je tek površina Neviđenog Rata između sila Dobra i Zla – a u tom Neviđenom ratu, sile zla dominiraju na Zapadu jer (možda prvi put u povijesti) ljudi ne žele da Dobro pobijedi; jer smatraju da je Dobro zlo – a zlo Dobro.

Suvremenim zapadnjacima je ideja vlastite iskvarenosti naprosto neshvatljiva, smiješna, uvredljiva; negirati će da postoji išta pogrešno u njihovom životnom stilu i ciljevima, filozofiji života. O sebi razmišljaju kao o dobrim ljudima (sigurno nisu zli kao neki ljudi) koji žele biti sretni – a "sretno" znači da vam je "udobno", prosperitetni ste, visoke pozicije, bez patnje ili boli – i to je to. Ne postoji ništa više ili drugačije što bi oni željeli jer... ništa više niti ne postoji.

Prema BGC-u, oni koji se bore protiv SJW-a ne shvaćaju o čemu se radi, vide samo vrh te sante, zapravo ih podržavaju ne samo svi moćnici nego na određenoj razini i većina populacije. Postoji više vrsta sekularnih društava, ali sva su skrenula prema Ljevici (uz nekoliko djelomičnih otpora poput Thatcher u UK, ili Reagan u SAD-u, dugoročno nebitnih.)

Smatra da je pitanje hoće li društvo biti sekularno ili religiozno, Ljevičarstvo je moguće pobijediti samo religijom, a za to je potreban vjerski preporod.

Ipak, kako on u tome vidi i duhovni rat, to znači da, iako se iz ljudske perspektive Kulturni rat na Zapadu čini izgubljenim, postoje i Više sile tako da ne treba očajavati.

PS

BGC opisuje situaciju na Zapadu [2015., SJWs are just the tip of an iceberg of pervasivesecular Leftism: the Culture War is merely the surface of UnseenWarfare]. Pojam SJW-a je danas već zastario; nisam siguran da kritika takvih aktivista implicira ideju da oni koji ne pripadaju toj manjini imaju suprotne stavove, ali vjerojatno je mislio na neku konkretnu kritiku.

Osim toga, takvi naprednjački aktivisti stvarno guraju zakone i kulturu u svome smjeru, većina promjena nije bila rezultat demokratskog procesa nego sudačkog aktivizma suprostavljenog volji naroda (da ne spominjemo i sve medijske manipulacije i iskrivljenja koja također idu u korist takvih aktivista). Otpor takvoj ideologiji se guši koristeći silu države. Dovoljno je pogledati dvostruke standarde posljednjih godina, posebno u SAD-u, i način na koji se tretiraju aktivisti suprotnih opcija. Općenito govoreći, dobro organizirana manjina može upravljati većinom

To sve ne znači da je premoćna većina na strani konzervativnih vrijednosti, pravih konzervativnih vrijednosti, ali sumnjam da bi takva informacija iznenadila prosječnog tradicionalnog građanina, posebno vjernika koji je svjestan prevladavajućih vrijednosti u društvu.