O principima lošeg prijevoda – A. Esolen

Poznati američki prevoditelj i autor A. Esolen se u više navrata osvrtao na sumnjivu kvalitetu suvremenih američkih prijevoda i njihovu (poetsku) osiromašenost. (Iako se naravno ne radi samo o tome. )

U nastavku prenosim iz eseja; "A Bumping Boxcar Language" (2011.) u kojem kritizira jezik "NABiša" – tajni "službeni" jezik Nove Američke Biblije. Iznosi principe koji, prema njemu, oblikuju taj jezik. (Korišteni engleski izrazi i njihov smisao nije moguće u potpunosti prevesti, ali možemo prepoznati na što upozorava Esolen.)

Principi tog jezika su kako navodi; (I) Preferirati "općenito nad specifičnim, apstraktno nad konkretnim, nejasno nad preciznim; (II) Preferirati "srednji rod, neodređeno i bezlično"; te (III) Preferirati "uredski memorandum nad poezijom". Prenosim; 

Prvi princip: Dajte prednost općem nad specifičnim, apstraktnom nad konkretnim, nejasnom nad preciznim. Sjetite se kako je Isus govorio; "Kraljevstvo Božje je kao zrno gorušičino.“ Ljubav Božja je poput ljubavi oca koji je imao dva sina, od kojih je mlađi uzeo svoj dio nasljedstva i otputovao u daleku zemlju gdje ga je rasipao na bludnice. "Ne bacajte biserje pred svinje." Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom?"

Kako pretvoriti riječ Božju u jezik nabiša? Otupite je kad god je to moguće; pretvorite riječ Božju u mač tupe oštrice.

[Esolen spominje primjer poznatog psalma 23.] Točno to piše na hebrejskom. Prevoditelji [Biblije] kralja Jakova, naivni kakvi jesu, vjerovali su da im je zadatak u potpunosti se podrediti Božjoj riječi, njezinom značenju, konotaciji, slikovitosti, retoričkoj snazi. Pronašli su neobičnu složenicu tzal-maweth i zadrhtali od njezine ljepote. Zamislite da hodate tom dolinom [smrti]. Drveće se nadvija; čudna tišina nas obuzima; ne znamo što nas čeka. To je, nesumnjivo, jedna od najupečatljivijih slika u cijelom Svetom pismu. Većina engleskih Biblija je zadržava.

Ali u Novoj američkoj Bibliji piše: "Iako hodam mračnom dolinom, ne bojim se zla." Primijetite prigušivanje. Potvrdno "da" koje prevodi hebrejski gom, jednostavno je ugrađeno u veznik. Glagolsko vrijeme - hebrejski nema futur - sa svojim nježnim nijansiranjem pretpostavke i svrhe („Uzdajem se u Gospodina, potvrđujem da se neću bojati“) sveden je na obično sadašnje vrijeme; A onda se ta dolina smrti, dolina [sjena] koju svi ponekad osjetimo, reducira na običan i ugodan pridjev mračan [eng. dark].

U Nabbishu sve što je na bilo koji način specifično mora nestati. Uzmimo odlomak iz Propovijedi na gori: "I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih."

Kada je W.E. Barrett napisao svoj roman o zidaru Homeru Smithu koji je sagradio kapelu za samostan siromašnih časnih sestara izbjeglica iz Njemačke, nazvao ga je Ljiljani poljski jer je pretpostavio da svi točno znaju na koje Isusove riječi misli. Možemo vidjeti ljiljane poljske, hrabro cvijeće na njihovim dugim stabljikama, kako se njišu zemljom u zamahu tamnozelene i bijele boje. I to je upravo ono što grčki kaže, ta krina tou agrou. Promatramo ih, razmatramo, kako rastu. Verzija kralja Jakova replicira naglasak grčke rečenice, snažnu pauzu nakon polja, a zatim koncentraciju naše misli na jednu značajku ljiljana, naime, kako rastu. Ali u Nabbishu ne možemo imati ništa tako oštro ocrtano i delikatno specifično kao što su ljiljani ili polje, a također moramo ublažiti naglasak na ovom cvijeću savijajući ga u sredinu zavisne rečenice. Dakle sada imamo: "Učite se od načina na koji raste divlje cvijeće."

Radi li se o nezaboravnom stihu? Ne? Onda je vjeran duhu Nabbisha.

Izgubljeno u prijevodu – A. Esolen

Prevoditelj Anthony Esolen, u Lost in Translation (2011.) komentira suvremene američke prijevode;

Sada kada konačno imamo Novus Ordo preveden na engleski, vrijeme je da pogledamo druge (pogrešne) prijevode koji muče nas anglofone u Crkvi. Započeo bih s lekcionarom.

Apologeti onoga što nam nude svakog tjedna zalažu se za nešto što se naziva „dinamička ekvivalencija“, pod čime se podrazumijeva prijevod opće ideje izvornog teksta u nešto što tu ideju prenosi na jeziku primatelja. Ipak, sama premisa je pogrešna.

Da bismo vidjeli zašto, razmotrimo modernističku arhitekturu Bauhausa dvadesetog stoljeća. Arhitekti poput Le Corbusiera proglašavali su da će stvoriti "strojeve za stanovanje", navodno potpuno racionalne kutije dizajnirane za maksimalnu učinkovitost, za naše svakodnevne potrebe. Ali tko želi živjeti u kutiji? Groteskni stambeni kompleks Pruitt-Igoe u Saint Louisu, inspiriran modernističkim teorijama urbane obnove, brzo je postao leglo društvene dezintegracije i kriminala.

Ljudska bića su utjelovljene duše. Žude za ljepotom. Vole glazbu. Osmišljavaju poeziju. Talijanska domaćica na katu srednjovjekovne kamene kuće ukrašava svoj balkon geranijama. Čuva slike svojih nećakinja i nećaka u staklenoj vitrini s otmjenim kvakama, pored kipa Presvetog Srca Isusova.

Ne radi se samo o nekoj "ekstra" stvari, baš kao što ni hrana za ljudska bića ne predstavlja samo gorivo. Životinje proždiru; a ljudska bića slave obroke. Naše težnje za svetim izražavaju se na zemaljske, tjelesne načine, a naše najskromnije tjelesne potrebe, poput jedenja i pijenja, brige za bolesne, ili odmaranja, najljudskije su ispunjene onda kada upućuju na ono što nadilazi ljudsko - kao kada dijete klekne da se pomoli za svoje sestre i braću prije nego što zaspi.

To vrijedi i za naš jezik. Kada govorimo, ne prenosimo samo informacije kao kada se podaci unose u računalo. Izražavamo iznenađenje, zahvalnost, humor, tugu, ljubav. Uživamo u fizičnosti naših riječi. Dočaravamo cijele životne scene. Kombiniramo i rekombiniramo slike koje možda nikada prije nismo kombinirali.

Dakle, Isus ne kaže: „Kraljevstvo Božje ima nepovoljan početak“, već „Kraljevstvo Božje je poput gorušičinog zrna“. Ne kaže: „Čovjek ne bi trebao obraćati pažnju na djela milosrđa“, već "neka ti ne zna ljevica što čini desnica". Nije stvar samo u tome da je njegovo fraziranje prikladnije za jednostavne ljude koji trebaju vidjeti stvari da bi ih razumjeli. Radi se o tome da su i njegove misli i njegove riječi esencijalno poetske, prodirući u srž stvari sredstvom nedostupnom goloj apstrakciji.

Inspektorica Sanja – serija koja osvaja medije

Holmes i Watson poznati su i uigrani par, omiljeno štivo mnogih, ili su barem bili prije Istanbulske konvencije. Tada je policija odlučila da je vrijeme za "rodnu ravnopravnost". Nema više muških i ženskih timova, umjesto Watsona koji je premješten u drugi odjel sada imamo inspektoricu Sanju.

Ona nije samo inspektorica, ona je stručnjakinja za obiteljske odnose, educirana u svim modernim teorijama rodne ravnopravnosti, patrijarhata i sistemskog nasilja. Dok Holmes još uvijek traži otiske prstiju i motive, Sanja zna koji je pravi uzrok i razlog nasilja. Potrebno je slušati njezin autoritet.

Jedna scena iz "Inspektorice Sanje";

---

(Detektiv Holmes stoji s lulom pred vratima stana i kuca.)

Inspektorica Sanja (u staroj pidžami, sjedi na kauču, skrola vijesti): Što je sad opet, Holmes?

Detektiv Holmes (ulazi nervozno): Brzo, inspektorice Sanja! Stravično ubojstvo u centru.

Sanja (ne diže pogled s ekrana): Znam. Javili su mi.

Holmes (zatečen): Onda znaš da je hitno! Načelnik nas zove odmah na mjesto zločina!

Sanja: Nema žurbe. Već sam riješila slučaj. Znam tko je kriv. Najbolje da prvo popijemo čaj.

Holmes (podiže obrvu): Znaš? Kako dovraga znaš? Policija je stigla prije 20 minuta, još nisu ni identificirali tijelo, a ti već znaš tko je počinitelj?

Sanja (pokazuje prema kuhinji): Holmes, skuhaj nam čaj.

Holmes (iznervirano): Nemamo vremena za čaj! Žena je mrtva, susjedi su u šoku, mediji već divljaju. Skuhaj sama čaj.

O štovanju svetaca – J. Kuničić

U radu "Hagiodulija u privatnom i u javnom životu" Jordan Kuničić se bavi pitanjem igra li štovanje svetaca ulogu u povijesti spasenja kako se ona danas [1974.] odvija. 

Prenosim par misli; 

Štovanje svetaca je prije svega zahtjev sinovske odanosti, ljubavi djeteta prema svome nebeskom Ocu. Može li se zamisliti vjernik koji bi u načelu odbio štovanje svetaca? Zanijekao opravdanost toga štovanja? Ne bi im se htio moliti, niti uzimati za životni uzor? Postupak bi takvog »vjernika« bio više nego dogmatski sumnjiv, s moralne strane riskantan, prudencijalno posve neispravan, možda i javno sablažnjiv. Jednostavno rečeno: jer su sveci od Boga određeno sredstvo ili faktor preko kojega se odvija otajstvo spasenja.

Bio čovjek sam ili u društvu, vezan je totalitetno, cjelinom svoga JA uz Boga. Uz tu ontološku povezanost nalazi se i korelatna dužnost štovanja Boga pa i u njegovim svecima. I doista u životu vjernika se nalaze mnoge pobožnosti prema svecima. Te pobožnosti mogu podržavati kultualni odnos prema Bogu. U njima se može osjetiti blizina Duha. Te pobožnosti u Božjem narodu spajaju vremena. Predavaju se iz generacije u generaciju. Očituju najdublje osjećaje srca. Projiciraju se u budućnost spasenja. U njima počesto govori jedna duša i jedno srce vjernika. Koncil nije mogao drugo nego preporučiti pobožne prakse vjernika, razumije se, koliko nisu u suprotnosti s autentičnim kultom, s liturgijskim propisima (SC br. 13).

Nema sumnje da se ponekad može iskusiti, osjetiti, kako javno i svečano štovanje svetaca djeluje na psihu vjernika, Tu se osjeti neko jedinstvo, puls zajedničkih osjećaja, potreba i želja. Te svečanosti zbližuju narod, obitelji, One pružaju neko vjersko svjetlo, utjehu, snagu. Tu se s nekog gledišta prenosi povijest jednog naroda. Doživljaj tih svečanosti lako se ne zaboravlja. Sjetimo se npr. raznih hodočašća.

Taj psihološko-komunitarni moment dolazi više do izražaja ako se štovanje iskazuje svecima cijele Crkve, koji imaju »momentum univer- sale« (SC br. 111). Tu se u prvom redu nalaze Kristovi suradnici: Ivan Krstitelj, čiji se spomen 24. VI nazivao ljetni Božić, njegova muka 29. VIII. Također u te spadaju ona Tri Kralja, Marija iz Magdale, sv. Josip, pastiri, starac Šimun, Tim štovanjem kao da nastavljamo komunicirati sa životom i radom Kristovim u ovozemnoj egzistenciji. Združujemo se s cijelom Crkvom. Time držimo budnom svijest pripadnosti sa svima koji su neposredno radili na stavljanju u pokret otajstva spasenja.

Ispovjedajte se dobro; O isprikama i izgovorima

Nedavno sam naišao na jednu od onih lako dostupnih duhovnih knjižica jednostavnog izgleda i sadržaja koje ponekad možda ne djeluju toliko privlačnim, ali ako im pristupite na prikladan način možete prepoznati mudrost koju prenose i naučiti vrijedne lekcije. Namjenjene su vjernicima, ali vjerujem da svi koji im otvoreno pristupe mogu naučiti nešto.

Radi se o knjižici Ispovijedajte se dobro (dijalozi – primjeri i priprava za ispit savjesti), autor je svećenik Luigi Chiavarino. Možete je pročitati u pdf izdanju ovdje.

Slične duhovne knjižice možete povoljno kupiti ili naručiti u knjižarama, mnoge su dostupne i online za besplatno preuzimanje ili čitanje. Monfortanci na svojim stranicama imaju mnoštvo sadržaja, uključujući i neke od takvih knjižica. (Izdaje ih apostolski centar "sav tvoj", ali postoje mnoge druge koje bih ubrojao u tu kategoriju.)

Predgovor knjižice "Ispovijedajte se dobro" navodi kako je cilj da kao čitatelji upoznamo ; (a) Svu uzvišenost sv. Ispovijedi; (b) najveću važnost; da se njome dobro služimo; (c) nužnost, da je mnogo više posjećujemo, i mnoge druge stvari veoma lijepe u vezi s njom.

Prenosim dio vezan uz isprike i izgovore koje često možemo čuti o Ispovijedi. Pisano je u obliku dijaloga; u-učenik, s-svećenik).

***

Isprike i izgovori

U: Što se mene tiče, potpuno sam uvjeren u sve one prekrasne stvari, koje ste do sada kazali o izvrsnim koristima dobre i česte Ispovijedi. No, ima ih također i takvih, koji se ispričavaju i izgovaraju, da ne idu često ili da nikada ne idu. Molim vas, savjetujte mi, kako da ih pobijam i pobijedim?

S: Vrlo rado i to. Samo mi reci isprike i izgovore prvih i drugih.

---

U: Neki govore: Ja nemam grijeha za ispovjediti.

S: Da li je istina? … Duh Sveti veli, da i pravednik pada sedam puta na dan. Sv. Ivan Evanđelist piše: «Ako tvrdimo da nemamo grijeha, varamo sami sebe i istine nema u nama.» Oni koji kažu, da nemaju grijeha za Ispovijed, jadni su slijepci, koji ne poznaju svoju bijedu, a ne poznaju je upravo zato, jer se ne ispovijedaju dosta često. Čiste osobe ne trpe ni najmanje mrlje, ali onima, koji se ne čiste ne smetaju ni velike mrlje, ni blato.

Neki elegantan časnik upita nekog svećenika:- Velečasni, recite mi: da li se mora ispovijedati onaj tko ne griješi? … Ja se ne ispovijedam jednostavno zato, jer nikada ne griješim.

Na to mu svećenik spremno odgovori:

-Gospodine časniče, ja poznajem samo dvije vrste osoba koje ne griješe: djecu koja još nisu došla k razumu i luđake, koji su ga nesrećom izgubili. Časniku je bilo dosta za onaj dan.

---

U: Ja ne znam, što bih rekao ispovjedniku.

Prepoznavanje granica ljudskog razumijevanja – M. Adler

"Postoje istinski misteriji koji označavaju granice ljudskog znanja i razmišljanja. Mudrost se jača, a ne uništava, razumijevanjem njezinih ograničenja. Neznanje ne čini budalom u mjeri u kojoj to čini samoobmana."

Mortimer J. Adler, How to read a Book

---

"Ne moramo znati sve o nečemu da bismo to razumjeli; previše činjenica često je podjednako velika prepreka razumijevanju kao i premalo činjenica. Postoji osjećaj u kojem smo mi moderni ljudi preplavljeni činjenicama na štetu razumijevanja."

Mortimer J. Adler

---

"Sigurno ne bih mogao definirati ni pojam "hrasta" ni "slona"; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon."

Peter Geach,  O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova

Cjelovitost euharistijskog štovanja - J. Kuničić

U radu "Cjelovitost euharistijskog štovanja" (1969.) J. Kuničić;

Ušao sam u jednu katoličku crkvu. Jedva sam otkrio gdje se nalazi svetohranište s Presvetim, a po mjestu i veličini, kao i po prostoru, naglasak je postavljen na prazan oltar. Govore mi da se euharistijsko štovanje svelo jedino, ili gotovo jedino, na misu. Adoracije nema, a razumije se, još manje se može govoriti o procesijama. Tijelovo se ne slavi ništa više nego svaka nedjelja itd.

Došla mi je na pamet ona opće priznata istina izražena u rečenici: "Lex credendi – lex orandi". Ako tražimo dogmatsku pozadinu za stanje u toj crkvi, mogli bismo jednostavno uzeti crkvenu nauku izraženu npr. na tridentskom saboru. Tu bismo lako uočili da takva praksa ide donekle za osuđenom naukom vlastitom protestantima. [...]

PS

U spomenutom radu kojeg možete pronaći na poveznici Kuničić piše o Euharistijskom štovanju, ali još jednom mi je već sam uvod zanimljiv. Kuničić sigurno nije jedini koji se iznenadio posjetom "modernoj" katoličkoj crkvi.