U
radu kojeg se prenosi pod naslovom "On Being in Good Faith"
(objavljeno u Faith in Hard Ground), Anscombe se bavi time što
znače one popularna fraze poput "slijediti vlastitu
savjest". Rad je predstavljen pred skupinom katoličkih
filozofa, vjerojatno u kasnim pedesetima.
***
Rašireno je uvjerenje, implicitno među mnogim nekatolicima i eksplicitno među mnogim katolicima, da čovjek nije kriv kada čini ono što je u skladu s njegovom savješću. Sjetite se samo onih fraza kojima je cilj osloboditi nekoga krivnje; "iskreno je vjerovao da mora činiti ono što čini", "ponašao se u skladu s onime što smatra ispravnim". Određeni dokumenti podučavaju da je nemoguće smrtno sagriješiti bez potpunog znanja i potpunog pristanka, i da je ispravno djelovati po svojoj savjesti, da je grijeh djelovati protiv nje, čak iako je ono što savjest zahtijeva pogrešno, i općenito, da iskrene namjere [eng. good faith] oslobađaju krivnje. Mnogi će koristiti razlikovanje između materijalne i formalne grešnosti; stvar je formalno grešna (odnosno radi se o grijehu agenta) samo kada agent vjeruje da je to grešno ili pogrešno.
Primjetimo da je prema takvom razmišljanju dostatna nepromišljenost zaštita od počinjenja smrtnog grijeha. Osim toga, teško je vidjeti zašto bi bio smrtan grijeh odreći se vjere u Krista i Katoličku Crkvu jer barem nekad imamo slučaj da se čovjeku čini kako kršćansko vjerovanje neistinito ili nerazumno. Ukoliko pri takvom razmišljanju napusti vjeru kako možemo reći da zna da odbija istinu otkrivenu od Bog? Teško je uopće vidjeti kako je moguće razumom počiniti smrtni grijeh. Uzmimo za primjer kada netko zbog nepromišljene i nemilosrdne prosudbe ozbiljno okleveta. Obično nitko ne pomisli sada ću "nepromišljeno" prosuditi. Slično s iskrenošću, Ako sam iskren sve dok vjerujem u ono što govorim, tada me iskrenost ne oslobađa optužbe za klevetu.[...]
Kada se kaže da su potpuno znanje i pristanak nužni uvjeti smrtnog grijeha, izjava je nejasna. Vjerujem da se ponekad - čak često - podrazumijeva da ako agent u potpunosti ne razumije da je ono što čini pogrešno, onda ono što čini nije smrtni grijeh. Ta izjava može imati drugo značenje; ona može značiti samo da agent mora imati punu spoznaju da je ono što radi takvo-i-takvo, dok je takvo-i-takvo zapravo ozbiljno pogrešno, kako bi počinio smrtni grijeh. Na primjer, ako ne znam, dajući svom djetetu, recimo, piće, da je to smrtonosni otrov, onda nisam kriv za ubojstvo time što sam tako prouzročio njegovu smrt. Ali ako to znam, i dam piće s potpunom namjerom da ga ono ubije, onda na temelju jedne konstrukcije uvjeta 'potpuno znanje i potpuni pristanak', počinit ću smrtni grijeh, a činjenica da ja možda vjerujem da je ispravno ubiti ga nije narušavanje uvjeta za smrtni grijeh.
Mislim da je ovo značenje doktrine: jer ona ima očite veze s etičkom tradicijom aristotelizma, prema kojoj nepoznavanje okolnosti može spriječiti da neki čin bude dobrovoljan - a samo ono što je dobrovoljno može biti grijeh. Ali nepoznavanje principa nije uzrok dobrovoljnog, nego nitkova.
[...]
Ne mislim da bi uvjet trebao biti velikodušniji od toga. Jer granice dobrovoljnog daleko su šire od granica namjernog; ali grijeh u biti zahtijeva, ne namjeru nego dobrovoljnost. Čovjek možda nije kriv za ubojstvo iz namjere - tj. da je namjeravao ubiti nekoga koga je ubio i nije imao pravo tražiti ubojstvo - ali je ipak kriv za ubojstvo, u okolnostima u kojima je, ako nije znao što radi, to trebao znati. Ako vozi auto pretjeranom brzinom gradskom ulicom i pritom ubije jednu ili dvije osobe, možda mu nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi. Dakle, on nije namjeravao njihovu smrt; ali trebao je shvatiti što je vjerojatno, a to što nije shvatio to ga ne opravdava. I čini se smiješnim tvrditi da neopravdano ubojstvo, u okolnostima u kojima je čovjek mogao shvatiti da je razmišljao, nije smrtni grijeh, nije ozbiljno pogrešno. Ne pretpostavljam da je lud ili pijan, nego samo nepromišljen; a slučaj nije izmišljen. Možete reći: s punim je znanjem počinio smrtni grijeh vozeći se vrtoglavom brzinom gradskom ulicom. Ali razlog zašto je to činiti grijeh je taj što je opasno. Inače bi se tome moglo malo toga prigovoriti. Možda bismo trebali reći: čovjek koji to čini svjestan je opasnosti čak i ako na nju ne misli. Tada može postojati znanje bez realizacije. 'Nisam o tome razmišljao' ili 'Nisam o tome tako razmišljao' ne pobijaju znanje.[...]
Sveti Toma ima članak u Summa theologiae: Je li volja koja odstupa od pogrešne savjesti loša? Primjerice, ako čovjek misli da bi trebao počiniti blud, ali to ne učini, je li njegova volja loša? Odgovor svetog Tome na ovo pitanje, koje je, kako on kaže, pitanje obvezuje li kriva savjest, jest da obvezuje: takva je volja loša. Razlog je u tome što je dovoljno da volja bude loša ako ono što čovjek čini čini loše, tj. pod pojmom zla; tako da ako on misli da čini neku vrstu nedjela čineći određenu stvar, onda to formalno i čini. Ova točka doktrine dobro je poznata i dobro se uklapa u stav koji sam skicirala na početku.
Sljedeći članak svetog Tome manje je poznat i uopće se ne uklapa u taj stav. Jer u njoj on postavlja pitanje je li dobra volja koja je u skladu s krivom savješću; a to je, kako kaže, isto što i pitanje da li pogrešna savjest opravdava. Njegov odgovor je da je takva volja loša osim ako je pogreška, ili neznanje, vrsta neznanja koja čini čin nevoljnim. Nadalje, čini se da misli da je jedina vrsta neznanja koja čini djelo nehotičnim neznanje, bez ikakvog nemara, u pogledu neke okolnosti čovjekovog postupka. Npr., da bi se počinio preljub, mora se imati odnos s tuđim supružnikom; ako je čovjek to učinio svjesno, vjerujući da treba, onda je njegova volja loša, jer je zabrana preljuba dio Božjeg zakona, koji je čovjek dužan poznavati. Ali ako je mislio da je žena njegova žena - kao što bi se moglo dogoditi zbog njegovog neznanja o, recimo, prethodnom valjanom braku s njezine strane - tada bi ga njegovo neznanje, kao uzrok nenamjernosti njegovog postupka, opravdalo.
[...]
Postoji priča o jednom školarcu koji je rekao da su pribadače svake godine spasile milijune života time što ih nisu progutale. Netko tko pokušava objasniti što je tu apsurdno može reći da se negacija ne može nazvati uzrokom bilo čega. Međutim, ne pokvare li kuhari krumpir ne stavljajući sol u vodu? Zar signalisti ne izazivaju nesreće nedajući signale? [...]
PS
Anscombe dalje analizira još neke slučajeve i fokusira se na to što znači dobrovoljnost (davanja pristanka), jesu li i u kojem smislu naše misli "dobrovoljne".
Anscombe se pozvala na određene dokumente koji tvrde da je nemoguće smrtno sagriješiti bez punog znanja i punog pristanka, vjerojatno se krivo referencirala, ali doista postoje drugi dokumenti koji tvrde nešto slično. (Da je za smrti grijeh, uz tešku počinjenu stvar, potrebno i "dovoljno promišljanje" i "puni pristanak volje".)
U svakom slučaju, ideja koju komentira je zaista nešto što često možete čuti; da ukoliko "slušate vlastitu savjest" ne možete progriješiti. Ipak, očito postoji pogrešno shvaćanje uvjeta znanja i pristanka. (Rezultat su neki jako upitni pastoralni savjeti.)