O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti) – G.E.M. Anscombe

U radu kojeg se prenosi pod naslovom "On Being in Good Faith" (objavljeno u Faith in Hard Ground), Anscombe se bavi time što znače one popularna fraze poput "slijediti vlastitu savjest". Rad je predstavljen pred skupinom katoličkih filozofa, vjerojatno u kasnim pedesetima.

***

Rašireno je uvjerenje, implicitno među mnogim nekatolicima i eksplicitno među mnogim katolicima, da čovjek nije kriv kada čini ono što je u skladu s njegovom savješću. Sjetite se samo onih fraza kojima je cilj osloboditi nekoga krivnje; "iskreno je vjerovao da mora činiti ono što čini", "ponašao se u skladu s onime što smatra ispravnim". Određeni dokumenti podučavaju da je nemoguće smrtno sagriješiti bez potpunog znanja i potpunog pristanka, i da je ispravno djelovati po svojoj savjesti, da je grijeh djelovati protiv nje, čak iako je ono što savjest zahtijeva pogrešno, i općenito, da iskrene namjere [eng. good faith] oslobađaju krivnje. Mnogi će koristiti razlikovanje između materijalne i formalne grešnosti; stvar je formalno grešna (odnosno radi se o grijehu agenta) samo kada agent vjeruje da je to grešno ili pogrešno.

Primjetimo da je prema takvom razmišljanju dostatna nepromišljenost zaštita od počinjenja smrtnog grijeha. Osim toga, teško je vidjeti zašto bi bio smrtan grijeh odreći se vjere u Krista i Katoličku Crkvu jer barem nekad imamo slučaj da se čovjeku čini kako kršćansko vjerovanje neistinito ili nerazumno. Ukoliko pri takvom razmišljanju napusti vjeru kako možemo reći da zna da odbija istinu otkrivenu od Bog? Teško je uopće vidjeti kako je moguće razumom počiniti smrtni grijeh. Uzmimo za primjer kada netko zbog nepromišljene i nemilosrdne prosudbe ozbiljno okleveta. Obično nitko ne pomisli sada ću "nepromišljeno" prosuditi. Slično s iskrenošću, Ako sam iskren sve dok vjerujem u ono što govorim, tada me iskrenost ne oslobađa optužbe za klevetu.[...]

Kada se kaže da su potpuno znanje i pristanak nužni uvjeti smrtnog grijeha, izjava je nejasna. Vjerujem da se ponekad - čak često - podrazumijeva da ako agent u potpunosti ne razumije da je ono što čini pogrešno, onda ono što čini nije smrtni grijeh. Ta izjava može imati drugo značenje; ona može značiti samo da agent mora imati punu spoznaju da je ono što radi takvo-i-takvo, dok je takvo-i-takvo zapravo ozbiljno pogrešno, kako bi počinio smrtni grijeh. Na primjer, ako ne znam, dajući svom djetetu, recimo, piće, da je to smrtonosni otrov, onda nisam kriv za ubojstvo time što sam tako prouzročio njegovu smrt. Ali ako to znam, i dam piće s potpunom namjerom da ga ono ubije, onda na temelju jedne konstrukcije uvjeta 'potpuno znanje i potpuni pristanak', počinit ću smrtni grijeh, a činjenica da ja možda vjerujem da je ispravno ubiti ga nije narušavanje uvjeta za smrtni grijeh.

Mislim da je ovo značenje doktrine: jer ona ima očite veze s etičkom tradicijom aristotelizma, prema kojoj nepoznavanje okolnosti može spriječiti da neki čin bude dobrovoljan - a samo ono što je dobrovoljno može biti grijeh. Ali nepoznavanje principa nije uzrok dobrovoljnog, nego nitkova.

[...]

Ne mislim da bi uvjet trebao biti velikodušniji od toga. Jer granice dobrovoljnog daleko su šire od granica namjernog; ali grijeh u biti zahtijeva, ne namjeru nego dobrovoljnost. Čovjek možda nije kriv za ubojstvo iz namjere - tj. da je namjeravao ubiti nekoga koga je ubio i nije imao pravo tražiti ubojstvo - ali je ipak kriv za ubojstvo, u okolnostima u kojima je, ako nije znao što radi, to trebao znati. Ako vozi auto pretjeranom brzinom gradskom ulicom i pritom ubije jednu ili dvije osobe, možda mu nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi. Dakle, on nije namjeravao njihovu smrt; ali trebao je shvatiti što je vjerojatno, a to što nije shvatio to ga ne opravdava. I čini se smiješnim tvrditi da neopravdano ubojstvo, u okolnostima u kojima je čovjek mogao shvatiti da je razmišljao, nije smrtni grijeh, nije ozbiljno pogrešno. Ne pretpostavljam da je lud ili pijan, nego samo nepromišljen; a slučaj nije izmišljen. Možete reći: s punim je znanjem počinio smrtni grijeh vozeći se vrtoglavom brzinom gradskom ulicom. Ali razlog zašto je to činiti grijeh je taj što je opasno. Inače bi se tome moglo malo toga prigovoriti. Možda bismo trebali reći: čovjek koji to čini svjestan je opasnosti čak i ako na nju ne misli. Tada može postojati znanje bez realizacije. 'Nisam o tome razmišljao' ili 'Nisam o tome tako razmišljao' ne pobijaju znanje.[...]

Sveti Toma ima članak u Summa theologiae: Je li volja koja odstupa od pogrešne savjesti loša? Primjerice, ako čovjek misli da bi trebao počiniti blud, ali to ne učini, je li njegova volja loša? Odgovor svetog Tome na ovo pitanje, koje je, kako on kaže, pitanje obvezuje li kriva savjest, jest da obvezuje: takva je volja loša. Razlog je u tome što je dovoljno da volja bude loša ako ono što čovjek čini čini loše, tj. pod pojmom zla; tako da ako on misli da čini neku vrstu nedjela čineći određenu stvar, onda to formalno i čini. Ova točka doktrine dobro je poznata i dobro se uklapa u stav koji sam skicirala na početku.

Sljedeći članak svetog Tome manje je poznat i uopće se ne uklapa u taj stav. Jer u njoj on postavlja pitanje je li dobra volja koja je u skladu s krivom savješću; a to je, kako kaže, isto što i pitanje da li pogrešna savjest opravdava. Njegov odgovor je da je takva volja loša osim ako je pogreška, ili neznanje, vrsta neznanja koja čini čin nevoljnim. Nadalje, čini se da misli da je jedina vrsta neznanja koja čini djelo nehotičnim neznanje, bez ikakvog nemara, u pogledu neke okolnosti čovjekovog postupka. Npr., da bi se počinio preljub, mora se imati odnos s tuđim supružnikom; ako je čovjek to učinio svjesno, vjerujući da treba, onda je njegova volja loša, jer je zabrana preljuba dio Božjeg zakona, koji je čovjek dužan poznavati. Ali ako je mislio da je žena njegova žena - kao što bi se moglo dogoditi zbog njegovog neznanja o, recimo, prethodnom valjanom braku s njezine strane - tada bi ga njegovo neznanje, kao uzrok nenamjernosti njegovog postupka, opravdalo.

[...]

Postoji priča o jednom školarcu koji je rekao da su pribadače svake godine spasile milijune života time što ih nisu progutale. Netko tko pokušava objasniti što je tu apsurdno može reći da se negacija ne može nazvati uzrokom bilo čega. Međutim, ne pokvare li kuhari krumpir ne stavljajući sol u vodu? Zar signalisti ne izazivaju nesreće nedajući signale? [...]

PS

Anscombe dalje analizira još neke slučajeve i fokusira se na to što znači dobrovoljnost (davanja pristanka), jesu li i u kojem smislu naše misli "dobrovoljne".

Anscombe se pozvala na određene dokumente koji tvrde da je nemoguće smrtno sagriješiti bez punog znanja i punog pristanka, vjerojatno se krivo referencirala, ali doista postoje drugi dokumenti koji tvrde nešto slično. (Da je za smrti grijeh, uz tešku počinjenu stvar, potrebno i "dovoljno promišljanje" i "puni pristanak volje".)

U svakom slučaju, ideja koju komentira je zaista nešto što često možete čuti; da ukoliko "slušate vlastitu savjest" ne možete progriješiti. Ipak, očito postoji pogrešno shvaćanje uvjeta znanja i pristanka. (Rezultat su neki jako upitni pastoralni savjeti.)

Autoritet u pitanjima morala – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u Authority in Morals bavi bitanjem podučavanja morala i autoriteta. Rad je predstavljen na simpoziju u Normandiji 1961. godine, objavljen kasnije u Problems of Authority (London: Darton, Longman & Todd, 1962). Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.

Prema autoritetu u pitanju morala će mnogi biti sumnjičavi jer moramo biti vođeni vlastitom savješću, ali dobri etički izbori i vrline su nešto što moramo prakticirati i vježbati. Iako nešto naučimo od autoriteta, svejedno mi sami moramo odlučiti djelovati. Prenosim nekoliko razmišljanja;

***

Za mnoge, barem one koji studiraju filozofiju, postoje poteškoće oko bilo kakvog pojma autoriteta u moralu. Postoje, naravno, različiti oblici autoriteta. Postoji pravo proglasiti nekom drugom što je istina - u ovom slučaju što je ispravno, a što pogrešno, i zahtijevati da prihvati ono što netko kaže i ponaša se u skladu s tim. Postoji autoritet vrhunskog znanja - u ovom slučaju, to bi bio autoritet, tj. izvanredan kredibilitet, stručnjaka za ispravno i pogrešno, vrlinu i manu. Zatim imamo autoritet nekoga tko vrši svoju proročku službu, tko podučava qua onaj kojeg je Bog postavio da podučava; u ovom slučaju, proglašavajući što je ispravno, a što pogrešno, kreposno ili zlo.

Koliko god prva vrsta autoriteta bila nekima sporna, on je neizbježan. Roditelji na taj način podižu djecu. Roditelj ima dužnost podučavati, a to znači da mora imati i autoritet podučavati kako bi ispunio tu dužnost.

Naravno, javlja se problem što kada podučava ono što je lažno, ili ono što sam ne vjeruje. Isto tako, kakav je autoritet učitelja koji podučava ono što je pogrešno, može li učenik odbaciti učiteljev autoritet, jer kako bi učenik mogao odbacivati samo ono što je pogrešno.

Anscombe se pita; "Postoji li nešto bitno manje poučljivo o moralu od, recimo, kemije ili povijesti ili matematike - ili religijske dogme?"

---

Jednom sam vidjela kao moto poglavlja u velikom udžbeniku više matematike -("Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji" [Jak 1,22]) - i radilo se o ispravnom motu; Matematika se ne uči učenjem da su matematičke tvrdnje istinite, već izvođenjem njihovih dokaza. Slično bi se moglo smatrati da nečija moralnost mora biti nešto što je čovjek formulirao za sebe, videći ispravnost i pogrešnost svake stvari za koju prosuđuje da je ispravna ili pogrešna; tako da ako je ikad netko drugi poučavao nekoga, on je bio prilika da netko za sebe formulira ono što je poučavao, a ne izvor informacija.

S ovim je gledištem povezana ideja da je nečija vlastita osobna savjest nužno vrhovni arbitar u stvarima dobra i zla. [...]

Oslanjati se isključivo na vlastitu savjest (svoju ‘nepotpomognutu’ savjest) znači odbiti suditi o bilo čemu u praktičnim stvarima osim ako u tom smislu nije u stanju prosuditi sam za sebe. Govoreći u tom smislu 'vlastite savjesti' samo bedasta osoba misli da je njegova vlastita savjest posljednja riječ, što se njega tiče, o tome što učiniti. Jer kao što svaki razuman čovjek zna da ga pamćenje ponekad može prevariti, svaki razuman čovjek zna da ono za što se savjesno odluči kasnije može savjesno požaliti. Čovjek može imati razloga prosuđivati da je moralni savjet drugog čovjeka pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute savjesti; u svakom slučaju korisno bi mu bilo posavjetovati se sa drugima; može s razlogom vjerovati da je neki javni izvor moralnog učenja pouzdaniji od njegove vlastite nepotpomognute prosudbe. Naravno, ne bi imao nikakve osnove za takve prosudbe ukoliko se već nije oslanjao na svoje vlastite moralne prosudbe u određenoj mjeri; ali bilo bi sofistički tvrditi na temelju ovoga da njegova vlastita savjest ipak mora biti za njega posljednja riječ o tome što bi trebao učiniti. Međutim, ovaj sofizam, potpomognut konfuzijom u smislu da je doista nemoguće uzeti išta osim vlastite savjesti kao arbitra ispravnog i pogrešnog, naveo je ljude da prihvate Kantovu tezu o autonomiji volje i da napadnu, bilo kao nelogične ili kao prijekorne, one koji primjerice konzultiraju božanski zakon i prihvaćaju njegove presude, iako sami ne mogu vidjeti zašto nešto što je zabranjeno tim zakonom nije ispravno.

Dvadeset raširenih mišljenja među suvremenim anglo-američkim filozofima – G.E.M. Anscombe

Analitičku filozofiju više karakteriziraju stilovi argumentacije i istraživanja nego doktrinarni sadržaj. Stoga je moguće da ljudi različitih uvjerenja prakticiraju filozofiju ove vrste. Ne treba čuditi da i ozbiljni vjernici katolici mogu biti analitički filozofi.

Međutim, postoji niz mišljenja koja su protivna kršćanstvu, a koja su implicitno ili eksplicitno prisutne među analitičkim filozofima. Kršćanin ozbiljne vjere ne bi se, prema mome mišljenju, smio držati bilo kojeg od njih. Neki od analitičkih filozofa koji nemaju kršćanska ili teistička vjerovanja također ih se ne drže, ili ih se drže samo nekoliko. Ipak, toliko je često pronaći barem neke od njih u umu analitičkog filozofa da je korisno sastaviti što potpuniji mogući popis. Popis može biti koristan kao upozorenje onima koji nisu uvijek shvaćali da su određena gledišta suprotna kršćanskoj vjeri. Također bi moglo biti od pomoći prikupiti takvo mišljenja na jedno mjesto kako bi ih zajednički mogli preispitati;

---

1. Mrtav čovjek — ljudski leš — je čovjek, a ne bivši čovjek [eng. ex-man].

2. Ljudsko biće postaje osoba kroz razvoj karakteristika koje nešto čine osobom. Ljudsko biće u raspadanju također može prestati biti osoba bez da prestaje biti ljudsko biće. Ukratko: biti osoba je nešto što se dodaje ljudskom biću koje se pravilno razvija, a što može nestati u starosti ili imbecilnosti.

3. Mi nismo (puki) članovi biološke vrste, već sebstvo [eng.self]. Priroda 'sebstva' važna je filozofska tema.

4. Ne postoji takva stvar poput prirodne vrste sa suštinom koja je ljudska priroda. Ovo mišljenje djelomično je posljedica filozofije Johna Lockea, a djelomično zbrkanih razmišljanja o evoluciji i teoriji prirodne selekcije koju se prihvaća kao objašnjenje evolucije.

5. Etika je formalno neovisna o činjenicama ljudskog života i, na primjer, o ljudskoj fiziologiji.

6. Etika je 'autonomna' i mora se izvesti, ako iz ičega, onda iz racionalnosti. Etička razmatranja bit će ista za svako razumno biće.

7. Imaginarni slučajevi, koji nisu fizičke mogućnosti za ljudska bića, vrijedni su pri razmatranju moralne obveze. Tako se može zamisliti da žena rodi štene ili da 'sjemenke ljudi' lebde u zraku i mogu se naseliti i rasti na našim tepisima; ovo će imati utjecaja na ispravnost pobačaja.

8. Ne postoje apsolutne moralne zabrane koje su uvijek na snazi.

9. Proučavanje vrlina i mana nije dio etike.

10. Nazivanje nečega vrlinom ili manom samo ukazuje na odobravanje ili neodobravanje ponašanja koje to predstavlja. Ponašanje je činjenica, odobravanje ili neodobravanje je evaluacija. Evaluacije ili 'vrijednosne prosudbe' nisu kao takve istinite ili lažne.

11. Pogrešno je misliti da "treba"[eng.ought] ima osobni subjekt, kao u "X bi trebao posjetiti Y". Ispravno upravlja cijelim iskazima, kao u 'morao bi biti slučaj da X posjećuje Y'.

12. Ako postoji praktično obrazloženje moralne vrste, ono uvijek mora završiti izjavom o nužnosti činjenja toga-i-tog.

13. Nužno je, ako smo moralni agenti, uvijek djelovati prema najboljim posljedicama.

14. Nikada ne postoji moralno značajna razlika između čina i propusta kao takvog. To se pokazuje osmišljavanjem primjera gdje takva razlika ne čini nikakvu razliku pokvarenosti djelovanja.

15. Uzročnost = nužnost, i univerzalna je: tako da je determinizam istinit.

16. Sloboda ljudske volje ili ne postoji, ili je spojiva s determinizmom.

17. Prošlost i budućnost su simetrične. Nema smisla u kojem je prošlost određena, a budućnost neodređena.

18. Teist vjeruje da Bog mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova.

19. Bog, ako uopće postoji Bog, je promjenjiv, podložan strastima, ponekad razočaran, mora se pretpostaviti da donosi najbolje odluke koje može na temelju dokaza prema kojima oblikuje svoje mišljenje.

20. Zakoni prirode, ako ih samo možemo spoznati, pružaju potpuna objašnjenja svega što se događa.

---

Kad kažem da su ta mišljenja protivna kršćanskoj religiji, ne želim reći da se mogu procjeniti lažnim samo na toj osnovi. Svaki od njih je filozofska pogreška i može se tvrditi da je takva na čisto filozofskim temeljima.

PS

Radi se o izlaganju pod nazivom "Twenty Opinions Common among Modern Anglo-American Philosophers" kojeg je Anscombe održala u Rimu na jednoj konferenciji. Objavljen je u Persona, Verità e Morale. Atti del Congresso Internazionale di Teologia Morale (Roma, 7–12 Aprile 1986). Rad je moguće pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Kao što navodi u zaključku, iako smatra da su takva mišljenja suprotna kršćanskoj vjeri, smatra da se može pokazati da su pogrešna na čisto filozofskim temeljima. Ovdje ih samo nabraja, ali se njima bavila u drugim radovima. (Prenio sam ranije o njenom radu ModernaMoralna Filozofija koji se dotiče nekoliko mišljenja. Također sam prenio nekoliko njenih razmišljanja u kategoriji Anscombe, uskoro ću nadodati neke radove pa će biti jasnije što misli pojedinim primjedbama,)

Za par točki mi nije potpuno jasno na što cilja, mogao bih ih interpretirati u više smjerova, ali za većinu je prilično jasno što bi bilo problematično i iz filozofske i iz kršćanske perspektive. Očito, radi se o raširenim mišljenjima pa se mnogi filozofi ne bi složili da se radi o pogreškama. Ipak, kao što navodi u uvodu, korisno ih je navesti kako biste shvatili da ukoliko naiđete na takvo mišljenja da bi trebali potražiti gdje je greška.

O privrženosti stvarima i poslušnosti Bogu – G.E.M. Anscombe

Kršćanstvo je u potpunosti uvjetovano istočnim grijehom. Zboga toga su sekularni kršćani - to jest, kršćani koji žive u svijetu, posjeduju imovinu, traže mogućnost sretnog života, možda se vjenčaju - prilično sumnjiva vrsta kršćana. Pretpostavimo da netko – neka vrsta vjerskog slastičara - prikazuje izvrsnost i nevinost ovih stvari u pokušaju da ustvrdi kako sekularni kršćanin ipak nije drugorazredni kršćanin u svom obliku života; ne, on je apsolutna prva liga što se toga tiče. (Osim njegovih osobnih mana - koje ne moramo uzimati u obzir jer ih imaju i redovnici i redovnice.) Takav pisac, koji s tim ciljem prikazuje izvrsnost braka i života u svijetu pokazuje da je potpuno zaboravio na istočni grijeh.

Konfuzija koja se tu iskazuje je zastrašujuća. Istina je da nemamo što raditi, apsolutno ništa, osim obdržavati zapovijedi u vjeri i nadi. Ne postoji niža vrsta života, koja je obdržavanje zapovijedi, i viša vrsta života, života u kojem ne samo da se držite zapovijedi, nego činite nešto bolje, poštujete [evanđeoske] savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Ne: ali istina je da je manje vjerojatno da će oni koji se ne pridržavaju savjeta držati zapovijedi jer je manje vjerojatno da će biti odvojeni od dobara ovoga svijeta.

Duhovno je zlo: vezati se uz Boga samo uvjetno ili nikako. To vrijedi za ljude i za anđele. Ova sličnost je razlog zašto se kaže da ljudi imaju duhovnu narav, nešto što se inače ne čini takvim jer jer smo mi očito vrsta životinje, a ne vrsta duha.

Budući da je duhovno zlo samo uvjetna vezanost za Boga, odvojenost od vlastite volje nužna je za dobrobit stvorenja duhovne prirode; Jer bezuvjetna vezanost za Boga značila bi da je vezanost za bilo koji drugi objekt uvjetovana, tako da vezanost za bilo koji drugi cilj ne bi bila čvrsta; bila bi to neka vrsta odvojenosti. Ali odvajanje volje od svega osim od Boga bilo bi odvajanje od same sebe, jer privrženost Bogu je samo poslušnošću. Cilj volje bio bi poslušati Boga jer je Bog najviši, i stoga ne bi imala vlastiti neovisni cilj, nego bi sama sebi uskratila sve ciljeve koje bi mogla pokušati posjedovati barem time što bi željela da njihovo posjedovanje bude strogo uvjetovano.

Bez odvajanja od svega osim od Boga nećemo (kao što i ne radimo) obdržavati zapovijedi. Nevezanost je sljedeća: netko bi se odrekao nečega, što god to bilo, kad bi izbor bio između toga da posjedujemo tu stvar i toga da ostanemo poslušni.

Pretpostavimo da ne postoji "stvarno" odricanje radi nevezanosti. Tada možemo oblikovati sljedeću zamišljenu situaciju: moguće je da svi mi sekularni kršćani koji smo odabrali dobro svijeta doista možemo reći 'Odrekao bih se svega da ostanem poslušan Bogu'. Ne mora svaka hipoteza biti aktualizirana da bi bila istinita. Nema dvojbe bih li ispraznila svoj bankovni račun ako bi to spasilo život mom djetetu. Ne mora se "ostvariti" da to učinim, kako bih postala zaljubljenik u život svog djeteta više nego u svoj bankovni račun. I tako…!

Ali kada se radi o odvojenosti od svijeta, tada zbog istočnoga grijeha hipotetičko ‘Kad bi bilo potrebno, ja bih [to učinio]’, bez stvarnog odricanja, postaje ne samo dvojbeno nego svakako lažno.

Zato su sekularni kršćani, koji su odabrali oblik života koji je suprotan odricanju, sumnjiva vrsta kršćana. A priča o beskrajnoj samopožrtvovnosti majke katoličke obitelji izgleda i ima okus: religioznog sladunjavog bombona čija promocije je prikladna nekom trgovcu. Ne radi se o tome da je nevezanost nemoguća za one koji žive u svijetu i koji su vjenčani. Samo o tome da su uvjeti toliko nepovoljni da je to malo vjerojatno. Stvarna sklonost poslušnosti Bogu iznad onoga što bi netko izabrao za sebe se čini neizostavnim uvjetom toga. Ali nemojte varati ljude. Nemojte sugerirati da izvršavaju takvu sklonost samo zato što odgovaraju uobičajenim zahtjevima samodiscipline. Svako razumno ljudsko biće prepoznaje te zahtjeve koji se postavljaju pred njega u uobičajenom životu provedenom u potrazi za mogućnosti sreće za sebe i one do kojih mu je stalo. Nije potrebna božanska milost da bi se odgovorilo na takve zahtjeve i odgovor ne pokazuje da je netko odvojen u skladu sa zahtjevom koji je postavio naš Gospodin.

PS

Radi se o neobjavljenom rukopisu kojeg je Anscombe poslala bliskim prijateljima, nije poznato kojom prilikom je izvorno napisano. (Niti što je točno komentirala.)

Objavljeno je pod naslovom "On Attachment to Things and Obedience to God" u knjizi Faith in Hard Ground.

Podsjetiti ću da je Anscombe bila udana majka sedmero djece u koje je ulagala puno vremena, truda i ljubavi; bila su neizostavni dio njena svakodnevnog života. Bila je sklona iskrenim molitvama što je uključivalo molitve i za najmanje ovosvjetovne stvari. Udala se, živjela svoj bračni život i bila blagoslovljena djecom o kojoj se brinula. (Razne su priče o anegdotama njenog privatnog i javnog života. Nekih stvari joj se nije bio problem odreći, nekih je.)

O mržnji prema Bogu – G.E.M. Anscombe

"Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ [služim]. (riječi iz proročanstva Jeremijina)

Veliki filozof Spinoza je negirao da ljudi mogu mrziti Boga. Oslanjao se na pogrešne argumente jer je mislio kako je ideja Boga koja postoji u ljudskom umu uvijek savršena i primjerena. Sigurno je da bismo, ukoliko bi postigli uvid u samu božansku narava, nužno voljeli Boga kao najveće dobro i izvor sve dobrote, ali za sada gledamo kroz mračno staklo, kao što apostol kaže, i Boga spoznajemo samo po njegovim djelima na ovome svijetu. Neki od tih njegovih učinaka su sami po sebi dopadljivi i ljupki, ne može se Boga mrziti zbog njih; ali ljudskoj naravi iskvarenoj grijehom božanski zakon koji ograničava poroke djeluje nepodnošljivim, a pogotovo kazne koje koje nam se trebaju izreći za naše prijestupe. Zbog takvih učinaka, kao što je rekao Anđeoski doktor, neki mrze Boga budući da ga smatraju zabranjivačem grijeha i utjeloviteljem kazni.

Od takve mržnje prema Bogu neki su upali u otvoreni ateizam: oni ne žele da Bog postoji stoga ga i ne priznaju. Već gotovo dvije stotine godina filozofi se zapetljavaju pomršenim argumentima kako bi mogli povjeravati da ne može postojati jedno vrhovno i beskonačno božanstvo. Zapravo, prema takvom shvaćanju, oni odbacuju štovanje Boga kao nešto što je nedostojno slobodnog duha; preziru štovatelje Boga i rugaju im se da su robovi. Drugi pak javno ispovijedaju da vole Boga, ali ništa manje ne mrze pravog Boga: poput onih pobunjenika koji bi nekoć u svojim revolucijama prvo napadali ne kralja nego kraljeve ministre, tako i oni grde svece i proroke. Takve lažne štovatelje lako je prepoznati po sljedećem znaku; oni osuđuju strah Božji; osim toga, oni ne poznaju božanski zakon koji zahtijeva vrlinu; oni misle da se božanska ljubav prema ljudima sastoji od toga da ljudi žive ugodan život i da dožive ispunjavanje svih tjelenih želja njihova srca, da je vrlina "vjerovati u čovjeka"; da je takva vjera ponajviše očitovana u Kristovu životu. Strogost se smatra mitom; milosrđe ne shvaćaju jer misle kako se kazne ne može pravedno izreći; ako ih se može osloboditi bez nepravde. O takvim postoje riječi iz usta Gospodinovih u Ezekieovom pročanstvu;"ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim". No uskoro sljedi: " Ali kad sve ovo dođe – gle, već dolazi – znat će da prorok bijaše među njima!"

PS

Sjajno sažeto i opisano. Davno sam pročitao, ali tek prilikom pripreme za objavu sam shvatio koliko je svaka rečenica natopljena značenjem.

Vjerojatno je moguće pronaći englesku verziju predavanja, imao sam jednu verziju, ali trenutno ne radi poveznica. (Original je na latinskome ako se ne varam.) Može se pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Yt snimka On the Hatred of God, a sermon by Elizabeth Anscombe (4:12) donosi pročitano predavanje popraćeno zanimljivo formatiranim tekstom (pretpostavljam radi prijevoda) koji omogućuje pregled pojedinih teza.

---

Spominjući filozofe koji se zapetljavaju argumentima kako bi odbacili Božju opstojnost vjerojatno je, prema Mary Geach, mislili na ljude poput Bertranda Russella koji je bio sklon nekim atipičnim pogreškama kako bi "pokazao" da određeni argumenti za Božju opstojnost nisu ispravni odnosno da ih nije moguće izvesti iz činjenica o svijetu kao što naučava koncil. Primjerice njegova tvrdnja da je nemoguće izvesti nužni zaključak iz kontignetnih premisa (što je u jednom trenutku čak i zabrinulo Anscombe, ali je kasnije shvatila na koji način je u krivu.)

---

Ne bih previše analizirao, dovoljno je što sam uredio (podebljao tekst), ali ipak bih ponovio njenu primjedbu da postoje oni koji će ispovjedati Boga, ali će mrziti pravog Boga, napadati će "svece i proroke", osuđivati strah Božji, krivo predstavljati milosrđe.

Objavio sam nekoliko tekstova koji se dotiču sličnih tema, primjerice; Tko želi biti ateist?, kategorija ateizam, kategorija Anscombe itd. 

Poganstvo, Praznovjerje i Filozofija – G.E.M Anscombe

U predavanju "Paganism, Superstition and Philosophy" [predavanje održano 1984. god., dostupno u knjizi Faith in Hard Ground.] Anscombe uspoređuje stavove o raznim bogovima kojih se drže pogani s onima prisutnim u judeo-kršćanskoj tradiciji. Uz pogane koji govore o svojevrsnoj toleranciji (rimljani) ili raznim manifestacijama (hindusi), imamo i filozofske sljedbenike Wittgensteina koji tvrde da se vjerska istina pronalazi u duhovnosti pojedinca. (Takva razmišljanja sklona su kompromisima sa svijetom koji je često prilično izopačen.)

***

Anscombe započinje esej Tacitovim citatom u kojem rimski povjesničar opisuje židovska vjerovanja i povijest. Naravno, Tacitovi opisi su prilično apsurdni iako imaju tragove istine u sebi.

Ipak, prema Anscombe, ono što je nesumnjivo istina u Tacitovim (negativnim) zapisima o Židovima jest slika mržnje koju poganstvo ima prema pravoj vjeri. Poganstvo ima razne bogove, često mnoštvo bogova, u stanju je priznate svakakve bogove, ali ne i boga ovog naroda. Tacit opisuje židove u negativnom svijetlu, ponajviše jer nisu dio prevladavajuće kulture, drže se svoje skupine i svoje vjere. Štuju svoga Boga i ne žele štovati druge bogove. Ne samo da ih ne štuju nego ih i preziru. Žrtvuje volove jer su egipćani štovali volove, žrtvuju ovnove jer ovan predstavlja Jupitera. Ono što neznabošci štuju kao bogove, oni žrtvuju.

Pogani će možda misliti da su njihovi bogovi bolji od bogova drugih naroda, ali i oni su bogovi, ima mjesta za sve. Danas je poganstvo o kojem govori prisutno primjerice u Africi i Indiji u hinduzmu. (Poganstvo je praksa, ne toliko vjera.)

Tacit je novu religiju kršćanstva nazvao praznovjerjem, često se taj naziv koristio kako bi se religija proglasila lažnom. Ponekad se pojam "Praznovjera" koristi za opis onih koji koriste razne čari (čitanje iz taloga itd.) Neke stvari su "praznovjerne" u oba smisla.

Anscombe kasnije objašnjava;

---

Jednom sam pitala Wittgensteina što on razumije pod 'praznovjerjem'. Rekao je da vjerojatno misli isto što i ja. On ne misli o tome u smislu 'lažne religije', nego u onom drugom smislu; nije nudio definiciju, ali bi nazvao iste stvari praznovjerjem kao i ja. Čini se kako nije govorio u smislu 'lažne religije' (u kojem ni ja nisam navikla koristiti tu riječ) vjerojatno zbog njegovog neprijateljstva prema stavu 'znanost nam je pokazala da je ovo greška' o stvarima kao što su prorokovanja (otrovom) i druge magične prakse. Govoreći o takvim stvarima, jednom sam ga pitala kada bi imao prijatelja Afrikanca čiji je plan ili mogućnost nakon što je neko vrijeme proveo u Engleskoj, da se vrati kući i prođe obuku, a zatim prakticira kao vračar, bi li ga on, Wittgenstein, htio spriječiti u tome. U tišini je hodao, a onda je rekao: 'Bih, ali ne znam zašto'. Nismo više razgovarali o tome. Sklona sam misliti da je tada u njemu progovorio trag prave vjere; jer je ta religija, bilo u svojoj starohebrejskoj ili kršćanskoj fazi, uvijek govorila 'Ne' takvim stvarima.

I sad dolazim do filozofije; točnije do određene struje u filozofiji koja ima snažnu povijesnu vezu s Wittgensteinom. Sam Wittgenstein napisao je nešto u jednoj od svojih brojnih bilježnica poričući – ili postavljajući pitanje – da bi za kršćansku religiju bilo važno je li Krist učinio nešto od onoga što je o njemu zabilježeno, ili je uopće Krist postojao. Prekorio je prijatelja Jaina što je pomalo prezirno govorio o vjerovanjima Jaina o putovanjima duše nakon smrti. U drugim je prilikama rekao da bi, ako bi mu netko došao s vjerskim sumnjama, vjerojatno iznio sumnje o sumnjama.

Ne mogu govoriti u ime Wittgensteina, ovdje iznosim samo nekoliko stvari iz njegova pera; ali postoji stav ili prilično karakterističan način razmišljanja kod nekih od njegovih sljedbenika koji se čini kao djelomični odraz nečeg od onoga što sam citirala, iako ne tvrdim da je to netko tako definitivno govorio;

1. Ne postoji takva stvar kao što je istinitost religije. To se naznačuje izjavom "ova (religiozna) propozicija (o kojoj god da se radilo) nije poput propozicija prirodne znanosti."

2.  Religiozno uvjerenje je bolje usporediti s nečijom zaljubljenošću nego s njegovim vjerovanjem u bilo što istinito ili lažno.

3. Netko tko je naučen moliti otkriva da morate biti potpuno iskreni pri izricanju da bi se to smatralo molitvom. Otkrivate to suočavajući se s osobnim problemom.

4. Što se "spoznaje" i "razumijevanja" tiče, radi se o stavu koji jedan čovjek može imati, a drugome manjkati – stav prema kazni, primjerice. Netko kaznu smatra žalosnom nevoljom koju bi volio da je mogao izbjeći unatoč tome što je učinio ono čime ju je zaslužio; a netko drugi to smatra kaznom, što znači da zauzima sasvim drugačiji stav prema onome što mora trpjeti, misli da to "treba" trpjeti.

5.  U nekim slučajevima postoji udaranje glavom o jezični zid - pogrešna uporaba riječi što se tiče bilo kakvog smisla koji im se može pridati. (Ovdje koristim Wittgensteinove vlastite riječi.) "Ništa što bilo tko učini ne može mi nauditi'" navedeno je kao primjer takve misli - jer se na neki neizreciv način ništa što bi mi se moglo dogoditi u bilo čijim rukama ne bi "smatralo" štetom. Zašto? Ne postoji razlog. Ili još jedan: "Bog neće dopustiti da budete iskušavani van svojih snaga". To zvuči kao da možete biti sigurni da, iako postoje stvari koje bi vas slomile, Bog neće dopustiti da se dogode. I tako bih to prihvatio, ali prozvali bi me krivim: jer - rekli bi mi - nije negativno predviđanje da se stvari s određenim učinkom neće dogoditi. Kao takva, mogla bi biti kriva. Ali ako to mislite religiozno, posjedujete to na način koji je imun na ideju pobijanja primjera. Pretpostavimo da ste rekli 'Moj bankovni račun nikada ne može biti prekoračen'. Željeli bismo znati zašto to mislite. Je li neki arapski naftni šeik naredio da se vaš račun puni kad god prijeti prekoračenje? Ne, ništa slično. Imate li neko suludo uvjerenje o svom bankovnom računu? Ne – ali (po modelu ‘Ništa mi ne može nauditi’ ili ‘Neću biti u iskušenju iznad svojih snaga’) dali ste izraz nečemu što se "suprotstavlja granicama jezika’."Govoreći o bankovnom računu, to zvuči i jest smiješno; Wittgensteinov vlastiti primjer odnosio se na osjećaj da je osoba apsolutno sigurna.

Nadam se da sam rekla dovoljno da naznačim o kakvom razmišljanju govorim. Čini mi se da je to vrlo usko povezano sa zaključkom da u bilo kojem smislu u kojem religija može biti 'istinita', što je prilično čudan smisao, svaka religija jest ili može biti istinita. Sve zavisi tko je i kako ima.

Hume o čudima – G.E.M.Anscombe

Anscombe u "Hume on Miracles" komentira njegov poznati Esej o čudima. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Dio rada ovdje.) U nastavku prenosim sažetak;

***

Humeovo poglavlje ili kao što se naziva, Esej o čudima poznato je kao malo remekdjelo među onima koji su čuli za njega, ili su ga možda i pročitali, a kojima se sviđaju njegovi zaključci. Tobože mu je cilj pružati "mudrima i učenima" argument koji će ih zavijek oboružati protiv bilo koje obrane vjere (religije), svakog argumenta koji pokušava uspostaviti vjeru koja se poziva na čuda, ili na ispunjavanje proročanstva koje Hume smatra vrstom čuda. No, ako ograničemo "mudre i učene" na ljudi koji su istražili Humeovo argumente na ozbiljan način, ili barem kao filozofi, shvatiti ćemo da oni koji imaju isti pogleda na svijet poput njega smatraju ga sramotnim. Primjerice Antony Flew. Ili neki drugi poput C.D. Broada koji ga smatraju samim po sebi nerazumnim i proturječnim s Humeovom filozofskom pozicijom.

Iako je upitna vrijednost eseja, pokazao se, uz još neke, utjecajnim. Argumenti iz čuda i proročanstva danas više nisu popularni. (Tu je utjecao i Lessing koji se bavio dokazima iz čuda i proročanstva nasprem dokazima kroz izvještaje o tim čudima i proročanstvima.) [O tome sam nešto prenio u Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo.]

Anscombe smatra da razlog popularnosti Eseja leži u Humeovu litreranom umijeću. Ipak, literarno umjeće nije povezano s utemeljenošću argumenta ili istinosti u izvještvanju.

Prenosi Humeovo izvještaj o navodnom čudu u Zaragozi (i kardinalu de Retzu) i primjećuje da je stvar prilagodio u interesu svog argumenta. Iskoristio je svoju zlobnu duhovitost kako bi se obračunao s još nekim izvještajima o čudima koje očito ne predstavlja na pošten način.

Anscombe ukratko nabraja probleme s Humeovih argumentima koje daju njegovi kritičari;

1.  Hume izmjenjuje različite defincije čuda (A) kao bilo što što je suprotno uniformnom tijeku iskustva ili (B) kao transgresiji zakona prirode partikularnom voljom Božanstva ili uplitanjem nekog nevidljivog agenta.

2. Prva defincija se referencira sama na sebe što je vidljivo iz njegove primjedbe: "Čudo je da se mrtav čovjek vrati u život; jer to nikada nije primjećeno u bilo koje doba ili bilo kojoj zemlji."

3. Doista, Hume razvija prvu definiciju do krajnje točke apsurda: "Stoga mora postojati uniformno iskustvo protiv svakog čudesnog događaja jer inače taj događaj ne bi zaslužio takvu oznaku." Takvo razmišljanje je samopobijajuće jer bi navodni čudesni događaj, ukoliko se dogodio, bio dovoljan da se u pitanje dovede njegov čudesni karakter – jer ako se dogodio, onda ne bi bilo uniformnog iskustva protiv njega; a to znači da se njegov čudesni karakter ne bi mogao navesti kao argument protiv toga da se dogodio.

4. Humeov cilj je navesti da čudesni karakter događaja bude dovoljan razloga da odbacimo priču da se on dogodio bez istraživanja dokaza. Radi se o čudnovatom prestanku argumenta koji je započeo tezom da mudar čovjek vjeruje proporcionalno dokazima.

5. Hume pogrešno opisuje ulogu svjedočanstva u ljudskom znanju. "Razlog", kaže on, "zašto prirodajemo ikakvu uvjerljivost svjedocima i povjesničarima nije rezultat ikave veze, koju a priori opažamo, između svjedočanstva i stvarnosti, nego jer smo navikli pronaći usklađenost između njih. No kada je potvrđena činjenica koju rijetko promatramo, imamo osporavanje dva suprotna iskustva." Pa, ne samo da nisam često, nego nisam nikada iskusila potres; ali svejedno ne postoji konflikt, nema načela iskustva koje bi mi u tom slučaju dalo "stupanj sigurnosti protiv činjenica" koje svjedoci potresa nastoje utvrditi.

6. Kada govorimo o dosljednosti [njegovih argumenata o čudima] s njegovom vlastitom filozofijom teško da postoji obrana. Hume jasno poručuje da nijedna količina uniformnosti iskustva ne može biti racionalan temelj, ili dokazni materijal, a kamoli dokaz, da se slično mora dogoditi u sličnim slučajevima. Čini se kao da nije iskren kada tvrdi da je pojava čuda opovrgnuta samom činjenicom da se radi o kršenju zakona prirode; da ih odbacimo kao nemogući događaj. Već u sljedećem poglavlju on ponavlja svoj stalni stav da, rezonirajući a prirori, moramo dopustiti da bilo što može proizvesti bilo što. "Pad kamenčića može, koliko je nama poznato, ugasiti sunce.", ali u poglavlju on opet tvrdi "Podizanje kuće ili broda u zrak je vidljivo čudo. Podizanje pera, kada je vjetru potrebno tako malo sile da bi to postiglo, je podjednako pravo čudo, iako ne tako razumno s obzirom na nas." Ukratko, za potrebe ovog poglavlja prihvaća mehanistički determinizam – slika prirode koja je čvrsto vezana sudbinom nepovredivih zakona – ali takva nije Humeova koncepcija nego je koncepcija koja je prevladavala u njegovu stoljeću – kao posljedica newtonovske znanosti(?)

Njegov vlastiti stav je sljedeći; "Ne postoji ništa u bilo kojem objektu, uzetom samom za sebe, što nam može pružati razlog da zaključimo van njega; i da čak i nakon promatranja česte ili stalne konjukcije objekata, nemamo razloga izvući ikakav zaključak o bilo kojem objektu osim onoga kojeg smo iskusili; [...]"

7. Prema Humeovu vlastitu opisu vjerovanja, vjerovanja u čuda su zapravo nešto što se ne može dogoditi.

[Anscombe tu citira Humea koji objašnjava da je vjerovanje rezultat nekog objekta odnosno konjukcije između objekata, (primjerice plamen i toplina). Radi se o naravnim insinktima koje nikakvo rezoniranje ili proces mišljenja i razumijevanja nije u stanju proizvesti ili spriječiti.]

Takvo razmišljanje Hume još jednom upotrebljava kako bi ismijao one koji vjeruju...

[...] Broad procjenjuje da se Hume u ovome Eseju ne drži svojih "ekstremno visokih standarda". No, prema Asncombe Broad time pogrešno shvaća što Hume radi. Prema njoj Esej je briljantna propaganda unatoč Humeovom shvaćanju kauzalnosti.

Sve navedeno je dovoljno da se pokaže problematičnost, ali Anscombe dodaje još nekoliko primjedbi;