"Amoralni" Spolni odgoj - Von Hildebrand

Filozof Dietrich von Hildebrand objašnjava u "Sex Education: The Basic Issues I" što je pogrešno s "amoralnim" spolnim odgojem kakvog su počeli uvoditi šezdesetih godina u američkim (katoličkim) školama. Prenosim u nastavku;

***

Želimo li procijeniti štetu koju takozvani spolni odgoj (u učionicama) nanosi dječjim dušama prvo moramo shvatiti samu narav seksa. Šteta je to ne samo s moralnog glediša, već i s gledišta ljudskog integriteta i duhovnog zdravlja.

Nepristrana analiza fenomena seksa jasno otkriva njegovu radikalnu razliku od drugih instinkta. Ima svojevrsnu dubinu koju ne posjeduje nijedan drugi instinkt – ni žeđ ni glad, ni potreba za spavanjem, ni bilo kakva želja za drugim tjelesnim užicima.

Seks je tajanstven i jedinstven

Iako svi naši instinkti utječu na naš osobni život, potpuno je drugačiji utjecaj kojeg ima čar drugog spola, tjelesna seksualna želja i seksualna požuda. Ovi seksualni entiteti imaju tajanstven karakter; oni obasjavaju naš psihički život kvalitetom koja se jednostavno ne nalazi u želji za jelom ili u užitku koje zadovoljavanje te želje pruža. Iznad svega, seksualna ekstaza ide do same dubine našeg tjelesnog postojanja. U svojoj ogromnoj moći, to je nešto izvanredno, nešto s čijom se dubinom mogu usporediti samo strašne tjelesne boli.

Jedinstvena dubina seksa u tjelesnoj sferi može se pokazati jednostavnom činjenicom da je čovjekov stav prema njemu od neusporedivo većeg moralnog značaja od njegovog stava prema drugim tjelesnim apetitima. Predavanje seksualnoj želji radi nje same onečišćuje čovjeka na način na koji proždrljivost, na primjer, nikada ne može. A adekvatan odgovor na ovu sferu, čistoća, puno je važnija od umjerenosti.

Ali seks nije važan samo s moralnog gledišta. Čovjekov stav prema seksu ima značaj i za cijelu njegovu osobnost; to je, zapravo, jedna od glavnih karakteristika njegove osobnosti. Ovaj središnji položaj seksa posljedica je dvaju čimbenika. Prvi je taj što se ovdje tijelo i duša susreću na jedinstven način. Drugi je osebujna intimnost seksa.

Osim svoje dubine, seks posjeduje jedinstvenu intimnost. Intimne stvari zahtijevaju veo; one privlače stidljivost. Ali trebali bismo shvatiti da stidljivost nije identična sramu. Sram je ispravan odgovor na ružne stvari. Sramimo se određenih postupaka koji nisu samo moralno zli, već i specifično podli i sitničavi. Izbjegavamo poniženje koje podrazumijeva izlaganje tih mana pred drugim ljudima. Isto vrijedi i za stvari koje su specifično smiješne. Sramimo se pokazati ih jer se bojimo da sami sebe učinimo smiješnima i da nam se ne smiju. Zdrava i pristojna osoba također želi privatnost za određene stvari koje su drugima neestetske i neugodne. Sram joj zabranjuje da određene stvari čini u javnosti. Samo životinjska grubost ili ponos i perverzija cinika mogu ukloniti ovaj zdravi sram i želju za privatnošću.

Sveta Stidljivost

Potpuno suprotan ovom sramu pred negativnim stvarima je plemeniti sram ili, bolje rečeno, sveta stidljivost poniznosti. Ona potiče čovjeka da pokuša sakriti svoje vrline i da se ustručava da ga drugi hvale. Što je osoba poniznija i pobožnija, to će u njoj biti razvijenije. Tada pokušava prikriti svoje zasluge velom. Postojanje ovog plemenitog stida pokazuje koliko je pogrešno pretpostaviti da se nešto treba smatrati negativnim jer se čovjek ustručava to javno izložiti ili to na bilo koji način obznaniti. U ovom slučaju pokušava sakriti ne nešto negativno, već nešto izvanredne vrijednosti. Vrsta posramljenosti radikalno se razlikuje u ovim slučajevima.

Moderni spolni odgoj i rizik iskorištavanja

Pretražujući referencu o von Hidebrandu, naišao sam na članak Comprehensive Sex Education Undermines Students’ Moral Development koji se pita o ulozi sveobuhvatnog spolnog odgoja i seksualnog iskorištavanja djece; osvrće se na ideju da normalizacija (maloljetničkih) odnosa izlaže djecu i mlade riziku seksualnog iskorištavanja.

Govoreći o zlostavljanjima u Rotherhamu primjećuje;

Vlasti u Rotherhamu bile su popustljive prema seksualnim aktivnostima maloljetnika jer su pretpostavljale da se radi samo o životnom stilu mladih. Istraga Rotherhama istaknula je da se "za djecu od samo 11 godina smatralo da imaju konsenzualni spolni odnos, dok su ih zapravo odrasli silovali i zlostavljali." Vlasti su odbacile zabrinutost koju su izrazili neki roditelji. "U dva slučaja... očevi su pronašli svoje kćeri i pokušali ih izvući iz kuća u kojima su bile zlostavljane, samo da bi i sami bili uhićeni kada je policija pozvana na mjesto događaja."

Socijalni radnici smatrali su da zabrinuti roditelji nisu mogli prihvatiti odrastanje svoje djece. Prema Wellsu, „sveobuhvatni spolni odgoj“ stvorio je kod mladih ljudi očekivanje da će imati niz neobaveznih seksualnih veza. Unutar takve kulture, seksualno iskorištavanje je neotkriveno, a ranjivi mladi ljudi su lišeni zaštite.

U predgovoru Wellsove knjige, profesor David Paton s Poslovne škole Sveučilišta Nottingham zaključuje:

"Pojavljuje se jasna slika kulture u kojoj se maloljetnička seksualna aktivnost smatra normalnim dijelom odrastanja i relativno bezopasnom sve dok postoji pristanak. U kombinaciji sa službenim programima koji potiču diskretno pružanje kontracepcije maloljetnicima, postaje jasno da su trenutni pristupi usmjereni na poboljšanje seksualnog zdravlja tinejdžera često olakšavali i održavali seksualno zlostavljanje ranjivih mladih ljudi."

Paton tvrdi da „kreatori programa i stručnjaci koji rade u području seksualnog zdravlja više nemaju izgovor za ignoriranje dokaza“. To su ozbiljne optužbe. Ali što točno Paton i Wells osuđuju? Što je tako loše u sveobuhvatnom spolnom odgoju?

Ulica i internet predstavljaju manju opasnost od progresivnih aktivista – O spolnom odgoju, još jednom

Prije godinu dana Zagreb je bio obljepljen plakatima koji pozivaju na uvođenje spolnog odgoja. Iako su ih mnogi primjetili, nisu tada privukli toliko pažnje. Naravno, većina je odmah primjetila neprimjerenu vulgarnost ("Koga treba poj***ti u Gradu kako bi se djeca obrazovala o seksualnosti?", "Hoćemo ili koji ku*ac?",) i pomislila, kao što bi svaka normalna osoba pomislili kada pročita nešto takvog, da ljudi koji obljepljuju grad takvim porukama nisu ljudi koje želite postaviti da odgajaju vašu djecu u osjetljivom području spolnosti. Ne samo da to nisu ljude koje bi autorizirali da takvo što čine, nego bi ukoliko to pokušaju, učinili sve što je u vašoj moći da to spriječite.

Već na temelju poruka plakata je vidljivo da se radi o grubim, površnim i vulgarnim ljudima s iskrivljenim shvaćanjem spolnosti i intimnosti, ljudima koji vašoj djeci nisu u stanju ponuditi odgoj koji im je potreban. Nisu u stanju ponuditi formaciju u zrelu osobu sposobnu za ispravno shvaćanje i življenja ciljeva spolnosti. Radi se o ljudima koje ne želite pokraj svoje djece; odnosno iz perspektive mnogih mladih osoba, pokraj sebe.

Teško je zamisliti da bi primjerice udruga fizičara nezadovoljna statusom gradiva fizike i nastavnika obljepila grad sa sličnim porukama. Očito, odgoj, obrazovanje i informacije koje se zagovaraju nisu nešto što bi bilo gradivo usporedivo s gradivom fizike ili nekog drugog predmeta. Ideja da postoje stručnjaci za "seksualnost" koji će "znanstveno" i "objektivno" podučiti Vašu djecu je pogrešna i apsurdna. Ne radi se o temi u kojoj je netko stručnjak kao što bi netko mogao biti stručnjak u određenom području fizike.

Ipak, ljudi koji vode grad su drugačijeg mišljenja. Ljudi koji vode grad dijele ciljeve i poruke takvih plakata, pa uvode "traženi" spolni odgoja. Krajnje je vrijeme da se uvede, nema se što čekati - moramo ponuditi "činjenice" i sve javno (raz)otkriti djeci - navodno postoji univerzalni entuzijazam oko toga, ali taj entuzijazam zasigurno ne dolazi od roditelja. Iako neki roditelji i sami nisu sigurni kako pristupiti svemu tome, svjesni su da ta poduka i razgovor nije poput razgovora o najdužoj rijeci u europi ili glavnim gradovima država .

***

Scijentizam: Nova Univerzalna Crkva - A.Grothendieck

U dokumentu The New Universal Church (pdf) pronalazimo engleski prijevod razmišljanja matematičara Alexandera Grothendiecka o scijentizmu, novoj ideologiji povezanoj s uspjesima eksperimentalno-deduktivne metode. 

Za početak prenosim mitove Scijentizma kako ih je nabrojao (kasnije ćemo se vratiti na uvodna razmatranja koja inače prethode popisu);

***

Vjerovanje Scijentizma

Mit 1: Samo znanstveno znanje je istinito ili stvarno znanje; to jest, samo znanje koje se može kvantitativno izraziti, formalizirati ili po volji ponoviti u laboratorijskim uvjetima može biti sadržaj istinskog znanja. „Istinsko“ ili „stvarno“ znanje, ponekad nazvano „objektivnim“ znanjem, može se definirati kao univerzalno znanje koje vrijedi u svim vremenima, mjestima i za sve ljude, neovisno o društvima i određenim oblicima kulture.

Komentari. Osjećaji i iskustva poput ljubavi, emocija, ljepote ili čak osnovnih iskustava užitka i boli prognani su iz područja istinskog znanja, barem u onoj mjeri u kojoj nisu podvedeni pod znanstvenu teoriju. Ni Isus ni Sapfa nisu ništa znali o ljubavi!

To ograničava „istinsko znanje“ na nekoliko milijuna znanstvenika na planetu. Bebe i djeca nemaju znanje vrijedno spomena, kao ni bilo koja osoba bez znanstvene obuke. Pravo znanje počinje posljednjim semestrima sveučilišnog obrazovanja.

Druga posljedica ovog mita je da, ukoliko je etika predmet znanja, može se istraživati ​​znanstvenim metodama: iz toga slijedi da znanost postaje temelj etike.

---

Mit 2: Sve što se može izraziti kvantitativno ili ponoviti u laboratorijskim uvjetima, predmet je znanstvenog znanja i ipso facto valjano i prihvatljivo. Drugim riječima, istina (sa svojim tradicionalnim vrijednosnim sadržajem) identična je znanju, odnosno znanstvenom znanju.

Komentari. Rat i mnogi njegovi aspekti mogu se smjestiti unutar različitih znanstvenih teorija, na primjer ekonomije, strategije (kao poglavlje u teoriji vjerojatnosti ili teoriji optimizacije), psihijatrije, medicine, sociologije. Nova znanost, „polemologija ili znanost o ratu“, čak je stvorena od strane dobronamjernih pacifista. Rat tako postaje prihvatljiv kao objekt znanstvenog promatranja. Štoviše, djeluje kao važan regulatorni faktor za demografske i ekonomske procese, kao i poticajni element za znanost i tehnologiju. Subjektivno značenje rata za one koji ga podnose ili vode ignorira se, osim kao objekt „znanstvenih“ istraživanja čiji su ciljevi često manipulativni, a čiji je konačni cilj svođenje životnog procesa na statistiku.

---

Mit 3: „Mehanistički“ ili „formalistički“ ili „analitički“ pogled na prirodu: San znanosti. Atomi i molekule i njihove kombinacije mogu se u potpunosti opisati u smislu matematičkih zakona fizike čestica; stanični život u smislu molekula; viši organizmi u smislu njihovih sastavnih stanica; misao i um (uključujući sve vrste psihičkog iskustva) u smislu neuronskih krugova; ljudska ili životinjska društva i ljudske kulture u smislu njihovih sastavnih članova.

Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli – Jordan Kuničić

"Otkuda bol" naslov je još jedne dojmljive propovjedi Jordana Kuničića koju možete pročitati na portalu vjera i djela što svakako preporučam. Kao poticaj prenosim nemali dio (uređenje oblika teksta moje); 

Zar ne čuješ? – upitah anđela. – Čujem, odvrati anđeo, to su patnje smrtnika što se penju do Boga. Da sam ja Bog, zaključio sam, veli taj umišljeni pjesnik — rastopio bih se u suzama na tako jezovit prizor. Još više, nadoda isti, radi samo jedne predviđene suze dojenčeta, ne bih bio stvorio svijet. Bol me uvijek tako rastužuje da sam spreman vratiti Bogu ulaznicu u raj, jer se veoma skupo plaća.

Gdje je izvor čovječjih boli i patnja? Ako nađemo izvor, hoćemo li naći i lijek?! U toj su nadi smrtnici neprestano tražili odgovor na to potresno pitanje. Nijesu li se, međutim, o taj „kamen smutnje“ razbile tolike glave filozofa? Nije li se mnogo lađica ljudskoga srca razbilo o hridi toga tvrda i oštra pitanja? Hoćemo li mi izvući zdravu glavu? Ne ćemo li se izgubiti u tom labirintu pameti i srca?

---

Legendarni se dosjetljivac izvukao iz labirinta držeći se konca. Mi ćemo se držati skuta Kristove haljine. Držala ga se ona žena iz evanđelja i ozdravila je (Marko 5, 25–29). Uvjeren sam da ne ćemo zalutati. Krist posjeduje i ona sredstva, koja pomažu snositi bol, zato nas obuzima i neka sveta nada da smo jedino tako na pravom putu prema rješenju toga zamršena pitanja.

Neka od nas odstupe nestvarni optimisti, stoički umišljenici, kojima je bol iluzija, i koji se usuđuju reći: Ugasi sve želje, utrnuo si i bol. Ne zanimaj se za bol, prezri je, kao što prezireš magarčevu sjenu. Uostalom, ako trpiš, promisli da će na tvojim patničkim kostima rasti cvijeće sretne budućnosti. Iz tvoga će praha izniknuti viši ljudi budućnosti, nadljudi, kojima je potrebita tvoja bol, kao što je lozi potreban gnoj.

Neka nam se ne približe ni zloguke ptice iz tamne noći pesimizma. Ovi nariču, kako je svijet bolnica s primarijem smrti, mračni Tartar, mučilište. Život je za njih trajna bolna čežnja, lanac boli, blesavi san idiota, gangrena u zadnjem stadiju, klupko besmislica. Čovjek je za njih vječni Hamlet, miljenik grobova, Prometej, vječni patnik bez svrhe i nagrade. 

Optimisti zaboravljaju da su ljudi. Mi toga ne zaboravljamo, zato nam se njihove riječi pričinjaju kule u zraku, nestvarne tlapnje, koje ranama ne mogu pružiti ni najmanji melem. – Optimisti pretjeruju. Ako njihove riječi nijesu plod nezdrava ustrojstva ili mode ili momentalna neraspoloženja, onda mogu biti odraz nepodložnosti Bogu, pa ih odbijamo, jer tko će se boriti sa Svemogućim?!

---

Prvi odgovor na pitanje: otkuda bol, glasi: moj grijeh. Onaj lupež s desne strane Kristove priznaje: „Pravedno trpimo, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima“ (Luka 25, 41). [...]

Malo toga treba da otvorimo izvor boli. Iz jedne zle misli razvije se zla želja, pa namjera, slijedi djelo te se za časak radosti plaća godinama žalosti. Jedan pogled, jedan osmijeh, jedna nepromišljenost, naglost, pretjeranost, strast – i eto nam lanca boli kroz godine i desetljeća. Nije potrebito ni to, dosta je propust, i olovni zakon stupa na snagu: „ Nevolja i tjeskoba doći će na svakoga, koji čini zlo“ (Rimljanima 2, 9).

---

Otkuda dakle bol? Iz naše krivnje. Krivnja je pak zarazna. Lako postajemo krivi za boli drugih ljudi.

Grijeh je roditelja često izvor boli za djecu, za bližnje i dalje potomstvo. Čitao sam kod staroga Aristotela kako je neki okrutni sin povlačio svoga oca po dvorištu. Nazočni su se zgražali nad okrutnosti sina i sažalijevali patničkoga oca, ali ovaj im je odgovorio: Ne krivite njega što tako sa mnom postupa, jer sam i ja tako činio svomu pokojnomu ocu. Prestat će kada me dovuče do praga kuće, jer sam i ja do kućnoga praga potezao svoga vlastitoga oca (Ethicorum, br. 1392)

[...] Kakvo stablo, takav rod; kakav rod, takav plod. Jabuka ne pada daleko od stabla. „Po rodovima njihovim poznat ćete ih“ (Matej 7, 16). Taj je zakon nasljedstva mnogo jači od svih zakona koje izdaje ljudska vlast. Proglasio ga je Tvorac naravi i prirode. Po njemu razumijemo zašto neki jadnici pred očima svijeta samom svojom pojavom propovijedaju zločinstva svojih roditelja. Snagom istoga toga zakona neke obitelji postaju mučilište, skupina degeneriranih tipova; rasadnici trajnih boli i patnja. Taj nam zakon tumači, zašto mnogih obitelji nestaje s lica zemlje.

O kad bi mladi naraštaj ozbiljno shvatio zamašitost dužnosti oca i majke! Slatka je to dužnost, ali je to i velik teret. Očinstvo i materinstvo znače odgovornost pred djecom, pred narodom, pred čovječanstvom i pred Bogom. Na neurednu životu roditelja niknu zakržljala i opterećena djeca, koja će biti i sebi i drugima na teret. Tko želi spriječiti mnogo suza, očaja i boli smrti, neka nastoji da obiteljsko stablo bude moralno, zdravo, jer jedino će tada rađati dobre plodove, koji će biti na ukras svijeta.

---

Zakon se solidarnosti proteže i dalje. Nije čovjek čovjeku vuk ni Bog, ali mu je brat koji čini da on trpi. Ni geografski položaj ni vremenske neprilike ne donose čovjeku toliko boli, koliko mu ih prouzrokuje njegov suputnik na zemlji, drugi čovjek. Bračni je drug često izvor boli drugomu bračnomu drugu, oci djeci, gospodari slugama, jaki slabima, bogati siromasima, učeni neznalicama.

O Grijehu – J. Kuničić

Na portalu Vjera i Djela su prenijeli tekst pod nazivom "Grijeh", autor je Jordan Kuničić, dominikanac i teolog. (Iz knjige Propovijedi, 1957.) Preporučam pročitati ovo kratko, ali impresivno razmišljanje. 

Prenosim dio (oblikovanje teksta moje);

***

Kada bi danas Sotona morao podnijeti izvještaj Svemogućemu, mogao bi po prilici reći ovako: obišao sam sve kutove zemlje i konstatirao, da ljudi posvuda krše Tvoje zapovijedi (Job 1, 6-13). Sv. Ivan bi ponovio, što je pisao: „Sav svijet leži u nečastivome“ (Prva Ivanova 5, 19). Dublji bi poznavalac mentaliteta čovjeka današnjice nadodao: čovjek današnjice trpi od bolesti djetinjenja i podjetinjavanja, pa i grijeh smatra djetinjarijom. Tko je pak svjestan odgovornosti i težine stanja, morao bi sa žalošću utvrditi da čovjek današnjice drži nešto do pravila bontona. Taj čovjek nastoji upoznati pravila gramatike i umjetnosti. Nastoji cijeniti, boji se prekršiti građanske i državne zakone, ali „najveći grijeh naše epohe jest taj što počinje gubiti smisao grijeha“ (Pijo XII. u govoru 28. listopada 1946.).

Zašto taj čovjek današnjice gubi smisao grijeha? Napredak mu civilizacije olakoćuje mišljenje, zato ga umaraju ozbiljna pitanja života. On radije ide u hram XX. stoljeća, u kino, da drugi pred njegovim očima prevrće slike i prizore, a on da udobno sjedi i gleda. Pitanja duše i vječnosti? Rado ih upisuje u utopije, ali zato najvećom ozbiljnošću smatra, da je Švrča idejni prvak dana. Zar se taj čovjek današnjice nema čim ponositi? Rado osluškuje zaglušni šum aviona i motora, tih djela svoga genija, pa kako će do njega doprijeti tihi, nečujni glas Božje istine?! Ohol je taj čovjek današnjice, ponosi se atomskom bombom, zato ne cijeni silu duha Božjega koji se ne nameće silom. Kada se ljudi zarate ili potuku, pobjednik, makar bio patuljak, misli, da nad njim nema gorostasa, nadasve Svemogućega. Čovjek današnjice gradi Babilonsku kulu veličine bez Boga, zato se teško razumije s drugim ljudima današnjice, i ako ima na pretek raspravljanja. Zabavljen je bušenjem zdenca tehničke civilizacije, ali ti zdenci puštaju vodu, zato je taj jadnik uvijek nemiran. Robuje tijelu, klanja se materiji, u pandžama je nagona, zato životari, boluje od anemije duše, mrtav je, a misli da živi.

Budimo na čistu! Glas je savjesti preveć jak, da bi ga tko mogao lako ušutkati. Bez sumnje čovjek bi današnjice želio izbrisati pojam grijeha iz popisa faktora sreće-nesreće, ali to ne može. Što mu preostaje? Uzeti na sebe advokaturu sama sebe, naći opravdanje. To mu se čini lako. Ako i griješim, veli, nijesam ja kriv: priroda je kriva, kriv je ambijent, takvim me Bog stvorio, takvim me majka rodila, tako sam odgojen.

To sredstvo za uspavljivanje ne djeluje odmah, ni kod svakoga jednako. A zašto, misli čovjek današnjice, čovjek ne bi imao pravo griješiti? Ta on je svjestan svoje veličine, svjestan je napretka. Stari su bogovi umrli. On dakle misli, da ima pravo griješiti, jer je sam sebi bogom.

Ovaj mu se izlaz pričini presmionim, zato radije umanjuje težinu Božjih zapovijedi, grdobu grijeha ne smatra tako velikom. Što je velikomu Bogu stalo za sitne misli i želje crva-čovjeka koji se vuče po zemlji? Bog je previsok, da bi ga se ticalo, što taj zemljani patuljak misli, želi i snuje. Zar bi se Svemogući natjecao u borbi s tim „prahom“? Zar je potrebna sila Svemogućega, da svlada toga slabića-čovjeka?[...]

***

Čovjek je na razmeđu između čistih anđela i nerazumnih bića. Dodiruje jedne i druge. Položaj je samim tim već kritičan. Svaki ga grijeh udaljuje od anđela, približuje životinji. Možete li doista u pijanici, proždrljivcu, ubojici, otimaču razabrati sliku anđela ili životinje? Grijeh je Nabukodonosora pretvorio u životinju: išao je četveronoške, na glavi je imao perje kao oštrice, na rukama nokte kao pandže (Daniel 4). To nas dovoljno uči da je grijeh degradacija čovjeka, silazak sa stupnja specifično-ljudske kulture i padanje u stanje polučovjeka ili životinje.

Evangelizacija postkršćanske kulture - A. Esolen

"Pepeo pepelu, prah prahu", rekao je propovjednik na mahovinom obraslom groblju pored oronule crkve. Nekoliko ljudi stajalo je okolo u svojoj svečanoj odjeći. "Predajemo našu sestru u grob", rekao je, "u sigurnoj i čvrstoj nadi", i ovdje je zastao u blagom iščekivanju vrhunca, "da ćemo je uvijek čuvati u našim sjećanjima. Amen."

„Amen“, odgovorili su okupljeni.

Nada? To nije nada. To nije čak ni optimizam. To je samo priča o ljudskom životu. Ljudi koji su vas poznavali umiru, i nitko vas se ne sjeća, čak i ako je vaše ime još uvijek poznato i ljudi još uvijek pričaju stvari o vama. Nitko se ne sjeća Shakespearea. Nitko se ne sjeća Michelangela.

Opisana scena je iz jedne epizode Zvjezdanih staza, stare otprilike četrdeset godina. Ne znam jesu jesu li scenaristi htjeli uvrijediti kršćanstvo i inteligenciju kršćana. Možda se radilo o lošem scenariju i bedastom razmišljanju. Toga nikada nije nedostajalo, niti nedostaja sada. Podsjetilo me to na drugu scenu kojoj sam svjedočio u glavnom gradu.

Ogranak Kolumbovih vitezova (Knights of Columbus) postavio je prekrasne božićne jaslice na mjestu koje je otvoreno za sve, za takve izložbe. To je iritiralo ljude u lokalnoj "Zakladi za slobodu od religije". Stoga su postavili konkurentske jaslice, s Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Benjaminom Franklinom koji stoje pokraj jaslica koje u sebi nemaju dijete nego kopiju američkog ustava.

To je trebalo biti uvredljivo, ali šala je sigurno bila na račun "Zaklade za slobodu od religije" jer su nesvjesno pokazali koliko su oni i drugi postkršćanski sekularisti parazitski. Kao što pisci jadne i glupe scene iz televizijske serije nisu mogli zamisliti istinski religiozni pokop bez pljačkanja vjere koju su odbacili ili koju su se nadali ostaviti iza sebe u ruševinama, tako ni oni koji su slavili lokalna pravila nisu mogli mirno sjediti i pustiti kršćane da slave u javnosti, niti su mogli smisliti vlastitu svečanost ili stvoriti vlastitu radost.

George Orwell i Aldous Huxley uvidjeli su fenomen i satirizirali ga; Orwell je to činio tmurno i nemilosrdno, a Huxley sretno i nemilosrdno. Bilo je to Dvije Minute Mržnje umjesto Angelusa. Bila je to Orgija [Orgy-Porgy]  sa sladoledom začinjenim somom umjesto euharistije. Ni u jednom distopijskom svijetu ne dobivamo nikakvu veliku umjetnost, pa čak ni nikakvu istinsku narodnu kulturu. To je pozicija u kojoj se mi u zapadnom svijetu trenutno nalazimo.

Spominjem ovo sve zbog strategije koju je, tijekom mog života, Crkva prihvatila prema evangelizaciji suvremenog svijeta. "Strategija" je, u tom smislu, ružan izraz. Ali ako morate biti proračunat političar, trebali biste barem moći kalkulirati. Ako ćete evangelizaciju svesti na reklamnu kampanju, trebali biste barem znati kako privući pažnju ljudi. Bili smo poput taktičara koji nikada nisu čuli za bočni napad; koji igraju križić-kružić, i to ne baš dobro, dok neprijatelj igra poput šahovskog velemajstora.

Naša je strategija bila prilagoditi se kulturi, preokrećući riječi svetog Pavla; prilagođavajući se svijetu. Dopustite mi da ovo viknem s krovova. Postoji ogromna razlika između prave poganske kulture koja čeka reformaciju, pomlađivanje i krštenje te bivše kršćanske kulture - ili bolje rečeno bivše kršćanske stvari koja je nekoć bila kultura.