Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli – Jordan Kuničić

"Otkuda bol" naslov je još jedne dojmljive propovjedi Jordana Kuničića koju možete pročitati na portalu vjera i djela što svakako preporučam. Kao poticaj prenosim nemali dio (uređenje oblika teksta moje); 

Zar ne čuješ? – upitah anđela. – Čujem, odvrati anđeo, to su patnje smrtnika što se penju do Boga. Da sam ja Bog, zaključio sam, veli taj umišljeni pjesnik — rastopio bih se u suzama na tako jezovit prizor. Još više, nadoda isti, radi samo jedne predviđene suze dojenčeta, ne bih bio stvorio svijet. Bol me uvijek tako rastužuje da sam spreman vratiti Bogu ulaznicu u raj, jer se veoma skupo plaća.

Gdje je izvor čovječjih boli i patnja? Ako nađemo izvor, hoćemo li naći i lijek?! U toj su nadi smrtnici neprestano tražili odgovor na to potresno pitanje. Nijesu li se, međutim, o taj „kamen smutnje“ razbile tolike glave filozofa? Nije li se mnogo lađica ljudskoga srca razbilo o hridi toga tvrda i oštra pitanja? Hoćemo li mi izvući zdravu glavu? Ne ćemo li se izgubiti u tom labirintu pameti i srca?

---

Legendarni se dosjetljivac izvukao iz labirinta držeći se konca. Mi ćemo se držati skuta Kristove haljine. Držala ga se ona žena iz evanđelja i ozdravila je (Marko 5, 25–29). Uvjeren sam da ne ćemo zalutati. Krist posjeduje i ona sredstva, koja pomažu snositi bol, zato nas obuzima i neka sveta nada da smo jedino tako na pravom putu prema rješenju toga zamršena pitanja.

Neka od nas odstupe nestvarni optimisti, stoički umišljenici, kojima je bol iluzija, i koji se usuđuju reći: Ugasi sve želje, utrnuo si i bol. Ne zanimaj se za bol, prezri je, kao što prezireš magarčevu sjenu. Uostalom, ako trpiš, promisli da će na tvojim patničkim kostima rasti cvijeće sretne budućnosti. Iz tvoga će praha izniknuti viši ljudi budućnosti, nadljudi, kojima je potrebita tvoja bol, kao što je lozi potreban gnoj.

Neka nam se ne približe ni zloguke ptice iz tamne noći pesimizma. Ovi nariču, kako je svijet bolnica s primarijem smrti, mračni Tartar, mučilište. Život je za njih trajna bolna čežnja, lanac boli, blesavi san idiota, gangrena u zadnjem stadiju, klupko besmislica. Čovjek je za njih vječni Hamlet, miljenik grobova, Prometej, vječni patnik bez svrhe i nagrade. 

Optimisti zaboravljaju da su ljudi. Mi toga ne zaboravljamo, zato nam se njihove riječi pričinjaju kule u zraku, nestvarne tlapnje, koje ranama ne mogu pružiti ni najmanji melem. – Optimisti pretjeruju. Ako njihove riječi nijesu plod nezdrava ustrojstva ili mode ili momentalna neraspoloženja, onda mogu biti odraz nepodložnosti Bogu, pa ih odbijamo, jer tko će se boriti sa Svemogućim?!

---

Prvi odgovor na pitanje: otkuda bol, glasi: moj grijeh. Onaj lupež s desne strane Kristove priznaje: „Pravedno trpimo, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima“ (Luka 25, 41). [...]

Malo toga treba da otvorimo izvor boli. Iz jedne zle misli razvije se zla želja, pa namjera, slijedi djelo te se za časak radosti plaća godinama žalosti. Jedan pogled, jedan osmijeh, jedna nepromišljenost, naglost, pretjeranost, strast – i eto nam lanca boli kroz godine i desetljeća. Nije potrebito ni to, dosta je propust, i olovni zakon stupa na snagu: „ Nevolja i tjeskoba doći će na svakoga, koji čini zlo“ (Rimljanima 2, 9).

---

Otkuda dakle bol? Iz naše krivnje. Krivnja je pak zarazna. Lako postajemo krivi za boli drugih ljudi.

Grijeh je roditelja često izvor boli za djecu, za bližnje i dalje potomstvo. Čitao sam kod staroga Aristotela kako je neki okrutni sin povlačio svoga oca po dvorištu. Nazočni su se zgražali nad okrutnosti sina i sažalijevali patničkoga oca, ali ovaj im je odgovorio: Ne krivite njega što tako sa mnom postupa, jer sam i ja tako činio svomu pokojnomu ocu. Prestat će kada me dovuče do praga kuće, jer sam i ja do kućnoga praga potezao svoga vlastitoga oca (Ethicorum, br. 1392)

[...] Kakvo stablo, takav rod; kakav rod, takav plod. Jabuka ne pada daleko od stabla. „Po rodovima njihovim poznat ćete ih“ (Matej 7, 16). Taj je zakon nasljedstva mnogo jači od svih zakona koje izdaje ljudska vlast. Proglasio ga je Tvorac naravi i prirode. Po njemu razumijemo zašto neki jadnici pred očima svijeta samom svojom pojavom propovijedaju zločinstva svojih roditelja. Snagom istoga toga zakona neke obitelji postaju mučilište, skupina degeneriranih tipova; rasadnici trajnih boli i patnja. Taj nam zakon tumači, zašto mnogih obitelji nestaje s lica zemlje.

O kad bi mladi naraštaj ozbiljno shvatio zamašitost dužnosti oca i majke! Slatka je to dužnost, ali je to i velik teret. Očinstvo i materinstvo znače odgovornost pred djecom, pred narodom, pred čovječanstvom i pred Bogom. Na neurednu životu roditelja niknu zakržljala i opterećena djeca, koja će biti i sebi i drugima na teret. Tko želi spriječiti mnogo suza, očaja i boli smrti, neka nastoji da obiteljsko stablo bude moralno, zdravo, jer jedino će tada rađati dobre plodove, koji će biti na ukras svijeta.

---

Zakon se solidarnosti proteže i dalje. Nije čovjek čovjeku vuk ni Bog, ali mu je brat koji čini da on trpi. Ni geografski položaj ni vremenske neprilike ne donose čovjeku toliko boli, koliko mu ih prouzrokuje njegov suputnik na zemlji, drugi čovjek. Bračni je drug često izvor boli drugomu bračnomu drugu, oci djeci, gospodari slugama, jaki slabima, bogati siromasima, učeni neznalicama.

O Grijehu – J. Kuničić

Na portalu Vjera i Djela su prenijeli tekst pod nazivom "Grijeh", autor je Jordan Kuničić, dominikanac i teolog. (Iz knjige Propovijedi, 1957.) Preporučam pročitati ovo kratko, ali impresivno razmišljanje. 

Prenosim dio (oblikovanje teksta moje);

***

Kada bi danas Sotona morao podnijeti izvještaj Svemogućemu, mogao bi po prilici reći ovako: obišao sam sve kutove zemlje i konstatirao, da ljudi posvuda krše Tvoje zapovijedi (Job 1, 6-13). Sv. Ivan bi ponovio, što je pisao: „Sav svijet leži u nečastivome“ (Prva Ivanova 5, 19). Dublji bi poznavalac mentaliteta čovjeka današnjice nadodao: čovjek današnjice trpi od bolesti djetinjenja i podjetinjavanja, pa i grijeh smatra djetinjarijom. Tko je pak svjestan odgovornosti i težine stanja, morao bi sa žalošću utvrditi da čovjek današnjice drži nešto do pravila bontona. Taj čovjek nastoji upoznati pravila gramatike i umjetnosti. Nastoji cijeniti, boji se prekršiti građanske i državne zakone, ali „najveći grijeh naše epohe jest taj što počinje gubiti smisao grijeha“ (Pijo XII. u govoru 28. listopada 1946.).

Zašto taj čovjek današnjice gubi smisao grijeha? Napredak mu civilizacije olakoćuje mišljenje, zato ga umaraju ozbiljna pitanja života. On radije ide u hram XX. stoljeća, u kino, da drugi pred njegovim očima prevrće slike i prizore, a on da udobno sjedi i gleda. Pitanja duše i vječnosti? Rado ih upisuje u utopije, ali zato najvećom ozbiljnošću smatra, da je Švrča idejni prvak dana. Zar se taj čovjek današnjice nema čim ponositi? Rado osluškuje zaglušni šum aviona i motora, tih djela svoga genija, pa kako će do njega doprijeti tihi, nečujni glas Božje istine?! Ohol je taj čovjek današnjice, ponosi se atomskom bombom, zato ne cijeni silu duha Božjega koji se ne nameće silom. Kada se ljudi zarate ili potuku, pobjednik, makar bio patuljak, misli, da nad njim nema gorostasa, nadasve Svemogućega. Čovjek današnjice gradi Babilonsku kulu veličine bez Boga, zato se teško razumije s drugim ljudima današnjice, i ako ima na pretek raspravljanja. Zabavljen je bušenjem zdenca tehničke civilizacije, ali ti zdenci puštaju vodu, zato je taj jadnik uvijek nemiran. Robuje tijelu, klanja se materiji, u pandžama je nagona, zato životari, boluje od anemije duše, mrtav je, a misli da živi.

Budimo na čistu! Glas je savjesti preveć jak, da bi ga tko mogao lako ušutkati. Bez sumnje čovjek bi današnjice želio izbrisati pojam grijeha iz popisa faktora sreće-nesreće, ali to ne može. Što mu preostaje? Uzeti na sebe advokaturu sama sebe, naći opravdanje. To mu se čini lako. Ako i griješim, veli, nijesam ja kriv: priroda je kriva, kriv je ambijent, takvim me Bog stvorio, takvim me majka rodila, tako sam odgojen.

To sredstvo za uspavljivanje ne djeluje odmah, ni kod svakoga jednako. A zašto, misli čovjek današnjice, čovjek ne bi imao pravo griješiti? Ta on je svjestan svoje veličine, svjestan je napretka. Stari su bogovi umrli. On dakle misli, da ima pravo griješiti, jer je sam sebi bogom.

Ovaj mu se izlaz pričini presmionim, zato radije umanjuje težinu Božjih zapovijedi, grdobu grijeha ne smatra tako velikom. Što je velikomu Bogu stalo za sitne misli i želje crva-čovjeka koji se vuče po zemlji? Bog je previsok, da bi ga se ticalo, što taj zemljani patuljak misli, želi i snuje. Zar bi se Svemogući natjecao u borbi s tim „prahom“? Zar je potrebna sila Svemogućega, da svlada toga slabića-čovjeka?[...]

***

Čovjek je na razmeđu između čistih anđela i nerazumnih bića. Dodiruje jedne i druge. Položaj je samim tim već kritičan. Svaki ga grijeh udaljuje od anđela, približuje životinji. Možete li doista u pijanici, proždrljivcu, ubojici, otimaču razabrati sliku anđela ili životinje? Grijeh je Nabukodonosora pretvorio u životinju: išao je četveronoške, na glavi je imao perje kao oštrice, na rukama nokte kao pandže (Daniel 4). To nas dovoljno uči da je grijeh degradacija čovjeka, silazak sa stupnja specifično-ljudske kulture i padanje u stanje polučovjeka ili životinje.

Evangelizacija postkršćanske kulture - A. Esolen

"Pepeo pepelu, prah prahu", rekao je propovjednik na mahovinom obraslom groblju pored oronule crkve. Nekoliko ljudi stajalo je okolo u svojoj svečanoj odjeći. "Predajemo našu sestru u grob", rekao je, "u sigurnoj i čvrstoj nadi", i ovdje je zastao u blagom iščekivanju vrhunca, "da ćemo je uvijek čuvati u našim sjećanjima. Amen."

„Amen“, odgovorili su okupljeni.

Nada? To nije nada. To nije čak ni optimizam. To je samo priča o ljudskom životu. Ljudi koji su vas poznavali umiru, i nitko vas se ne sjeća, čak i ako je vaše ime još uvijek poznato i ljudi još uvijek pričaju stvari o vama. Nitko se ne sjeća Shakespearea. Nitko se ne sjeća Michelangela.

Opisana scena je iz jedne epizode Zvjezdanih staza, stare otprilike četrdeset godina. Ne znam jesu jesu li scenaristi htjeli uvrijediti kršćanstvo i inteligenciju kršćana. Možda se radilo o lošem scenariju i bedastom razmišljanju. Toga nikada nije nedostajalo, niti nedostaja sada. Podsjetilo me to na drugu scenu kojoj sam svjedočio u glavnom gradu.

Ogranak Kolumbovih vitezova (Knights of Columbus) postavio je prekrasne božićne jaslice na mjestu koje je otvoreno za sve, za takve izložbe. To je iritiralo ljude u lokalnoj "Zakladi za slobodu od religije". Stoga su postavili konkurentske jaslice, s Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Benjaminom Franklinom koji stoje pokraj jaslica koje u sebi nemaju dijete nego kopiju američkog ustava.

To je trebalo biti uvredljivo, ali šala je sigurno bila na račun "Zaklade za slobodu od religije" jer su nesvjesno pokazali koliko su oni i drugi postkršćanski sekularisti parazitski. Kao što pisci jadne i glupe scene iz televizijske serije nisu mogli zamisliti istinski religiozni pokop bez pljačkanja vjere koju su odbacili ili koju su se nadali ostaviti iza sebe u ruševinama, tako ni oni koji su slavili lokalna pravila nisu mogli mirno sjediti i pustiti kršćane da slave u javnosti, niti su mogli smisliti vlastitu svečanost ili stvoriti vlastitu radost.

George Orwell i Aldous Huxley uvidjeli su fenomen i satirizirali ga; Orwell je to činio tmurno i nemilosrdno, a Huxley sretno i nemilosrdno. Bilo je to Dvije Minute Mržnje umjesto Angelusa. Bila je to Orgija [Orgy-Porgy]  sa sladoledom začinjenim somom umjesto euharistije. Ni u jednom distopijskom svijetu ne dobivamo nikakvu veliku umjetnost, pa čak ni nikakvu istinsku narodnu kulturu. To je pozicija u kojoj se mi u zapadnom svijetu trenutno nalazimo.

Spominjem ovo sve zbog strategije koju je, tijekom mog života, Crkva prihvatila prema evangelizaciji suvremenog svijeta. "Strategija" je, u tom smislu, ružan izraz. Ali ako morate biti proračunat političar, trebali biste barem moći kalkulirati. Ako ćete evangelizaciju svesti na reklamnu kampanju, trebali biste barem znati kako privući pažnju ljudi. Bili smo poput taktičara koji nikada nisu čuli za bočni napad; koji igraju križić-kružić, i to ne baš dobro, dok neprijatelj igra poput šahovskog velemajstora.

Naša je strategija bila prilagoditi se kulturi, preokrećući riječi svetog Pavla; prilagođavajući se svijetu. Dopustite mi da ovo viknem s krovova. Postoji ogromna razlika između prave poganske kulture koja čeka reformaciju, pomlađivanje i krštenje te bivše kršćanske kulture - ili bolje rečeno bivše kršćanske stvari koja je nekoć bila kultura.

J. Budziszewski o evangeliziranju postkršćanskih naroda i neopogana

U postu This Time Will Not Be the Same (part 1) i part 2, filozof J. Budziszewski komentira modernu situaciju u kojoj je potrebna evangelizacija drugačije od prijašnje. Ne radi se o naviještanju Dobre Vijesti među poganima, nego među postkršćanskim narodima. (Neopoganima kako ih on naziva). Prenosim;

Je li reevangelizacija potpuno i radikalno drugačija od evangelizacije? Ne. Isti Krist kuca na vrata istog ljudskog srca, iako srca s drugačijom poviješću. Je li teže? U nekim aspektima. Lakše? U nekim aspektima. Ali drugačije.

Evo jedne velike razlike: Poganin je pronalazio izgovore za kršenje moralnog zakona. Nasuprot tome, neopoganin se pretvara, kada mu odgovara, da morala nema ili da možda svatko od nas ima svoj vlastiti moral. Budući da su imali Zakon i Proroke, ne čudi da su Židovi uzimali moral zdravo za gotovo. Ali uvelike, i unatoč svojim prijestupima, tako su činili i pogani.

Ne radi se o tome da je skepticizam bio nepoznat među njima: „Što je istina?“, upitao je Pilat, ne čekajući odgovor. Ipak, razmotrite sve poganske pogreške na koje sveti Pavao aludira u svojim poslanicama: Je li relativizam bila jedna od njih? Ne. Tada ga je mogao izostaviti, danas to ne bi mogao.

S tom prvom velikom razlikom povezana je i druga. Poganin je želio da mu se oprosti, ali nije znao kako pronaći oprost. Njemu je Evanđelje došlo kao poruka oslobođenja. Ali neopoganin ne želi čuti da mu treba oproštenje, pa mu Evanđelje dolazi kao poruka krivnje.

Ova inverzija čini se nevjerojatnom, jer neopoganin zasigurno osjeća težinu svojih grijeha. Ali on misli da put do mira nije u tome da se teret skine, već da se nauči ne shvaćati ga ozbiljno. Čuvši Kristovo obećanje oprosta, pomisli: "Svi ti krivi kršćani!" Nakon što je odlučio najslobodnije ljude smatrati najopterećenijima, on prirodno smatra i najopterećenije najslobodnijima. "Svatko je učinio stvari zbog kojih žali. Svi lažu. Preboli to!"

Feser o izazovima za apologetiku kršćanstva u suvremenom svijetu

Filozof Ed Feser osvrnuo se u Point of contact [2012] na BGCova razmišljanja o izazovima za kršćansku apologetiku koja sam spomenuo u prethodnom postu. Iako BGC spominje moderno kršćanstvo (koje je osiromašeno u mnogim aspektima), ono što primjećuje Feser vezano uz uvjete i izazove shvaćanja kršćanstva podjednako vrijedi i za tradicionalno kršćanstvo. 

Bruce Charlton identificira šest problema za moderne kršćanske apologete i predlaže rješenje. Njegove su primjedbe zanimljive, ali želim se usredotočiti na prvi i najosnovniji od problema koje on identificira, a to je da se metafizičko i moralno znanje koje su čak i pogani imali u antičkom svijetu više ne može uzimati zdravo za gotovo:

Kršćanstvo je mnogo veći skok od sekularne modernosti nego od poganstva. Kršćanstvo se činilo kao dovršenje poganstva - korak ili dva dalje u istom smjeru i nadogradnja na ono što je već postojalo: duše i njihov opstanak nakon smrti, intrinzična narav grijeha, djelovanje nevidljivih sila itd. Kod modernih ljudi nema se na čemu graditi (osim možda sjećanja iz djetinjstva ili alternativnih stvarnosti nazretih kroz umjetnost i književnost).

Iz ovog problema slijedi nekoliko drugih. Bruce nastavlja:

Moderno[!] kršćanstvo kako ga doživljavaju obraćenici obično je nepotpuno - upravo zato što moderno kršćanstvo nema na čemu graditi. To znači da modernom nepotpunom kršćanstvu nedostaje objašnjavajuća moć, čini se da ima malo toga ili ništa za reći o onome što se čini glavnim problemima života. Na primjer, čini se da moderno kršćanstvo nema nikakve veze s politikom, pravom, umjetnošću, filozofijom ili znanošću; da nastanjuje sićušno, smanjivajuće područje odvojeno od svakodnevnih zabrinutosti.

i

Moderno kršćanstvo često se čini plitkim - čini se da se oslanja na diktat Svetog pisma i Crkve - to je zato što modernim ljudima nedostaje osnova u spontanim percepcijama Prirodnog zakona, animizma, osjećaja aktivne nadnaravne moći u svakodnevnom životu. Moderno kršćanstvo (nakon prvog naleta iskustva obraćenja) se stoga čini suhoparnim, apstraktnim, legalističkim, zabranjujućim, neuključujućim, kao da nema svrhe.

Mislim da ima mnogo istine u onome što Bruce ima za reći. Svakako, ni na trenutak ne mislim (i pretpostavljam da ni Bruce ne misli) kako je kršćanstvo doista "plitko", "nepotpuno", "suho", "bez svrhe", lišeno "objašnjavajuće moći", bez "ičega na čemu bi se moglo graditi" putem zajedničkog temelja sa sekularnom modernošću itd. Upravo suprotno. Ali slažem se da se mnogim modernim ljudima to može tako činiti. (Manje-više mi se tako činilo u mojim ateističkim danima, prije nego što sam otkrio što kršćanstvo i posebno katoličanstvo zapravo govori – odnosno, što su njegovi najbitniji predstavnici kroz povijest tvrdili, za razliku od iskrivljenja kršćanstva, bilo liberalnih ili fundamentalističkih, koja su ga zamijenila u većem dijelu javnog mišljenja.)

Izazovi kršćanske apologetike u modernom svijetu - BGC

BGC u postu Six problems for modern Christian apologists - and a solution? [2011.] spominje razliku izazova za kršćanstvo u antičkom svijetu i izazova u suvremenom svijetu. Kršćanstvo se tada našlo u već religioznom svijetu i radilo je na obraćenju židova i pogana. Obraćenje sekularnih hedonista je drugačija stvar.

Prema BGC-ovu tumačanju, ne možemo se osloniti na nekoć zajedničke teme jer dominira materijalizam i materijalističko uvjerenje. Eventualno se možemo nadati da je netko nazreo drugu stvarnost kroz umjetnost. Osim toga, moderni obraćenik nema iza sebe stoljeća židovske tradicije, ne može shvatiti kršćanstvo jer u njegovu materijalističkom poimanju svijeta nema shvaćanja naravnog zakona i nadnaravne stvarnosti.

***

Između ostalih problema, ističe;

Zbunjenost;

Moderni život je hedonističan i rastresen - često drogiran. Posljedično, ljudima je često nejasna narav života. Uz to, u posljednjim desetljećima prevladavajuća kultura aktivno je protiv Dobra. Moderna umjetnost je protiv ljepote, moderne filozofije su protiv istine, moderni moral je inverzija Prirodnog zakona. Propaganda (implicitna i eksplicitna) usađuje da su spontani ideali ljudi (religija, spolne razlike, obitelj, nacija, odanost, hrabrost) pogrešni. Ukratko, moderni ljudi su izrazito (namjerno) zbunjeni oko najdubljih stvari. Stoga, moderni kršćanski apologeti moraju objasniti ljudsko stanje, osnovnu prirodu života; prije nego što objasne kako je kršćanstvo odgovor.

---

Antikršćanska inokulacija

Vladajuća kultura inokulira (cijepi) posebno protiv kršćanstva i preduvjeta kršćanstva. Pruža unaprijed pripremljene argumente utemeljene na modernom materijalističkom hedonizmu koji se mogu koristiti protiv svih dokaza ili koraka u argumentaciji koji bi mogli dovesti do kršćanstva ukoliko se strogo sljedili. Kršćanska apologetika ne može napredovati bez izazivanja ovih slogana, a moderna nestrpljivost, rastresenost i nemogućnost pažnje rezultira ostalim. Činjenica da su ovi hedonistički materijalistički argumenti cirkularni, nekoherentni i neutemeljeni nebitna je u praksi; jer oni učinkovito blokiraju razvoj alternativne metafizike iz koje bi njihova nevaljanost bila očita.

---

Apologet koji pokuša pružiti dubinu i cjelovitost kršćanstva otkriti će da to ne može učiniti; Ako pokuša biti točan i sveobuhvatan, suočava se s modernom nemogućnošću praćenja dugog i složenog niza argumenata; a ako pokuša predstaviti kršćanstvo odjednom, ono što se može prenijeti neizbježno je grubo pojednostavljenje: nepotpuno i plitko.

Seksualna permisivnost i kolaps civilizacije – J.D. Unwin

"Svako ljudsko društvo slobodno je birati hoće li pokazati veliku energiju ili uživati u seksualnoj slobodi. Dokazi govore da ne može činiti oboje dulje od jedne generacije." (J.D.Unwin)

Društveni antropolog J.D. Unwin u knjizi Sex and Culture (objavljena 1934.) nudi sažetak svojih istraživanja u kojima je analizirao i usporedio podake o 86 društava i civlizacija kako bi utvrdio postoji li veza između seksualne slobode i procvata kulture. Nisam toliko upoznat s knjigom, ali sam pročitao neke sažetke;

Knowland je u par kratkih predavanja predstavio ideje iz knjige; Unwin's Sex and Culture: Why Monogamy Matters (1/7).

***

Neki od Unwinovih zaključka su mi se učinili zanimljivim i općenito točnim. U nastavku prenosim sažetak, prema J.D. Unwin and Why Sexual Morality May be Far More Important than You Ever Thought; 

Unwin je Opisao četiri "obrasca ljudske kulture" i stupnjeva procvata mjereno u smislu arhitekture, umjetnosti, inženjerstva, literature, agrikulture itd. Podjelio ih prema tome kako se odnose prema prirodnom svijetu; zoistički, monistički, deistički, racionalistički.

Seksualno suzdržavanje je podjelio na predbračno i postbračno.

Predbračne kategorije su;

1. Potpuna seksualna sloboda - bez ikakvih predbračnih ograničenja
2. Neredovito ili povremeno suzdržavanje - kulturni propisi zahtijevaju povremeno razdoblje apstinencije.
3. Striktna čednost - ostati djevac do braka.

Postbračne kategorije su:

1. Modificirana monogamija: jedan supružnik istovremeno, ali vezu može prekinuti bilo koja strana.
2. Modificirana poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žena je slobodna napustiti svog muža.
3. Apsolutna monogamija: samo jedan supružnik dopušten doživotno (ili do smrti u nekim kulturama)
4. Apsolutna poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žene moraju "ograničiti svoje seksualne kvalitete (tj. aktivnost) na svog muža do kraja života".

***

Nekoliko njegovih najznačajnijih otkrića;.

• Učinak seksualnih ograničenja: Povećana seksualna ograničenja, bilo prije ili poslije braka, uvijek su dovodila do povećanog procvata kulture. Suprotno tome, povećana seksualna sloboda uvijek je dovodila do sloma kulture tri generacije kasnije.

• Najutjecajniji faktor: Iznenađujuće, podaci su otkrili da je najvažnija korelacija s procvatom kulture bila je li predbračna čednost bila potrebna ili ne. Imala je vrlo značajan učinak.

• Najveći procvat kulture: Najmoćnija kombinacija bila je predbračna čednost u kombinaciji s "apsolutnom monogamijom". Racionalističke kulture koje su zadržale ovu kombinaciju najmanje tri generacije nadmašile su sve ostale kulture u svakom području, uključujući književnost, umjetnost, znanost, arhitekturu, inženjerstvo i poljoprivredu. Samo tri od osamdeset šest proučavanih kultura ikada su dosegle ovu razinu.

• Učinak napuštanja predbračne čednosti: Kada stroga predbračna čednost više nije bila norma, apsolutna monogamija, deizam i racionalno razmišljanje također su nestali unutar tri generacije.

• Potpuna seksualna sloboda: Ako je kultura prihvatila potpunu seksualnu slobodu, ta se kultura urušila unutar tri generacije na najniže stanje procvata - koje Unwin opisuje kao "inertno" i na "mrtvoj razini koncepcije" , karakteriziraju ga ljudi koji imaju malo interesa za išta drugo osim vlastitih želja i potreba. Na ovoj razini kulturu obično osvaja ili preuzima druga kultura s većom društvenom energijom.

• Vremenski pomak: Ako dođe do promjene u seksualnim ograničenjima, bilo povećanja ili smanjenja ograničenja, puni učinak te promjene ne ostvaruje se do treće generacije.