petak, 9. prosinca 2011.

Mitski sukob između znanosti i vjere

ovinski članci temelje se na klišejima. Ovo nisu samo otrcane fraze nego koristan pregled popularne percepcije koja omogućuje novinaru da jednostavno uvede čitatelje u način razmišljanja kakav on želi. Naravno, jučerašnji klišeji su današnji stereotipi što pokazuje i proučavanje pisanja kroz povijest. Sukob između znanosti i vjere prihvaćeni je klišej koji je prisutan gdje god pogledate. U epizodi Simpsona u kojoj je bio gost pokojni Stephen J. Gould, Lisa pronalazi fosil anđela što dovodi do sudske odluke da se religija mora držati na sigurnoj udaljenosti od znanosti. Članci u časopisima i na internetu svi pretpostavljaju da postoji sukob između znanosti i religije, da je taj sukob oduvijek postojao i da znanost stalno pobjeđuje. Popularni pogled na povijest znanosti promatra sve dokaze sa tim zaključkom bez da ikad zastane i razmisli postoji li možda i druga strana te priče. No, napustit ćemo popularnu kulturu i pogledati situaciju u znanstvenoj zajednici(akademiji) gdje pronalazimo dosta drugačiju sliku.

Pogledajmo komentare vodećih povjesničara znanosti;

John Hedley Brooke bio je profesor znanosti i religije na Sveučilištu u Oxfordu. Vodeći je povjesničar znanosti u Engleskoj i autor knjige Science and Religion – Some Historical Perspectives(1991). U toj knjizi zapisuje o hipotezi Sukoba; "U svom tradicionalnom obliku, teza je u velikoj mjeri diskreditirana".[1] David Lindberg je umirovljeni profesor povijesti znanosti na Sveučilištu Wisconsin-Madison. Autor je mnogih knjiga o srednjovjekovnoj znanosti i o religiji. Sa Ronaldom Numbersom, profesorom povijesti znanosti na istom sveučilištu, zapisuje;"Unatoč razvoju konsenzusa među znanstvenicima da znanost i kršćanstvo nisu bili u sukobu, ideja sukoba nikako da odumre".[2] Steven Shapin je profesor sociologije na Sveučilištu Kalifornije, Dan Diego. On zapisuje; "U kasno viktorijansko doba bilo je uobičajeno pisati o 'ratu između znanosti i religije' i pretpostaviti da su ta dva čimbenika kulture bila oduvijek u sukobu. Ipak, već je prošlo puno vremena od kada takav stav nemaju povjesničari znanosti."[3] Konačno dolazimo do doajena srednjovjekovne znanosti, Edward Grant, umirovljeni profesor povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu u Indiani koji je pisao o tom oklevetanome razdoblju, Srednjem vijeku, kada je vjera navodno uništila sve oblike razuma.; "Ako su revolucionarne racionalne misli izražene u Doba Razuma[18 stoljeće], onda je to zahvaljujući dugoj srednjovjekovnoj tradiciji koja je utemeljila uporabu razuma kao jednu od najvažnijih ljudskih aktivnosti".[4]

Dakle, kao što vjeruju aktivni povjesničari, hipoteza sukoba kao teorija je pogrešna(eng. dead). U ovom članku želim ispitati dva pitanja koja proizlaze iz toga. Prvo, ako je hipoteza sukoba odbačena od praktički svakog znanstvenika u području, zašto postoji takav jaz između znanstvenog(akademskog) i popularnog razumijevanja? Drugo, kakav je bio pravi odnos između znanosti i religije?

Hipoteza o sukobu

Znanost je trijumf Zapadne civilizacije koji je omogućio njena ostala postignuća. Veličina tog trijumfa često se odražava i na historiografiju znanosti kako bi se proizvela priča o trijumfalnom napretku. Objašnjavaju nam da je još od Kopernika svaka generacija izgrađivala na temelju pronalaska svojih prethodnika nova uspješna otkrića, tek s pokojim korakom unatrag. Takva povijest temelji se na dvije pretpostavke; postoji nešto epistemološki jedinstveno u znanosti, te druga pretpostavka da su razum i racionalnost ono što pokreće napredak u znanosti. Sami znanstvenici su općenito prihvatili takve ideje i zadovoljno su ih promovirali. Takav je status znanosti u modernom društvu da je ovakav opis, kojeg su promovirali pisci poput Carl Sagana i Jacoba Bronowskia, uglavnom prihvaćen od strane javnosti koja nije baš imala interesa za nešto složenijom interpretacijom povjesničara.

Mit o sukobu nastao je za vrijeme Prosvjetiteljstva(sam naziv ima cilj osporiti ranija razdoblja) sa žestokim antiklerikalnim francuskim filozofima. U svom Discours Preliminaire, Jean d’Alembert stvara sliku Renesansnog čovjeka koji se napokon oslobađa okova crkvene dominacije kako bi racionalno propitivanje moglo konačno početi. Ta ideja održala se kroz 19. stoljeće zahvaljujući povjesničarima poput John William Drapera i Andrew Dickson Whitea.

White je bio najpoznatiji i najuspješniji predstavnik hipoteze o sukobu(eng.conflict hypothesis). Obično ga navode na početku suvremenih knjiga o znanosti i religije kao predstavnika tradicionalnog pogleda kojeg se ispravlja. White je bio potpuno iskren u svom radu, a nitko ne sumnja da je Drapera zanimalo išta više od polemike. Nitko od njih nije bio profesionalni povjesničar te su obojica izgleda iskreno vjerovali u teoriju sukoba koju su tumačili. Nažalost to je značilo da su naumili dokazati ono što već vjeruju, umjesto da svoje zaključke izvode iz činjenica. White je vrlo eksplicitno opisao što je mislio o toj temi prije početka svog istraživanja; "Vidio sam... sukob između dviju epoha u evoluciji ljudske misli – teološke i znanstvene." Takva tvrdnja bi odmah trebala uključiti alarm za uzbunu, a razloga za alarm je sve više dok čitamo njegovu djelo Rat između znanosti i teologije(The Warfare of Science with Theology). Njegova uobičajena taktika je pronaći u izvorima nekog zaostalog reakcionara za kojeg ustvrdi da predstavlja koncenzus vjerskog razmišljanja i onda pronađe drugog mislioca(koji je u pravilu podjednako vjeran kršćanin kao i reakcionar) za kojeg se ispostavilo da je u pravu, te onda ustvrdi da je on predstavljao razum. Tako pomoću anakronizma i tvrdnji da su opskurni likovi bili zapravo utjecajni, uspijeva proizvesti sukob tamo gdje nikada nije postojao. Lindberg i Numbers napisali su detaljne kritike njegova rada, ali želio bih istaknuti par pogreška koje se tiču vjerskih progona znanstvenika.

White iznosi tek par(udaljenih) primjera što nas ne začuđuje jer jedini znanstvenik kojeg je crkva ikada progonila zbog znanstvenih ideja je bio Galileo, ali i tu povjesničari sumnjaju da to bio razlog zašto je upao u probleme. Sramota je to za Whitea jer je on smatrao da je crkva u Srednjem Vijeku palila slobodnomisleće ljude na sve strane. Nedostatak ikakvih primjera takvih progona predstavlja ozbiljan problem tako da je prisiljen regrutirati i neke neznanstvenike odnosno tvrditi da su progoni zbog drugih pitanja bili svejedno progoni zbog znanosti. Evo par primjera;

> Roger Bacon poznati je mučenik za znanost od devetnaestog stoljeća. Bio je skolastički teolog koji je uključivao Aristotela u kršćansku vjeru. Nije bio znanstvenik niti u jednom smislu, a njegovi ideje nisu bile ni približno revolucionarne kakvim se prikazuju. U 12. poglavlju svoje knjige White zapisuje;"optužbe pod kojim ga je Sv. Bonaventura ušutkao, a Jerome of Ascoli zatvorio te pape držale u zatvoru četrnaest godina, bile su 'opasne novine' i sumnja na čarobnjaštvo." To je sve netočno. Kao što Lindberg kaže;"njegovo zatvaranje, ako se ikada i dogodilo(u što ja sumnjam) vjerojatno je bio rezultat njegove simpatije prema radikalnom 'siromašnom' krilu franjevaca(u cijelosti teološko pitanje), a ne zbog ikakve znanstvene novine koju je možda predložio."[5]

> U drugom poglavlju, White nas informira; "1327. Cecco d' Ascoli, uvaženi astronom, bio je zbog toga[doktrine antipoda] i drugih razmišljanja(što ga je dovelo pod sumnju čarobnjaštva), otjeran sa svog profesorskog mjesta u Bologni i spaljen u Firenci." Cecco D' Ascoli je stvarno bio spaljen na lomači 1327. u Firenci. On je jedini prirodni filozof u cijelom Srednjem Vijeku na kojem je kazna i izvršena te je bio pogubljen zbog kršenja uvjetnog otpusta nakon suđenja gdje je optužen za herezu jer je tvrdio da je Isus Krist bio podložan zvjezdama. No, to nije dovoljno za Whitea koji tvrdi, potpuno bez osnove, da je Cecco doživio tu sudbinu zbog znanstvene tvrdnje da netko živi na drugom kraju zemlje(antipodu), uz to ga nepošteno naziva "astronomom" umjesto "astrologom" kako bi ojačao uvjerenje da je on znanstvenik[6]

> U istom poglavlju, White tvrdi; "1316. Peter of Abano, poznati liječnik, nakon što je proglasio to[naseljenost antipoda] i druge nepodnošljive znanstvene doktrine, izbjegao je Inkviziciji samo zbog ranije smrti." Nemamo dobrih dokaza da je d'Abano bio od ikakvom istragom Inkvizicije u vrijeme smrti. Ipak, posthumno je stekao reputaciju čarobnjaka kada su mu pripisana neka lažna djela. To je možda dovelo do izvješća kako su njegove kosti iskopane i spaljene nakon smrti. Opet, nema nikakvih dokaza da je rasprava o antipodima imala ikakve veze sa time.[7] 

> Teško je potvrditi da su neke od Whiteovih žrtava uopće postojale. "Kemičar John Barrillon bačen je u zatvor," zapisuje u 12. poglavlju, "i samo je krajnjim naporima spašen njegov život." Veliki povjesničar znanosti, George Sarton, sa potpunijm znanjem o izvorima od ikoga prije, kaže da mu je ta epizoda "potpuno nepoznata"[8] Nije ni potrebno reći da White ne daje nikakvu referencu.

> Vesaliusa, osnivača moderne anatomije, također se smatra mučenikom za znanost. White objašnjava u 13. poglavlju "Vesalius je bio optužen zbog seciranja živog čovjeka, te je ili zbog izravnih progona, kao što velika većina autora potvrđuje, ili izravnih utjecaja, kao što nedavno potvrđuje apologet Filipa II, postao lutalica; na hodočašću prema Svetoj Zemlji, na kojeg je navodno krenuo kako bi se iskupio za grijeh, doživio je brodolom, i na vrhuncu svog života ostao izgubljen za svijet... Njegova smrt je ubrzana, ako ne i uzrokovana, od strane ljudi koji su pretpostavljali da šteti vjeri." Problem je što jedva ijedna riječ napisanoga ima ikakvog temelja u povijesnim činjenicama. Vesalius je otišao na hodočašće te se ne povratku utopio. No, ne postoji naznaka da su ga ikada progonili i ideja da je njegova smrt posljedica onih koji su tvrdili da šteti vjeri je jednostavno pogrešna.[9]

> Raspravljajući o heliocentičnom sustavu, White nastavlja;"Mnogi su čuli o o njoj[Kopernikovoj doktrini], ali u blizine papinstva samo je jedan jezik odlučio jasno progovoriti. Novi ratnik bio je čudan smrtnik, Giordano Bruno. Progonili su ga iz države u državu, sve dok se nije okrenuo prema svojim progoniteljima sa strašnim uvredama. Zbog toga su ga zarobili u Veneciji, držali šest godina u tamnici Rimske Inkvizicije, zatim živog spalili, a njegov pepeo bacili u vjetar." Zapravo, ne znamo koji je točno razlog zašto su progonili Brunu, ali suvremeni znanstvenici poput Frances Yatesa sugeriraju da je razlog što je bio magijski svećenik i pokušavo je pokrenuti novu neoplatonsku vjeru. Vjerovao je da se zemlja okreće oko sunca, ali iz čisto vjerskih razloga kojima se on klanjao.

Mogli bi dobronamjerno misliti da je White stvarno vjerovao svojoj teoriji i da nije izmišljao dokaze kako bi podržao položaj za kojeg je znao da je pogrešan. Umjesto toga, iskrivljuje dokaze tako što prihvaća samo one koji se slažu sa njegovom hipotezom, a odbacuje one koji se ne slažu. Uključuje falsifikate koje bi odbacio da je koristio objektivni pristup dokazima. Gornje točke, zajedno sa Numberovim i Lindbergovim kritika, dovoljne su da dokažu kako je Whiteov rad o povijesti potpuno bezvrijedan. Draper bez ikakvih fusnota i referenci ne može ni stvoriti iluziju znanstvenog rada. Colin Russel, u nedavnom pregledu historiografije o navodnom sukobu, sažima stajalište suvremene znanosti; "Draper si uzima toliko slobode sa poviješću, promovira legende kao činjenice da ga opravdano danas izbjegavaju u ozbiljnim povijesnim studijama. Isto se može reći i za Whitea, iako njegovo korištenje niza fusnota može stvoriti krivi dojam detaljnog istraživanja." [10]No, čak i danas, povjesničari koji bi trebali to znati, poput Daniel Boorstina, Charles Freemana i William Manchestera, napisali su popularne knjige koje nastavljaju sa svim starim zabludama i predrasudama.

Još jedan razlog zašto se mit o sukobu nastavlja je što trenutno nesumnjivo postoji sukob između jednog krila kršćanstva i moderne znanosti. Rad se o sukobu oko evolucije. Iako su se Katolička Crkva i neke protestantske zajednice još davno pomirile sa Darwinovom teorijom i prikladno prilagodile svoju teologiju, mnogi konzervativni kršćani i dalje su duboko sumnjičavi oko pitanja evolucije i njenih navodnih metafizičkih implikacija. Nažalost, mnogi koji brane evoluciji pokušavaju prošiti jaz između religije i znanosti i koriste je kako bi promovirali ne znanstvene nego antireligijske filozofske ciljeve. Vidljivo je to u radovima Richarda Dawkinsa i mnogih drugih autora na internetu. Promatrač bi mogao zaključiti da danas znanost prednjači u netoleranciji prema neistomišljenicima, kao što je nekada navodno bila crkva. Takav opis nije baš precizan jer većinu spora oko evolucije ljutito vodi malena skupina ekstremista sa obje strane dok ostatak zajednice samo promatra, poprilično odsutno. Ponekad rasprava zauzme i javni prostor, primjerice kad neke napadne skupine steknu kontrolu nad tijelima koji određuju školski program, ali općenito rasprava nema poseban učinaka. U većini slučajeva kada je došlo do sukoba znanosti i religije, pokretač je bila osoba koja je tražila publicitet i slavu iako se problem mogao lagano riješiti uz strpljivu raspravu. To je bio slučaj i sa Galileom kada je objavio svoj razdražljivi popularni traktat kojim je provocirao crkvu, i sa Scopesom koji je volontirao kako bi predavao evoluciju. Ipak, sam Galileo je okrivio ljubomorne znanstvene rivali i profesionalnu zlobu za svoju nevolju[11].

Razloge zašto se nastavlja popularno vjerovanje u povijesni sukob vjerojatno bi mogli sažeti kako slijedi;
  • Pisanja ranije generacije povjesničara još nisu potisnuta suvremenim istraživanjima
  • Neki popularni pisci današnjice nastavljaju reciklirati stare mitove umjesto da se koriste najnovijim istraživanjima
  • Nekoliko poznatih događaja stvorilo je pogrešan dojam kod ljudi koji nisu upoznati sa njihovim kontekstom
  • Ideja sukoba je bolja priča od višeslojne istine

Pravi povijesni odnos između znanosti i vjere

Kroz povijest je stvarna situacija bila komplicirana i promjenjiva. Još nije dokazano da je moguće, niti je vjerojatno da će biti, jednom teorijom opisati odnos svih oblika znanosti sa svim oblicima religije. Istina je da su određene znanosti(primjerice neoDarwinizam) u sukobu sa određenim vrstama religije(primjerice kršćanskim literalistima), ali čak i u okruženju gdje su prisutna oba pogleda, učinak je prilično zanemariv. Unatoč svoj galami i bijesu oko podučavanja evolucije, teško je uvjerljivo tvrditi da je na znanost u SAD-u posebno negativno utjecao kreacionizam. Ako to znači da znanstvenici moraju bolje objasniti teoriju evolucije sumnjičavim laicima(što inače ne rade baš najbolje), kreacionizam može nekad imati čak i korisnu svrhu.

Isto tako, kozmologija je našla suglasje sa religijom u više stvari no što bi neki antireligijski mislioci željeli. Prije sto godina svi mislioci(nevjernici) uzimali su zdravo za gotovo da je svemir oduvijek postojao i da će uvijek postojati. Unatoč teolozima u opoziciji koji su tvrdili da je prava beskonačnost u vremenu logički besmislena(ponekad se naziva Kalamov kozmološki argument), ateisti su bili zadovoljni sa nestvorenim, vječnim svemirom. Kada je teorija Velikog Praska prvi put predložena od strane isusovačkog svećenika Georgesa Le Maitrea, dočekana je sa određenom dozom skepticizma pa je ateist Fred Hoyle skovao frazu "Big Bang", s namjerom da je ismije. Njegov ateizam ga je zaslijepio i na nedostatke njegove teorije stalnog stanja(netko može pretpostaviti da ju je osmislio samo kako bi izbjegao metafizičke implikacije svemira sa početkom). Ateistički znanstvenici su se sada pomirili sa Velikim Praskom i prilagodili svoju metafiziku, kao što je i većina kršćana, nakon rasprave, prihvatila evoluciju i promijenila teologiju. Ipak, zanimljivo je čuti današnje ateiste kako izjavljuju da Bog mora imati svog stvoritelja kada su njihovi prethodnici bili sasvim zadovoljni sa svemirom koji ga nije imao. Čini se da sve to dokazuje; kada se radi o znanosti, obje strane nailaze na stvari koje im se ne sviđaju i obje strane im se sukobljavaju sve dok ne postane nemoguće ignorirati dokaze.
Danas popularna povijest ulaže više truda te prepoznaje tu raznolikost. Ljudi koje volimo slaviti kao velike heroje znanosti rijetko su imali tako jasna razmišljanja kao što se nekoć vjerovalo. To je dovelo (do onoga što ja nazivam) škole "ispitivanja" povijesnih tekstova koji se ponekad čine kao niz svjedođbi u kojima su povijesni likovi hvaljeni ili kritizirani prema tome koliko suvremeni pisac misle da su bili u pravu. Dobar primjer toga pristupa je nova knjiga Johna Gribbina Znanost: Povijest 1543-2000 (izdana kao Znanstvenik u SAD-u) koja je zapravo samo zabavna zbirka anegdota napisana u pozitivističkom stilu. No, barem izbjegava mit o sukobu i priznaje da Giordano Bruno i Michael Servetus ne mogu biti opisani kao mučenici za znanost.

Pravi sukobi između znanosti i vjere su izuzetno rijetki. Čak i kada dođe do takvih susreta, obično su to rasprave između vjernika koji dijele zabrinutost o tome kako nova otkrića utječu na religiju. Primjer toga je debata koja je uslijedila nakon Darwinove objave Postanka Vrsta kada su kršćani poput Asa Graya branili i teoriju evolucije i kršćansku kompatibilnost sa njome. Zabuna se javlja i kada si ljudi koji napadaju religiju prisvajaju znanost. Primjerice, pitanje da li je netko protiv pobačaja ili nije nema nikakve veze sa znanošću, ali često ga takvim prikazuju. Zabrinutost oko eksperimentima sa matičnim stanicama također su rezultat etike. 

To nas dovodi do pravog sukoba koji postoji između religije i naturalizma. Taj rat je stvaran. Znanost djelomično karakterizira metodološki naturalizam kojeg su koristili prirodni filozofi Srednjega Vijeka i potpuno je bio prihvaćen od Crkve. Shvaćali su, za razliku od modernih naturalista, da je pogreška u logici pretpostaviti da zato što znanost koristi naturalizam za pojednostavljivanje i objašnjavanje, da onda iz toga slijedi da je znanost pokazala da je naturalizam istina. Svrha ovog članka nije napadati zablude naturalizma, nego pokazati da su mnoge navodne bitke između znanosti i vjere zapravo bitke koje se vode između zastupnika naturalizma i religija, a znanost je oružje obiju strana. Razvoj situacije nikako nije jednosmjeran, kao što je i pokazao poraz naturalizma oko Velikog Praska i spontanih generacija.

Iako izravno odbacuje sukob, većina akademskih povjesničara izbjegava zaključivati je li doprinos religije razvoju znanosti bio općenito pozitivan ili negativan, navodeći ogromnu količinu podataka koju je potrebno uzeti u obzir kako bi se dao razuman odgovor. Većina je zadovoljna sa odgovorom da je odnos bio pozitivan u nekima aspektima i negativan u drugim sa ukupnim efektom koji je presuptilan da bi ga odredili. Iako poštujem takvo oprezno zaključivanje, vjerujem da je pogrešno i da se može uvjerljivo tvrditi da je kršćanska vjera bila poseban faktor u razvoju moderne znanosti u Zapadnoj Europi. To je jedna od ideja koje objašnjavam u svojoj novoj knjizi Božji Filozofi: Kako je Srednjovjekovni svijet položio temelje Moderne Znanosti.


Autor teksta je povjesničar znanosti James Hannam, originalni članak je dostupan ovdje.

[1] Page 42 John Hedley Brooke: Science and Religion – Some Historical Perspectives,Cambridge
[2]  Page 6 David Lindberg and Ronald Numbers: God and Nature – Historical Essays on the Encounter Between Christianity and Science, California 1986
[3]  Page 195 Steven Shapin: The Scientific Revolution, Chicago 1996'
[4]  Page 9 Edward Grant: God and Reason in the Middle Ages, Cambridge 2001
[5]  Page 76 David Lindberg: Medieval Science and Its Religious Context, Osiris 10 1995
[6]  Page 948, volume 2 Lynn Thorndike: History of Magic and Experimental Science,New York
[7]  Page 846, volume 2 Lynn Thorndike: History of Magic and Experimental Science,New York
[8]  Page 1136n, volume 3, George Sarton: Introduction to the History of Science, Baltimore
[9]  C. Donald O Malley: Andreas Vesalius Pilgrimage, Isis 45:2 1954
[10]  Page 15 Colin Russell: The Conflict of Science and Religion in Encyclopedia of the History of Science and Religion, New York 2000
[11]  Page 37 John Hedley Brooke: Science and Religion – Some Historical Perspectives, Cambridge 1991
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove