petak, 2. prosinca 2011.

Vatroslav Lopašić – 100. godišnjica rođenja

Ovih dana obilježavamo 100. godišnjicu rođenja Vatroslava Lopašića. Rođen je 9. prosinca 1911. u Pakracu kao potomak stare karlovačke obitelji. Osnovnu školu polazio je u Srijemskoj Mitrovici, a realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1930. godine. Zatim se upisao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1934. godine na grupi predmeta Teorijska matematika. Doktorirao je 1939. godine iz Eksperimentalne fizike na istraživanju ultrazvuka kod prof.dr. Stanka Hondla. Nakon toga 1939. godine imenovan je pravim asistentom iz fizike. Od 1943. do 1945. godine predavao je Teorijsku fiziku na Filozofskom fakultetu, ali je maknut kao nepoćudan vjernik. 

Godine 1946. bio je postavljen za honorarnog nastavnika Fizike na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1947. godine postaje profesorom na toj školi. Godine 1950. izabran je za izvanrednog profesora Fizike na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.V. Lopašić bio je 1950. godine, pored Ivana Supeka, Mladena Paića i Krešimira Balenovića te Josipa Lončara, jedan od osnivača Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu. U tom je Institutu V. Lopašić bio do 1956. godine pročelnikom III. odjela (za elektroniku), ali je maknut zbog vjerskih razloga.

Za redovitog profesora Fizike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu izabran je 1958. godine. Na tom je Fakultetu bio od 1950. do 1967. godine predstojnik Zavoda za fiziku. Posebnost njegove nastave bila je u pokusima i eksperimentima koji su bili sastavni dio svakog predavanja. Vatroslav Lopašić objavio je na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku niz znanstvenih radova. Bio je na studijskim posjetima u srodnim ustanovama u Engleskoj, Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj.

Preminuo je 17. prosinca 2003., tjedan dana nakon svojeg 92. rođendana. Pogrebni obred vodio je mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, sa asistencijom. U obiteljsku grobnicu položeno je tijelo našeg dragog prof.dr. Vatroslava Lopašića. Na prsima je krsna košuljica koju je njegova majka željela da se stavi, a i on sam. Gospodine, primi ga u radost vječnoga života! (udovica Terzija Lopašić). Tekst je uređen i preuzet sa stranice croatianhistory.net na kojoj možete saznati više o njemu te pogledati pripadne fotografije.

Bilješke uz rječnik

Govorio je njemački, engleski, francuski i latinski jezik. Svoje bavljenje matematikom, fizikom, književnošću, jezicima, kao i sam život, shvaćao je kao igru. Bio je širokih interesa, primjerice njegove bilješke uz pjesme Branka Benzie možete pronaći ovdje. Bio je jako uzbuđen zbog izlaska rječnika, ali Anić ga je potpuno razočarao, njegove oštre bilješke na tu temu možete pročitati ovdje. U nastavku sam izdvojio samo jedan malio dio, ali svakako je zanimljivo pročitati cijeli članak kojeg jeVečernji list objavio , 2. veljače 1992., pod naslovom "Uvreda jeziku i Domovini".

"Kad sam prije više od 50 godina nabavio rječnik engleskoga jezika The Concise Oxford Dictionary (učio sam tada engleski), nisam ni slutio kako sam vrijednu knjigu kupio za ondašnja 153 dinara. Tu je neka engleska riječ protumačena drugim engleskim riječima, dani su primjeri upotrebe, te etimološki podaci. Što sam više upotrebaljavao taj rječnik, to sam ga više cijenio i usput priželjkivao da nešto takvo postoji za živi hrvatski jezik. Zato sam već u prvom roku položio pretplatu za Rječnik hrvatskoga jezika u izdanju "Novoga Libera", Zagreb - i čim sam dobio obavijest da je izišao - odmah sam ga i podignuo. U ovom što slijedi, opisani su neki moji susreti s tim Anićevim Rječnikom.
...
Ovdje sam se prisjetio jednog svojeg mladenačkog izleta u Beograd - bilo je u ono davno vrijeme još prije atentata na Radiće u Skupštini - kad sam na jednoj obrtničkoj radnji vidio na izlogu velikim ćirilskim slovima natpis "Vešeraj i glanc pegleraj" (tada su se još nosile tvrde ogrlice i manšete). Moj profesor hrvatskoga jezika dr. Jozo Dumušić grmio je protiv takvih jezičnih čudovišta. Ono čemu se čudim jest činjenica da nam se takvo smeće još i sada ubacuje u naš jezik.
...
Ne može se, međutim, samo tako jedan jezik izbrisati s lica zemlje, ili naprosto ignorirati, a istodobno iz tog jezika (ovdje srpskog) uzimati riječi šakom i kapom, pa zatim ih - onako usput - uvrstiti u drugi jezik (ovdje hrvatski) . Nije lijepo da se bez naznake i napomene tuđi jezik plijeni, da ne kažem pljačka. A uostalom većinu tih riječi mi i ne trebamo, jer imamo svoje tih značenja. Čemu, dakle, da uz one barbarizme što nam ih je donosio istočni vjetar primamo i dobre srpske ili posrbljene riječi za čija značenja imamo svoje? Kad bismo to prihvatili, naš se govor ne bi razlikovao od vokabulara posjetilaca zagušljive "Balkanske krčme".

Anićeva su tumačenja riječi često - da se blago izrazim - čudnovata. Dozvolite mi za vježbu jedan primjer. U Rječniku stoji: adorirati "obožavati, pretjerano štovati", dalje, druga riječ koju ćemo u ovoj vježbi upotrijebiti neka bude: hostija "kružni listić od beskvasna pšeničnog tijesta, služi za pričest u Katoličkoj crkvi". Sada slijedi vježba. Kad se prigodno pozivaju vjernici da adoriraju Presveti Sakrament izložen u pokaznici na oltaru, onda oni prema Aniću: "Pretjerano štuju kružni listić od beskvasna tijesta, koji služi za pričest u Katoličkoj crkvi".

Za usporedbu pogledajmo kako bi to izašlo da smo upotrijebili dobri stari Oxford Dictionary. Tamo čitamo: adore "Regard with utmost respect and affection". Druga riječ host "Bread consecrated in the Eucharist". To daje našoj vježbi ovo: "Razmatraju s najvećim poštovanjem i ljubavlju Kruh posvećen u Euharistiji". Tu ćemo još pogledati što Dictionary kaže za Eucharist. Evo: "Lords Supper; consecrated elements, esp. bread" (Gospodnja Večera; posvećeni elementi, napose kruh). Ovaj primjer neću komentirati; prepuštam to čitatelju.
...
Neću dalje zamarati čitatelja. Ako je počinio istu pogrešku kao ja, pa nabavio Anićev Rječnik, sam će moći dalje prekapati po njegovim stranicama i pri tom se čas ljutit, pa smijati, a najviše žalostiti. Kako se to moglo dogoditi? Za mene je taj Rječnik teško razočarenje. Čekao sam dugo, 50 godina, da bi se moja želja za priručnim rječnikom hrvatskoga jezika ispunila, jer u meni odjekuje ono što reče Wilhelm von Humboldt: "Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache" (Jezik je uistinu prava Domovina). Tu je slavnu i duboku izreku stavio Petar Preradović kao moto svojoj pjesmi "Rodu o jeziku" . Jezik je očuvao naše iseljenike, bio im je doista Domovina.

Smatram da je Anićev Rječnik uvrijedio moj materinji jezik hrvatski, moju Domovinu. On ju je pokušao podrovati taktikom trojanskog konja pokušavajući u njega prokrijumčariti štošta što je tom jeziku strano i neprihvatljivo. Zato smatram da je sveta obaveza i zadatak hrvatskih jezikoslovaca da nam dadu istinski dobar i pouzdan rječnik hrvatskoga jezika, jer tu smo napadnuti. Treba se braniti i na toj fronti.(kraj)"

Razočaran, napisao je članak pod nazivom; Kakav rječnik za živi hrvatski jezik, možete ga pročitati ovdje, opet ću izdvojiti samo dio(završetak pogovora);
Bog stvara i govori, govori i stvara. Načinio je i čovjeka na svoju sliku, sebi slična, pa mu je zato dao dar da može govoriti, da bude gospodar svoj zemlji i svemu na njoj. Da govoreći stvara i daje imena svim stvarima i stvorenjima. Dar govora božanska je crta Božje slike u Čovjeku, u nama. To nas uzdiže nad sve živo. Primajmo sa zahvalnošću i poštovanjem taj dar riječi što ih stvaramo i izgovaramo, jer štujući dar štujemo i Darovatelja.

Uspomene na prof.dr. Vatroslava Lopašića

Profesor Žubrinić za zagrebačkog FER-a napisao je članak(svibanj 2004.) u kojem se prisjeća svojih iskustava i susreta sa profesor Lopašićem, članak možete pronaći ovdje. Opet sam prepisao samo dio članka, u cijelosti ga možete pročitati na prethodno navedenom linku. 

"Profesora Lopašića upoznao sam zahvaljujući glagoljici. Kolege s fakulteta koji su čuli za moj hobi, savjetovali su mi da mu se svakako javim. On je u to vrijeme, 1992. g., bio već desetak godina u mirovini.

Prvi red - hebrejsko pismo(JHVH)
U drugom redu glagoljica
Na moj telefonski poziv profesor Lopašić me je ljubazno pozvao da ga posjetim u njegovu stanu u Vinkovićevoj ulici. U sobi je oko fotelje na dohvat ruke bilo mnoštvo knjiga - od rječnika na raznim jezicima, književnih djela, do matematičkih knjiga. Osobito me je iznenadio njegov mali, dražesni likovni rad na stolu. Radi se o pločici na kojoj je davno, svojom rukom, kaligrafski upisao riječi "JHVH" (Jahve) starim hebrejskim pismom u prvom retku, a glagoljicom u drugom "SVETI SE IME TVOJE". Njegovo prijateljstvo s glagoljičkom baštinom trajalo je već jako dugo.
...
Prof. Lopašić se 1970-tih godina dosta intenzivno bavio matematičkim zagonetkama. Objavljivao ih je u Engleskoj, u časopisu "The Listener" (Slušatelj), tjedniku koji izdaje BBC, i koji se čita u cijelome svijetu. Radi se o zagonetkama u obliku križaljke, u koje se upisuju brojevi. Ti su brojevi kao nepoznanice opisani s popratnim Diofantskim jednadžbama prvog i drugog stupnja. Zgodno je bilo uz objavljene križaljke vidjeti naslov "Crossword by Slavko", tj. "Slavkova križaljka", pri čemu je "Slavko" inačica njegova imena Vatroslav. Te "Slavkove križaljke" bilo su iznimno cijenjene. Za ilustraciju, u jednom osobnom pismu koje je glavni urednik časopisa "The Listener" poslao prof. Lopašiću u vezi s jednom njegovom križaljkom, govori se da je to "vraški ingeniozna matematička zagonetka" ("this is fiendly ingenious mathematical puzzle"). Godine 1979. prof. Lopašić bio je pozvan kao jedan od najistaknutijih zagonetača, suradnika tog BBC-jeva časopisa, na godišnji bal u London u povodu 50. obljetnice časopisa. Zamislite, bio je jedini pozvani s europskog kontinenta! Na žalost, profesor nije bio u mogućnosti otići na taj bal vodećih zagonetača u London.

Prof. Lopašić bio je iznimno zabavan, duhovit i lucidan čovjek, a zračio je mirom i dobrodušnošću. Evo jedne njegove misli o bonaci iz eseja o pjesmama Branka Benzie objavljenog u časopisu Marulić (čitati vrlo polako):
Kad je bonaca sve se smiri. Nema ni sitnih valića koji žustro bježe po površini mora. Doklegod može oko segnuti more je smireno i glatko kao i mirna duša otvorena da poput zrcala odrazi doživljaje u smiraju i ravnoteži dajući svemu pravu mjeru.
Naglašavao je da je istinsko stvaranje moguće jedino u "sabranom duhu". Aludirao je na sumnjive i nerijetko pogubne vrijednosti koje se djeci i omladini u Hrvatskoj serviraju putem raznih medija, od televizije i radija do novina.
Često sam s dragim profesorom razgovarao o matematici. Godine 1982. profesor Lopašić je otišao u mirovinu nakon 45 godina rada u fizici. U danima i godinama svoga umirovljenja opet se vratio svojoj staroj ljubavi - matematici, koju je uostalom i studirao prije više od sedamdeset godina, počevši od 1931. Sjećam se njegova oduševljenja skupom prirodnih brojeva: 1, 2 , 3 ... (i zatim tri točkice). Znao je reći - "One tri točkice, znate, to je nešto čudesno". Bio je fasciniran beskonačnošću skupa prirodnih brojeva, njegovom nevjerojatnom složenošću, i ponavljao misao velikog matematičara Kroneckera: "Prirodne brojeve stvorio je dragi Bog, a sve ostalo djelo je čovjeka". Beskonačnost je i tema zadnje rečenice koju sam od njega čuo, nekoliko mjeseci prije smrti.
...
Bio je vrlo ponosan na Hrvatsku enciklopediju koja je izlazila u teškim mukama tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Radi se o doista vrhunskom djelu stoljetne hrvatske leksikografije. Osobito je bio ponosan na peti dio tog golemog reprezentativnog djela, gdje se došlo do slova E, i to upravo do Elektrike. Naime zadnji je tom bio sistematski uništavan 1945. od jugoslavenskih vlasti, pa je ta knjiga iznimno rijetka. Prof. Lopašić bio je i suradnikom ove Enciklopedije, i to upravo u petoj knjizi koja je izdana 1945. (potpisan kraticom V. L-ć, tri članka: Dulong - Petitovo pravilo, str. 422-423, Električne jedinice, str. 687-690, Elektron, str. 708). Vrlo je malo govorio o godinama nakon 1945. kada je na poslu bio degradiran i u teškim materijalnim prilikama.

Ne mogu ne spomenuti samozatajnu i dragu gospođu Reziku Lopašić koja se radovala svakom posjetu, i u čijem sam društvu imao čast i zadovoljstvo provesti ugodne trenutke zajedno s nezaboravnim profesorom Lopašićem. U njihovu stanu na istaknutom mjestu postavljen je lik Majke Božje Bistričke, a oko njega zapis vlastitom rukom prof. Lopašića, i sve glagoljicom, starim hrvatskim pismom:
DUŠO DUŠE HRVATSKE
ISUSOVA MATI
SUNCE NAŠIH STRADANJA
NE PRESTANI SJATI 
(stihovi Jeronima Kornera, svećenika i pjesnika, 1909.-1976.). Profesor je rado čitao ove lijepe riječi i zato ih je htio i blizu imati. Isti taj tekst pisan latinicom stoji ispod lika Majke Božje u svetištu u Mariji Bistrici. O obiteljskom ozračju u kojem je rastao prof. Lopašić govori pismo Dušana Lopašića iz g. 1914. svom bratiću Jeronimu, Slavkovom ocu, kada je Vatroslav imao 3 godine: ...Zato si pametno odgojivaj sina Slavka. Odgoji ga da bude imao značaja, ponosa i poštenja. Bez moralne podloge nema života... (pročitano iz obiteljskog pisma).

Profesor je sa zanimanjem pratio i suvremena politička zbivanja, osobito dramatičnih ratnih godina velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1991. do 1995. S velikom ljubavlju odnosio se prema svojoj Domovini. Bio je duboki znalac hrvatske povijesti i hrvatskih jezičnih pitanja. Isticao je vrlo vrijedna i uzorna lingvistička djela prof. Zlatka Vincea, zatim djela svojeg dobrog prijatelja i poznatog pjesnika Olinka Delorka.
...
Profesor je u to[kada piše reagiranje na Anićev riječink] vrijeme imao 81 godinu. Rekao bih da je iz spomenutog kritičkog osvrta o Anićevu riječniku u izdanju Novog Libera vidljiva i još jedna crta prof. Lopašića: njegova građanska odgovornost i hrabrost. Držim to poticajnim primjerom. Isti je članak zbog svoje važnosti ponovno objavljen šest godina kasnije u "Mjeriteljskom vjesniku", službenom glasilu Hrvatskog mjeriteljskog društva, 1998., sv. 3-4, na str. 3248-52.

Prema pričanju samog profesora Lopašića, on je imao običaj brucoše na studiju elektrotehnike na prvom satu predavanja iz fizike iznenaditi - glazbenom slušaonicom. Naime preko gramofona je u velikoj predavaonici znao pustiti Beethovenovu osmu simfoniju u F duru, opus 93, u kojoj se razvijala glazbena tema povezana s metronomom. Možemo samo zamisliti kakav je to doživljaj bio za mlade studente. Ovo pokazuje da se izobrazba koju je nudio profesor Lopašić svojim studentima temeljila ne samo na čisto fizikalno-tehničkim, nego i na pažljivo i svrsishodno odabranim duhovnim sadržajima u nastavi.

S tim u vezi ostao mi je u sjećanju jedan nesvakidašnji događaj koji se zbio godine 1996. na Fakultetu elektrotehnike i računalstva u Zagrebu, prigodom grandiozne proslave 40. obljetnice osnivanja fakulteta. U najvećoj dvorani fakulteta sjedilo je oko šest stotina uzvanika u očekivanju službenog početka svečanosti, među njima i mnogo poznatih imena iz kulture, znanosti i politike. U jednom trenutku u dvoranu su počeli ulaziti posebni uzvanici, koji su jedan po jedan sjedali na svoja mjesta. Kada se na vratima pojavio profesor Lopašić, pomažući se u hodu sa štapom, svi su u dvorani ustali uz gromoglasni pljesak koji dugo nije prestajao, pa ni onda kada je profesor sjeo. Tek kada je nakon nekoliko trenutaka profesor uz vidljivi napor opet ustao, s visoko uzdignutim rukama naznačivši da sa zahvalnošću prima ovaj pozdrav, ovacije su prestale i publika se smirila. Nakon svečanosti bio je okružen mnogobrojnim studentima, od kojih su neki već i sami bili umirovljenici, koji su se s uzbuđenjem i oduševljenjem prisjećali njegovih nezaboravnih predavanja i pokusa.
...
Na kraju, srdačno zahvaljujem HKDPD-u na poticaju da se nesvakidašnji i plemeniti lik dragog profesora otrgne od zaborava. Prof. Lopašić bio je prvi počasni član Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika. I sada nosim pred očima sliku njegove sijede, učene glave, i čujem njegov duboki, smireni glas. Apeliram da se podatci o njemu prikupe i objave, najbolje putem Interneta, zajedno s uspomenama kolega, kao i generacija inženjera, koji su imali sreću i čast biti prijateljima, suradnicima ili studentima legendarnog profesora Lopašića."
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove