četvrtak, 1. prosinca 2011.

Kako postići trajnu sreću?

To bi mogao biti naslov neke pseudoznanstvene odnosno pseudoduhovne knjige kakve vladaju posljednjih godina ljestvicama najprodavanijih, a mogao bi biti i naslov neke emisije ili tečaja. Odgovor na pitanje neću dati jer pitanje niti nema smisla. Ta mitska potraga za srećom moderna je opsesija koja nije bila prisutna u ranijim stoljećima. Iako izgleda da su svi u potrazi za srećom, zadavanjem takvog cilja kreću na put nesreće.

Mediji naravno imaju ulogu u svemu tome - njima je nemoguće pisati o ljudskoj sreći. Svaki dan ćemo čitati da je netko pao sa skele, nikada nećemo pročitati da netko nije pao sa skele. Činjenica da netko nije pao sa skele je zapravo zanimljivija i tisuću puta učestalija, ali tko bi pisao o tim čudesima koja se događaja svaki dan. Možda će jednog dana urednici postaviti vijest, "Gospodin Kovačić nije mrtav", ili "Gospođa Horvat još uvijek na sigurnom", ali za sada si još uvijek ne mogu priuštiti da pišu o ljudskoj sreći; ne mogu pobrojati sve vilice koje nisu ukradene ili sve parove koji se nisu razveli. Kada bi i željeli biti demokratični još uvijek bi pisali samo o manjini, sve to stvara jednu pogrešnu sliku o životu. 

Ne znam što sam želio postići parafrazirajući Chestertona u prethodnom odlomku, ali uvijek je zanimljivo prisjetiti se nekih njegovih razmišljanja. Jednom je zapisao da je sreća poput religije i da nije potrebno previše je racionalizirati, ne znam je li to točno, ali moderna potraga za trajnom srećom ne vodi nikamo. Fizički je nemoguće osjećati stalnu sreću, a i filozofski gledano, čini se kao sam po sebi besmislen cilj. Jedan poznati znanstvenik modernu potragu za srećom nazvao je idealom svinjskog krda. Kada vidimo na kojim mjestima i kakvim načinima je sekularni svijet traži, teško se ne složiti sa njime, izgleda da je nestala želja za dobrotom, ljepotom i Istinom.

Antidepresivi su zamijenili krunice, primijetio je fizičar Supek, a psihijatar Theodore Dalrymple je opisao neka iskustva iz svoje prakse; "Potrebno je reći nešto o riječi 'depresija' koja je gotovo u potpunosti istisnula riječ pa i sam koncept nesretnosti iz modernog života. Od tisuće pacijenata koje sam liječio samo ih je par ikada ustvrdilo da su nesretni; svi ostali su rekli da su depresivni. Taj semantički pomak ima veliku važnost jer implicira da je nezadovoljstvo životom samo po sebi patologija, medicinsko stanje i na doktoru je odgovornost da je izliječi lijekovima. Svi imaju pravo biti zdravi; depresija je nezdrava stoga svatko ima pravo biti sretan(suprotno od toga da je depresivan). Kada razmislimo o toj ideji shvatimo da ona implicira da je nečije stanje uma, nečije raspoloženje nezavisno(ili bi barem trebalo biti) od načina na koji netko živi svoj život. To vjerovanje lišava ljudsku egzistenciju od smisla, drastično razdvaja nagradu od ponašanja."

Dalrymple je komentirao i danas rašireni relativizam; "Čini mi se da problem nije što se pokušavaju pomaknuti postojeće granice, to se uvijek pokušavalo. Današnji relativizam pokušava ukinuti sve granice; proširiti to razmišljanje iz akademskih slojeva u opću populaciju. Ako granice nisu potrebne onda bilo kakav pokušaj postavljanja granica nema legitimiteta. Samo ono što mi želimo ima legitimitet." Razmišljajući o propasti naše kulture zapisuje; "Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu živjeli tako duge i bezbolne živote; nikada toliko ljudi odnosno toliki postotak ljudi nije imao slobodu birati kako će živjeti, koje ciljeve da slijedi, koji smjer da izabere. S druge pak strane; nikada toliko ljudi nije osjećalo tjeskobu i depresiju, nikada nisu pribjegavali tolikim pilulama kako bi si olakšali bol. Čovječanstvu je trebalo puno vremena i truda da stvori toliko izobilje za sebe, a sada smo otkrili da izobilje ne donosi očekivanu sreću, samo drugačiju vrstu tjeskobe".


No, da se vratim Chestertonu; "Kroz povijest čovječanstva postoji neka čudna zakonitost – ljudi stalno podcjenjuju svoj okoliš, kako bi podcijenili svoju sreću, kako bi podcijenili sebe. Veliki grijeh čovječanstva, grijeh obilježen padom Adama, nije naša težnja prema ponosu nego toj čudnoj skromnosti. To je veliki pad, pad u kojem ribe zaboravljaju more, vol zaboravlja livadu, službenik zaboravlja grad, svaki čovjek zaboravlja svoju okolina i u punom i doslovnom smislu, zaboravlja sebe. To je pravi pad Adama, to je duhovni pad. Čudi što su mnogi istinski produhovljeni ljudi poput Generala Gordona proveli sate razmišljajući na kojoj se točno lokaciji nalazi Edenski vrt. Najvjerojatnije smo još uvijek u Edenu, naše oči su ono što se promijenilo.

Osoba koja se istinski buni je optimist, osoba koja živi i umire u očajnim i samoubilačkim nastojanjima da uvjeri sve ostale ljude kako su dobri. Dokazano je već stotine puta; ukoliko želiš razbjesniti ljude i naljutiti ih, čak i nasmrt, pravi način da to postigneš je reći im da su svi oni sinovi Božji."
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove