srijeda, 27. veljače 2013.

Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine

U The Need for Nations, Roger Scrutom tvrdi kako su nacionalne države najbolje jamstvo za mir, prosperitet i poštivanje ljudskih prava. Nedavni pokušaji nadilaženja nacionalnih država stvaranjem neke vrste transnacionalnog političkog poretka su završili ili totalitarnom diktaturom poput bivšeg Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom birokracijom, poput Europske Unije. Unatoč tome, ideja nacije je napadana – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom uređenja.

Scruton tvrdi kako bi bez nacionalnih država;
  • osjećaj pripadanja na kojem počiva demokracija bio ugrožen
  • individualna sloboda bi bila značajno smanjena
  • temeljna zaštita bi bila ugrožena

Dovodi u pitanje ideju da bi trebala postojati međunarodna vladavina prava. Sve zakone mora provoditi neka vrsta agencije, ali daleko od toga da pruža bolju zaštitu od zlouporabe državne vlade, svjetska vlada bi mogla ugroziti slobodu pojedinca. Što je vlast udaljenija, to ju je teže podvrgnuti ustavnim provjerama i ukloniti korumpirane ljude.

Oni koji žele razbiti nacionalne države su dužni objasniti kako mir, prosperitet i ljudska prava mogu biti osigurana pod drugačijim sustavima. Kant se pozivao na Ligu Naroda koja bi rješavala sukobe legalnim sredstvima, a ne silom; ipak, Kant je prepoznao da bi takva liga mogla funkcionirati učinkovito samo ako bi bila sastavljena od nezavisnih nacija koje djeluju pod teritorijalnim zakonom, i upozorio je kako bi zakoni izgubili svoju snagu kako bi postajali sve udaljeniji i otuđeniji od ljudi koje obvezuju. Despotizam bi naslijedila anarhija. Scruton tvrdi da se približavamo upravo takvoj kantianskoj noćnoj mori pod okriljem međunarodnih deklaracija o "pravima" i Europskom Ustavu:
Došli smo do faze u kojoj su naši nacionalni zakoni bombardirani vanjskih propisima... iako mnogi od njih potječu iz despotskih ili korumpiranih vlada, i iako se jedva koji od njih bave održavanjem mira. Unatoč tome što smo mi, građani, nemoćni odbaciti te zakone, a oni, zakonodavci, ne odgovaraju nama, moramo im se pokoriti... Despotizam dolazi polako: nakon toga će doći do anarhije, kada se zakoni konačno odvoje od iskustva članstva, postaju "njihovi", a ne "naši" i tako izgube sav autoritet u srcima onih koje pokušavaju disciplinirati (p.30)
U nastavku prenosim uvod;
***

Demokracije duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje bi trebala dijeliti vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno tijelo u cjelini. Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili nepostojeće, demokracija nije uspjela pustiti korijen jer bez nacionalne odanosti, opozicija je prijetnja vlasti, a političke nesuglasice nemaju ništa zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je pod napadima – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti. No, što bi točno trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I kako će novi oblik političkog poretka uvećati ili očuvati našu demokratsku baštinu? Čini se kako je malo ljudi spremno dati odgovor na ta pitanja, a ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim frazama, tipično putem (e)unijinog usvajanja doktrine "supsidijarnosti", kako bi oduzeli moć državama članicama pod izlikom da čine upravo suprotno.

Nedavni pokušaji nadilaženja nacionalnih država stvaranjem neke vrste transnacionalnog političkog poretka su završili ili totalitarnom diktaturom poput bivšeg Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom birokracijom, poput Europske Unije. Iako su mnoge nacionalne države suvremenog svijeta preživjeli dijelovi carstva, malo je ljudi koji predlažu da obnovimo carstva. Zašto bi se onda i sa kojom svrhom odrekli oblika suverenosti sa kojim smo upoznati, i o kojem ovisi naše političko naslijeđe?

Stojimo na povijesnoj prekretnici. Naši parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju teritorijalni suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku koji je omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle. Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme, pokrenut je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i zakonom. Moramo odlučiti hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo se vratiti isprobanoj i poznatoj suverenosti teritorijalnih nacionalnih država. Naše političke elite govore i ponašaju se kao da ne postoji takav izbor – baš kao što su to radili komunisti u vrijeme Ruske Revolucije. Pozivaju se na neizbježne procese, nepovratne promjene; i iako su ponekad spremni razlikovati "brži" od "sporijeg" puta u budućnost, u njihovom glavama jasno je da oba puta vode do istog cilja – transnacionalne vlade, pod zajedničkim pravnim sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti ništa značajnija od podržavanja lokalnog nogometnog tima.

U ovoj brošuri cilj mi je izložiti argumente za nacionalnu državu, priznajući da ono što imam reći nije niti konačno niti presudno, i da postoje različite druge vrste suverenosti koje bi mogle odgovarati potrebama modernih društava. Ne tvrdim da su nacionalne države jedini odgovor na probleme moderne vlasti, nego da je to jedini odgovor koji se dokazao. Možemo osjećati iskušenje da eksperimentiramo sa drugačijim oblicima političkog poretka, ali eksperimenti takvog opsega su opasni, s obzirom da nitko ne zna kako predvidjeti ili poništiti rezultate. Francuska, Ruska ili Nacistička revolucija je bila hrabar eksperiment; ali svaka od njih je dovele do kolapsa pravnog poretka, masovnih ubojstva unutar svojih granica, odnosno ratova u inozemstvu. Mudar potez je prihvatiti uređenje, koliko god nesavršeno, koje se razvilo kroz običaje i naslijeđe, poboljšati ga kroz male napretke, bez da ga pritom ugrozimo velikim promjenama sa posljedicama koje zapravo nitko ne može predvidjeti. O tome je pisao Burke u svojim Razmišljanjima o Francuskoj Revoluciji, a povijest je potvrdila njegova razmišljanja. Dakle pouka koju bi trebali izvuči je; s obzirom da su se nacionalne države pokazale stabilnim temeljem demokratske vlade i svjetovnog zakonodavstva, potrebno je da ih unaprijedimo, prilagodimo, čak i razvodnimo, ali ne i da ih potpuno odbacimo.

Inicijatori europskog eksperimenta – samoproglašeni proroci i prikriveni urotnici – dijele uvjerenje kako su nacionalne države uzrokovale svjetske ratove. Sjedinjene Europske Države im se čine kao jedini recept za trajni mir. Takav stav je potpuno neuvjerljiv iz dva razloga. Prvo, samo je negativan: odbacuje nacionalne države zbog njihovog ratovanja, bez da pritom daje pozitivan razlog zbog kojeg bi vjerovali kako će transnacionalne države biti išta bolje. Drugo, poistovječuje uobičajeno stanje nacionalne države sa njenim patološkim verzijama. Kao što je Chesterton tvrdio za patriotizam općenito, osuđivati patriotizam jer ljudi idu ratovati iz domoljubnih razloga je poput osuđivanja ljubavi jer neke ljubavi dovode do ubojstva. Nacionalne države ne smijemo proučavati kroz francusku naciju za vrijeme Revolucije ili njemačke nacije u bjesnilu dvadesetog stoljeća; radi se o poludjelim nacijama, u kojima je izvor građanskog mira zatrovan, a socijalni organizam je koloniziran bijesom, zamjeranjem i strahom. Cijela Europa je bila ugrožena njemačkom nacijom, ali samo zato što je njemačka nacija bila ugrožena od same sebe, zaražena nacionalističkom groznicom. Nacionalizam je dio patologije nacionalne odanosti, a ne njeno normalno stanje – bitna stvar na koju ću se kasnije vratiti. Tko se osjećao podjednako ugrožen od strane norveškog, češkog ili poljskog oblika nacionalne lojalnosti, i tko bi lišio te ljude njihova prava na teritorij, nadležnost i suverenost nad svojim?

Poljaci, Česi i Mađari su izabrali ulazak u Europsku Uniju: ne kako bi odbacili nacionalni suverenitet, nego pod dojmom da se radi o najboljem načinu da ga povrate. Vjerujem da su u krivu, ali to će moći tek kasnije vidjeti, kada će biti prekasno za promjenu. Lijevo-liberalni autori, u svojoj nevoljkosti da prihvate naciju kao društvenu težnju ili politički cilj, ponekad razlikuju nacionalizam od "patriotizma" – drevnu vrlinu veličanu od strane rimljana i onih poput Machiavellia koji su prvi izložili argumente za modernu sekularnu jurisdikciju. Tvrde kako je patriotizam, lojalnost građana, temelj "republikanske" vlade; a nacionalizam je zajedničko neprijateljstvo prema strancu, uljezu, osobi koja pripada "vani". U određenoj mjeri se slažem sa tim pristupom. Međutim, pravilno shvaćen, republikanski patriotizam kakvog brane Machiavelli, Montesquieu i Mill je oblik nacionalne lojalnosti: nije patološki oblik kao nacionalizam, nego prirodna ljubav prema zemlji, zemljacima i kulturi koja ih ujedinjuje.

Patrioti su vezani uz narod i teritorij koji je njihov po pravu; a patriotizam uključuje pokušaj da preobrazite to pravo u nepristranu vlast i vladavinu prava. Ovo temeljno teritorijalno pravo se implicira samom riječju – patria odnosno "domovina", mjesto kojem ti i ja pripadamo. Teritorijalna odanost je korijen svih oblika vlasti gdje vladaju zakon i sloboda. Dakle pokušaji da osudite naciju u ime patriotizma ne sadrže nikakav stvarni argument protiv vrste nacionalnog suvereniteta kakvog zagovaram u ovoj brošuri. Branit ću ono što je Mill nazvao "princip kohezije među članovima iste zajednice ili države", što je on razlikovao od nacionalizma (ili 'nacionalnosti, u vulgarnom značenju pojma'), slijedećim riječima:
Ne moramo ni spomenuti da ne mislimo nacionalnost, u vulgarnom smislu pojma; besmislena antipatija prema strancu, ravnodušnost prema dobrobiti ljudske vrste, ili nepravedna preferencija za navodne interese vlastite zemlje; njegovanje loših stvari zato što su nacionalne, ili odbijanje usvajanja onoga što se pokazalo dobrim u drugim zemljama. Mislimo na princip simpatije, a ne neprijateljstva; zajedništva, a ne razdvajanja. Mislimo na osjećaj zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio; osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli povezanosti.
Fraze koje bih naglasio u ovom odlomku su: "naša vlastita država", "zajednički interes", "prirodne ili povijesne granice" i [naša] sudbina je povezana". Te fraze su u skladu sa povijesnom odanošću koju ću braniti u ovoj brošuri.

Da ukratko pojasnim: nitko nije dao ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije za transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga vjerujem da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati katastrofalnom za Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina da zadržimo našu baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada, odzvanjaju istinom stihovi iz Goetheova Fausta:
Was du ererbt von deinen Vätern hast,
Erwirb es, um es zu besitzen.
Ono što si naslijedio od svojih predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo ponovno zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom oblikovale od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog prava. Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat ćemo mir unutar svojih granica.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove